- 1 -              III Kr 94/2020-5

 

 

 

 

 

Broj: III Kr 94/2020-5

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Vesne Vrbetić kao predsjednice vijeća te Dražena Tripala i Žarka Dundovića kao članova vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice – specijalistice Marijane Kutnjak Ćaleta kao zapisničara, u kaznenom predmetu protiv osuđene S. S. zbog kaznenog djela iz članka 233. stavka 2. u vezi sa stavkom 1. Kaznenog zakona („Narodne novine“ broj 125/11., 144/12., 56/15., 61/15. – ispravak, 101/17. i 118/18. – dalje: KZ/11.) i drugih, odlučujući o zahtjevu osuđenice za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude koju čine presuda Općinskog suda u Koprivnici od 19. lipnja 2019. broj K-58/2018-11 i presuda Županijskog suda u Varaždinu od 21. travnja 2020. broj Kž-149/2020-4, u sjednici održanoj 26. svibnja i 1. rujna 2021.

 

p r e s u d i o   j e :

 

Utvrđuje se da je zahtjev osuđene S. S. za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude osnovan, preinačuje se pravomoćna presuda koju čine presuda Općinskog suda u Koprivnici od 19. lipnja 2019. broj K-58/2018-11 i presuda Županijskog suda u Varaždinu od 21. travnja 2020. broj Kž-149/2020-4 u osuđujućem dijelu te se na temelju članka 452. točke 5. Zakona o kaznenom postupku (,,Narodne novine“ broj 152/08., 76/09., 80/11., 121/11. – pročišćeni tekst, 91/12. –Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/12, 56/13., 145/13., 152/14., 70/17. i 126/19. – dalje: ZKP/08.)

 

protiv osuđene S. S. (s osobnim podacima kao u prvostupanjskoj presudi)

 

ODBIJA OPTUŽBA

 

da bi

 

u razdoblju od 28. veljače 2006. godine do 24. svibnja 2007. godine, u B., kao voditeljica računovodstva trgovačkog društva L. d.o.o. T. B., u sklopu kojeg radnog mjesta je obavljala i poslove primanja dnevnih utržaka iz prodavaonica navedenog trgovačkog društva u Z. i B., J., V., H.1, T., L., V. i H.2, te poslove pripreme dokumentacije i polaganje istih na žiro-račun društva, dio novca od utrška neovlašteno zadržala za sebe i to u 2006. godini u iznosu od 203.387,45 kuna, a u 2007. godini u iznosu od 243.637,54 kune, nakon čega je u nakani prikrivanja prisvajanja novca, izvode sa žiro-računa evidentirala u poslovnim knjigama i to u dnevniku i glavnoj knjizi trgovačkog društva L. na način da je dio novca kojeg je polagala na žiro-račun u iznosu od 7,688.399,22 kune evidentirala na kontu 1920, a razliku do ostvarenog utrška u iznosu od 447.024,99 kuna, koji je trebao također biti uplaćen evidentirala na posebne konte pod nazivom 1200 i 2200, "partner 1000 L. razlike", oštetivši time trgovačko društvo L. d.o.o. za ukupan iznos od 447.024,99 kn,

 

              dakle, da bi protupravno prisvojila tuđu pokretnu stvar koja joj je bila povjerena na radu, a vrijednost pronevjerene stvari je velika te je postupala s ciljem prisvajanja stvari velike vrijednosti

 

              pa da bi time počinila kazneno djelo protiv imovine – pronevjerom iz članka 233. stavka 2. u vezi sa stavkom 1. KZ/11.

 

Na temelju članka 149. stavka 1. ZKP/08. troškovi kaznenog postupka iz članka 145. stavka 2. točke 8. ZKP/08. te nužni izdaci osuđene S. S. kao i nagrada i nužni izdaci njezinog branitelja u odnosu na taj dio presude padaju na teret proračunskih sredstava.

 

Obrazloženje

 

1. Pravomoćnom presudom koju čine presuda Općinskog suda u Koprivnici od 19. lipnja 2019. broj K-58/2018-11 i presuda Županijskog suda u Varaždinu od 21. travnja 2020. broj Kž-149/2020-4 S. S. je na temelju članka 455. stavka 1. ZKP/08. proglašena krivom zbog počinjenja kaznenog djela pronevjere iz članka 233. stavka 2. u vezi sa stavkom 1. KZ/11. te osuđena na kaznu zatvora u trajanju od jedne godine. S. S. je istom presudom, na temelju članka 453. točke 1. ZKP/08., oslobođena optužbe da bi počinila kazneno djelo krivotvorenja službene isprave iz članka 312. stavka 1. Kaznenog zakona („Narodne novine“ broj 110/97., 27/98. – ispravak, 50/00. – Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 129/00., 51/01., 111/03., 190/03. – Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 105/04., 84/05. – ispravak i 71/06.).

 

2. Protiv te pravomoćne presude osuđena S. S. je po branitelju, odvjetniku M. G., na temelju članka 515. ZKP/08. podnijela zahtjev za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude, a zbog ,,razloga iz čl. 517. st. 1. toč. 1. ZKP-a, odnosno zbog povrede Kaznenog zakona na štetu osuđene iz čl. 469. ZKP/11, jer djelo za koje je osuđena nije kazneno djelo, te zbog postupka koji je doveo do pravomoćne osude, a predstavlja kršenje temeljnih ljudskih prava i sloboda zajamčenih Ustavom RH i međunarodnim pravom“. Predlaže ,,Vrhovnom sudu RH, uz uvažavanje u zahtjevu iznijetih razloga, preinačiti pobijanu presudu i osloboditi okrivljenu od optužbe da je počinila kazneno djelo stavljeno joj na teret ili optužbu odbiti“ te odgoditi izvršenje pravomoćne presude.

 

3. Postupajući u skladu s člankom 518. stavkom 4. ZKP/08., prvostupanjski je sud dostavio primjerak zahtjeva sa spisom Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske, koje je pisanim podneskom od 10. kolovoza 2020. broj Ksm-DO-149/2020 podnijelo odgovor koji je dostavljen na znanje osuđenici i njezinom branitelju.

 

4. Zahtjev je osnovan.

 

5. Osuđena S. S. zahtjev, pored ostalog, podnosi smatrajući da joj je u postupku koji je doveo do pravomoćne osude povrijeđeno pravo na pravično suđenje zajamčeno Ustavom i Konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, dakle, iz zakonske osnove u članku 517. stavku 1. točki 2. ZKP/08. u vezi s člankom 468. stavkom 2. ZKP/08.

 

6. Takvu tvrdnju podnositeljica zahtjeva utemeljuje na činjenici da su protiv nje godinama paralelno vođena dva postupka za formalno isto kazneno djelo, a sudovi, unatoč prijedlozima i optužbe i obrane, nisu htjeli spojiti postupak, što je dovelo do toga da je dvjema presudama osuđena za isto djelo, pri čemu je već izdržala kaznu izrečenu u ranije pravomoćno dovršenom postupku pa nije u mogućnosti tražiti ni nepravu obnovu postupka odnosno objedinjenje kazni.

 

7. Naime, podnositeljica zahtjeva je prethodno već pravomoćno osuđena u postupku koji se vodio pred Općinskim sudom u Varaždinu pod poslovnim brojem K-72/12-67. Smatra da razmatranje činjeničnog opisa djela zbog kojeg je ranijom pravomoćnom presudom proglašena krivom, imajući pritom na umu vremensku i prostornu povezanost, istog oštećenika te isti način postupanja, dovodi do isključivog zaključka da se u konkretnoj situaciji radi o presuđenoj stvari zbog čega je sud trebalo donijeti presudu kojom se optužba odbija.

 

8. Uporište za takav stav nalazi i u činjenici da je ranijom pravomoćnom presudom osuđena za pronevjeru iznosa od 653.019,97 kuna, dok se u ovom kaznenom predmetu radi o iznosu od 447.024,99 kuna, dakle, da se ne radi ni o značajnijoj novootkrivenoj kriminalnoj količini. S tim u vezi osuđenica upire na recentni stav Vrhovnog suda Republike Hrvatske izražen u odluci od 16. listopada 2018. broj I Kž-169/2018. da se kod odluke o tome radi li se o presuđenoj stvari prilikom utvrđivanju pojma znatne novootkrivene kriminalne količine treba poći od razmjera koji ta novootkrivena kriminalna količina ima u odnosu na onu kriminalnu količinu za koju već postoji pravomoćna sudska presuda, a ne u odnosu na zakonska obilježja kaznenog djela, pri čemu je potrebno da ona bude veća ili barem ista onoj koja je već sadržana u pravomoćnoj osuđujućoj presudi.

 

9. Prema ocjeni ovog suda, podnositeljica zahtjeva s pravom tvrdi da je djelo koje je predmet optužbe u ovom postupku već pravomoćno presuđeno pravomoćnom presudom Općinskog suda u Varaždinu od 22. listopada 2015. broj K-72/12-67.

 

10. Naime, za ocjenu je li ovdje riječ o presuđenoj stvari kao okolnosti koja isključuje kazneni progon u smislu članka 355. stavka 1. točke 3. ZKP/08. odlučna je isključivo usporedba radnji zbog kojih je osuđenica pobijanom presudom proglašena krivom s onim radnjama zbog čijeg je počinjenja proglašena krivom ranijom pravomoćnom presudom. Upravo o odgovoru na pitanje predstavljaju li sve te radnje zajedno jedno produljeno kazneno djelo u smislu članka 52. stavka 1. KZ/11. ovisi i zaključak je li stvar (predmet na koji se odnosi pobijana presuda) već pravomoćno presuđena.

 

11. Dakle, ako radnje iz pobijane i ranije pravomoćne presude predstavljaju (jedno) produljeno kazneno djelo, riječ je o presuđenoj stvari, a suprotan zaključak – da stvar nije pravomoćno presuđena – bio bi moguć samo ako se utvrdi da su radnje zbog kojih je osuđenica proglašena krivom pobijanom presudom drugo kazneno djelo zbog kojega bi ona, da je za to bila optužena u istom kaznenom postupku u kojem je donesena ranija pravomoćna presuda, mogla biti osuđena za stjecaj s kaznenim djelom iz te presude.

 

12. Prema odredbi članka 52. stavka 1. KZ/11., produljeno kazneno djelo je počinjeno kada počinitelj s namjerom izvrši više odvojenih radnji u prirodnom smislu kojima se ostvaruju bića istog ili istovrsnih kaznenih djela, ako one s obzirom na njihovu prostornu i vremensku povezanost čine jedinstvenu cjelinu u pravnom smislu. To je upravo ovdje slučaj.

 

12.1. Naime, osuđenica je i pobijanom presudom i ranijom pravomoćnom presudom proglašena krivom zbog počinjenja kaznenih djela pronevjere iz članka 223. stavka 2. u vezi sa stavkom 1. KZ/11., dakle, i radnjama iz pobijane presude i radnjama iz ranije pravomoćne presude ostvarila je bića istog kaznenog djela.

 

12.2. Prostorna povezanost radnji iz pobijane presude s onima iz ranije pravomoćne presude nedvojbeno proizlazi iz okolnosti da ih je osuđenica, prema činjeničnim opisima iz izreka prvostupanjskih presuda, počinila na istome mjestu – u T. B.

 

12.3.              Vremenska povezanost svih tih radnji proizlazi iz činjenice da je ranijom pravomoćnom presudom osuđenica proglašena krivom za počinjenje djela „u razdoblju od 01. ožujka 2005. do 31. prosinca 2005.“, a pobijanom presudom proglašena je krivom za njihovo počinjenje „u razdoblju od 28. veljače 2006. godine do 24. svibnja 2007. godine“. Pritom, točni datumi pojedinih radnji zadržavanja dijela novca od utrška nisu točnije određeni već su samo naznačena navedena razdoblja između kojih postoji „nepokriveni“ razmak od svega dva mjeseca, točnije od 1. siječnja 2006. do 27. veljače 2006. No, s obzirom na višekatnost poduzimanja radnji u ovako opisanim razdobljima, niti to vrijeme od gotovo dva mjeseca ne dovodi u pitanje zaključak da je sve te radnje (i one iz ranije pravomoćne presude i one iz pobijane presude) osuđenica zapravo počinila u razdoblju od 1. ožujka 2005. do 24. svibnja 2007., odnosno da postoji jasni vremenski kontinuitet njihovog činjenja.

 

12.4. Zaključak da radnje osuđenice zbog kojih je pobijanom kao i ranijom pravomoćnom presudom proglašena krivom predstavljaju jedinstvenu cjelinu u pravnome smislu jasno proizlazi i iz drugih sjedinjavajućih okolnosti: da su sve te radnje počinjene na štetu iste pravne osobe (trgovačkog društva „L.“ d.o.o. iz T. B.), da ih je osuđenica počinila postupajući u istome svojstvu (kao voditeljica računovodstva tog trgovačkog društva), obavljajući iste poslove (poslove primanja dnevnih utržaka iz prodavaonica navedenog trgovačkog društva te poslove pripreme dokumentacije i polaganje istih na žiro-račun društva) i da ih je počinila na identičan način (neovlašteno zadržavala za sebe dio novca od utržaka).

 

12.5.              Konačno, u odnosu na propisani uvjet da kazneno djelo, da bi bilo pravno označeno kao produljeno, mora biti počinjeno s namjerom, treba istaknuti da se postojanje takozvane jedinstvene (skupne, sveobuhvatne) namjere počinitelja koja se trebala odnositi ne samo na prvu od radnji, nego i na sve kasnije radnje tog djela (odnosno zahtjev da je počinitelj već u vrijeme počinjenja prve od tih radnji morao imati formiranu odluku o nastavljanju takvih aktivnosti) tražilo u starijoj sudskoj praksi. Novija sudska praksa prihvaća kao dostatnu za primjenu konstrukcije produljenog kaznenog djela takozvanu produljenu ili nastavljenu namjeru, odnosno stvaranje, nakon počinjenja jedne od radnji koja ulazi u sastav produljenog djela, nove odluke počinitelja da ponovi takvu radnju. U suštini, riječ je o više namjera koje se sukcesivno stvaraju na način da se svaka novostvorena namjera nastavlja na staru odnosno o ponavljanju odluka o djelu njegovim ostvarenjem "korak po korak" (tako i u odlukama ovog suda od 20. ožujka 2013. broj I Kž-88/2013. i od 4. lipnja 2013. broj I Kž-888/2011-4).

 

13. Osim toga, ni odnos visine imovinske koristi pribavljene radnjama opisanima u pobijanoj i u ranijoj pravomoćnoj presudi ne može biti osnova za zaključak da su radnje iz pobijane presude novo kazneno djelo, a ne samo novootkrivene radnje već presuđenog produljenog kaznenog djela. Naime, u konkretnom predmetu ostvarena protupravna imovinska korist iznosi 447.024,99 kuna, a takva korist iz ranije pravomoćne presude iznosi 653.019,97 kuna, dakle, osuđenica je pobijanom presudom proglašena krivom zbog prisvajanja manje imovinske koristi od one iz ranije pravomoćne presude.

 

14. Zbog svega iznesenog, radnje osuđenice zbog kojih je pobijanom presudom proglašena krivom, zajedno s radnjama zbog kojih je već proglašena krivom ranijom pravomoćnom presudom, čine jedinstvenu cjelinu u pravnome smislu pa se u konkretnoj situaciji radi o presuđenoj stvari, kako to s pravom tvrdi podnositeljica zahtjeva.

 

15. Slijedom navedenog, na temelju članka 513. stavka 1. u vezi s člankom 519. ZKP/08. odlučeno je kao u izreci.

 

Zagreb, 1. rujna 2021.

 

Predsjednica vijeća:

Vesna Vrbetić, v. r.