Baza je ažurirana 22.08.2025.
zaključno sa NN 85/25
EU 2024/2679
- 1 - III Kr 63/2021-3
REPUBLIKA HRVATSKA VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE Z A G R E B |
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Vesne Vrbetić kao predsjednice vijeća te Žarka Dundovića i Dražena Tripala kao članova vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice – specijalistice Marijane Kutnjak Ćaleta kao zapisničara, u kaznenom predmetu protiv os. G. Š. zbog kaznenog djela iz čl. 244. st. 1. Kaznenog zakona („Narodne novine“ broj 125/11, 144/12, 56/15 i 61/15 – ispravak – dalje: KZ/11), odlučujući o zahtjevu osuđenika za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude koju čine presuda Općinskog kaznenog suda u Zagrebu od 21. listopada 2020. broj K-182/20-8 i presuda Županijskog suda u Varaždinu od 3. veljače 2021. broj Kž-583/2020-7, u sjednici održanoj 1. rujna 2021.
p r e s u d i o j e :
Odbija se kao neosnovan zahtjev os. G. Š. za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude.
Obrazloženje
1. Pravomoćnom presudom, koju čine u uvodu citirane presude, os. G. Š. je zbog kaznenog djela prikrivanja iz čl. 244. st. 1. KZ/11 osuđen na kaznu zatvora u trajanju od jedanaest mjeseci.
2. Protiv pravomoćne presude osuđenik je podnio zahtjev za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude po branitelju I. F., odvjetniku iz Z., zbog povrede kaznenog zakona iz čl. 469. toč. 1. i 4. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ broj 152/08, 76/09, 80/11, 91/12 - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/12, 56/13, 145/13, 152/14, 70/17 i 126/19 - dalje: ZKP/08) te povrede odredaba kaznenog postupka u žalbenom postupku koja je utjecala na presudu, s prijedlogom da se preinači pravomoćna presuda i osuđenik oslobodi optužbe, odnosno podredno, da se ukine presuda Županijskog suda u Varaždinu i predmet uputi prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje i odluku.
3. Postupajući u skladu s odredbom čl. 518. st. 4. ZKP/08 prvostupanjski sud je primjerak zahtjeva sa spisom dostavio Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske koje je u odgovoru na zahtjev navelo da zahtjev smatra neosnovanim.
4. Odgovor Državnog odvjetništva Republike Hrvatske uredno je prije dostavljanja spisa Vrhovnom sudu Republike Hrvatske dostavljen osuđeniku i branitelju.
5. Zahtjev nije osnovan.
6. Osuđenik uvodno u zahtjevu kao osnove pobijanja pravomoćne presude citira povrede zakona iz čl. 469. toč. 1. i 4. ZKP/08, međutim, u obrazloženju ne iznosi argumentaciju zbog čega djelo za koje je proglašen krivim nije kazneno djelo, odnosno ne navodi zbog kojih okolnosti je primijenjen zakon koji se nije mogao primijeniti i koji je to zakon u konkretnom slučaju trebalo primijeniti, već se u tom dijelu obrazloženja iznose isključivo činjenični prigovori kojima nastoji dovesti u pitanje ispravnost utvrđenja navedenih u pravomoćnoj presudi.
6.1. Iz navedenih razloga, budući se ovaj izvanredni pravni lijek ne može podnositi zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, već samo iz osnova taksativno navedenim u čl. 517. st. 1. ZKP/08, to zahtjev osuđenika zbog povrede kaznenog zakona nije osnovan.
7. Nadalje, suprotno tvrdnjama osuđenika sud prvog stupnja nije počinio bitnu povredu odredaba kaznenog postupka iz čl. 468. st. 1. toč. 11. ZKP/08 jer prvostupanjska presuda nije nerazumljiva i razlozi o odlučnim činjenicama navedeni u obrazloženju te presude nisu proturječni, tako da drugostupanjski sud nije trebao, kako to pogrešno smatra osuđenik, povodom izjavljene osuđenikove žalbe, ispitujući prvostupanjsku presudu po službenoj dužnosti, zbog te povrede presudu ukinuti i predmet uputiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje i odluku.
8. Naime, sud prvog stupnja je osuđenika proglasio krivim zbog kaznenog djela prikrivanja iz čl. 244. st. 1. KZ/11 utvrđujući u izreci da je on preuzimajući dva automobila švedskih registracijskih oznaka od osoba neutvrđenog identiteta, koje je parkirao na dvije različite lokacije u gradu, iako je, s obzirom da se radilo o skupocjenim vozilima koje je primio bez ikakve pravne osnove i popratne dokumentacije, bilo očigledno da se radilo o vozilima koji su pribavljeni kaznenim djelom, a što je on morao znati.
8.1. U obrazloženju prvostupanjske presude (str. 3., zadnji odlomak) sud prvog stupnja ispravno navodi da je osuđenik to kazneno djelo opisano u izreci počinio sa nesvjesnim nehajem jer nije bio svjestan da se radi o stvarima koje su pribavljene kaznenim djelima, iako je prema svim navedenim okolnostima i prema svojim osobnim svojstvima mogao biti svjestan te mogućnosti, odnosno, iako nije znao, morao je i mogao znati da su automobili pribavljeni kaznenim djelom. Takvo obrazloženje u kojem je iznesena argumentacija zašto se radi o nesvjesnom nehaju kao obliku krivnje, u potpunosti korespondira s izrekom presude u kojoj je u činjeničnom, pravnom i zakonskom opisu i naveden upravo taj oblik krivnje, tako da nema nikakve proturječnost između izreke i razloga koji se odnose na ovu odlučnu činjenicu.
8.2. Nadalje, iako bi uistinu okolnost da je osuđenik automobile parkirao na dvije različite lokacije u gradu ukazivala da je on to učinio jer je znao da se radi o stvarima koje su pribavljene kaznenim djelom te da postupa s namjerom kao oblikom krivnje, sud prvog stupnja tu indiciju uzima samo kao dokaz da je osuđenik bar morao i mogao znati da se radi o stvarima stečenim kaznenim djelom te da je postupao s nesvjesnim nehajem kao najblažim oblikom krivnje u konkretnom slučaju.
8.3. Dakle, kada je navedena odlučna činjenica subjektivnog karaktera ispravno utvrđena na temelju niza povezanih indikativnih okolnosti, kao dokaza koji s punom izvjesnošću ukazuju da se radilo o nesvjesnom nehaju, to što bi jedna od indicija ukazivala i na teži oblik krivnje, ali time da tu okolnost sud ne cijeni u tom kontekstu, niti ta okolnost ne kolidira s ostalim indikativnim okolnostima kao i sa zaključkom da je osuđenik postupao samo s nesvjesnim nehajem, to razlozi obrazloženja u vezi ove odlučne činjenice nisu u smislu odredbe čl. 468. st. 1. toč. 11. ZKP/08 potpuno nejasni niti su u znatnoj mjeri proturječni zbog čega se prvostupanjska presuda ne bi dala ispitati, tako da sud drugog stupnja nije trebao po službenoj dužnosti tu presudu ukidati.
8.4. Iz navedenih razloga nije osnovan zahtjev osuđenika i u dijelu koji se odnosi na citirane postupovne povrede jer drugostupanjski sud nije u žalbenom postupku počinio povrede koje bi utjecale na presudu.
9. Iz svih navedenih razloga, kako zahtjev za izvanredno preispitivanje nije osnovan, na temelju čl. 519. u vezi čl. 512. ZKP/08, odlučeno je kao u izreci.
Vesna Vrbetić, v.r.
Pogledajte npr. Zakon o radu
Zahvaljujemo na odazivu :) Sav prihod ide u održavanje i razvoj.