- 1 -              I Kž 20/2018-4

 

 

 

 

 

Broj: I Kž 20/2018-4

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Vesne Vrbetić kao predsjednice vijeća te Ratka Šćekića i Dražena Tripala kao članova vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice - specijalistice Marijane Kutnjak Ćaleta kao zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv optužene K. V. zbog kaznenog djela iz članka 246. stavka 2. u vezi stavka 1. i članka 52. stavaka 1. i 4. Kaznenog zakona („Narodne novine“ broj 125/11., 144/12., 56/15. i 61/15. – dalje: KZ/11.) i drugih, odlučujući o žalbama državnog odvjetnika i optuženice podnesenim protiv presude Županijskog suda u Slavonskom Brodu od 13. studenog 2017. broj K-5/2017-10, u sjednici održanoj 1. rujna 2021.

 

 

p r e s u d i o   j e :

 

 

              I. Prihvaća se žalba državnog odvjetnika, preinačuje se pobijana presuda u odluci o kaznenoj sankciji - uvjetnoj osudi i posebnoj obvezi na način da se izrečena kazna zatvora iz prihvaćene uvjetne osude iz prvostupanjske presude neće izvršiti i ako optužena K. V. u roku od 1 (jedne) godine od pravomoćnosti presude ispuni posebnu obvezu popravljanja štete iz članka 62. stavka 1. točke 1. KZ/11.

 

              Na temelju članka 56. stavka 4. i članka 62. stavka 1. točke 1. KZ/11. optuženoj K. V. izriče se posebna obveza - popravka štete počinjene kaznenim djelom, na način da oštećenom trgovačkom društvu Đ. Đ. A. d.d., S. B., u roku od 1 (jedne) godine od pravomoćnosti presude isplati novčani iznos od 358.884,86 (tri stotine pedeset osam tisuća osam stotina osamdeset četiri kune i osamdeset šest lipa) kuna.

 

              Na temelju članka 58. stavka 5. KZ/11. sud može opozvati uvjetnu osudu i odrediti izvršenje kazne zatvora ako optuženica u roku koji joj je određen ne izvrši u potpunosti ili u većoj mjeri posebnu obvezu iz članka 62. KZ/11. koja joj je naložena.

 

              II. Odbija se kao neosnovana žalba optužene K. V. te se u ostalom pobijanom, a nepreinačenom dijelu, potvrđuje prvostupanjska presuda.

 

 

Obrazloženje

 

 

1. Županijski sud u Slavonskom Brodu je pobijanom presudom proglasio krivom optuženu K. V. za produljeno kazneno djelo zlouporabe povjerenja u gospodarskom poslovanju iz članka 246. stavka 2. u vezi stavka 1. i članka 52. stavaka 1. i 4. KZ/11. te za produljeno kazneno djelo krivotvorenja službene ili poslovne isprave iz članka 279. stavka 1. u vezi članka 52. stavka 1. KZ/11. Potom je uz primjenu odredbi o ublažavanju kazne iz članka 48. stavka 2. i članka 49. stavaka 4. i 5. (pravilno bi bilo: članka 49. stavka 1. točaka 4. i 5.) KZ/11. za kazneno djelo iz članka 246. stavka 2. u vezi stavka 1. i članka 52. KZ/11. utvrdio kaznu zatvora u trajanju deset mjeseci, a za kazneno djelo iz članka 279. stavka 1. u vezi članka 52. stavka 1. KZ/11. utvrdio kaznu zatvora u trajanju četiri mjeseca te ju je primjenom odredbe članka 51. KZ/11. osudio na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju jedne godine, nakon čega joj je primjenom odredbe članka 56. KZ/11. izrekao uvjetnu osudu na način da izrečena kazna zatvora neće biti izvršena ako optuženica u roku od tri godine ne počini novo kazneno djelo.

 

1.1. Na temelju članka 158. stavka 2. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ broj 152/08., 76/09., 80/11., 91/12. - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14. i 70/17. – dalje: ZKP/08.-17.) optuženica je dužna oštećenom trgovačkom društvu Đ. Đ. A. d.d. na ime naknade štete pričinjene kaznenim djelom isplatiti iznos od 358.884,86 kuna u roku od 15 dana od pravomoćnosti presude, a s ostatkom imovinskopravnog zahtjeva oštećenik je upućen da ga može ostvarivati u parnici. U odnosu na troškove je, na temelju članka 148. stavka 1. ZKP/08.-17., odlučeno da je optuženica dužna platiti troškove kaznenog postupka i to paušalne troškove postupka u iznosu od 1.500,00 kuna te troškove financijskog vještačenja u iznosu od 12.814,00 kuna.

 

2. Protiv te presude žalbu je podnio državni odvjetnik zbog odluke o kazni i uvjetnoj osudi, s prijedlogom da se pobijana presuda preinači u odlukama o kazni i uvjetnoj osudi te da se optuženica osudi na primjerenu, bezuvjetnu zatvorsku kaznu.

 

2.1. Optužena K. V. je također podnijela žalbu po svom branitelju, odvjetniku Z. M. navodeći da se žali zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, povrede kaznenog zakona, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i odluke o imovinskopravnom zahtjevu, time da nije obrazložena bitna povreda odredaba kaznenog postupka i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja. Predlaže preinačiti pobijanu presudu na način da se optuženica oslobodi optužbe, odnosno pobijanu presudu ukinuti u cijelosti i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje i odluku.

 

3. Zamjenik Glavnog državnog odvjetnika Republike Hrvatske, nakon razgledanja, vratio je spise ovome sudu na daljnji postupak, sukladno odredbi članka 474. stavka 1. ZKP/08.-17.

 

4. Žalba državnog odvjetnika je osnovana, dok žalba optuženice nije osnovana.

 

5. U odnosu na žalbu optužene K. V.:

 

5.1. Osporavajući pravilnost utvrđenih činjenica optuženica ističe da u odnosu na kazneno djelo iz članka 246. stavka 2. u vezi stavka 1. KZ/11. na njezinoj strani nije postojala namjera da protupravno prisvoji novac pa da je zbog navedenog ovdje riječ o građanskopravnom odnosu između optuženice i oštećenog trgovačkog društva te Z. H., A. B. i M. M., koji smatraju da su zaslužili uvećani dio plaće, za razliku od optuženice koja jedina smatra da treba vratiti preplaćeno. Suprotno navedenom, i ovaj drugostupanjski sud smatra da nema sumnje u pogledu namjere optuženice usmjerene na protupravno prisvajanje koristi za sebe, ali i za druge osobe, koja je realizirana na način da je sačinjavala neistinite obračune plaća na temelju kojih su ona i te druge osobe ostvarivale plaću veću od one koja bi im zakonito pripadala. Okolnost što su Z. H., A. B. i M. M. pogrešno pretpostavili da im doista pripada uvećana plaća i što smatraju da njihov rad zavrjeđuje upravo tako uvećanu plaću ne dovodi u pitanje subjektivni element kod optuženice, budući da je ona postupala isključivo na vlastitu inicijativu, bez bilo kakve pravne osnove, zbog čega njezino takvo ponašanje, kako to pravilno zaključuje i prvostupanjski sud, ne otklanja njezinu kaznenu odgovornost za poduzete radnje, a u smislu činjenice da bi se u takvoj situaciji, kako to pogrešno smatra optuženica, radilo isključivo o građanskopravnom odnosu između oštećenog trgovačkog društva i tih osoba.

 

5.2. Tvrdnja optuženice da je direktor Z. H., koji nije bio vičan administrativnim poslovima, sve administrativne poslove povjerio optuženici te joj je usmeno odobrio stimulaciju, kao i ostalim radnicima u administraciji, također ničim nije potkrijepljena. Naime, razlozima prvostupanjskog suda, koje u cijelosti prihvaća i ovaj sud, valja nadodati i okolnost da provedeni dokazi upućuju na to da je upravo direktor Z. H., nakon što je od policije saznao za sumnju o neosnovanom povećanju plaća, uložio znatan trud u rasvjetljavanje svih spornih činjenica, a također je pri tome odbio i prijedlog optuženice za naknadno sklapanje ugovora o radu s povećanim koeficijentima kojima bi se opravdalo neosnovano povećanje plaća. Upravo takvo njegovo postupanje, po ocjeni suda drugog stupnja, nedvosmisleno ukazuje na činjenicu da isti nije ni na koji način uključen u protupravno postupanje optuženice jer bi, u suprotnom, imao motiva za prikrivanje ovih činjenica ili bi na neki drugi način tražio opravdavanje za povećanje plaća. Budući da nema niti jednog dokaza, osim puke tvrdnje optuženice koja ničim nije potkrijepljena, a koji bi ukazivali na okolnost postojanja usmene upute o povećanju plaća, to stoga nije od utjecaja niti daljnji žalbeni navod da "Zakon o radu dozvoljava i omogućava i usmene ugovore o radu (čl.14.st.2.)".

 

5.3. Kod takvog stanja stvari neprihvatljiva je i neuvjerljiva i daljnja žalbena tvrdnja da je optuženica, vezano za kazneno djelo iz članka 279. stavka 1. KZ/11., vjerovala da ima odobrenje direktora te da je slijedom navedenog unosila koeficijente za koje je smatrala da njoj, ali i drugim osobama pripadaju na temelju ostvarenih rezultata rada, što onda isključuje njezinu svijest da bi se radilo o neistinitim podacima, kao i da je vjerovala da postoje i da su odobrene usmene izmjene ugovora o radu.

 

5.4. Dakle, neosnovane su tvrdnje optužene K. V. kojima se osporava pravilnost utvrđenog činjeničnog stanja.

 

5.5. Smatrajući da je pogrešno primijenjen kazneni zakon u žalbi optuženice se ističe da ju je sud pogrešno proglasio krivom za kazneno djelo iz članka 246. KZ/11. budući da postupanje optuženice nije proizašlo iz gospodarske djelatnosti jer je ista bila zadužena samo za obračun plaća pa da bi se zbog navedenog, po njezinom mišljenju, eventualno moglo raditi o kaznenom djelu iz članka 232. ili članka 233. KZ/11.

 

5.6. Međutim, ovakvo žalbeno tumačenje kaznenog djela zlouporabe povjerenja u gospodarskom poslovanju iz članka 246. KZ/11. je, po ocjeni suda drugog stupnja, neuvjerljivo i neprihvatljivo s obzirom da je utvrđeno da je optuženica radeći na poslovima tajnice, administrativnim poslovima, poslovima obračuna plaće, kadrovskim poslovima i vođenju blagajne u oštećenom trgovačkom društvu Đ. Đ. a. d.d., koje se bavilo gospodarskim poslovanjem, imala dužnost zaštite imovinskih interesa tog društva koja se temeljila na pravnom poslu (ugovoru o radu), koje interese je, međutim, povrijedila na način da je izrađivala lažne isprave na temelju kojih su neosnovano isplaćivane veće plaće njoj i drugim osobama, a na štetu navedenog trgovačkog društva. Time su, kako to pravilno zaključuje i sud prvog stupnja, ostvarena sva zakonska obilježja kaznenog djela za koje je optuženica proglašena krivom pa se, suprotno tvrdnjama ove žaliteljice, u konkretnom slučaju ne radi o kaznenom djelu utaje iz članka 232. KZ/11. niti kaznenom djelu pronevjere iz članka 233. KZ/11, kod kojih počinitelj postupa na način da prisvaja stvari koje su mu povjerene odnosno povjerene na radu, a što ovdje svakako nije bio slučaj. Prema tome nije počinjena istaknuta povreda kaznenog zakona, a niti je ovaj sud, razmatranjem pobijane presude, u smislu članka 476. stavka 1. točke 2. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ broj 152/08., 76/09., 80/11., 121/11. - pročišćeni tekst, 91/12. - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14., 70/17. i 126/19.- dalje: ZKP/08.-19.) našao da bi na neki drugi način, koji nije spomenut u žalbi, bio povrijeđen kazneni zakon na štetu optuženice.

 

5.7. Vezano za odluku o imovinskopravnom zahtjevu optuženica u izjavljenoj žalbi navodi da je u ovom kaznenom postupku utvrđena točna visina imovinskopravne koristi koju je optuženica sebi pribavila (87.596,73 kuna) te visine imovinskopravne koristi koje su pribavljene direktoru Z. H. (39.600 kuna), A. B. (47.849,54 kuna) i M. M. (20.579,19 kuna), pa da je stoga imovinskopravni zahtjev trebalo dosuditi do iznosa one koristi koju je optuženica sebi osobno pribavila, a za ostatak zahtjeva oštećenika uputiti u parnicu. Međutim, niti u tom dijelu izjavljene žalbe žaliteljica nije u pravu budući da je odluka u tom dijelu sukladna relevantnim odredbama građanskog prava. Naime, kaznenim djelom počinjenim od strane optuženice nastala je i građanskopravna obveza prema oštećenom trgovačkom društvu jer je optuženica postupanjem zbog kojeg je proglašena krivom direktno uzrokovala štetu oštećeniku u ukupnom iznosu od 358.884,86 kuna. Pravni temelj za navedeni zaključak je članak 1045. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05., 41/08., 125/11. i 78/15.) koji u stavku 1. propisuje da „tko drugome prouzroči štetu, dužan je naknaditi je ako ne dokaže da je šteta nastala bez njegove krivnje“, pa je prvostupanjski sud pravilno postupio kada je djelomice prihvatio imovinskopravni zahtjev oštećenog trgovačkog društva odredivši obvezu optuženice da isplati navedeni iznos koji se odnosi na ukupno počinjenu štetu, a ne samo na osobnu korist optuženice, kako to neosnovano ističe žalba.

 

6. U odnosu na žalbu državnog odvjetnika:

 

6.1. Ovaj sud je provjerio primjerenost i adekvatnost izrečene sankcije optuženoj K. V. povodom žalbe državnog odvjetnika izjavljene u tom pravcu te, u smislu članka 478. ZKP/08.-19., povodom žalbe optuženice, pa je zaključio da nema osnove za blaže kažnjavanje, kako to predlaže optuženica, no da u konkretnom slučaju postoje razlozi za strože kažnjavanje za koje se zalaže državni odvjetnik, međutim ne i za bezuvjetnu kaznu zatvora kako je predložio.

 

6.2. Naime, prvostupanjski sud je, odlučujući o vrsti i mjeri kazne, uz primjenu odredaba o ublažavanju kazne iz članka 48. i članka 49. stavka 1. točaka 4. i 5. KZ/11., izrekao pojedinačne kazne zatvora ispod zakonskog minimuma propisanih za kaznena djela i potom optuženicu osudio na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju jedne godine. Pri tome je s pravom optuženici izrekao uvjetnu osudu s rokom provjeravanja od tri godine, smatrajući da će se zakonska svrha kažnjavanja postići i uvjetnom osudom, odnosno bez odlaska optuženice na izdržavanje izrečene kazne zatvora.

 

6.3. Pobijajući takvu sankciju državni odvjetnik smatra da prvostupanjski sud nije u dovoljnoj mjeri vrednovao otegotne okolnosti u vidu činjenja kaznenih djela tijekom punih devet godina, što podrazumijeva iznimnu ustrajnost i visok stupanj krivnje, iskorištavanja činjenice da je za direktora društva u teškim poslovnim okolnostima postavljen dotadašnji proizvodni radnik srednjoškolske naobrazbe i bez rukovodećeg iskustva, kao i postupno širenje kruga osoba kojima je samovoljno povećana plaća, visinu štete od ukupno 358.884,86 kuna i sveukupno 232 krivotvorene obračunske isprave za isplatu plaća. Također smatra da je sud prvog stupnja precijenio olakotne okolnosti koje su utvrđene na strani optuženice kao što su dosadašnja neosuđivanosti, niska mirovina i obiteljski život, budući da nije vodio računa da se radi o građanskim standardima i da optuženica nema obveza uzdržavanja odrasle djece, niti drugih članova obitelji, a kao supruga privatnog poduzetnika dobrih je imovinskih prilika, zbog kojih pribavljanje novca na način naveden u presudi nije bilo opravdano sa stanovišta materijalne nužde. Zbog toga smatra da optuženici treba izreći strožu, bezuvjetnu kaznu zatvora.

 

6.4. Međutim, po ocjeni suda drugog stupnja, državni odvjetnik nije u pravu kada u odnosu na optuženicu predlaže bezuvjetnu kaznu zatvora jer bi takva kazna u konkretnoj situaciji bila prestroga i neadekvatna zbog previše naglašene retributivne sastavnice, ali, s druge strane, s pravom kritizira prvostupanjski sud zbog propusta da uvjetnu osudu, uz prijetnju opozivom, uvjetuje i dodatnim izvršenjem obveze popravljanja štete iz članka 62. stavka 1. točke 1. KZ/11.

 

6.5. Naime, i po stavu ovog suda, okolnosti istaknute u žalbi državnog odvjetnika u povezanosti s onim okolnostima koje je prvostupanjski sud utvrdio, mijenjaju postojeću ravnotežu u smjeru strožeg kažnjavanja na način da je optuženici u okviru izrečene uvjetne osude potrebno i nužno izreći i posebnu obvezu iz članka 62. stavka 1. točke 1. KZ/11., kako bi se na taj način u potpunosti ostvarile sve svrhe kažnjavanja iz članka 41. KZ/11., a što bez te dodatne posebne obveze ne bi bilo moguće. Stoga je, uz uvjetnu osudu, s jedinstvenom kaznom zatvora od jedne godine i rokom provjeravanja u trajanju tri godine, ovaj sud odlučio da se jedinstvena  kazna zatvora od jedne godine neće izvršiti i ukoliko optuženica u roku od jedne godine naknadi štetu počinjenu oštećenom trgovačkom društvu. Zbog navedenog je optuženici, slijedom uvjetne osude i odluke kojom je djelomično prihvaćen imovinskopravni zahtjev, na temelju članka 56. stavka 4. u vezi članka 62. stavka 1. točke 1. KZ/11., izrekao i posebnu obvezu da u roku od jedne godine po pravomoćnosti presude isplati iznos od 358.884,86 kuna oštećenom trgovačkom društvu.

 

6.6. Upravo ovakvo pridruživanje još jednog uvjeta bi optuženicu trebalo dodatno motivirati da nadoknadi štetu koja je nastala počinjenjem kaznenog djela, a za ispunjenje obveze je određen rok od jedne godine jer joj na taj način treba dati realnu i ostvarivu mogućnost da pribavi sredstva kojima će nadoknaditi štetu oštećenom trgovačkom društvu.

 

6.7. Nadalje je optuženica u okviru točke I. izreke ove odluke također upozorena, na temelju članka 58. stavka 5. KZ/11., da sud može opozvati ovu uvjetnu osudu i odrediti izvršenje kazne zatvora, ako ista u roku koji joj je određen ne izvrši u potpunosti ili u većoj mjeri posebnu obvezu iz članka 62. KZ/11., a koja joj je ovom preinačenom presudom naložena.

 

6.8. Upravo ovakvom sankcijom, po ocjeni drugostupanjskog suda, će se postići svrhe kažnjavanja propisane u članku 41. KZ/11., njome će se prvenstveno utjecati na optuženicu, ali i na druge osobe da više ne čine kaznena djela, čime će se u potpunosti ostvariti ciljevi specijalne i generalne prevencije, a pri izboru vrste i mjere kazne ovaj sud je vodio računa o svim kriterijima propisanim u članku 47. KZ/11.

 

6.9. Slijedom naprijed navedenog, prihvaćanjem žalbe državnog odvjetnika, na temelju članka 486. stavka 1. ZKP/08.-19., preinačena je prvostupanjska presuda u odluci o sankciji za optuženu K. V. te je odlučeno kao u točki I. izreke ove presude.

 

7. S obzirom da je žalba optužene K. V. u cijelosti neosnovana te kako pri ispitivanju pobijane presude nisu nađene niti povrede iz članka 476. stavka 1. točke 1. ZKP/08.-19., na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti, to je, na temelju članka 482. ZKP/08.-19., trebalo žalbu optuženice odbiti te u ostalom pobijanom, a nepreinačenom dijelu, potvrditi prvostupanjsku presudu, kao što je navedeno u točki II. izreke ove presude.

 

Zagreb, 1. rujna 2021.