Baza je ažurirana 22.08.2025. 

zaključno sa NN 85/25

EU 2024/2679

Pristupanje sadržaju

1

Poslovni broj: 9 UsI-4250/19-5

 

 

 

   REPUBLIKA HRVATSKA

UPRAVNI SUD U ZAGREBU

     Avenija Dubrovnik 6 i 8

 

 

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

              Upravni sud u Zagrebu, po sutkinji Vanji Crnković te zapisničarki Sanji Kobilšek Ponjan, u upravnom sporu tužitelja H.-O. d. s. d.o.o., Z., kojeg zastupa opunomoćenik A. M., protiv tuženog Ministarstva, Z., radi poreza na promet nekretnina, 31. kolovoza 2021.

 

p r e s u d i o   j e

Odbija se tužbeni zahtjev za poništavanje rješenja Ministarstva, Samostalnog sektora za drugostupanjski upravni postupak KLASA: UP/II-410-20/17-01/1424, URBROJ: 513-04-19-2 od 14. listopada 2019. i privremenog poreznog rješenja Ministarstva, Porezne uprave, Područnog ureda Z., Ispostave S. KLASA: UP/I-410-20/2016-001/01634, URBROJ: 513-007-24-06-2017-0003 od 14. ožujka 2017.

 

Obrazloženje

 

1.              Rješenjem Ministarstva KLASA: UP/II-410-20/17-01/1424, URBROJ: 513-04-19-2 od 14. listopada 2019. odbijena je žalba tužitelja protiv privremenog poreznog rješenja Ministarstva, Porezne uprave, Područnog ureda Z., Ispostave S. KLASA: UP/I-410-20/2016-001/01634, URBROJ: 513-007-24-06-2017-0003 od 14. ožujka 2017. kojim mu je utvrđena osnovica poreza na promet nekretnina u iznosu od 20.000,00 kn i na tu poreznu osnovicu porez na promet nekretnina po stopi od 5% u iznosu od 1.000,00 kn.

2.              Tužitelj u tužbi u bitnome navodi da je 6. listopada 2016. ugovorom o kupoprodaji nekretnina stekao zemljište oznake zk.č.br. 2089/46 k.o. S., površine 66 m2, za izgradnju transformatorske stanice te da je na predmetnu kupoprodaju zemljišta uredno prijavljen porez na promet nekretnina, povodom kojega mu je prvostupanjskim rješenjem utvrđena obveza plaćanja poreza na promet nekretnina u iznosu od 1.000,00 kn. Dodaje da je na privremeno porezno rješenje uložio pravovremenu žalbu smatrajući da je rješenje nezakonito, jer nije u obvezi platiti porez budući da je pravna osoba u 100% vlasništvu Republike Hrvatske, te da je temeljem članka 13. stavka 1. Zakona o porezu na promet nekretnina oslobođen od plaćanja poreza na promet nekretnina. Iznosi da je tuženik osporavanim rješenjem odbio njegovu žalbu. Navodi da se bitna povreda odredaba upravnog postupka očituje u tome što se u postupku nije vodilo računa o pravilima postupka koja su bila od utjecaja na rješenje stvari i to Općeg poreznog zakona članaka 6., 9. i 88. te Zakona o općem upravnom postupku članaka 8. i 9. Dodaje da se pogrešno utvrđeno činjenično stanje ogleda u tome što u osporenom rješenju tuženika nije utvrđena bitna činjenica tko je njegov osnivač tj. nije utvrđeno da je to, iako posredno, Republika Hrvatska, te da se zbog toga ima primijeniti porezno oslobođenje iz članka 13. točke 1. Zakona o porezu na promet nekretnina. Iznosi da je registriran za obavljanje elektroenergetske djelatnosti, koja je člankom 4.              Zakona o energiji utvrđena kao djelatnost od interesa za Republiku Hrvatsku i da u sklopu iste vrši izgradnju i održavanje elektroenergetske mreže i objekata radi čega kontinuirano stječe nekretnine, u svezi kojeg stjecanja je kontinuirano bio oslobođen plaćanja poreza temeljem odredbe članka 11. točke 1. starog Zakona o porezu na promet nekretnina, a tekst koje je u neizmijenjenom obliku sadržan u odredbi članka 13. aktualnog Zakona o porezu na promet nekretnina. Opisuje da sukladno toj odredbi, porez na promet nekretnina, između ostalih, ne plaćaju pravne osobe čiji je jedini osnivač Republika Hrvatska. Ističe da je njegov jedini neposredni osnivač društvo H. e. d.d., Z. (dalje: H. d.d.), a da je iz sudskog registra razvidno i to da je jedini osnivač, odnosno jedini dioničar društva H. d.d. upravo Republika Hrvatska, iz čega proizlazi da je upravo Republika Hrvatska i njegov stvarni, odnosno krajnji osnivač. Smatra da se odredbe Zakona o porezu na promet nekretnina o poreznim oslobođenjima ne bi smjele tumačiti strogo nomotehnički, već da je iste nužno tumačiti prema njihovom smislu odnosno cilju koji se tim odredbama želio postići, a da je cilj predmetnih odredbi izbjegavanje apsurdne situacije u kojoj Republika Hrvatska sama sebi plaća porez na promet nekretnina. Dalje smatra da je tuženik bio dužan utvrditi ne samo tko je njegov osnivač, već i tko je osnivač njegovog osnivača. Poziva se na odluku Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-III-5989/2013 od 9. veljače 2016. Obrazlaže da je on osnovan od strane društva H. d.d. temeljem odluke o osnivanju društva od 10. lipnja 2002., a sukladno odredbi članka 29. Zakona o tržištu električne energije, kojom je bilo propisano da će H. d.d. do dana početka primjene tog zakona, uz suglasnost Vlade Republike Hrvatske, osnovati trgovačko društvo koje će obavljati djelatnosti vođenja energetskog sustava.

Ističe da je Republika Hrvatska citiranom odredbom Zakona o tržištu električne energije društvu H. d.d. propisala obvezu njegova osnivanja. Ukazuje na rješenje Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-lll/2767/2014 od 18. prosinca 2018., iz kojeg je razvidno da je Ustavni sud zauzeo stav da je on u 100% vlasništvu Republike Hrvatske, a koje pitanje je ključno za donošenje zakonite odluke u predmetnom poreznom postupku. Zaključuje da je Ustavni sud, čija rješenja i odluke su sukladno članku 31. Ustavnog zakona o Ustavnom sudu obvezatne te su ih dužne poštivati sve pravne i fizičke osobe, uključujući sva tijela državne vlasti, utvrdio da je njemu osnivač i jedini vlasnik - Republika Hrvatska. Navodi da iz svega navedenog proizlazi da je njega posredno osnovala upravo Republika Hrvatska, putem društva H. d.d. čiji je jedini osnivač Republika Hrvatska. Dodaje da u prilog njegovim tvrdnjama ide i Zakon o uređivanju imovinskopravnih odnosa u svrhu izgradnje infrastrukturnih građevina koji u članku 4. propisuje da pravne osobe u vlasništvu Republike Hrvatske i pravne osobe čiji je jedini osnivač Republika Hrvatska, koje upravljaju infrastrukturnim građevinama u vlasništvu Republike Hrvatske, ne plaćaju naknadu za stjecanje prava vlasništva, prava služnosti i prava građenja drugim pravnim osobama u vlasništvu Republike Hrvatske i pravnim osobama čiji je osnivač Republika Hrvatska koje upravljaju zemljištem u vlasništvu Republike Hrvatske na kojem se grade infrastrukturne građevine. Iznosi da ta norma također za svrhu ima izbjegavanje situacija da Republika Hrvatska, bilo posredno ili neposredno, sama sebi plaća naknadu za nekretnine kod kojih, iako je došlo do promjene neposrednog vlasnika, stvarni vlasnik i dalje ostaje Republika Hrvatska. Smatra da se protivi razumu da Republika Hrvatska u situaciji u kojoj je samu sebe oslobodila obveze plaćanja naknade za promet, sama sebi plaća porez na taj isti promet. Nastavlja da u prilog tvrdnji da je stvarni vlasnik takvih nekretnina Republika Hrvatska ide i Zakon o područjima županija, gradova i općina u Republici Hrvatskoj iz kojeg proizlazi da je krajnji vlasnik svih nekretnina koje su upisane kao vlasništvo pravnih osoba u vlasništvu jedinica lokalne i područne samouprave, odnosno u vlasništvu tih jedinica, upravo Republika Hrvatska. Smatra da je zadaća sudskih i upravnih tijela da tumače pravne norme polazeći od cilja i svrhe koju je zakonodavac želio postići njihovim propisivanjem te da u skladu s tako utvrđenom svrhom primjenjuju mjerodavnu normu u skladu sa specifičnim okolnostima konkretnog slučaja. Predlaže da se poništi rješenje tuženika i prvostupanjsko rješenje te da se riješi stvar.

3.              Tuženik u odgovoru na tužbu navodi da smatra da tužba nije osnovana iz razloga navedenih u obrazloženju osporavanog rješenja. Predlaže da se riješi predmetni spor bez rasprave te da se tužba odbije kao neosnovana.

4.              Tijekom spora izvršen je uvid u spis i u spis tuženika.

5.              Sud je riješio spor bez rasprave na temelju članka 36. točke 4. Zakona o upravnim sporovima (Narodne novine broj: 20/10., 143/12., 152/14., 94/16. i 29/17.), jer među strankama nisu sporne relevantne činjenice, nego samo primjena prava, a stranke u tužbi i odgovoru na tužbu izričito ne zahtijevaju održavanje rasprave.

6.              Tužbeni zahtjev nije osnovan.

7.              Nesporno je da je tužitelj stekao ugovorom o kupoprodaji sklopljenim 6. listopada 2016. zemljište unutar granica građevinskog područja S., ukupne površine 66,00 m2, k.o. S., k.č.br. 746/1 te da je prijavio nastanak porezne obveze Poreznoj upravi 14. prosinca 2016.

8.              Sporno je, je li tužitelj sukladno članku 11. točki 1. Zakona o porezu na promet nekretnina (Narodne novine broj: 69/97., 26/00., 127/00., 153/02., 22/11. i 143/14.), a koji se primjenjuje imajući u vidu trenutak stjecanja nekretnine, oslobođen plaćanja poreza na promet nekretnina.

9.              Tom odredbom propisano je da porez na promet nekretnina ne plaćaju Republika Hrvatska, jedinice lokalne i područne (regionalne) samouprave, tijela državne vlasti, ustanove čiji je jedini osnivač Republika Hrvatska ili jedinica lokalne i područne (regionalne) samouprave, zaklade i fundacije i sve pravne osobe čiji je jedini osnivač Republika Hrvatska, C. k. i slične humanitarne udruge osnovane na temelju posebnih propisa.

10.              Iz izvadka iz sudskog registra Trgovačkog suda u Zagrebu utvrđeno je da je jedini osnivač tužitelja H. e. d.d., Z.

11.              Prema mišljenju ovog suda tužitelj nije oslobođen plaćanja poreza na promet nekretnina sukladno članku 11. točki 1. Zakona o porezu na promet nekretnina, jer nije pravna osoba čiji je jedini osnivač Republika Hrvatska. Naime, zakonodavac je izričito propisao mogućnost poreznog oslobođenja za pravne osobe samo pod pretpostavkom da je njihov jedini osnivač Republika Hrvatska, a jedini osnivač tužitelja je H. e. d.d., Z. To što je jedini dioničar H. e. d.d., Z., Republika Hrvatska ne utječe na drugačiju odluku. Prema ocjeni ovog suda, kao i Visokog upravnog suda Republike Hrvatske (Usž-3571/20-2 od 29. listopada 2020., presuda poslovni broj: Usž-3941/20-2 od 16. prosinca 2020., presuda poslovni broj: Usž-3086/20-2 od 29. listopada 2020.) nema mjesta za ekstenzivno tumačenje propisanih uvjeta zbog pravne prirode instituta poreznog oslobođenja. Naime, Zakonom o porezu na promet nekretnina propisano je da je predmet oporezivanja promet nekretnina, a da se prometom nekretnina, u smislu toga Zakona, smatra svako stjecanje vlasništva nekretnine u Republici Hrvatskoj (članka 4. stavak 1.). Kako se prometom nekretnina, a koji je predmet oporezivanja, smatra svako stjecanje vlasništva nekretnina, da bi stjecatelj nekretnine bio oslobođen plaćanja poreza na promet nekretnina mora ispunjavati izričite zakonske uvjete. Kako tužitelj ne ispunjava jasan i izričit uvjet da je pravna osoba čiji je jedini osnivač Republika Hrvatska, osporavano rješenje i prvostupanjsko rješenje su zakonita. 

12.              Slijedom navedenog valjalo je na temelju članka 57. stavka 1. Zakona o upravnim sporovima odbiti tužbeni zahtjev kao neosnovan.

 

U Zagrebu 31. kolovoza 2021.

 

Sutkinja

Vanja Crnković,v.r.

 

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude dopuštena je žalba Visokom upravnom sudu Republike Hrvatske (članak 66. Zakona o upravnim sporovima). Žalba se podnosi putem ovog suda, u dovoljnom broju primjeraka za sud i sve stranke u sporu, u roku od 15 dana od dana dostave ove presude (članak 70. Zakona o upravnim sporovima).

 

 

Za pristup ovom sadržaju morate biti prijavljeni te imati aktivnu pretplatu