- 1 -              Rev 3200/2016-2

 

 

 

 

 

Broj: Rev 3200/2016-2

 

 

 

R E P U B L I K A   H R V A T S K A

 

R J E Š E N J E

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Katarine Buljan predsjednice vijeća, Damira Kontreca člana vijeća i suca izvjestitelja, dr.sc. Jadranka Juga člana vijeća, Gordane Jalšovečki članice vijeća, i Slavka Pavkovića člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice A. H. iz S., OIB ..., koju zastupa punomoćnica M. D., odvjetnica u Z., protiv tuženika E. o. d.d. Z., OIB ..., kojeg zastupaju punomoćnici odvjetnici iz Odvjetničkog društva G. & P. iz Z., radi naknade štete, odlučujući o reviziji tužiteljice protiv presude Županijskog suda u Rijeci br. Gž-1104/16-2 od 19. srpnja 2016., kojom je preinačena presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu br. Pn-4239/12 od 31. ožujka 2016., u sjednici vijeća održanoj 31. kolovoza 2021.,

 

 

r i j e š i o   j e:

 

 

I.              Prihvaća se revizija tužiteljice i ukida se presuda Županijskog suda u Rijeci br. Gž-1104/16-2 od 19. srpnja 2016., te se predmet vraća istome sudu na ponovno suđenje.

 

              II.              O troškovima revizijskog postupka odlučiti će se u konačnoj odluci. 

 

 

Obrazloženje

 

 

1. Presudom suda prvoga stupnja naloženo je tuženiku da tužiteljici na ime naknade štete isplati iznos od 19.496,00 kn, sa zateznom kamatom na pojedinačne iznose i po stopi kako je to navedeno u izreci prvostupanjske presude, kao i da tužiteljici naknadi troškove postupka u iznosu od 13.987,50 kn, zajedno s pripadajućom zateznom kamatom (toč. I.). S dijelom tužbenog zahtjeva za isplatu iznosa od 2.000,00 kn, zajedno s pripadajućom kamatom, kao s dijelom zahtjeva za isplatu zateznih kamata na iznos od 16.000,00 kn za razdoblje od 15. listopada 2012. do 3. rujna 2015., te na iznos od 840,00 kn za razdoblje od 15. listopada 2012. do 30. ožujka 2016. tužiteljica je odbijena (toč. II.).

 

2. Presudom suda drugog stupnja prihvaćena je žalba tuženika i preinačena je prvostupanjska presuda na način da je u cijelosti odbijen zahtjev tužiteljice, te je tužiteljica obvezana tuženiku naknaditi troškove postupka u iznosu od 13.517,50 kn.

 

3. Protiv drugostupanjske presude reviziju je podnijela tužiteljica temeljem odredbe čl. 382. st. 2. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14 - dalje: ZPP) postavljajući pri tom pitanja za koja tužiteljica smatra da su važna za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni. Tužiteljica predlaže da se revizija prihvati, pobijana presuda preinači i u cijelosti potvrdi prvostupanjska presuda, podredno da se ukine drugostupanjska presuda i predmet vrati na ponovno suđenje drugostupanjskom sudu.

 

4. U odgovoru na reviziju tuženik poriče sve navode, ističe da je revizija nedopuštena, te traži naknadu troškova sastava odgovora na reviziju.

 

5. Revizija tužiteljice je osnovana.

 

6. U konkretnom slučaju nije dopuštena revizija iz čl. 382. st. 1. ZPP, budući da vrijednost pobijanog dijela presude ne prelazi iznos od 200.000,00 kn, ne radi se o radnom sporu, niti je sud drugog stupnja pobijanu presudu donio primjenom odredbi čl. 373. a ili čl. 373. b ZPP.

 

7. Prema odredbi čl. 382. st. 2. ZPP, u slučajevima u kojima se ne može podnijeti revizija iz čl. 382. st. 1. ZPP, stranke mogu podnijeti reviziju protiv drugostupanjske presude ako odluka u sporu ovisi o rješenju nekog materijalnopravnog ili postupovnopravnog pitanja važnog za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, kako se to primjerice navodi u toč. 1. do 3. čl. 382. st. 2. ZPP.

 

Prema odredbi čl. 382. st. 3. ZPP u reviziji iz čl. 382. st. 2. ZPP stranka treba određeno naznačiti pravno pitanje zbog kojeg je revizija podnesena, treba određeno navesti propise i druge važeće izvore prava koji se na pitanje odnose, te treba izložiti razloge zbog kojih smatra da je postavljeno pitanje važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.

 

U slučaju da je u reviziji izostao bilo koji od navedenih elemenata, nema pretpostavki za meritorno razmatranje takve revizije.

 

8. Tužiteljica u reviziji postavlja sljedeća pitanja:

 

„Je li u parnici za naknadu štete zbog tjelesne ozljede i narušavanja zdravlja, koja uporabom motornog vozila prijevoznika nastane putnicima u tom vozilu u javnom prometu koji su sklopili ugovor o prijevozu, pasivno legitimiran osiguratelj kod kojeg je to motorno vozilo prijevoznika osigurano od automobilske odgovornosti ?

 

Ima li tuženik pravo na naknadu troška vještačenja ukoliko tim dokazom nije uspio dokazati svoje prigovore i tvrdnje ?

 

Ima li tuženik pravo na naknadu troškova po osnovi nagrade za sastav podneska kojega predaje sudu na ročištu i istovremeno pravo na nagradu punomoćniku za pristup na ročište, kada sadržaj podneska ponovi na ročištu ili se samo pozove na navode iz podneska ?“

 

9. Kao razlog važnosti za prvo postavljeno pitanje tužiteljica se poziva na radove prof. dr. N. R. R., mr. sc. L. B., univ. spec. iur. V. T. D., prof. dr. M. Ć., te na suprotne odluke Županijskog suda u Zagrebu br. Gžn-2251/13-2 od 22. srpnja 2014., Županijskog suda u Slavonskom Brodu, Stalna služba u Požegi br. Gž-729/15 od 4. svibnja 2016., Županijskog suda u Varaždinu, Stalne službe u Koprivnici br. Gž-1764/12, Županijskog suda u Bjelovaru br. Gž-736/11 od 8. rujna 2011.

 

Glede drugog i trećeg postavljenog pitanja tužiteljica se poziva na suprotnu sudsku praksu revizijskog suda u predmetima Rev-675/11, Rev-2442/13, Rev-x-937/11, Revr-655/07.

 

10. Prema shvaćanju revizijskog suda prvo postavljeno pitanje je važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.

 

11.1. Naime, prvostupanjski sud je prihvaćajući postavljeni tužbeni zahtjev tužitelja zauzeo shvaćanje da je tuženik kao osiguratelj pasivno legitimiran za naknadu štete tužiteljici, a koju je pretrpjela kao putnik u autobusu u prometnoj nezgodi koju je skrivio vozač autobusa time što je vozio autobus neprilagođenom brzinom i nije držao dovoljni razmak, pa je naglo zakočio i udario u vozilo ispred sebe, uslijed čega je tužiteljica pala na pad i pretrpjela tjelesne povrede. Prvostupanjski sud smatra da je točan navod tuženika da je tužiteljici za štetu odgovoran prijevoznik u smislu odredbe čl. 697. st. 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, dalje ZOO), ali da pasivna legitimacija tuženika proizlazi i iz činjenice da je tuženik, kao osiguratelj tog prijevoznika – autobusa prema polici obveznog osiguranja od automobilske odgovornosti, odgovoran za štetu koju je tužiteljica pretrpjela kao putnica u smislu odredbe čl. 22. st. 2. Zakona o obveznim osiguranjima u prometu („Narodne novine“ br. 151/05, 36/09, 76/13, ZOOP). Prema toj odredbi ugovorom o osiguranju pokrivene su i štete zbog smrti, tjelesne ozljede i narušavanja zdravlja putnika u vozilu u kojem je prouzročena šteta. Ta odredba odnosi se na odgovornost tuženika kao osiguratelja u odnosu na sve putnike u vozilu neovisno od toga radi li se o putniku u autobusu ili putniku u nekom drugom prijevoznom sredstvu, kao i neovisno o tome je li kupljena karta za prijevoz ili ne.

 

11.2. Drugostupanjski sud je prihvaćajući žalbu tuženika i preinačujući prvostupanjsku presude,  te odbijajući postavljeni tužbeni zahtjev tužiteljice zauzeo shvaćanje da tužiteljica tijekom postupka nije pružila dokaz na okolnost da bi bila zaključena i polica osiguranja od odgovornosti iz prijevozničke djelatnosti, već je nesporno da je prijevoznik Z. h. d.o.o., Podružnica „Z.“ s tuženikom zaključio ugovor o osiguranju od automobilske odgovornosti. Drugostupanjski sud smatra da odredbom čl. 22. ZOOP nije regulirano pitanje odgovornosti za štetu iz prijevozničke djelatnosti, jednako tako da se tužiteljicu ne može smatrati trećom osobom, pa da bi tuženik bio pasivno legitimiran u ovom predmetu.

 

12. Navedeno shvaćanje drugostupanjskog suda nije pravilno. Prema shvaćanju revizijskog suda putnik u autobusu koji je stradao u prometnoj nezgodi je treća osoba, pa prema odredbi čl. 1069. st. 1. ZOO za štetu koju pretrpe treće osobe u vezi s pogonom motornog vozila odgovaraju vlasnici vozila. Kako je u konkretnom slučaju prijevoznik sklopio ugovor o osiguranju od automobilske odgovornosti s tuženikom, to je tuženik kao osiguratelj pasivno legitimiran u ovom postupku. Navedeno jasno proizlazi i iz odredbe čl. 22. ZOOP.

 

Identično shvaćanje da je putnik u autobusu treća osoba zauzeto je u odlukama revizijskog suda br. Revr-363/05 od 20. prosinca 2005., te Rev-1518/90.

 

Stoga za pasivnu legitimaciju tuženika nije odlučna činjenica je li prijevoznik s tuženikom sklopio ugovor o osiguranju od odgovornosti iz prijevozničke djelatnosti, već odgovornost proizlazi iz sklopljenog ugovora o osiguranju od automobilske odgovornosti.

 

13. Stoga je valjalo prihvatiti reviziju tužiteljice zbog prvog postavljenog pitanja, te ukinuti pobijanu drugostupanjsku presudu i predmet vratiti drugostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje primjenom odredbe čl. 395. st. 2. ZPP.

 

Kod toga valja naglasiti da ne postoje pretpostavke za preinaku drugostupanjske odluke, budući da se drugostupanjski sud nije očitovao na sve žalbe navode tuženika, a pogotovo ne na žalbene navode koji se odnose na dosuđenu visinu naknade štete tužiteljici po prvostupanjskom sudu.

 

14. Budući je u cijelosti ukinuta drugostupanjska presuda i predmet vraćen drugostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje, to su drugo i treće postavljena pitanja irelevantna za donošenje odluke u ovom predmetu.

 

15. Odluka o troškovima revizijskog postupka temelji se na odredbi čl. 166. st. 3. ZPP.

 

 

Zagreb, 31. kolovoza 2021.

 

 

Predsjednica vijeća:

Katarina Buljan, v.r.