1               Poslovni broj: 35 Gž-1097/2020-2

 

 

Poslovni broj: 35 Gž-1097/2020-2 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

Županijski sud u Varaždinu, po sutkinji Tanji Novak-Premec kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužiteljice S. D., OIB:…, iz S., koju zastupa punomoćnica V. J., odvjetnica u S., protiv tuženice Z. B. d.d., OIB:…, Z., koju zastupaju punomoćnici M. K. K. i dr., odvjetnici u Odvjetničkom društvu P. & P. j.t.d. u Z., radi isplate, povodom žalbe tuženice podnesene protiv presude Općinskog suda u Sisku poslovni broj: P-473/2019-17 od 19. lipnja 2020., dana 1. rujna 2021.             

             

p r e s u d i o   j e

 

I. Djelomično se odbija kao neosnovana, a djelomično prihvaća žalba tuženice te se presuda Općinskog suda u Sisku poslovni broj: P-473/2019-17 od 19. lipnja 2020.:

 

• potvrđuje u toč. 2/ izreke i dijelu toč. 1/ izreke u kojem je naloženo tuženici isplatiti tužiteljici iznos od 27.004,23 kn sa zateznim kamatama tekućima, po stopi određenoj u toč. 1/ izreke, na iznose od:

 

- 182,78 kn od 15. studenog 2007. do isplate

- 184,21 kn od 15. prosinca 2007. do isplate

- 184,38 kn od 15. siječnja 2008. do isplate

- 187,04 kn od 15. veljače 2008. do isplate

- 378,39 kn od 15. ožujka 2008. do isplate

- 382,88 kn od 15. travnja 2008. do isplate

- 371,66 kn od 15. svibnja 2008. do isplate

- 367,07 kn od 15. lipnja 2008. do isplate

- 371,54 kn od 15. srpnja 2008. do isplate

- 363,64 kn od 15. kolovoza 2008. do isplate

- 363,98 kn od 15. rujna 2008. do isplate

- 369,24 kn od 15. listopada 2008. do isplate

- 399,87 kn od 15. studenog 2008. do isplate

- 376,40 kn od 15. prosinca 2008. do isplate

- 402,02 kn od 15. siječnja 2009. do isplate

- 404,71 kn od 15. veljače 2009. do isplate

- 405,75 kn od 15. ožujka 2009. do isplate

- 401,09 kn od 15. travnja 2009. do isplate

- 399,68 kn od 15. svibnja 2009. do isplate

- 392,58 kn od 15. lipnja 2009. do isplate

- 386,31 kn od 15. srpnja 2009. do isplate

- 533,80 kn od 15. kolovoza 2009. do isplate

- 538,58 kn od 15. rujna 2009. do isplate

- 534,46 kn od 15. listopada 2009. do isplate

- 530,34 kn od 15. studenog 2009. do isplate

- 537,27 kn od 15. prosinca 2009. do isplate

- 543,07 kn od 15. siječnja 2010. do isplate

- 549,93 kn od 15. veljače 2010. do isplate

- 546,86 kn od 15. ožujka 2010. do isplate

- 558,06 kn od 15. travnja 2010. do isplate

- 553,86 kn od 15. svibnja 2010. do isplate

- 484,15 kn od 15. lipnja 2010. do isplate

- 513,57 kn od 15. srpnja 2010. do isplate

- 505,11 kn od 15. kolovoza 2010. do isplate

- 530,59 kn od 15. rujna 2010. do isplate

- 515,51 kn od 15. listopada 2010. do isplate

- 504,24 kn od 15. studenog 2010. do isplate

- 352,67 kn od 15. prosinca 2010. do isplate

- 364,29 kn od 15. siječnja 2011. do isplate

- 354,90 kn od 15. veljače 2011. do isplate

- 355,38 kn od 15. ožujka 2011. do isplate

- 347,87 kn od 15. travnja 2011. do isplate

- 349,56 kn od 15. svibnja 2011. do isplate

- 370,18 kn od 15. lipnja 2011. do isplate

- 373,01 kn od 15. srpnja 2011. do isplate

- 304,19 kn od 15. kolovoza 2011. do isplate

- 296,94 kn od 15. rujna 2011. do isplate

- 285,53 kn od 15. listopada 2011. do isplate

- 284,84 kn od 15. studenog 2011. do isplate

- 282,75 kn od 15. prosinca 2011. do isplate

- 285,73 kn od 15. siječnja 2012. do isplate

- 289,16 kn od 15. veljače 2012. do isplate

- 288,88 kn od 15. ožujka 2012. do isplate

- 285,38 kn od 15. travnja 2012. do isplate

- 285,54 kn od 15. svibnja 2012. do isplate

- 286,61 kn od 15. lipnja 2012. do isplate

- 284,02 kn od 15. srpnja 2012. do isplate

- 283,25 kn od 15. kolovoza 2012. do isplate

- 281,12 kn od 15. rujna 2012. do isplate

- 277,63 kn od 15. listopada 2012. do isplate

- 279,99 kn od 15. studenog 2012. do isplate

- 280,54 kn od 15. prosinca 2012. do isplate

- 279,78 kn od 15. siječnja 2013. do isplate

- 273,57 kn od 15. veljače 2013. do isplate

- 276,31 kn od 15. ožujka 2013. do isplate

- 275,93 kn od 15. travnja 2013. do isplate

- 273,76 kn od 15. svibnja 2013. do isplate

- 268,52 kn od 15. lipnja 2013. do isplate

- 265,06 kn od 15. srpnja 2013. do isplate

- 266,41 kn od 15. kolovoza 2013. do isplate

- 267,31 kn od 15. rujna 2013. do isplate

- 270,79 kn od 15. listopada 2013. do isplate

- 267,31 kn od 15. studenog 2013. do isplate

- 267,72 kn od 15. prosinca 2013. do isplate

- 267,69 kn od 15. siječnja 2014. do isplate,

 

• preinačuje u dijelu toč. 1/ izreke u kojem je tužiteljici dosuđen daljnji iznos od 2.296,38 kn, tako da se u tom dijelu tužbeni zahtjev odbija kao neosnovan,

 

• preinačuje u dijelu toč. 1/ izreke glede dosuđenih zateznih kamata na pojedinačne iznose za razdoblje od svakog 1.-og do svakog 14.-og u pojedinom mjesecu, kao i glede pojedinačnih mjesečnih iznosa, na koje teku zatezne kamate, iznad onih navedenih u ovom dijelu izreke pa do potraživanih, tako da se u tom dijelu tužbeni zahtjev odbija kao neosnovan.

 

II. Odbija se kao neosnovan zahtjev tuženice za naknadu troškova žalbenog postupka.

 

Obrazloženje

 

1. Prvostupanjski sud donio je presudu čija izreka u cijelosti glasi:

             

              "1/ Nalaže se tuženiku Z. b. d.d. da tužiteljici S. D. isplati iznos od 29.300,61 kn (slovima: dvadeset devet tisuća tristo kuna i šezdeset jedna lipa) sa zakonskom zateznom kamatom obračunatom na iznos od:

- 208,84 kn od 01.11.2007. god. do isplate

- 210,49 kn od 01.12.2007. god. do isplate

- 210,40 kn od 01.01.2008. god. do isplate

- 213,65 kn od 01.02.2008. god. do isplate

- 405,86 kn od 01.03.2008. god. do isplate

- 410,88 kn od 01.04.2008. god. do isplate

- 398,43 kn od 01.05.2008. god. do isplate

- 393,93 kn od 01.06.2008. god. do isplate

- 398,79 kn od 01.07.2008. god. do isplate

- 389,71 kn od 01.08.2008. god. do isplate

- 390,45 kn od 01.09.2008. god. do isplate

- 395,68 kn od 01.10.2008. god. do isplate

- 429,13 kn od 01.11.2008. god. do isplate

- 403,60 kn od 01.12.2008. god. do isplate

- 430,71 kn od 01.01.2009. god. do isplate

- 433,82 kn od 01.02.2009. god. do isplate

- 435,08 kn od 01.03.2009. god. do isplate

- 429,96 kn od 01.04.2009. god. do isplate

- 428,66 kn od 01.05.2009. god. do isplate

- 421,03 kn od 01.06.2009. god. do isplate

- 414,25 kn od 01.07.2009. god. do isplate

- 561,71 kn od 01.08.2009. god. do isplate

- 566,99 kn od 01.09.2009. god. do isplate

- 562,66 kn od 01.10.2009. god. do isplate

- 558,45 kn od 01.11.2009. god. do isplate

- 565,36 kn od 01.12.2009. god. do isplate

- 571,86 kn od 01.01.2010. god. do isplate

- 578,69 kn od 01.02.2010. god. do isplate

- 575,76 kn od 01.03.2010. god. do isplate

- 587,83 kn od 01.04.2010. god. do isplate

- 583,52 kn od 01.05.2010. god. do isplate

- 513,51 kn od 01.06.2010. god. do isplate

- 544,54 kn od 01.07.2010. god. do isplate

- 536,31 kn od 01.08.2010. god. do isplate

- 562,52 kn od 01.09.2010. god. do isplate

- 547,21 kn od 01.10.2010. god. do isplate

- 535,45 kn od 01.11.2010. god. do isplate

- 384,79 kn od 01.12.2010. god. do isplate

- 397,64 kn od 01.01.2011. god. do isplate

- 386,98 kn od 01.02.2011. god. do isplate

- 387,58 kn od 01.03.2011. god. do isplate

- 379,69 kn od 01.04.2011. god. do isplate

- 381,09 kn od 01.05.2011. god. do isplate

- 404,11 kn od 01.06.2011. god. do isplate

- 406,57 kn od 01.07.2011. god. do isplate

- 339,92 kn od 01.08.2011. god. do isplate

- 331,63 kn od 01.09.2011. god. do isplate

- 319,17 kn od 01.10.2011. god. do isplate

- 318,13 kn od 01.11.2011. god. do isplate

- 316,04 kn od 01.12.2011. god. do isplate

- 319,45 kn od 01.01.2012. god. do isplate

- 323,30 kn od 01.02.2012. god. do isplate

- 322,57 kn od 01.03.2012. god. do isplate

- 318,90 kn od 01.04.2012. god. do isplate

- 319,21 kn od 01.05.2012. god. do isplate

- 320,09 kn od 01.06.2012. god. do isplate

- 317,38 kn od 01.07.2012. god. do isplate

- 316,71 kn od 01.08.2012. god. do isplate

- 314,16 kn od 01.09.2012. god. do isplate

- 310,15 kn od 01.10.2012. god. do isplate

- 313,09 kn od 01.11.2012. god. do isplate

- 313,58 kn od 01.12.2012. god. do isplate

- 312,10 kn od 01.01.2013. god. do isplate

- 305,72 kn od 01.02.2013. god. do isplate

- 308,61 kn od 01.03.2013. god. do isplate

- 308,52 kn od 01.04.2013. god. do isplate

- 305,91 kn od 01.05.2013. god. do isplate

- 300,02 kn od 01.06.2013. god. do isplate

- 295,96 kn od 01.07.2013. god. do isplate

- 297,77 kn od 01.08.2013. god. do isplate

- 298,75 kn od 01.09.2013. god. do isplate

- 302,52 kn od 01.10.2013. god. do isplate

- 298,91 kn od 01.11.2013. god. do isplate

- 299,13 kn od 01.12.2013. god. do isplate

- 299,09 kn od 01.01.2014. god. do isplate,

koja kamata se obračunava do 31. prosinca 2007. po stopi od 15 %, a od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanom za pet postotnih poena, te od 1. kolovoza 2015. god. pa do isplate po stopi zatezne kamate određenoj za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblja dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, sve u roku od 15 dana.

              2/ Nalaže se tuženiku Z. b. d.d. da tužiteljici S. D. naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 9.490,00 kn sa zakonskom zateznom kamatom obračunatom od 19. lipnja 2020. pa do isplate po stopi zatezne kamate određenoj za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblja dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima, izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, sve u roku od 15 dana."

 

2. Pravodobno podnesenom žalbom navedenu presudu u cijelosti pobija tuženica zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava, uz prijedlog drugostupanjskom sudu da istu preinači i odbije tužbeni zahtjev u cijelosti, podredno da je ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

 

3. Tužiteljica nije podnijela odgovor na žalbu.

 

4. Žalba je djelomično osnovana.

             

5. Predmet postupka je zahtjev tužiteljice za isplatu iznosa koje je, kako tvrdi, preplatila po Ugovoru o namjenskom kreditu od 22. kolovoza 2006. (nastavno: Ugovor o kreditu), a sve zbog njezina stava o ništetnosti dijela odredbe čl. 2. Ugovora o kreditu iz koje proizlazi da je ugovorena kamata promjenjiva u skladu s promjenama tržišnih uvjeta, a temeljem Odluke o kamatnim stopama tuženice.

 

6. Prvostupanjski sud po provedenom postupku utvrđuje da je dio čl. 2. Ugovora o kreditu kojim je ugovorena promjenjiva kamatna stopa ništetan jer je pravomoćnom odlukom o kolektivnom sporu, koja obvezuje parnični sud, presuđeno da je tuženica Z. b. d.d. u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008., a koje povrede traju i nadalje, povrijedila kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što u potrošačkim ugovorima o kreditima koristi nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo. Sud prvog stupnja smatra da tužitelj u ovom sporu ima pravni interes zahtijevati isplatu preplaćenog iznosa preko ugovorene stope od 4,50% godišnje jer je presudom u kolektivnom sporu pružena apstraktna zaštita kolektivnih interesa i prava svih potencijalnih potrošača, koja nema kompenzacijski karakter, a ne i zaštita svakog potencijalnog potrošača, te je u dokaznom postupku na temelju provedenog financijskog vještačenja utvrđeno da razlika preplaćene redovne kamate preko početno ugovorene kamatne stope od 4,50% godišnje u utuženom periodu od 1. listopada 2007. do 1. siječnja 2014. iznosi 29.300,61 kn, te je za taj iznos prihvatio tužbeni zahtjev, sa zateznim kamatama tekućima od dospijeća obveze plaćanja svakog pojedinog anuiteta. Ujedno je neosnovanima ocijenio prigovor nedostatka aktivne legitimacije jer je utvrdio da je tužiteljica korisnica kredita po kreditnoj partiji 7103270739 i da je upravo ona vršila plaćanja anuiteta po navedenom Ugovoru, te prigovor zastare jer smatra da je podnošenjem kolektivne tužbe Trgovačkom sudu u Zagrebu u predmetu broj: P-1401/12 dana 4. travnja 2012. prekinut tijek zastare sukladno odredbi čl. 241. Zakona o obveznim odnosima te je pravomoćnim okončanjem navedenog spora donošenjem presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj: Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. zastara počela teći iznova, a vrijeme proteklo prije prekida ne računa se u zakonom određeni rok za zastaru, dok je u ovom slučaju tužba podnesena sudu 10. lipnja 2019.

 

7. Protivno navodima žalbe, pobijana presuda sadrži dovoljno jasne i neproturječne razloge s obzirom na predmet spora i okolnosti slučaja te nema takvih nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati, slijedom čega nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19 – nastavno: ZPP).

 

7.1. U vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu, 22. kolovoza 2006. na snazi je bio Zakon o zaštiti potrošača (Narodne novine, broj: 96/03 - nastavno: ZZP/03), koji je u čl. 81. st. 1. propisivao da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Prema čl. 84. tog Zakona, nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive.

 

7.2. Od 7. kolovoza 2007. bio je na snazi novi Zakon o zaštiti potrošača (Narodne novine, broj: 79/07), koji je u čl. 96. st. 1. propisao da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, dok, prema čl. 99. tog Zakona, nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni poštene ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive.

 

7.3. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj: P-1401/12 od 4. srpnja 2013., u dijelu toč. 1. izreke, utvrđeno je da je "prvotužena Z. b. d.d. ... u razdoblju od 10.09.2003.godine do 31.12.2008. godine, a koja povreda traje i nadalje, povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima,  koristeći u istima, ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima,na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom  prvotužene Z. b. d.d. i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora prvotužena Z. b. d.d. kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku prvotužene Z. b. d.d. o promjeni stope ugovorene kamate , a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenu na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača, pa je time prvotužena Z. b. d.d. postupila suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 96/03) u razdoblju od 10.09.2003. godine do 06.08.2007. godine i to člancima 81.,82., 90.,  a od 07.08.2007. godine pa nadalje , protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 , 133/09) i to člancima 96.i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima".

 

7.4. Visoki trgovački sud Republike Hrvatske je presudom poslovni broj: Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. u citiranom dijelu potvrdio navedenu prvostupanjsku presudu, a potom je Vrhovni sud Republike Hrvatske presudom poslovni broj: Revt-249/14-2 od 9. travnja 2015. reviziju tuženice i drugih banaka odbio kao neosnovanu. Napokon, Ustavni sud Republike Hrvatske je odlukom broj: U-III-2521/2015, U-III-2536/2015, U-III-2547/2015, U-III-2565/2015, U-III-2603/2015, U-III-2604/2015, U-III-2605/2015 od 13. prosinca 2016. odbio ustavnu tužbu tuženice i drugih banaka protiv navedenih odluka.

 

7.5. U čl. 2. st. 1. Ugovora o kreditu stoji da redovna kamatna stopa iznosi 4,50% godišnje, ali i da je ista promjenjiva, u skladu s promjenama tržišnih uvjeta, a temeljem Odluke o kamatnim stopama tuženice. Kada se ima u vidu prethodno citirani sadržaj dijela toč. 1. izreke pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu, donesene u postupku radi zaštite kolektivnih interesa potrošača, nedvojbeno proizlazi da je u predmetnom Ugovoru o kreditu redovna kamata izražena na u bitnome jednak način, što znači da je i predmetna odredba o promjenjivoj kamati nepoštena, a kao takva i ništetna jer se odredba takvog sadržaja ne može smatrati razumljivom u smislu da druga ugovorna strana na temelju iste raspolaže objektivnim kriterijima na osnovi kojih bi bio određen predmet njezine obveze pa se ne može smatrati niti da je na taj način određena stopa ugovorne kamate, niti je time na precizan način utvrđen način promjene kamatne stope.

 

7.6. Prema odredbi čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine, broj: 41/14, 110/15, 14/19 – nastavno: ZZP/14), koji je na snazi u vrijeme pokretanja ovog parničnog postupka, odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 106. st. 1. tog Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 106. st. 1. tog Zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika. Isto tako, odredba čl. 138.a Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine, broj: 79/07, 125/07, 79/09, 89/09, 75/09, 133/09, 78/12, 56/13 – nastavno: ZZP/07) propisuje da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 131. st. 1. tog Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 131. st. 1. tog Zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

 

7.7. U ranije spomenutom postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača pravomoćno je presuđeno da je tuženica Z. b. d.d. u ugovorima o kreditu koristila nepoštene i zbog toga ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi, jer je ista određena kao promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tuženice i drugim internim aktima banke, a da prije i u vrijeme zaključenja ugovora s korisnicima kredita o tome nije pojedinačno pregovarala i ugovorima utvrdila egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženice o promjeni stope ugovorene kamate, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a čime je tuženica postupila suprotno mjerodavnim Zakonima o zaštiti potrošača. U smislu svega navedenog – a s obzirom na sadržaj odredbe čl. 2. st.1. Ugovora o kreditu – ranije citirana odluka Trgovačkog suda u Zagrebu, donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, obvezuje sudove u ovom parničnom postupku.

 

7.8. Razlog za opisano presuđenje u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača jest utvrđenje da se nesporno nije pojedinačno pregovaralo o odredbi prema kojoj je redovna kamatna stopa tijekom postojanja obveze promjenjiva u skladu s odlukom banke i da tuženici, među kojima i ovdje tužena Z. b. d.d., nisu ni tvrdili da su potrošači mogli na nju utjecati. Osim toga, u tom postupku utvrđeno je da su ugovorne odredbe kojima se promjena kamatne stope čini ovisnom o odluci banke jasne i uočljive, međutim, ocjena je sudova iz tog postupka da takve odredbe nisu razumljive. Ovakva neodređena formulacija dovela je do znatne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, u ovom slučaju tužiteljice, jer, kako je ocijenjeno i u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, druga ugovorna strana nije mogla ocijeniti zašto, kako i u kojem smjeru će se tijekom budućeg kreditnog razdoblja kamatna stopa kretati, pa cijena (a redovne kamate su cijena) kao bitan sastojak ugovora nije bila određena niti odrediva. Budući da je unošenje navedene neodređene formulacije, kojim se potrošača dovodi u opisani neravnopravni položaj u odnosu na banku kao sastavljača takve odredbe (uz činjenicu da je banka i inače u znatno nadmoćnijem položaju u odnosu na potrošača) suprotno načelu savjesnosti i poštenja, što je također nedvosmisleno utvrđeno u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, preostaje naposljetku zaključiti da je sporna ugovorna odredba ništetna.

 

7.9. Svrha odredbi čl. 118. ZZP/14 odnosno čl. 138.a ZZP/07 jest da se odluka iz postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača – da je došlo do povrede propisa zaštite potrošača –  obligatorno primijeni u pojedinačnim postupcima koje potrošači pokrenu da bi ishodili konkretnu zaštitu svojih prava. Samo utvrđenje ništetnosti u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača bilo bi bez konkretnog pravnog učinka kada potrošači ne bi svoja subjektivna prava mogli konkretno ostvariti u pojedinačnim postupcima, a kada bi svaki pojedini potrošač u takvim postupcima morao iznova dokazivati iste činjenice koje govore o ništetnosti, bez prave svrhe bila bi presuda kojom je rezultirao postupak za zaštitu kolektivnih interesa potrošača.

 

7.10. Osnovna posljedica ništetnosti ugovora, prema čl. 323. st. 1. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine, broj: 35/05 – nastavno: ZOO), jest da je svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Zahtjev za vraćanje primljenog po osnovi ništetne ugovorne odredbe pravno se smatra zahtjevom za vraćanje stečenog bez osnove (čl. 1111. ZOO). U konkretnom slučaju ništetna je ugovorna odredba, zbog čega je stav ovoga suda da je volja zakonodavca bila da i u parničnom postupku kao što je ovaj (u kojem se traži upravo vraćanje primljenog na temelju ništetne odredbe) obvezuje odluka, iz postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, da je došlo do povrede propisa zaštite potrošača.

 

7.11. Vrhovni sud Republike Hrvatske u presudi poslovni broj: Revt-249/14-2 od 9. travnja 2015. u tom smislu navodi: „Nema potrebe naglašavati da zakonske odredbe nisu same sebi svrha, već da se one donose u svrhu uređenja određenog pravno područja i pravnih odnosa koji u njemu nastaju, a u primjeni donesenih propisa se one trebaju smisleno tumačiti, polazeći od volje zakonodavca ali uvijek imajući na umu svrhu kojoj su one namijenjene kao i učinak koji se njihovom primjenom postiže“. U odluci poslovni broj: Rev-2245/17-2 od 20. ožujka 2018. isti sud govori o potrebi vođenja računa o tome da potrošači trebaju moći ostvariti djelotvornu pravnu zaštitu na temelju postupka kolektivne zaštite, a ujedno, referirajući se na presudu Francisco Gutiérrez Naranjo i Ana Maria Palacios Martínez protiv Cajasur Banco i Banco Bilbao Vizcaya Argentaria SA, u spojenim predmetima C-154/15, C-307/15 i C-308/15, navodi da je Europski sud u istoj utvrdio i definirao pravila koja vrijede neovisno o tome je li ugovorna odredba proglašena nepoštenom u postupku individualne ili kolektivne zaštite od nepoštenih odredaba, i to tako da prvo pravilo o ex tunc učincima utvrđenja da je ugovorna odredba nepoštena ide u pravcu da ti učinci djeluju unatrag od trenutka sklapanja ugovora, da se smatra da nepoštena ugovorna odredba nikad nije ni bila ugovorena tako da ne može imati učinak u odnosu na potrošača, i da sudsko utvrđenje nepoštenosti takve odredbe mora, u načelu, imati za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se on nalazio da navedene odredbe nije bilo. Drugo pravilo je da proglašenjem ugovorne odredbe nepoštenom za potrošače nastaje subjektivno pravo na restituciju, dok je treće pravilo da potrošač ima pravo na punu restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora, neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba nepoštena, a tek kumulativna primjena sva tri pravila osigurava potpunu i djelotvornu zaštitu od nepoštenih odredaba sukladno Direktivi 93/13 EEZ.

 

7.12. Kada se sve navedeno uzme u obzir nameće se u smislu ranije navedenih odredbi ZZP/07 i ZZP/14 zaključak da i u ovom postupku obvezuje odluka, iz postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, da je došlo do povrede propisa zaštite potrošača, a pritom treba napomenuti i da je odredbom čl. 502.c ZPP propisano da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. ZPP da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi, time da će u tom slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.

 

7.13. Imajući u vidu sve navedeno, ne mogu se prihvatiti žalbeni navodi tuženice kojima ističe žalbene razloge bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP i bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u vezi sa čl. 502.c ZPP. Pritom, vezano za navode žalbe o tužiteljičinom statusu potrošača valja reći da je u čl. 3. toč. 1. ZZP/03 potrošač definiran kao svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti. U čl. 6. Ugovoru o kreditu ugovoreno je da je namjena kredita kupnja stana na adresi K., uz preciziranje zemljišnoknjižnih podataka nekretnine, dok ne proizlazi da bi tužiteljica sklopila Ugovor o kreditu u poslovne svrhe ili u okviru poduzetničke djelatnosti. Osim toga, prema stajalištu ovog suda (a tako i Vrhovni sud Republike Hrvatske u rješenju broj: Rev-18/2018-2 od 26. svibnja 2020.) teret dokaza tvrdnje da tužitelj u parnici u kojoj se poziva na utvrđenja iz pravomoćnih odluka u kolektivnom sporu nema svojstvo potrošača (nego, primjerice, trgovca) jest na tuženiku koji takav prigovor ističe. Tuženica, međutim, navedeno tijekom prvostupanjskog postupka nije dokazala, slijedom čega nema dvojbe da tužiteljicu treba smatrati potrošačem.

 

7.14. U presudi broj: Rev-3142/2018-2 od 19. ožujka 2019. Vrhovni sud Republike Hrvatske naveo je da odredbe čl. 502.a, čl. 502.b i 502.c Zakona o parničnom postupku te odredbe Zakona o zaštiti potrošača propisuju direktni učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača i obvezuju sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača za naknadu mogu pozvati na utvrđenje iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen u tužbi iz čl. 502.a st. 1. Zakona o parničnom postupku, a s obzirom na  sadržaj pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu (u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača) prema shvaćanju Vrhovnog suda nema potrebe u navedenom pravcu ponovno provoditi dokazni postupak jer bi u suprotnom, s obzirom na iznesena utvrđenja iz tog postupka i citirane zakonske odredbe, drugačije postupanje bilo nesvrsishodno, neekonomično i previše tegobno za potrošača, kao što bi bilo i u suprotnosti s odredbama Zakona o parničnom postupku i Zakona o zaštiti potrošača, te u tom smislu pojašnjava i da u tome postupku prvostupanjski sud nije trebao provoditi po strankama predložene dokaze (među kojima se navodi i dokaz saslušanjem tužiteljice). Stoga je i žalbeno prigovaranje tuženice okolnosti nesaslušanja tužiteljice u ovom postupku neosnovano.

 

8. Točno je da se prvostupanjski sud nije očitovao na pozivanje tuženice na Opće uvjete promjene kamatnih stopa Z. b. d.d. u kreditnom poslovanju s domaćim i stranim osobama koji su bili u primjeni od 1. siječnja 2013., no u okolnostima ovog slučaja navedeno nije od utjecaja na pravilnost i zakonitost presude. Naime, bez obzira na činjenicu da je tuženica obavijestila tužiteljicu o promjeni kamatne stope dopisom od 8. siječnja 2013., isto u ovom slučaju ne može rezultirati ocjenom o neosnovanosti tužbenog zahtjeva. Odredbom čl. 326. st. 1. ZOO propisano je da ništetan ugovor ne postaje valjan kad uzrok ništetnosti naknadno nestane. Iznimka je kada je uzrok ništetnosti bila zabrana manjeg značenja, a ugovor u cijelosti ispunjen, u kojem slučaju se ništetnost ne može isticati (st. 2.), no to ovdje nije slučaj. Budući da tužitelj tužbenim zahtjevom traži isplatu onog što je stečeno bez osnove upravo zbog činjenice ništetnosti ugovorne odredbe, a ista je ništetna zbog njezine nepoštenosti u vrijeme sklapanja ugovora, navedeni Opći uvjeti promjene kamatnih stopa nisu doveli do konvalidacije sporne odredbe. Kod toga valja uputiti na stav Suda Europske unije izražen u predmetu C-51/17 prema kojem iz teksta čl. 4. st. 1. Direktive 93/13 proizlazi da, kako bi se ocijenilo, u situaciji u kojoj se dotična odredba odnosi na definiciju glavnog predmeta ugovora, je li ta odredba jasno i razumljivo sastavljena u smislu čl. 4. st. 2. iste Direktive, valja uzeti u obzir, među ostalim, sve odredbe ugovora koje se u njemu nalaze u trenutku njegova sklapanja, s obzirom na to da upravo u tom trenutku potrošač odlučuje hoće li se ugovorno vezati uz pružatelja usluge ili prodavatelja robe pristupajući uvjetima koje je potonji prethodno sastavio, u kojem smislu je Sud Europske unije presudio da: „Članak 4. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da zahtijeva da se jasnoća i razumljivost ugovornih odredbi ocjenjuju pozivanjem na sve okolnosti koje su postojale u trenutku sklapanja ugovora i na sve ostale odredbe tog ugovora, neovisno o tome što je nacionalni zakonodavac kasnije neke od njih proglasio ili smatrao nepoštenima te ih zbog toga ukinuo.“ Svemu ovdje navedenom dodaje se da tuženica, referirajući se na Opće uvjeti promjene kamatnih stopa, nije dokazala da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, pa opći uvjeti ugovora ne mogu valjano nadomjesti pojedinačno pregovaranje o promjeni kamatnih stopa. Ujedno se ukazuje da je Vrhovni sud Republike Hrvatske u presudi i rješenju broj: Rev-1172/2018-2 od 19. ožujka 2019. ocijenio da se obavijest tuženice kojom 8. siječnja 2013. izvješćuje korisnika kredita povećati kamatnu stopu, pri čemu je evidentno da je fiksni dio bez obrazloženja povećan iznad ukupne početne stope, ne može smatrati valjanom primjenom odredaba Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine, broj: 112/12) niti se može se smatrati da je korisnik kredita pristao na ovakvu ponudu novacije ugovora time što je nastavio ispunjavati obvezu vraćanja kredita, u situaciji kad mu je jedina preostala opcija bila pravo na prijevremeno vraćanje kredita (uzmi ili ostavi), čime bi se korisnik doveo u još teži položaj, dodajući da tuženica (Z. b. d.d.) nije na temelju obavijesti navedenog sadržaja u svoju korist uspostavila pravo potraživati kamatu po stopi od 5,75% s primjenom od 1. siječnja 2013., pa je naplatom kamate po stopi višoj od početno ugovorene u razdoblju nakon 1. siječnja 2013. pa do 1. siječnja 2014. dio imovine tužiteljice bez valjane pravne osnove prešao u imovinu tuženice.

 

9. Budući da sudsko utvrđenje ništetnosti odredbe mora imati za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se nalazio da takve odredbe nije bilo, tužiteljica je utvrđenjem ugovorne odredbe ništetnom stekla subjektivno pravo na restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora. Provedenim vještačenjem utvrđeno je da je tužiteljica na temelju ništetne odredbe preplatila tuženici upravo zahtijevani iznos od 29.300,61 kn, međutim, prigovor zastare tražbine samo je djelomično osnovano otklonjen. Naime, prema stavu ovog suda, imajući u vidu svrhu postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača i potrebu da potrošači ostvare djelotvornu pravnu zaštitu, a pritom i rok zastare tražbine stečenog bez osnove te trajanje postupka zaštite kolektivnih interesa potrošača, pokretanjem kolektivnog spora došlo je do prekida zastare u smislu čl. 241. ZOO. Stav u tom smislu iznio je i Vrhovni sud Republike Hrvatske u presudi poslovni broj: Rev-2245/17-2 od 20. ožujka 2018, navodeći da „pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO/05 te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe…“.

 

9.1. Osnovan je, s druge strane, prigovor zastare spram preinačenog dijela tužbenog zahtjeva, jer je od pravomoćnosti odluke u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača 13. lipnja 2014. zastara počela teći iznova te se petogodišnji zastarni rok dovršio do preinake tužbe 21. svibnja 2020. Stoga je, za razliku od tužbom potraživanog iznosa od 27.004,23 kn u pogledu kojeg zastara nije nastupila, prigovor zastare osnovan glede iznosa od 2.296,38 kn (pritom nije od odlučnog značaja što je tek provedenim vještačenjem utvrđena točna visina tražbine), za koji je tužbeni zahtjev povišen navedenim podneskom, pa je u pogledu tog dijela presudu valjalo preinačiti primjenom čl. 373. toč. 3. ZPP i odbiti tužbeni zahtjev za isplatu navedenog zastarjelog iznosa tražbine, dok je prvostupanjski sud pravilnom primjenom materijalnog prava iz čl. 323. st. 1. i čl. 1111. st. 1. ZOO obvezao tuženicu isplatiti tužiteljici iznos od 27.004,23 kn.

 

10. Osnovano su tužiteljici dosuđene zatezne kamate na pretplaćene iznose. Obveza plaćanja istih temelji se na odredbi čl. 1115. ZOO prema kojoj nepošteni stjecatelj (ovdje tuženica na čijoj strani su utvrđeni razlozi nepoštenosti ugovornih odredaba), kada vraća stečeno bez osnove, mora platiti zatezne kamate od dana stjecanja. Sukladno tome, međutim, tuženica osnovano prigovara u žalbi da tužiteljica može imati pravo na zateznu kamatu od onih datuma u mjesecu kada je kredit plaćala, a ne od svakog prvog u mjesecu, kako joj je dosudio prvostupanjski sud, jer iz isprave "Prometi po kreditu/Specifikacija uplata" (listovi 13-16 spisa), koje je tužiteljica dostavila uz tužbu, proizlazi da je trajnim nalogom plaćala dospjele anuitete svakog 15-og u mjesecu, upravo kako to tvrdi tuženica u žalbi.

 

11. Žalba tuženice neosnovana je i glede odluke o troškovima parničnog postupka jer se podneskom od 21. svibnja 2020. tužiteljica obrazloženo očitovala na nalaz i mišljenje vještaka, pa je za tu radnju osnovano nagrada dosuđena primjenom Tbr. 8. toč. 1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine, broj: 142/12, 103/14, 118/14 i 107/15), dok je dosuđivanje zateznih kamata na troškove parničnog postupka s početkom tijeka od dana donošenja prvostupanjske presude u skladu sa čl. 30. st. 2. Ovršnog zakona (Narodne novine, broj: 112/12, 25/13, 93/14, 55/16 i 73/17). U preostalom dijelu tuženica odluku o troškovima ne osporava konkretizirano, time da činjenica da se obrazloženje pobijane presude u jednom dijelu temelji na utvrđenjima iz postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača ne utječe na visinu troškova postupka, određenih sukladno mjerodavnom materijalnom pravu. Ujedno, unatoč djelomičnom uspjehu u postupku, zahtjev tuženice za naknadu troškova prvostupanjskog postupka nije osnovan jer je u postupku uspjela samo u razmjerno neznatnom dijelu zahtjeva zbog kojeg nisu nastali posebni troškovi, a ta činjenica s druge strane legitimira tužiteljicu na naknadu troškova postupka u cijelosti.

 

12. Slijedom svega navedenog ovaj sud je djelomično odbio žalbu tuženice i primjenom čl. 368. st. 1. ZPP potvrdio toč. II. i dio toč. I. izreke pobijane presude u kojem je naloženo tuženici isplatiti tužiteljici iznos od 27.004,23 kn sa zateznim kamatama tekućima od datuma plaćanja (15.-og u svakom pojedinom mjesecu), dok je djelomično prihvatio žalbu tuženice i primjenom čl. 373. toč. 3. ZPP preinačio i dio toč. 1/ izreke glede dosuđenih zateznih kamata na pojedinačne iznose za razdoblje od svakog 1.-og do svakog 14.-og u pojedinom mjesecu, kao i glede pojedinačnih mjesečnih iznosa, na koje teku zatezne kamate, iznad onih navedenih u tom dijelu izreke pa do potraživanih konačno postavljenim tužbenim zahtjevom, tako da se u tom dijelu tužbeni zahtjev odbija kao neosnovan.

 

13. U konačnici je odbijen zahtjev tuženice za naknadu troškova žalbenog postupka jer je sa žalbom uspjela samo u razmjerno neznatnom dijelu zahtjeva zbog kojeg nisu nastali posebni troškovi.

 

U Varaždinu 1. rujna 2021.