1

Poslovni broj: 31 Gž-2569/2021-2

 

Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj: 31 Gž-2569/2021-2

 

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

Županijski sud u Zagrebu kao sud drugog stupnja, po sucu toga suda Marijanu Vugiću kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja H. z. z. z. o., Z., OIB…, protiv tuženika M. M., S., OIB…, zastupanog po punomoćnici R. D. D., odvjetnici u K., radi isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Karlovcu poslovni broj P-5/2020-12 od 23. ožujka 2021. godine, dana 1. rujna 2021. godine

 

p r e s u d i o    j e

 

I              Preinačuje se presuda Općinskog suda u Karlovcu poslovni broj P-5/2020-12 od 23. ožujka 2021. godine i sudi:

 

              Odbija se tužitelj s tužbenim zahtjevom koji glasi:

 

              "Nalaže se tuženiku M. M., S., OIB… isplatiti tužitelju H. z. z. z. o., Z., OIB… iznos od 1.575,24 kune putem računa IBAN: …, model 65, pozivom na broj: … …, sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 17. svibnja 2017. godine pa do 30. lipnja 2017. godine po stopi od 7,68%, od 1. srpnja 2017. do 31. prosinca 2017. po stopi od 7,41%, od 1. siječnja 2018. do 30. lipnja 2018. po stopi od 7,09%, od 1. srpnja 2018. do 31. prosinca 2018. po stopi od 6,82%, od 1. siječnja 2019. do 30. lipnja 2019. po stopi od 6,54%, od 1. srpnja 2019. do 31. prosinca 2019. po stopi od 6,30%, od 1. siječnja 2020. do 30. lipnja 2020. po stopi od 6,11%, od 1. srpnja 2020. do 31. prosinca 2020. po stopi od 5,89%, od 1. siječnja 2021. pa do isplate po stopi do 5,75%, a u slučaju promjene prosječne kamatne stope, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja se određuje uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, sve u roku od 15 dana pod prijetnjom ovrhe."

 

              Nalaže se tužitelju H. z. z. z. o. da tuženiku M. M. naknadi trošak postupka u iznosu od 973,50 kn (slovima: devetsto sedamdeset i tri kune i pedeset lipa) u roku od 15 dana.

 

II              Nalaže se tužitelju H. z. z. z. o. da tuženiku M. M. naknadi trošak postupka u povodu pravnog lijeka u iznosu od 390,62 kn (slovima: tristo devedeset kuna i šezdeset i dvije lipe) u roku od 15 dana.             

 

 

Obrazloženje

 

1. Presudom suda prvog stupnja odlučeno je:

"1. Nalaže se tuženiku M. M., S., OIB… isplatiti tužitelju H. z. z. z. o., Z., OIB… iznos od 1.575,24 kune putem računa IBAN: …, model 65, pozivom na broj: … …, sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 17. svibnja 2017. godine pa do 30. lipnja 2017. godine po stopi od 7,68%, od 1. srpnja 2017. do 31. prosinca 2017. po stopi od 7,41%, od 1. siječnja 2018. do 30. lipnja 2018. po stopi od 7,09%, od 1. srpnja 2018. do 31. prosinca 2018. po stopi od 6,82%, od 1. siječnja 2019. do 30. lipnja 2019. po stopi od 6,54%, od 1. srpnja 2019. do 31. prosinca 2019. po stopi od 6,30%, od 1. siječnja 2020. do 30. lipnja 2020. po stopi od 6,11%, od 1. srpnja 2020. do 31. prosinca 2020. po stopi od 5,89%, od 1. siječnja 2021. pa do isplate po stopi do 5,75%, a u slučaju promjene prosječne kamatne stope, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja se određuje uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, sve u roku od 15 dana pod prijetnjom ovrhe.

2. Svaka stranka snosi svoje troškove postupka."

 

2. Protiv ove presude žali se tuženik iz žalbenih razloga iz čl. 353. st. 1. toč. 1. i 3. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19 – dalje: ZPP) s prijedlogom da se pobijana presuda preinači sukladno žalbenim navodima uz dosudu troška postupka u povodu pravnog lijeka.

 

3. Žalba je osnovana.

 

4. Prvostupanjski sud u bitnom navodi slijedeće:

" Među strankama nije sporno da je tuženiku M. M. dana 19. srpnja 2017. godine prestao radni odnos pri M. o. R.H. (rješenje list 28 spisa), nije sporno da je rješenjem HZMO, PU K. broj spisa 109089 od 30. svibnja 2017. godine tuženiku M. M. zbog bolesti nastao stopostotni gubitak radne sposobnosti počevši od 2. studenog 2016. te mu se priznaje pravo na invalidsku mirovinu, nije sporno da je rješenjem HZMO, PU K. od 10. studeni 2017. zbog potpunog gubitka radne sposobnosti određena invalidska mirovina u iznosu od 1.306,84 kune mjesečno te je određeno da mu se umjesto ove mirovine određuje najniža mirovina u svoti od 2.569,95 kuna mjesečno te da mu isplata mirovine pripada počevši od 20. srpnja 2017. godine, time da je rješenje od 30. svibnja 2017. postalo pravomoćno i izvršno 20. lipnja 2017. (rješenja list 29 do 34 spisa), a isto je utvrđeno i uvidom u priloženi spis HZMO, PU Karlovac, broj spisa 109089.

Sporno je je li tuženik M. M. dužan tužitelju H. z. z. z. o. vratiti odnosno isplatiti iznos od 1.575,24 kune koji iznos mu je isplaćen kao naknada plaće za vrijeme privremene nesposobnosti za rad za period od 2. ožujka 2017. do 31. ožujka 2017. godine.

Uvidom u otpusno pismo za tuženika M. M. (list 35 spisa) izdano od strane O. b. K., utvrđeno je da je isti liječen u toj bolnici od 20. prosinca 2015. do 4. siječnja 2016. te da mu je izvršena potkoljena amputacija zbog progresije gangrenoznog procesa.

Uvidom u dopis M. o. R.H. (list 60 spisa) i priložene kartice djelatnika (list 61 od 63 spisa) utvrđeno je da je u siječnju i veljači 2017. tuženiku M. M. isplaćeno bolovanje na teret poslodavca, a u ožujku 2017. osam sati na teret poslodavca, a ostatak bolovanja u ožujku te bolovanja za travanj i svibanj isplaćena su na teret HZZO.

Uvidom u rješenje tužitelja klasa: UP/I-502-04/17-01/299, urbroj: 338-21-08-17-03 od 7. rujna 2017. (list 3 spisa) utvrđeno je da je tim rješenjem odlučeno da se M. M. obustavlja s danom 25. siječnja 2017. isplata naknade plaće zbog privremene nesposobnosti za rad koja je nastala 19. siječnja 2017. time da žalba ne odgađa izvršenje rješenja, a to rješenje postalo je pravomoćno 31. listopada 2017. godine. Iz obrazloženja ovog rješenja proizlazi da je nakon provedenog postupka, a prema nalazu i mišljenju vještaka Zavoda za vještačenje, profesionalnu rehabilitaciju i zapošljavanje osoba s invaliditetom, klasa 141-02/16-01/12550 od 25. siječnja 2017. godine utvrđeno da kod osiguranika M. M. postoji opća nesposobnost za rad radi čega je donesena ovakova odluka.

Uvidom u rješenje tužitelja klasa: UP/I-502-04/17-01/299, urbroj: 388-21-09-18-2 od 9. veljače 2018. (list 5 do 7 spisa), utvrđeno je da je tim rješenjem odlučeno da se M. M. poništava nalog za isplatu naknade plaće zbog privremene nesposobnosti za rad od ožujka 2017. godine, za razdoblje od 2. ožujka 2017. do 31. ožujka 2017. To rješenje postalo je pravomoćno 7. ožujka 2018. godine. U obrazloženju ovog rješenja se navodi da je u provedenom postupku utvrđeno da je rješenjem HZZO klasa: UP/I-502-04/17-01/299, urbroj: 338-21-08-17-03 od 7. rujna 2017., rješavano u predmetu obustave isplate naknade plaće za vrijeme privremene nesposobnosti za rad za osiguranika M. M., da je s danom 25. siječnja 2017. istom obustavljena isplata naknade plaće zbog privremene nesposobnosti za rad, započeto dana 29. siječnja 2017. te da je to rješenje postalo pravomoćno 31. listopada 2017. Navodi se da je utvrđeno da je naknada plaće M. M. isplaćena i za razdoblje od 2. ožujka 2017. do 31. ožujka 2017., pa da je nalog za ožujak 2017. godine potrebno poništiti radi čega je donesena odluka kao u izreci rješenja.

Uvidom u obračun isplaćenih i pripadajućih novčanih naknada tužitelja (list 9 spisa) utvrđeno je da je za razdoblje od 2. ožujka do 31. ožujka 2017. tuženiku isplaćena naknada za 176 radnih sati u iznosu 1.575,24 kuna iako isti nema pravo na pripadajuću naknadu zbog čega je nastala razlika odnosno minus, odnosno iznos za povrat u iznosu od 1.575,24 kune, a isto je vidljivo i iz dokumentacije na listu 8, 10, 11 spisa, te je tužitelj dostavio dokaze da je od tuženika potraživao povrat isplaćenih sredstava odnosno naknade plaće za period od 2. ožujka 2017. do 31. ožujka 2017. godine, sve temeljem pravomoćnog rješenja tužitelja od 9. veljače 2018. godine (list 5 do 7 spisa), te nije sporno da tuženik nije vratio sredstava koja su predmet ovog postupka. Isto je vidljivo iz dopisa (list 16 spisa), i obračuna nadoknade po doznaci bolovanja za ožujak 2017. godine (list 17 spisa) te iz stavki po broju dokumenata (list 20 do 21 spisa).

U konkretnom slučaju sud smatra da se tuženik neosnovano poziva na presudu Europskog suda za ljudska prava Čakarević protiv Hrvatske od 26. travnja 2018. (zahtjev br. 48921/13), jer je u tom postupku bilo utvrđeno da je I. Č. bila dužna Zavodu za zapošljavanje u R. isplatiti iznos od 19.451,69 kuna uz zakonsku zateznu kamatu koja teče od 3. kolovoza 2005. godine, time da je ista iskoristila cjelokupni pravni put u Republici Hrvatskoj te istoj 5. prosinca 2012. ponuđena od strane Zavoda za zapošljavanje u R. izvansudska nagodba da dug vrati u 60 rata na što se ista očitovala da ne može vratiti taj iznos jer je nezaposlena, lošeg zdravlja i nema dohodak pa je zatražila oprost duga.

U ovom parničnom postupku potraživanje tužitelja prema tuženiku M. M. je daleko manji nego što je bilo potraživanje Zavoda za zapošljavanje prema I. Č., radi se o potraživanje koje je deset puta ili više od toga manje. Osim toga tuženik M. M. nije osoba koja nema dohodak obzirom da isti ostvaruje mirovinu u mjesečnom iznosu od 2.650,09 kuna (vidljivo iz prometa po tekućem računu list 36 spisa), ima u vlasništvu kuću pa nema dodatnih troškova stanovanja jer ne treba plaćati najamninu, a iz njegovog iskaza proizlazi da ne koristi nikakve lijekove osim inzulina radi šećerne bolesti, za koju nije dostavio nikakav dokaz da isti sam plaća svojim sredstvima, pa proizlazi da isti dobiva na teret upravo tužitelja.

Radi iznesenih okolnosti sud smatra da se u konkretnom slučaju tuženik neosnovano pozivao na presudu Čakarević protiv Hrvatske Europskog suda za ljudska prava.

Pravilno tužitelj u ovom postupku ističe da je rješenje kojim je poništen nalog za isplatu naknade plaće zbog privremene nesposobnosti za rad za razdoblje od 2. ožujka 2017. do 31. ožujka 2017. donesen u upravnom postupku te da je jedino u tom upravnom postupku protiv te odluke M. M. mogao ulagati žalbu no obzirom da je rješenje postalo pravomoćno 7. ožujka 2018. godine, istim je pravomoćno utvrđen osnov temeljem kojeg tužitelj potražuje povrat nepripadajućeg iznosa naknade plaće za vrijeme privremene nesposobnosti za rad koji je isplaćen tuženiku M. M..

Iako visina novčanog iznosa nepripadajuće naknade plaće koja je tuženiku M. M. isplaćene za period od 2. ožujka 2017. do 31. ožujka 2017. godine među strankama nije bilo spora te isti iznosi 1.575,24 kune, visinu tog iznosa sud je utvrdio uvidom u obračun isplaćenih i pripadajućih novčanih naknada (list 9 spisa) i u obračun naknade po doznaci za bolovanja (list 11 spisa)

Slijedom svega iznesenog, obzirom da je tužitelj dokazao i osnov i visinu svog potraživanja, valjalo je usvojiti tužbeni zahtjev u cijelosti, a sve temeljem članka 148. Zakona o obveznom zdravstvenom osiguranju."

 

5. Ova odluka suda prvog stupnja nije pravilna.

 

6. Ovaj sud ukazuje na čl. 1. Protokola broj 1 uz Konvenciju za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda po kojoj svaka fizička i pravna osoba ima pravo na mirno uživanje svojeg vlasništva te nitko se ne smije lišiti svog vlasništva, osim u javnom interesu, i to samo uz uvjete predviđene zakonom i općim načelima međunarodnog prava.

 

7. Ovaj sud treba razmotriti da li je time što je prvostupanjski sud naložio tuženoj plaćanje iznosa tužitelju kako je to navedeno u izreci pobijane odluke takvim miješanjem postignuta potrebna ravnoteža između zahtjeva od općeg interesa javnosti i zahtjeva u vezi sa zaštitom prava tužene na mirno uživanje vlasništva, te je li time tuženom nametnut nerazmjerno i prekomjerno opterećenje.

 

8. Prije svega, valja reći da se prvostupanjski sud pogrešno poziva na odredbu čl. 148. Zakona o obveznom zdravstvenom osiguranju (dalje: ZOZO) koja regulira institut naknade štete uzrokovane tužitelju, međutim, da bi se radilo o šteti uzrokovanoj od strane osiguranika potrebno je da na strani osiguranika postoji kakva činidba ili propust (na primjer čl. 135., čl. 136., čl.138. …) a čime je tužitelju uzrokovana šteta, a što tužitelj niti ne tvrdi a niti je ovdje slučaj. Ovdje može doći u obzir primjena odredbe čl. 137. po kojoj osigurana osoba kojoj iz sredstava Zavoda, odnosno državnog proračuna isplaćen novčani iznos na koji nije imala pravo, obvezna je vratiti primljeni iznos uvećan za zakonsku zateznu kamatu te ga uplatiti na račun Zavoda, odnosno državnog proračuna u roku od 8 dana od dana zaprimljene pisane obavijesti Zavoda o utvrđenim okolnostima.

 

9. Iz stanja spisa proizlazi, a to i utvrđuje prvostupanjski sud, da je tužitelj bio na dugotrajnom bolovanju, da mu je u tijeku 2016. godine to bolovanje bilo prekinuto, da bi, a kako to upravo proizlazi i iz rješenja od 7. rujna 2017. godine tuženiku bilo priznato ponovno pravo na naknadu plaće zbog privremene nesposobnosti za rad početno s danom 19. siječnja 2017. godine, da sukladno čl. 40. ZOZO prva četrdeset i dva dana naknadu plaće mu je isplaćivao poslodavac, a počam od 3. ožujka 2017. godine mu je naknadu trebao isplaćivati tužitelj s tim da mu je tužitelj tu naknadu plaće za mjesec ožujak 2017. godine isplatio dana 17. svibnja 2017. godine od kada tužitelj i potražuje zakonske zatezne kamate na utuženi iznos.

 

10. Međutim, a na što pravilno ukazuje žalba, iz stanja spisa, a i rješenja HZMO od 30. lipnja 2017. godine je razvidno da je postupak za ostvarivanje prava na mirovinu pokrenut na prijedlog izabranog doktora dana 6. listopada 2016. godine te da je nalazom i mišljenjem vijeća viših vještaka Zavoda za vještačenje od 25. siječnja 2017. godine utvrđen potpuni gubitak radne sposobnosti. To je u suglasju s odredbom čl. 48. st. 2. po kojoj kada prema ocjeni izabranog doktora, a nakon provedenog liječenja i medicinske rehabilitacije zdravstveno stanje osiguranika je takvo da se daljnjim liječenjem ne može poboljšati zdravstveno stanje te je kod osiguranika nastupila trajna nesposobnost za rad na poslovima koje  osiguranik obavlja, tada je doktor obvezan obraditi osiguranika za upućivanje na ocjenu radne sposobnosti i invalidnosti te ga sa svom propisanom dokumentacijom uputiti nadležnom tijelu vještačenja Mirovinskog osiguranja koje je obvezno donijeti nalaz i mišljenje o radnoj sposobnosti i invalidnosti osiguranika najkasnije u roku od 60 dana od dana zaprimanja prijedloga izabranog doktora i o istome obavijestiti izabranog doktora, poslodavca osiguranika i Zavod u roku od 8 dana od dana donošenja nalaza i mišljenja. Po stavku 3., ako nadležno tijelo vještačenja Mirovinskog osiguranja ne donese nalaz i mišljenje te ne izvijesti izabranog doktora, poslodavca osiguranika i Zavod u roku iz st. 2. tog članka naknada plaće za tog osiguranika od prvog idućeg dana, nakon isteka roka od 60 dana iz stavka 2. tog članka tereti sredstva Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, dakle, a ne tužitelja.

 

11. Obzirom da je izabrani liječnik zahtjev za ocjenu radne sposobnosti uputio dana 6. listopada 2016. godine, to znači da počam od 7. prosinca 2016. godine naknadu plaće je tuženiku trebao isplaćivati HZMO a ne tužitelj.

 

12. Nadalje, potrebno je reći i to da je tužitelj od tijela vještačenja primio nalaz i mišljenje o potpunoj nesposobnosti tuženika za rad dana 3. ožujka 2017. godine (to vještačenje sukladno odredbi čl. 48. st. 2. ZOZO se ne dostavlja osiguraniku), dakle, od tada je tužitelj imao jasna saznanja da više nema uvjeta za isplatu naknade plaće zbog privremene nesposobnosti za rad obzirom da je kod tužitelja utvrđena trajna nesposobnost za rad, no usprkos tome tužitelj dana 17. svibnja 2017. godine isplaćuje tu naknadu za mjesec ožujak 2017. godine te u vezi toga nastavno donosi i tek dana 7. rujna 2017. godine rješenje kojim se tuženiku obustavlja s danom 25. siječnjem 2017. isplata naknade plaće zbog privremene nesposobnosti za rad koja je nastala 19. siječnja 2017. godine. Taj datum 25. siječanj 2017. godine je datum kada je od strane tijela vještačenja utvrđena tuženikova potpuna nesposobnost za rad zbog bolesti i to počam od 2. studenog 2016. godine uz napomenu da kako to proizlazi iz rješenja HZMO tuženiku je i za utuženi period priznata i isplaćena tim rješenja određena mirovina u iznosu od 2.569,95 kn.

 

13. Za napomenuti je da je tužitelj koji obavlja i javne ovlasti, dužan postupati  na vrijeme, a ne, kao u ovoj situaciji, usprkos jasnim saznanjima dostavom nalaza i mišljenja od tijela vještačenja da tuženik više nema pravo na naknadu plaće zbog privremene nesposobnosti za rad, tri mjeseca nakon tog saznanja vrši isplatu te naknade, a nakon toga istu potražuje od tuženika i to sa zakonskim zateznim kamatama od dana izvršene isplate.

 

14. Ovaj sud ne ispituje pravilnost i zakonitost pravomoćnih rješenja koja su donesena od strane tužitelja, pri čemu valja reći da je nejasno rješenje tužitelja od 9. veljače 2018. godine kojim se poništava nalog za isplatu naknade plaće zbog privremene nesposobnosti za rad od ožujka 2017. godine jer se tim rješenjem ne odlučuje o nikakvim pravima i obvezama osiguranika obzirom da se o tim pravima odlučivalo s rješenjem od 7. rujna 2017. godine, nego ovaj sud sa stajališta primjena odredbi Konvencije propituje nametnutu obvezu – naknade koju je tuženik primio na temelju odluke. Stoga sve greške učinjene od strane tužitelja, kako u pogledu toga da je naknadu plaće trebao isplatiti HZMO a ne tužitelj, kao i da je isplata izvršena usprkos jasnom saznanju da takva naknada plaće tuženiku više ne pripada, ne mogu ići na teret tuženika odnosno njegove imovine.

 

15. Stoga je pravilnom primjenom materijalnog prava valjalo preinačiti prvostupanjsku presudu, a sukladno čl. 154. st. 1. ZPP u vezi Tbr. 8. i Tbr. 9. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine broj 142/12, 103/14, 118/14 i 107/15 – dalje: Tarifa), priznati tuženiku zastupanom po punomoćniku odvjetniku trošak postupka, i to sastav jednog podneska i pristup na dva ročišta od ukupno 750,00 kn a kad se tome doda PDV od 187,50 kn to čini 937,50 kn, pa je stoga temeljem čl. 373. toč. 3. ZPP odlučeno kao u izreci (točka I).

 

16. Odluka o trošku postupka u povodu pravnog lijeka temelji se na odredbi čl. 166. st. 2. u vezi čl. 154. st. 1. ZPP te Tbr. 10. toč. 1. Tarife (točka II).

 

U Zagrebu, 7. rujna 2021. godine

             Sudac:

   Marijan Vugić, v.r.