Pristupanje sadržaju
- 1 - III Kr 52/2021-5
|
REPUBLIKA HRVATSKA VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE Z A G R E B |
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Vesne Vrbetić kao predsjednice vijeća te Žarka Dundovića i Dražena Tripala kao članova vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice – specijalistice Marijane Kutnjak Ćaleta kao zapisničara, u kaznenom predmetu protiv os. R. P. i drugih zbog kaznenog djela iz čl. 229. st. 1. toč. 1. u vezi s čl. 228. st. 1. i čl. 36. Kaznenog zakona („Narodne novine“ broj 125/11 i 144/12 – dalje: KZ/11), odlučujući o zahtjevu os. R. P. za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude koju čine presuda Općinskog suda u Virovitici od 26. siječnja 2018. broj K-138/2013-162 i presuda Županijskog suda u Šibeniku od 24. rujna 2020. broj Kž-119/2018-5, u sjednici održanoj 1. rujna 2021.
p r e s u d i o j e :
I. Utvrđuje se da je zahtjev os. R. P. za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude osnovan, a u povodu tog zahtjeva na temelju čl. 479. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ broj 152/08, 76/09, 80/11, 121/11 – pročišćeni tekst, 91/12 – Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/12, 56/13, 145/13, 152/14, 70/17 i 126/19 – dalje: ZKP/08) i u odnosu na os. I. Č. i os. K. T., preinačuje se pravomoćna presuda koju čine presuda Općinskog suda u Virovitici od 26. siječnja 2018. broj K-138/2013-162 i presuda Županijskog suda u Šibeniku od 24. rujna 2020. broj Kž-119/2018-5 u pravnoj oznaci djela te se izriče da su os. R. P., os. I. Č. i os. K. T. radnjama za koja su pravomoćnom presudom proglašeni krivima počinili kazneno djelo krađe iz čl. 228. st. 1. KZ/11.
II. Uslijed odluke pod točkom I., preinačuje se pravomoćna presuda u odluci o kazni te se
- os. R. P. na temelju čl. 228. st. 1. KZ/11 osuđuje na kaznu zatvora u trajanju od 1 (jedne) godine i 4 (četiri) mjeseca, u koju kaznu mu se, na temelju čl. 54. KZ/11, uračunava vrijeme uhićenja 24. ožujka 2013. i vrijeme provedeno u istražnom zatvoru od 24. ožujka 2013. do 4. travnja 2013.
- os. I. Č. na temelju čl. 228. st. 1. KZ/11 osuđuje na kaznu zatvora u trajanju od 10 (deset) mjeseci,
- os. K. T. na temelju čl. 228. st. 1. KZ/11 osuđuje na kaznu zatvora u trajanju od 6 (šest) mjeseci pa se os. K. T. na temelju čl. 56. st. 1., 2. i 3. KZ/11, izriče uvjetna osuda te se određuje da se kazna zatvora na koju je osuđen neće izvršiti ako osuđenik u vremenu provjeravanja 3 (tri) godine ne počini novo kazneno djelo.
Obrazloženje
1. Pravomoćnom presudom, koju čine u uvodu citirane presude, os. R. P., os. I. Č. i os. K. T. su zbog kaznenog djela teške krađe iz čl. 229. st. 1. toč. 1. u vezi čl. 228. st. 1. KZ/11 na temelju čl. 229. st. 1. KZ/11 osuđeni na kazne zavora i to os. P. R. u trajanju od jedne godine i šest mjeseci, u koju kaznu mu je uračunato vrijeme uhićenja 24. ožujka 2013. i vrijeme provedeno u istražnom zatvoru od 24. ožujka 2013. do 4. travnja 2013., os. I. Č. u trajanju od jedne godine i os. K. T. u trajanju od osam mjeseci čije je izvršenje primjenom uvjetne osude iz čl. 56. st. 1. i 2. KZ/11 odgođeno kroz period provjeravanja u trajanju od tri godine.
2. Protiv navedene pravomoćne presude os. P. R. je putem branitelja N. K. i M. K. podnio zahtjev za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude na temelju čl. 517. st. 1. u vezi čl. 469. st. 1. toč. 1. i 4. i čl. 468. st. 2. ZKP/08, s prijedlogom da se preinači pravomoćna presuda i osuđenik oslobodi optužbe, odnosno podredno, da se ukinu obje pobijane presude i predmet uputi prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje i odluku pred drugog suca pojedinca.
3. Postupajući u skladu s odredbom čl. 518. st. 4. ZKP/08 prvostupanjski sud je primjerak zahtjeva sa spisom dostavio Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske koje je u odgovoru na zahtjev navelo da zahtjev smatra neosnovanim.
4. Odgovor Državnog odvjetništva Republike Hrvatske uredno je prije dostavljanja spisa Vrhovnom sudu Republike Hrvatske dostavljen osuđeniku i branitelju.
5. Zahtjev je osnovan.
6. Osuđenik uvodno u zahtjevu osnovano tvrdi da iz činjeničnog opisa kaznenog djela teške krađe iz čl. 229. st. 1. toč. 1. u vezi čl. 228. st. 1. KZ/11 za koje je uz ostale supočinitelje proglašen krivim ne proizlazi bitno obilježje tog kaznenog djela, a to je da je predmetni automobil Seat Altea 2.0 TDI, reg. oznake ... od vlasnika ošt. K. Š. oduzet provaljivanjem iz zatvorenih zgrada, na način kako je to navedeno u pravnom i zakonskom opisu prvostupanjske presude.
6.1. Naime, u činjeničnom opisu izreke prvostupanjske presude je navedeno da je os. I. Č., kao jedan od supočinitelja, u inkriminirano vrijeme u nezaključanoj garaži oštećenika originalnim ključem stavio u pogon navedeni automobil te ga zajedno s supočiniteljima M. F. i K. T. odvezao u S. gdje su ga predali os. R. P. koji je na taj način pribavio nepripadnu materijalnu korist u iznosu od 59 tisuća kuna, a za koji je iznos oštećen vlasnik automobila K. Š.
6.2. Dakle, kako je predmetni automobil vlasniku oduzet iz nezaključane garaže, to osnovano os. R. P. ističe u zahtjevu da se ne radi o provaljivanju ili savladavanjem većih prepreka da se dođe do stvari iz zatvorenih zgrada, odnosno zatvorenih prostorija ili prostora u smislu odredbe čl. 229. st. 1. toč. 1. KZ/11, niti se oduzimanje automobila uporabom originalnog ključa može smatrati oduzimanje stvari iz zatvorenih zgrada, zatvorenih prostorija ili prostora. Doduše, pravilno prvostupanjski i drugostupanjski sudovi u obrazloženju svojih odluka, sukladno prihvaćenoj dugogodišnjoj sudskoj praksi, ističu da se uporaba originalnog ključa do kojeg je osoba koja oduzima tuđu pokretnu stvar došla neovlašteno i protivno volji vlasnika ključa ima smatrati provaljivanjem u smislu odredbe čl. 229. st. 1. KZ/11. Međutim, kada se ulazi u automobil, bilo obijanjem, provaljivanjem (na bilo koji način, pa i uz uporabu originalnog ključa do kojeg se došlo protivno volji vlasnika) te se automobil na taj način oduzima, sukladno dugogodišnjoj sudskoj praksi, nije u pitanju oduzimanje stvari iz zatvorenih prostorija ili prostora, jer se u biti oduzima ta stvar u koju se provaljuje, a ne oduzima se tuđa pokretna stvar u smislu odredbe čl. 229. st. 1. toč. 1. KZ/11 do koje se dolazi obijanjem, provaljivanjem, ili savladavanjem većih prepreka iz zatvorenih zgrada, ili drugih zatvorenih prostorija ili prostora.
6.3. Iz naprijed navedenih razloga, budući da u činjeničnom opisu nisu navedena bitna obilježja kaznenog djela teške krađe iz čl. 229. st. 1. toč. 1. KZ/11, a ne radi se o stvari velike vrijednosti iz čl. 87. st. 29. KZ/11 (iznad 60 tisuća kuna) jer je utvrđena vrijednost predmetnog automobila od 59 tisuća kuna, ne radi se niti o kaznenom djelu iz čl. 228. st. 3. KZ/11, već o kaznenom djelu krađe iz čl. 228. st. 1. KZ/11.
6.4. Stoga je trebalo prihvatiti zahtjev za izvanredno preispitivanje os. R. P., jer je u pravomoćnoj presudi počinjena povreda zakona iz čl. 469. toč. 4. ZKP/08 budući je primijenjen zakon koji se nije mogao primijeniti, a u povodu tog zahtjeva na temelju čl. 479. ZKP/08 preinačena je pravomoćna presuda u pravnoj ocjeni i u odnosu na os. I. Č. i os. K. T., jer su razlozi zbog kojih je prihvaćen zahtjev os. R. P. i od koristi i za ove osuđenike koji ovaj izvanredni pravni lijek nisu podnijeli.
6.5. Uslijed takve odluke iz toč. I. izreke, preinačena je pravomoćna presuda i u odluci o kazni u odnosu na navedene osuđenike na način kako je to navedeno u toč. II. izreke ove presude, pri čemu je ovaj sud prihvatio kao ispravno utvrđene olakotne i otegotne okolnosti iz pravomoćne presude. U odnosu na os. R. P. je od otegotnih okolnosti cijenjena njegova dosadašnja neosuđivanost i da je on organizator predmetnog kaznenog djela te njegovu upornost i izraženiju kriminalnu volju, a u odnosu na os. I. Č. i os. K. T. otegotnim njihovu osuđivanost, između ostalih, i za istu vrstu kaznenih djela, a olakotnim da su kazneno djelo počinili u stanju smanjenje ubrojivosti. Ovaj sud smatra da su navedene kazne primjerene pogibeljnosti predmetnog kaznenog djela i svim navedenim okolnostima koje utječu na vrstu i mjeru kazne i da će ovako izrečene kazne ostvariti svrhe iz čl. 41. KZ/11. Osuđeniku R. P. je u izrečenu kaznu zatvora na temelju čl. 54. KZ/11 uračunato vrijeme uhićenja i vrijeme provedeno u istražnom zatvoru na način kako je to navedeno u izreci.
7. U ostalom dijelu u kojem osuđenik pobija pravomoćnu presudu zbog povreda iz čl. 468. st. 2. ZKP/08 nije osnovan jer se pravomoćna presuda ne temelji na nezakonitim dokazima, niti je osuđeniku povrijeđeno pravo konfrontacije kao sastavnice prava na pošteno suđenje zaštićeno Ustavom Republike Hrvatske („Narodne novine“ broj 56/90, 135/97, 113/00, 28/01, 55/01 – ispravak, 76/10 i 5/14 – dalje: Ustav RH) i Konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda („Narodne novine - Međunarodni ugovori“ broj 18/97, 6/99 – pročišćeni tekst, 8/99 – ispravak, 14/02, 13/03, 9/05, 1/06, 2/10 i 13/17 – dalje: Konvencija).
7.1. Prije svega, u odnosu na prigovor nezakonitosti izlista telefonskih poziva za koje osuđenik tvrdi da su pribavljeni bez naloga i odobrenja istražnog suca, osuđeniku se ukazuje da on taj prigovor nije isticao u žalbi koju je izjavio protiv prvostupanjske presude pa ga ne može, u smislu odredbe čl. 517. st. 2. ZKP/08, isticati u zahtjevu za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude. Osim toga, u vrijeme pribavljanja izlista telefonskih poziva (30. ožujka 2013., 4. travnja 2013.) policija u to vrijeme nije niti trebala pribavljati nalog istražnog suca za pribavu izlista, jer je tek V. novelom ZKP/08 od 22. prosinca 2013. u odredbi čl. 339. a ZKP/08 uvedena obveza policije da za određena kaznena djela navedena u st. 1. citiranog propisa pribavi nalog istražnog suca na temelju kojeg se od operatera javnih komunikacijskih usluga traži provjeru uspostavljanja telekomunikacijskih kontakata. Stoga niti u navedenom kontekstu ovaj prigovor nezakonitosti dokaza osuđenika nije osnovan.
7.2. Osuđenik neosnovano tvrdi da podaci iz prekršajne evidencije ne mogu biti dokaz u kaznenom postupku i da se radi o nezakonitim dokazima iz čl. 10. ZKP/08 što je promašeno jer nigdje u ZKP/08 ne postoji odredba koja bi propisivala da su podaci iz prekršajne evidencije nezakoniti dokazi (nezakonitost ex lege), niti se sudskIm tumačenjem (ex iudicio) mogu ti podaci proglašavati nezakonitim dokazima.
7.3. Suprotno tvrdnjama osuđenika iskaz sada pokojnog M. F. od 23. ožujka 2013. kojeg je on iznio pred državnim odvjetnikom kada je imao svojstvo osumnjičenika, a ne suokrivljenika, jer još nije bilo doneseno pravomoćno rješenje o provođenju istrage, u kontekstu povrede odredbe čl. 431. st. 1. toč. 2. ZKP/08, ne dovodi samim tim do nezakonitosti tog dokaza koji bi se kao takav morao izdvojiti iz sudskog spisa. Povrede nekih od odredaba ZKP/08 iz čl. 468. st. 3. ZKP/08, tzv. relativne bitne povrede odredaba kaznenog postupka (osim onih iz čl. 517. st. 1. toč. 3. ZKP/08, koje osuđenik u zahtjevu niti ne ističe) ne mogu biti osnova za pobijanje pravomoćne presude ovim izvanrednim pravnim lijekom, tako da ni u ovom dijelu zahtjev osuđenika nije osnovan.
7.4. Nadalje, osim uz navedenu postupovnu povredu čl. 431. st. 1. toč. 2. ZKP/08 osuđenik iskaz osumnjičenika M. F. kao nezakonitog dokaza problematizira kroz povredu tzv. konfrotacijskog prava (str. 3., 7.-9. odlomak obrazloženja zahtjeva) jer tvrdi da on niti njegov branitelj nisu bili nazočni ispitivanju osumnjičenika M. F. niti su mu mogli postavljati pitanja u vezi njegovog telefonskog poziva upućenom os. R. P. 9. ožujka 2013. u 5,39 sati. Osuđenik ističe da upravo ta činjenica, a kako to proizlazi iz obrazloženja prvostupanjske presude (list 22., 1. odlomak) predstavlja primarnu i odlučnu okolnost za zaključak da je os. R. P. supočinitelj jer ne postoji niti jedan drugi personalni niti materijalni dokaz.
7.5. Međutim, iako je točno da je osumnjičenik M. F. ispitan bez nazočnosti os. R. P. i njegovog branitelja pravomoćna presuda se ne temelji isključivo niti u pretežitom dijelu na iskazu os. M. F. od 23. ožujka 2013., koji je umro 13. lipnja 2013. i čiji je iskaz na raspravi reproduciran. Naime, iz sadržaja navedenog iskaza pok. M. F. ne proizlazi da bi on teretio os. R. P., jer on spominje jednu osobu koja mu je dala ključ ne navodeći da je u pitanju os. P. i ne navodi da ga je on zvao u jutarnjim satima prije predaje ukradenog auta u Z. Prema tome, taj iskaz ni u kom slučaju nema presudnu ulogu u dokazivanju krivnje os. P., već je sud u pravomoćnoj presudi odluku o toj i ostalim odlučnim činjenicama donio na temelju čitavog niza drugih dokaza (obrana os. Č. i os. T., izlistima TK operatera o telefonskim razgovorima i provedenom telekomunikacijskom vještačenju, vještačenju pozicija aktera razgovora u odnosu na bazne stanice, snimci nadzorne kamere, podacima PP L. o počinjenom prometnom prekršaju od 9. ožujka 2017. u 00,04 sati, podacima iz oglasnika Nj., podacima o prekršajnoj odgovornosti os. P. vezanim za predmetno vozilo, iskazu ošt. K. Š. i činjenici da je u krađi upotrijebljen originalni rezervni ključ). Ocjenjujući sve navedene dokaze kako pojedinačno, tako i dovodeći ih u njihovu međusobnu vezu, na nedvojben je način utvrđeno da je os. R. P. bio organizator krađe njegovog bivšeg vozila za koje je on putem oglasnika saznao da se nalazi u P. te je ostalim supočiniteljima u tu svrhu putem M. F. dao originalni ključ te su oni uz novčanu naknadu izvršili krađu automobila od ošt. K. Š. da bi mu vozilo nakon svega odvezli u Z. i tamo mu ga predali.
7.6. Prema tome, pravomoćna presuda se ne temelji isključivo niti u pretežitom dijelu na tzv. nekonfrontiranom iskazu M. F. tako da nema govora o tome da je navedeni dokaz nezakonit (evidentno se sugerira na nezakonitosti iz čl. 10. st. 2. toč. 2. ZKP/08) niti je os. R. P. povrijeđeno tzv. konfrontacijsko pravo kao sastavnice prava na pošteno suđenje iz čl. 29. st. 2. toč. 6. Ustava RH i čl. 6. st. 3. toč. d. Konvencije jer je u cjelini gledajući ovaj kazneni postupak bio pošten.
8. U ostalom dijelu zahtjeva osuđenik, iznosi niz prigovora koje podvodi pod povrede ustavnih i konvencijskih prava na obrazloženu sudsku odluku, na povredu „pravde u kaznenim stvarima“ te povrede načela traženja „materijalne istine“ i načela in dubio pro reo, a u biti se radi o činjeničnim prigovorima kojima nastoji dovesti u pitanje pravilnost utvrđenja suda prvog stupnja.
8.1. Međutim, kako se zahtjev za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude ne može podnositi zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, već samo iz taksativno propisanih osnova iz čl. 517. st. 1. toč. 1.-3. ZKP/08 to u ovom dijelu zahtjev nije osnovan.
9. Iz svih navedenih razloga, kako je zahtjev za izvanredno preispitivanje osnovan, na temelju čl. 519. u vezi čl. 513. st. 1. ZKP/08, odlučeno je kao u izreci.
Vesna Vrbetić, v.r.
