- 1 -              Revr 676/2018-2

 

 

 

 

 

Broj: Revr 676/2018-2

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Katarine Buljan predsjednice vijeća, Slavka Pavkovića člana vijeća i suca izvjestitelja, dr. sc. Jadranka Juga člana vijeća, Gordane Jalšovečki članice vijeća i Damira Kontreca člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja Ć. B. iz R., I. F. 7, OIB: …, zastupanog po punomoćniku V. S., odvjetniku u Č., protiv tuženika H. C. d.o.o. za p. t. iz Z., H. 51, OIB: …, zastupan po punomoćniku K. M., odvjetniku iz Odvjetničkog društva S. i partneri iz Z., radi isplate, odlučujući o reviziji tuženika protiv presude Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gž R-606/2016 od 5. ožujka 2018., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Rijeci poslovni broj P-2785/14-18 od 5. veljače 2016., u sjednici održanoj 31. kolovoza 2021.,

 

 

p r e s u d i o  j e:

 

Revizija se odbija, kao neosnovana.

 

 

Obrazloženje

 

1. Presudom suda prvog stupnja naloženo je tuženiku isplatiti tužitelju 48.342,00 kn sa zateznom kamatom, te je odlučeno o trošku postupka.

 

2. Drugostupanjskom je presudom potvrđena prvostupanjska presuda.

 

3. Protiv drugostupanjske presude reviziju je, u smislu čl. 382. st. 2. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14– dalje: ZPP), a koja se odredba pri ovome odlučivanju primjenjuju temeljem odredbe čl. 117. st. 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj 70/19), podnio tuženik, postavljajući pravno pitanje koje smatra važnim za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni; predložio je preinačiti pobijanu odluku i odbiti tužbeni zahtjev te je zatražio trošak revizije.

 

4. Odgovor na reviziju nije podnesen.

 

5. Revizija je dopuštena i neosnovana.

 

6. Prema odredbi čl. 382. st. 2. ZPP u slučajevima u kojima je ne mogu podnijeti prema odredbi st. 1. toga članka, stranke mogu podnijeti reviziju protiv drugostupanjske presude ako odluka u sporu ovisi o rješenju nekog materijalnopravnog ili postupovnopravnog pitanja važnog za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, primjerice:

              1. ako o tom pitanju revizijski sud još uvijek nije zauzeo shvaćanje odlučujući u pojedinim predmetima na odjelnoj sjednici, a riječ je o pitanju o kojemu postoji različita praksa drugostupanjskih sudova,

              2. ako je o tom pitanju revizijski sud već zauzeo shvaćanje, ali je odluka drugostupanjskog suda utemeljena na shvaćanju koje nije podudarno s tim shvaćanjem,

              3. ako je o tom pitanju revizijski sud već zauzeo shvaćanje i presuda se drugostupanjskog suda temelji na tom shvaćanju, ali bi – osobito uvažavajući razloge iznesene tijekom prethodnog prvostupanjskog i žalbenog postupka, zbog promjene u pravnom sustavu uvjetovane novim zakonodavstvom ili međunarodnim sporazumima, te odlukom Ustavnog suda Republike Hrvatske, Europskog suda za ljudska prava ili Europskog suda – trebalo preispitati sudsku praksu.

 

7. Prema odredbi čl. 382. st. 3. ZPP u reviziji st. 2. toga članka stranka treba određeno naznačiti pravno pitanje zbog kojeg ju je podnijela uz određeno navođenje propisa i drugih važećih izvora prava koji se na njega odnose te izložiti razloge zbog kojih smatra da je ono važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.

 

8. Predmet spora je zahtjev za isplatu razlike plaće između plaće isplaćene za obavljene poslove radnog mjesta na kojem je tužitelj radio u jednogodišnjem razdoblju po prestanku obavljanja dužnosti koordinatora povjerenika za zaštitu na radu i plaće koja bi mu (prema njegovom tumačenju) u spomenutom jednogodišnjem razdoblju pripadala temeljem kolektivnog ugovora tuženika, s obzirom na to da je tužitelj kod tuženika obavljao tu dužnost u dva navrata (između 1998. i 2011. godine).

 

9. Naime, tužitelj tvrdi da u razdoblju jedne godine nakon prestanka te dužnosti, prema Kolektivnom ugovoru tuženika, ima pravo na plaću po koeficijentu koji je imao za vrijeme obavljanja te dužnosti, dok tuženik tvrdi da tužitelja pripada plaća po koeficijentu iz „osnovnog“ ugovora o radu, dakle radnog mjesta koje je obavljao prije vršenja funkcije koordinatora povjerenika zaštite na radu.

 

10. Nižestupanjski sudovi su utvrdili da je tužitelju 1. kolovoza 2011. prestala navedena dužnost, a nakon čega se vratio na poslove iz Ugovora o radu (na poslove radnog mjesta vlakovođe popisnog, a kasnije radno mjesto skladištara, međutim da mu je zadržana plaća po koeficijentu vlakovođe popisnog, koja je viša od one skladištara), te su utvrdili da mu je tuženik po koeficijentu iz toga ugovora o radu vršio obračun plaće i isplaćivao plaću, a ne više prema koeficijentu (2.0) koji bi ga pripadao kao koordinatoru povjerenika zaštite na radu (tako iznos proizašao iz te razlike između koeficijenata predstavlja predmet tužbenog zahtjeva), slijedom čega su, pozivom na odredbu čl. 194. st. 2. Kolektivnog ugovora tuženika, prihvatiti tužbeni zahtjev.

 

11. Nastavno na utvrđeno tuženik u reviziji kao važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni postavlja sljedeće pravno pitanje:

              „Smatra li se ukidanje naknade plaće određene koeficijentom, 2,0 na koji je tužitelj imao pravo za vrijeme obavljanja funkcije koordinatora povjerenika zaštite na radu, nakon prestanka obavljanja te funkcije, smanjenjem plaće u smislu čl. 194. st. 2. alineja 3., u svezi s čl. 129. st. 1. toč. f. Kolektivnog ugovora tuženika?“.

 

12. Tuženik navodi da je pravno pitanje važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, jer da je pravo shvaćanje suda u pobijanoj odluci nepodudarno sa pravnim shvaćanjem izraženim u odlukama Županijskog suda u Zagrebu poslovnih brojeva Gž R 447/15, Gž R-2663/14 i Gž R-183/15.

 

13. Ovaj sud primjećuje da je u pogledu postavljenog pravnog pitanja pravno shvaćanje suda u pobijanoj odluci nepodudarno s onim izraženim u odluci Županijskog suda u Zagrebu poslovnog broja Gž R-2663/14 i Gž R-183/15, slijedom čega reviziju ocjenjuje dopuštenom.

 

14. Stoga je revizijski sud pristupio razmatranju revizije u smislu čl. 392.a st. 2. ZPP-a, ispitujući odluku samo u dijelu u kojem se pobija revizijom i samo zbog pitanja koje je važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni zbog kojega je podnesena i koje je u njoj određeno naznačeno kao takvo uz pozivanje na propise i druge izvore prava koji se na to pitanje odnose.

 

15. Nižestupanjski su sudovi na predmetni pravni odnos primijenili odredbe Kolektivnog ugovora za H. C. objavljenog u Službenom vjesniku tuženika br. 18 od … . (dalje: KU) – primjenu kojega revident u konkretnom slučaju u reviziji ne spori i (razvidno je iz numeracije odredbi u postavljenom pitanju i kroz cijeli sadržaj revizije) upravo predmetnu problematiku sagledava i propituje u okviru toga pravnog izvora – pa se i pri davanju odgovora na postavljeno pravno pitanje valja voditi prvenstveno regulacijom određenom tim pravnim izvorom, koji u relevantnim odredbama glasi :

 

- odredba čl. 109. KU:

              „Tijekom obnašanja dužnosti i jednu (1) godinu dana nakon prestanka iste, sindikalnom predstavniku odnosno sindikalnom povjereniku se ne može bez suglasnosti sindikata:

              - otkazati ugovor o radu ili

              - na drugi način staviti ga u nepovoljniji položaj u odnosu na njegove dotadašnje uvjete rada i u odnosu na ostale radnike.

              Poslodavac se obvezuje sindikalnog predstavnika odnosno sindikalnog povjerenika koji svoju dužnost obavlja u punom radnom vremenu, po prestanku njegove dužnosti rasporediti na radno mjesto na kojem je radi prije stupanja na sindikalnu dužnost, a ako je radno mjesto ukinuto, Poslodavac će ga rasporediti na drugo odgovarajuće radno mjesto u skladu s njegovom stručnom spremom.“.

 

- odredbe čl. 129. KU-a:

              (st. 1.) „Radnik ima pravo zadržati plaću iz dosadašnjeg ugovora o radu ako u trenutku promjene radnog mjesta ispunjava sljedeće uvjete:

              (…)

              (f) radnik koji ima status profesionalnog sindikalnog dužnosnika, sindikalnog Povjerenika u funkciji radničkog vijeća i sindikalnog povjerenika za ZNR koji svoju dužnost obavlja u punom radnom vremenu, zadržava plaću određenu za obavljanje tih poslova, uz uvjet da je u trenutku ostvarivanja prava na zadržavanje plaće –zaštitu radio – radila najmanje 20 god na H.-u i 2 mandata na tim funkcijama.“

              (...)

              (st. 4.) „Ostvarivanje prava na zadržavanje plaće-zaštita radnika obavezno se upisuje kod promjene ugovora o radu ili sklapanjem aneksa ugovora o radu“.

 

- odredbe čl. 194. st. 2. KU:

              „Tijekom obnašanja dužnosti i godinu dana nakon prestanka iste, povjereniku i koordinatoru za zaštitu na radu ne može se bez suglasnosti radničkog vijeća ili sindikata:

              - otkazati ugovor o radu,

              - odrediti raspored na drugo radno mjesto ili kod drugog poslodavca,

              - smanjiti plaću,

              - pokrenuti protiv njega postupak za naknadu štete,

              - na drugi način dovesti u nepovoljniji položaj.“.

 

16. Pritom, nije sporno da ikakovih suglasnosti u smislu citiranih odredbi nije bilo.

 

17. Prvenstveno je za uočiti da odredba čl. 194. st. 2. al. 3. KU-a zapravo postaje primjenjiva tek kada predmetne osobe započnu obnašati dužnost povjerenika i koordinatora za zaštitu na radu i kada im je, dakle, time, posljedično, već određen viši koeficijent.

 

18. Od tada su oni tom odredbom zaštićeni da im se taj, viši koeficijent smatra zaštićen, jer više ne bi imalo smisla niti bilo logično da im se (dakle, jednom kada su dobili viši koeficijent od onoga koji im je određen „inicijalnim“ ugovorom o radu) u razdoblju obnašanja te dužnosti (a dakle i godinu dana nakon toga), tom odredbom štiti onaj niži koeficijent koji su imali.

 

19. No, analizirajući tu odredbu je važnije za naglasiti (što je čak i neovisno od onoga navedenog u prethodne dvije točke) da se primjena te odredbe ni na koji način ne čini ovisnom o promjeni radnog mjesta.

 

20. Dakle, taj im je „viši“ koeficijent (dobiven činjenicom obnašanja te dužnosti) zaštićen, kako tijekom trajanja te dužnosti, tako i u jednogodišnjem periodu po njezinom prestanku i to neovisno o činjenici je li došlo do promjene radnog mjesta.

 

21. Postavljenim pravnim pitanjem tuženik predmetni odnos stavlja i u okvir regulacije članka 129. KU-a, te je u tom smislu za obrazložiti da bi se, izdvojeno sagledavajući samo stavak 1. članka 129. KU-a (ne uzimajući u obzir točku f. toga stavka), moglo problematizirati je li se zadržavanje plaće (koje regulira taj stavak) odnosi samo na situacije kada ujedno dolazi do promjene radnog mjesta, sve u smislu postavljenog pravnog pitanja revidenta.

 

22. Međutim, gramatičkim tumačenjem odredbe toč. f. st. 1. čl. 129. KU-a je za primijetiti da ona zapravo predstavlja samostalnu odredbu koja, iako je nomotehnički sastavljena kao dio na koji se naslanja (na stavak prvi toga članka), sadržajno regulira situaciju koja može biti i neovisna o njoj.

 

23. I teleološkim tumačenjem te odredbe dolazi se do istoga zaključka. Naime, a što se posebno odražava u činjenici da se konkretno pravo ne stječe samom činjenicom da je netko obavljao predmetnu dužnost, nego se veže uz daljnje kumulativne uvjete – da je dužnost obavljao u punom radnom vremenu, u barem dva mandata i da je kod tuženika u višedesetljetnom radnom odnosu (20 godina, da bi se primijenila citirana odredba toč. f. st. 1. čl. 129. KU-a.) – za zaključiti je da je smisao odredbe citirane odredbe toč. f. st. 1. čl. 129. KU-a da se osobi koja predmetnu dužnost obavlja, rad i nakon obavljanja te dužnosti u određenom periodu i dalje povećano valorizira, dakle da zadrži plaću određenu za obavljanje (ta odredba izričito navodi) „tih poslova“ – dakle poslova tih dužnosti.

 

24. Dakle, u predmetnoj se odredbi ne radi samo o mehanizmu zaštite, nego i o mehanizmu nagrade radnika, kojim se honorira činjenica višedesetljetnog radnog odnosa kod tuženika i višekratnog obavljanja predmetne dužnosti u punom radnom vremenu.

 

25. Tuženik ovu odredbu tumači na način da se pravo na spomenutu beneficiju/zaštitu (toč. f. st. 1. čl. 129. KU-a) može uživati samo kada dođe do promjene radnog mjesta radnika, a ne samom činjenicom da je došlo samo do prestanka obavljanja dužnosti (koordinatora povjerenika za zaštitu na radu); međutim, takvo bi tumačenje dovelo do situacije u kojoj bi ostvarivanje spomenutog prava ovisilo isključivo o činjenici je li po prestanku predmetne dužnosti došlo i promjene ugovora o radu u smislu promjene radnog mjesta i to na (koeficijentski gledano) nepovoljnije uvjete od ugovora o radu koji je postojao prije obavljanja te dužnosti.

 

26. Takvim (neprihvatljivim) pristupom bi se došlo do situacije da radnik zadržava viši koeficijent (onaj s osnove obavljanja dužnosti) samo ako mu se radnopravni položaj mijenja na lošije uvjete (glede koeficijenta na niže) i samo tada mu ostaje viši koeficijent (konkretno, 2.0), dok, ako mu radnopravni položaj ostaje isti (u smislu radnog mjesta i koeficijenta, dakle sve po prijašnjem ugovoru o radu), on zadržava niži koeficijent (određen postojećim ugovorom o radu), što je nelogično, jer bi, dakle, radnik u slučaju da mu se ne mijenja ugovor o radu imao manja prava, a veća bi dobio tek ako mu se taj ugovor mijenja (i to samo) na lošije uvjete.

 

27. Dakle, prema toj odredbi radnik i nakon obnašanja dužnosti (uz gore navedene kumulativne uvjete) “zadržava“ pravo na isplatu „plaće“ određenu za obavljanje „tih poslova“, dakle poslova koje je obavljao kao obnašatelj predmetne dužnosti.

 

28. Također, imajući u vidu citiranu odredbu toč. f. st. 1. čl. 129. KU-a, nije od utjecaja je li se u konkretnom slučaju radi o isplati „plaće“ ili „nakade plaće“, jer ta odredba sporno pravo izričito kvalificira (barem za konkretni slučaj) kao „plaću“ i stoga mu je takovo pravo osnovano, neovisno je li se u njegovoj pravnoj biti radi o plaći ili (zapravo) o naknadi plaće.

 

29. Osim toga, čl. 194. st. 2. KU-a u alineji 5. širi zaštitu kada navodi da se radnik ne može „na drugi način dovesti u nepovoljniji položaj“, što također ukazuje na izostanak dileme radi li se o različitoj vrsti zaštite ovisno o tome radi li se o isplati „plaće“ ili „naknade plaće“.

 

30. Imajući u vidu sve prethodno navedeno, pravilno su nižestupanjski sudovi primijenili materijalno pravo kada su primjenom čl. 194. st. 2. KU-a tužbeni zahtjev ocijenili osnovanim, što proizlazi i iz pravilne primjene čl. 129. st. 1. toč. f. KU-a.

 

31. Slijedom svega navedenog, ovaj sud ocjenjuje da ne postoje razlozi zbog kojih je revizija izjavljena, slijedom čega je, temeljem čl. 393. ZPP-a, odlučeno kao u izreci.

 

Zagreb, 31. kolovoza 2021.

 

              Predsjednica vijeća:

              Katarina Buljan, v.r.