1                            Ppž-6166/2021

 

                             

 

 

 

U    I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

              Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sutkinja Goranke Ratković kao predsjednice vijeća te Gordane Korotaj i Kristine Gašparac Orlić kao članica vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice Emine Bašić kao zapisničarke, u prekršajnom postupku protiv okr. M.N., zbog prekršaja iz čl. 54. st. 3. u vezi sa st. 1. t. 1. Zakona o suzbijanju zlouporabe droga („Narodne novine“, broj 107/01., 87/02., 163/03., 141/04., 40/07., 149/09., 84/11., 80/13. i 39/19.), odlučujući o žalbi okrivljenika, podnesenoj protiv presude Općinskog suda u Rijeci od 16. veljače 2021., broj: 98. Pp J-318/2020-3, u sjednici vijeća održanoj 1. rujna 2021.,

 

p r e s u d i o    j e

 

I. Djelomično se prihvaća žalba okr. M.N., preinačuje se pobijana presuda u odluci o zaštitnoj mjeri na način da se ukida zaštitna mjera odvikavanja od ovisnosti o drogama u Nastavnom zavodu za javno zdravstvo PGŽ-e, Odjelu za zaštitu mentalnog zdravlja, prevenciju i izvanbolničko liječenje bolesni ovisnosti Rijeka, u trajanju tri mjeseca.

 

II. U ostalom dijelu, žalba okr. M.N. odbija se kao neosnovana te se u pobijanom, a nepreinačenom dijelu potvrđuje prvostupanjska presuda.

 

III. Na temelju čl. 138. st. 2. t. 3.c) Prekršajnog zakona („Narodne novine“, broj 107/07., 39/13., 157/13., 110/15., 70/17. i 118/18.), okr. M.N. je obvezan naknaditi paušalni iznos troškova žalbenog postupka u iznosu 300,00 (tristo) kuna u roku 15 dana od primitka ove presude.

 

 

Obrazloženje

 

1. Pobijanom presudom Općinskog suda u Rijeci od 16. veljače 2021., broj:

98. Pp J-318/2020-3, proglašen je krivim okr. M.N. da je, na način činjenično opisan u izreci pobijane presude, počinio prekršaj iz čl. 54. st. 3. u vezi sa st. 1. t. 1. Zakona o suzbijanju zlouporabe droga, za koji mu je, uz primjenu odredbe o ublažavanju kazne, izrečena novčana kazna u iznosu 2.100,00 kuna, koju je dužan platiti u roku 15 dana od pravomoćnosti presude, uz pogodnost plaćanja dvije trećine izrečene novčane kazne. Istom presudom, okrivljeniku je izrečena zaštitna mjera odvikavanja od ovisnosti o drogama u Nastavnom zavodu za javno zdravstvo PGŽ-e, Odjel za zaštitu mentalnog zdravlja, prevenciju i izvanbolničko liječenje bolesti ovisnosti Rijeka, u trajanju tri mjeseca, dok je u odnosu na troškove prekršajnog postupka odučeno da je okrivljenik obvezan naknaditi iste u iznosu 200,00 kuna.

 

2. Protiv te presude, žalbu je pravodobno podnio okrivljenik osobno, iz čijeg je sadržaja vidljivo da se okrivljenik žali zbog povrede odredaba materijalnog prekršajnog prava, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja te odluke o prekršajnopravnim sankcijama. Predlaže da se žalba prihvati.

 

3. Žalba je djelomično osnovana.

 

4. Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske, kao drugostupanjski sud, na temelju čl. 202. st. 1. Prekršajnog zakona, ispitivao je pobijanu prvostupanjsku presudu iz osnova i razloga iz kojih se ona pobija žalbom, kao i po službenoj dužnosti.

 

5. U žalbi zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, okrivljenik, citirajući odredbu čl. 3. st. 1. Zakona o suzbijanju zlouporabe droga, neosnovano ističe: „Ja sam taj dan posjedovao 2,2 g marihuane, ali ona je već prerađena za osobnu uporabu, iz nje se više ne može dobiti neka nova psihoaktivna tvar, a i radi se o neznatnoj količini“.

 

5.1. Naime, kako to i proizlazi iz odredbe čl. 3. st. 1. Zakona o suzbijanju zlouporabe droga, koju okrivljenik pravilno citira u žalbi, biće prekršaja iz čl. 54. st. 3. u vezi sa st. 1. t. 1. istog Zakona ispunjeno je, između ostalog, i posjedovanjem droge, a koja odlučna činjenica, u ovom prekršajnom postupku, uopće nije sporna, jer okrivljenik, ni u obrani, a ni sada u žalbi, ne osporava da je inkriminirane prilike posjedovao drogu marihuanu. Time su se u ponašanju okrivljenika ispunila sva bitna obilježja prekršaja iz čl. 54. st. 3. u vezi sa st. 1. t. 1. Zakona o suzbijanju zlouporabe droga, kako je to pravilno i osnovano zaključio i prvostupanjski sud. Nadalje, količina droge koju je okrivljenik posjedovao, a koju u žalbi okrivljenik naziva „neznatnom količinom“, nije odlučna činjenica za utvrđenje njegove krivnje, već jedino može imati, a u ovom predmetu je očigledno i imala, utjecaja kod odmjeravanja vrste i visine prekršajnopravne sankcije.

 

5.2. Stoga, suprotno žalbenim navodima, valjanom analizom provedenih dokaza, ispravno je stajalište prvostupanjskog suda glede svih odlučnih činjenica pa nije osnovana žalba zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.

 

6. Osnovano okrivljenik pobija prvostupanjsku presudu zbog povrede odredaba materijalnog prekršajnog prava.

 

6.1. Prije svega, pravilno okrivljenik u žalbi ističe da je odredbom čl. 64. st. 3. Zakona o suzbijanju zlouporabe droga, na temelju koje je, kako to proizlazi iz obrazloženja pobijane presude, prvostupanjski sud izrekao zaštitnu mjeru okr. M.N. odnosi na izricanje zaštitne mjere zabrane obavljanja djelatnosti pravnoj osobi, pa je u tom smislu nejasno pozivanje prvostupanjskog suda na ovu zakonsku odredbu.

 

6.2. Nadalje, i po ocjeni ovog suda, prvostupanjski sud je, izricanjem „zaštitne mjere odvikavanja od ovisnosti o drogama u Nastavnom zavodu za javno zdravstvo PGŽ-e, Odjel za zaštitu mentalnog zdravlja, prevenciju i izvanbolničko liječenje bolesti ovisnosti Rijeka, u trajanju tri mjeseca“, prekoračio ovlast koju ima po zakonu i time počinio povredu odredaba materijalnog prekršajnog prava iz čl. 196. t. 5. Prekršajnog zakona.

 

6.2.1.              Naime, zaštitne mjere, i po svom sadržaju, kao i po duljini trajanja, strogo su i izričito propisane Prekršajnim zakonom i posebnim zakonima, pa tako i Zakonom o suzbijanju zlouporabe droga, i iste se moraju izricati upravo onako kako su propisane, a što znači da prvostupanjski sud nema nikakve ovlasti, prilikom izricanja zaštitnih mjera, iste mijenjati na bilo koji način.

 

6.2.2.              Zaštitne mjere koje se mogu izreći prema Zakonu o suzbijanju zlouporabe droga propisane su u čl. 64. st. 2. - 5. tog Zakona, pri čemu se zaštitne mjere iz čl. 64. st. 2. i 3. tog Zakona odnose na izricanje zaštitne mjere zabrane obavljanja djelatnosti, dok su čl. 64. st. 4. tog Zakona propisane zaštitne mjere koje se mogu izreći počinitelju prekršaja ovisniku o drogi, a čl. 64. st. 5. tog Zakona zaštitne mjere koje se mogu izreći počinitelju prekršaja povremenom uzimatelju droge. Odredbom čl. 64. st. 4. Zakona o suzbijanju zlouporabe droga propisano je da se mogu izreći zaštitna mjera obveznog liječenja u zdravstvenoj ustanovi koja za provedbu te zaštitne mjere ima odobrenje ministarstva nadležnog za zdravstvo ili zaštitna mjera obveznog liječenja od ovisnosti u ustanovi socijalne skrbi, udruzi odnosno drugoj pravnoj osobi koja za provedbu te zaštitne mjere ima odobrenje ministarstva nadležnog za socijalnu skrb. Odredbom čl. 64. st. 5. Zakona o suzbijanju zlouporabe droga propisano je da se može izreći zaštitna mjera obveznog psihosocijalnog tretmana u ustanovama i drugim pravnim osobama iz čl. 64. st. 4. tog Zakona.

 

6.3. Slijedom navedenog, jasno je da je prvostupanjski sud okr. M.N. izrekao zaštitnu mjeru koja u sadržaju kako je navedeno u izreci pobijane presude, nije propisana ni Prekršajnim zakonom, kako je to vidljivo iz odredbe čl. 50. st. 1. Prekršajnog zakona, a ni Zakonom o suzbijanju zlouporabe droga, pa stoga ista nije zakonita. Time je prvostupanjski sud prekoračio ovlast koju ima po zakonu, radi čega je odlučeno kao pod t. I. izreke ove drugostupanjske odluke. Pritom je bitno naglasiti da ovaj sud nije imao ovlasti preinačiti prvostupanjsku presudu i okrivljeniku pravilno izreći zaštitnu mjeru iz razloga što je protiv prvostupanjske presude žalbu podnio samo okr. M.N., a ne i tužitelj, pa bi takvo postupanje bilo protivno načelu zabrane preinačenja na gore (čl. 202. st. 4. Prekršajnog zakona).

 

7. U žalbi zbog odluke o prekršajnopravnim sankcijama, okrivljenik navodi da je zaposlen kao kuhar, da nema velika primanja pa mu je izrečena kazna otegotna i previsoka, da je imao neznatnu količinu droge, da se kaje što je posjedovao drogu te da nije ovisnik i ne predstavlja nikakvu opasnost za okolinu.

 

7.1. Razmatrajući prvostupanjsku presudu u tom dijelu ovaj sud smatra da je prvostupanjski sud, s obzirom na činjenicu da je okrivljenik specijalni povratnik (već je jednom osuđivan zbog istog prekršaja) pogrešno ocijenio da u konkretnom slučaju ima mjesta primjeni odredbe o ublažavanju kazne. No, kako je protiv prvostupanjske presude žalbu podnio samo okrivljenik, a ne i tužitelj, to ovaj sud, kako ne bi povrijedio načelo zabrane preinačenja na gore, nije imao ovlasti okrivljeniku izreći težu kaznu od one koju mu je izrekao prvostupanjski sud. Okolnosti lošeg imovnog stanja, koje okrivljenik ističe u žalbi, ni na koji način nisu dokumentirane pa su ti žalbeni navodi ostali na razini paušalnog isticanja, a, kao što je već rečeno, čak i da je ta okolnost dokazana relevantnom dokumentacijom, ne bi imala utjecaja na izricanje blaže kazne, jer je okrivljenik specijalni povratnik. Stoga, imajući na umu navedeno i činjenicu da je za prekršaj za koji je okrivljenik proglašen krivim, zakonom propisana novčana kazna od 5.000,00 do 20.000,00 kuna ili kazna zatvora u trajanju do 90 dana, pa izrečena novčana kazna u iznosu od 2.100,00 kuna predstavlja, prije svega, blažu vrstu propisane kazne, a osim toga i novčanu kaznu daleko ispod zakonom propisanog posebnog minimuma, kao i to da su vrlo izraženi zahtjevi generalno preventivnog djelovanja, otklonjena je mogućnost izricanja još blaže kazne, jer se opća svrha prekršajnopravnih sankcija iz čl. 6. Prekršajnog zakona i svrha kažnjavanja iz čl. 32. Prekršajnog zakona ne bi mogla postići još blažim kažnjavanjem.

 

8. Paušalni iznos troškova žalbenog postupka temelji se na odredbi čl. 138. st. 2. t. 3.c) Prekršajnog zakona, koja propisuje da troškovi prekršajnog postupka obuhvaćaju paušalni iznos troškova prekršajnog postupka Visokog prekršajnog suda Republike Hrvatske kada je donio odluku kojom je pravomoćno utvrđena prekršajna odgovornost okrivljenika, ako je odlučivao o redovnom pravnom lijeku tužitelja i okrivljenika ili samo okrivljenika. Paušalna je svota, u skladu s čl. 138. st. 3. Prekršajnog zakona određena u okvirima propisanim Rješenjem o određivanju paušalnog iznosa za troškove prekršajnog postupka („Narodne novine“, broj 18/13.) u rasponu od 100,00 do 5.000,00 kuna, a s obzirom na složenost i trajanje postupka te imovno stanje okrivljenika. Iz podataka u spisu ne proizlazi da bi okrivljenik bio lošeg imovnog stanja i nesposoban za rad, pa ovaj sud smatra da plaćanjem troškova žalbenog postupka u iznosu 300,00 kuna, dakle doista vrlo blizu minimalno mogućeg iznosa neće biti dovedeno u pitanje uzdržavanje okrivljenika, ni osoba koje je on dužan uzdržavati. 

 

9. Slijedom navedenog, na temelju čl. 207. i čl. 205. Prekršajnog zakona, odlučeno je kao u izreci ove presude.

 

 

Zagreb, 1. rujna 2021.

 

 

 

 

              Presuda se dostavlja Općinskom sudu u Rijeci u 3 ovjerena prijepisa: za spis, okrivljenika i tužitelja.