- 1 - Revd 3599/2021-2
|
REPUBLIKA HRVATSKA VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE Z A G R E B |
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
R J E Š E N J E
Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Ivana Vučemila predsjednika vijeća, Marine Paulić članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Viktorije Lovrić članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja Grada D., OIB: ..., D., protiv tuženika A. t. d.o.o., OIB: ..., D., kojeg zastupa punomoćnik A. K., odvjetnik u D., radi isplate, odlučujući o prijedlogu tuženika za dopuštenje revizije protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-4434/2020-2 od 6. svibnja 2021., kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Dubrovniku poslovni broj Povrv-487/2019 od 15. rujna 2020., u sjednici održanoj 31. kolovoza 2021.,
r i j e š i o j e :
Prijedlog tuženika za dopuštenje revizije se odbacuje.
Obrazloženje
1. Tuženik je podnio prijedlog za dopuštenje revizije protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-4434/2020-2 od 6. svibnja 2021., kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Dubrovniku poslovni broj Povrv-487/2019 od 15. rujna 2020. radi pravnih pitanja naznačenih u prijedlogu.
2. Tuženik je naveo da su pitanja važna u smislu odredaba čl. 385.a st. 1. ZPP zato što o tim pitanjima postoji različita praksa drugostupanjskih sudova, te da o nekim pitanjima postoji praksa revizijskog suda, primjerice presuda Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Revt-377/2015 od 12. srpnja 2016., dok je glede nekih pitanja praksa revizijskog suda neujednačena.
2.1. Također je naveo da su u ovom slučaju nižestupanjski sudovi propustili postupiti po odredbi čl. 83. st. 2. Zakona o upravnim sporovima („Narodne novine“, 20/10, 143/12, 152/14 - dalje: ZUS), te zatražiti ocjenu zakonitosti Odluke Gradskog vijeća o zaustavljanju/parkiranju turističkih autobusa i osobnih automobila, što je suprotno shvaćanju Ustavnog suda Republike Hrvatske u Odluci poslovni broj U-III-6013/2012 od 1. prosinca 2014.
3. Tužitelj je odgovorio na prijedlog za dopuštenje revizije te predložio isti odbaciti kao nedopušten.
4. Postupajući sukladno odredbama čl. 385.a i čl. 387. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 57/11, 148/11 - proč. tekst, 25/13, 28/13, 89/14 i 70/19 - dalje: ZPP), revizijski sud je ocijenio da se prvo postavljeno pitanje u prijedlogu za dopuštenje revizije ne može se smatrati važnim u smislu odredbe čl. 385.a st. 1. ZPP, jer u bitnom polazi od pogrešne pretpostavke da je prvostupanjska presuda utemeljena na nezakonitom dokazu, stoga o odgovoru na tako postavljeno pitanje ne ovisi ishod spora.
5. Nadalje, ni drugo i treće naznačeno pitanje koje sadržajno čine cjelinu, nisu važna za rješenje ovog spora, jer se obrazloženje presude protiv koje se predlaže dopuštenje revizije ne temelji na pravnom shvaćanju da odredbe čl. 82. i 83. Zakona o sigurnosti prometa na cestama („Narodne novine“, broj 67/08, 48/10, 74/11, 80/13, 158/13, 92/14 i 64/15 – dalje: ZSPC) nisu prisilne norme s kojima svaki opći akt, pa tako i Odluka Gradskog vijeća, mora biti usklađen kako bi proizvodio pravne učinke.
5.1. Ta pitanja nisu važna niti za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni ili za razvoj prava kroz sudsku praksu.
5.2. Tuženik je naime osporio zakonitost Odluke Gradskog vijeća jer drži da je suprotna prisilnim odredbama čl. 82. i 83. ZSPC. Međutim, u odnosu na razloge važnosti je iznio općenite tvrdnje o različitoj praksi drugostupanjskih sudova pri čemu nije dostavio odluke tih sudova ili ih određeno naznačio. Pozivanje tuženika na odluku revizijskog suda poslovni broj Revt-377/2015 je neutemeljeno, jer u obrazloženju te presude nije zauzeto shvaćanje o tome jesu li odredbe čl. 82. i 83. ZSPC prisilne norme s kojima svaki opći akt mora biti usklađen kako bi proizvodio pravne učinke.
5.3. U odnosu na tvrdnju tuženika da su nižestupanjski sudovi propustili postupiti u skladu s odredbom čl. 83. ZUS, te zatražiti ocjenu zakonitosti Odluke Gradskog vijeća, a da je to suprotno shvaćanju Ustavnog suda Republike Hrvatske u Odluci poslovni broj U-III-6013/2012 od 1. prosinca 2014., ovaj sud je utvrdio da tuženik nije pitao je li sud trebao zatražiti ocjenu zakonitosti općeg akta, nego je li sam sud pravilno primijenio odredbe čl. 82. i 83. ZSPC i Odluke Gradskog vijeća o zaustavljanju/parkiranju turističkih autobusa i osobnih automobila.
5.4. Podredno se napominje da je u pravnoj stvari koja je bila predmetom ocjene u odluci Ustavnog suda RH broj U-III-6013/2012 od 1. prosinca 2014. bila riječ o bitno drugačijoj postupovnopravnoj situaciji te činjeničnoj i materijalnopravnoj osnovi predmeta glavnog postupka. Pravno shvaćanje iz navedene odluke ne podrazumijeva da će sud uvijek tražiti ocjenu zakonitosti općeg akta, nego samo u situaciji kad nađe da je opći akt u nesuglasju sa zakonom, što sud odlučuje u glavnom predmetu svakog konkretnog slučaja.
6. Nadalje, niti četvrto i peto naznačeno pitanje nisu važna ni za rješenje ovog spora, a niti u smislu odredbe čl. 385.a. st. 1. ZPP.
6.1. Suprotno tvrdnji iznesenoj u pitanjima, nižestupanjski sudovi su postupili po odredbi čl. 8. ZPP te su izveli one dokaze za koje su ocijenili da su odlučni za rješenje spora, pri čemu je prvostupanjski sud iznio razloge zbog kojih ostali dokazni prijedlozi nisu prihvaćeni, a te razloge je prihvatio i drugostupanjski sud.
6.2. Navedena pitanja nisu važna niti za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni ili za razvoj prava kroz sudsku praksu, jer je pravno shvaćanje na kojemu se temelji odluka revizijskog suda poslovni broj Revt-377/2015 od 12. srpnja 2016. zauzeto na temelju bitno drugačije procesne situacije te drugačije činjenične i materijalnopravne osnove.
7. Stoga nisu ispunjene pretpostavke za intervenciju revizijskog suda iz čl. 385.a st. 1. ZPP i dopuštenje revizije te je na temelju odredbe čl. 392. st. 1. u svezi čl. 387. st. 5. ZPP, riješeno kao u izreci.
Ivan Vučemil, v.r.
