Broj: Gž-1047/18

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

              Županijski sud u Zadru, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda i to Blanke Pervan, kao predsjednice vijeća, Marina Grbića, kao člana vijeća i suca izvjestitelja, te Anta Milovca, kao člana vijeća, u građanskopravnoj stvari tužitelja P. M. pok. T. iz S. A. D., zastupan po punomoćniku T. R., odvjetnik u Z., protiv tuženika A. O. iz Z., . OIB: …, zastupan po punomoćnici D. B., odvjetnici u Z., radi utvrđenja prava vlasništva, i po tužbi glavnog miješanja tužitelja G. Z., OIB: …, . zastupan po gradonačelniku B. D., a ovaj po punomoćnici T. B., dipl. iur. kod tužitelja, protiv tuženika: 1. P. M. pok. T. i 2. A. O., radi utvrđenja prava suvlasništva i uknjižbe, odlučujući o žalbama tužitelja i ujedno 1. tuženika po tužbi glavnog miješanja P. M. pok. T. i tuženika po obje tužbe A. O. protiv presude i rješenja Općinskog suda u Zadru od 12. srpnja 2018. poslovni broj P-1806/16, u sjednici vijeća održanoj dana 4. listopada 2018.,

p r e s u d i o   j e

i

r i j e š i o   j e

Odbijaju se žalbe tužitelja i ujedno 1. tuženika po tužbi glavnog miješanja P. M. pok. T. i tuženika po obje tužbe A. O. kao neosnovane te se potvrđuje presuda i rješenje Općinskog suda u Zadru od 12. srpnja 2018. poslovni broj P-1806/16.

Obrazloženje

Pobijanom presudom suđeno je:

"I. Odbija se tužbeni zahtjev tužitelja P. M., koji glasi:

"Utvrđuje se da je tužitelj P. M. pok. T. nasljeđivanjem i dosjelošću stekao suvlasništvo za ½ dijela čest. zem. 5848/1 i 5848/2 k.o. Z. što je tuženik A. O. dužan priznati i ujedno trpjeti da tužitelj temeljem ove pravomoćne presude izvrši prijenos navedenog prava prijepornih nekretnina na svoje ime i suvlasništvo za ½ djela uz istovremeno brisanje imena i suvlasništva tuženika, pod prijetnjom ovrhe."

II. Usvaja se tužbeni zahtjev tužitelja po tužbi glavnog miješanja G. Z., koji glasi:

"Utvrđuje se da je G. Z (OIB: …) suvlasnik za ½ dijela nekretnine oznake kat. čest. broj 5848/2 k.o. Z., što su tuženici dužni priznati i trpjeti da se tužitelj, temeljem ove presude, a po njenoj pravomoćnosti upiše kao suvlasnik na kat. čest. broj 5848/2 k.o. Z. u zemljišnoj knjizi, uz istovremeno brisanje postojećeg upisa s tuženika A. O..""

Istodobno je prvostupanjskim rješenjem odlučeno:

"I. Nalaže se tužitelju P. M. da tuženiku A. O. isplati parnični trošak u iznosu od 21.759,37 kn, u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe, dok se u preostalom dijelu odbija zahtjev tuženika za naknadom parničnog troška. 

II. Nalaže se tuženiku po tužbi glavnog miješanja pod 2. A. O. da tužitelju po tužbi glavnog miješanja G. Z. isplati parnični trošak u iznosu od 500,00 kn, u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe."

Protiv gornje presude žali se tužitelj i ujedno 1. tuženik po tužbi glavnog miješanja P. M. zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja te pogrešne primjene materijalnog prava, pobijajući i odluku o odluku o trošku, uz prijedlog da se žalba uvaži.

Žali se i tuženik A. O. protiv točke II. izreke presude i rješenja iz svih žalbenih razloga, s prijedlogom da se odluke preinače ili ukinu i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje.

              Na žalbe nije odgovoreno.

              Žalbe nisu osnovane.             

Sud prvog stupnja svoju odluku obrazlaže time:

- da je predmet postupka tužbeni zahtjev tužitelja P. M. pok. T. za utvrđenjem da je nasljeđivanjem i dosjelošću stekao suvlasništvo za ½ dijela čest. zem. 5848/1 i 5848/2 k.o. Z. u odnosu na tuženika A. O., a otac dosjelošću. Nije sporno da su stranke bile upisane u zemljišnim knjigama kao titulari prava korištenja na društvenom zemljištu svaki za ½ dijela te je u ovom postupku trebalo utvrditi da li su se na strani tužitelja ispunile pretpostavke za stjecanja vlasništva za daljnju ½ dijela predmetne nekretnine,

- da je u ponovljenom postupku sukladno uputi iz ukidne odluke tuženik predložio dopunu nalaza vještaka mjernika, međutim, nakon što se mjernik V. B. očitovala zatražio od vještaka V. B. dopunu nalaza, međutim, nakon što se vještak očitovao podneskom od 26. listopada 2017. da je potrebno ponovo izaći na mjesto prijepora tuženik je po nalogu suda za uplatom predujma odustao od navedenog dokaznog prijedloga,

- da je na temelju uvida u arhivske izvatke iz zemljišne knjige utvrđeno da su utužene nekretnine upisane u verificiranom zk. ul. 723 k.o. Z. kao društveno vlasništvo, da je u C-listu uknjiženo pravo korištenja u korist A. O. Š. za ½ dijela i majke tužitelja D. M. za ½ dijela, da je za vrijeme trajanja ovog postupka došlo do promijene zemljišno-knjižnog stanja na način da je udio prava korištenja D. M. prenesen na Š. M. pok. T., da je iz rješenja Z-570/04 vidljivo da je tužitelj P. M. prodao Š. M. predmetne nekretnine ugovorom od 30. prosinca 2003. i da je uknjižba prava vlasništva u korist potonjeg određena 11. veljače 2005. Iz uvjerenja o uspoređenju od 14. prosinca 2000. Klasa: 935-8/00-01/10 proizlazi da se nova čest. 5848/2 k.o. Z. sastoji od starih čest. 684/1 i 684/2 k.o. A., a nova čest. 5848/1 k.o. Z. se sastoji od starih čest. 684/3 i 684/4 k.o. A.. Na temelju uvida u rješenje o nasljeđivanju Općinskog suda u Zadru poslovni broj O-322/76 od 18. listopada 1976. iza smrti D. M. slijedi da u istome nije navedena predmetna nekretnina te da je nasljednikom D. M. proglašen sin P. M., ovdje tužitelj, iz rješenja od 29. prosinca 2003. istog poslovnog broja vidljivo je da je iza smrti D. M. naknadno pronađena imovina i to predmetne kat. čest. 5848/1 i 5848/2 obje za ½ dijela, te je nasljednikom istih proglašen ovdje tužitelj. Nadalje, iz rješenja proizlazi da je D. M. rođena 1897. i preminula 1975., iz rješenja o nasljeđivanju Kotarskog suda u Zadru poslovni broj O-75/59 od 27. lipnja 1959. iza smrti T. M. pok. M. vidljivo je da su tužiteljevog oca naslijedili tužitelj P. M. i njegova majka D. M. na jednake dijelove, te da predmetna nekretnina nije ušla u ostavinsku imovinu iza smrti ostavitelja. Iz kupoprodajnog ugovora od 20. lipnja 1958. zaključenog između T. (T.) M. pok. M. i N. M. razvidno je da T. M. pok. M. prodaje N. M. dio čestice zgrade tijelo 1. upisane u zk. ul. 1006 k.o. A.u ugovoru naznačene kao “dio gornje čest. zgr. sa jugoistočne strane u dužini s unutrašnje strane 6,40 metara, a širine također s unutrašnje strane 5,50 metara i dio dvorišta ispred gornjeg dijela čest. zgrade u dužini od 7 metara, a u širini od 4 metra”. Navedenim kupoprodajnim ugovorom prodavatelj dozvoljava kupcu da može slobodno prolaziti preko dvorišta vlasnosti prodavatelja radi uzimanja vode, te za smještaj i sušenje rublja. Kupac ugovorom dozvoljava prodavatelju da može prolaziti preko kupljenog dijela dvorišta radi izlaska na ulicu i dolaska u vlastiti dio zgrade. Potom, iz kupoprodajnog ugovora od 3. siječnja 1962. zaključenog između N. M. i Š. P. (l.s. 22 i 23) razvidno je da N. M. prodaje Š. P. pok. R. parc. zgr. 432/1 u naravi stojnu kuću i dvor upisanu u zk. ul. 2269 k.o. A. za cijelo. Iz kupoprodajnog ugovora zaključenog između Š. P. kao prodavatelja i A. O. kao kupca dana 24. listopada 1962. razvidno je da Š. P. pok. R. prodaje tuženiku A O. parc. zgr. 432/1 u naravi stojnu kuću i dvor upisanu u zk. ul. 2269 k.o. A. za cijelo. Iz ugovora zaključenog između Š. P. i A. O. bez naznake datuma zaključenja (list spisa 69 i 311) slijedi da stranke utvrđuju kako je 24. listopada 1962. potpisan kupoprodajni ugovor između istih stranaka i kako je ugovorena suma ukupno 950.000,00 din, od toga da je u ugovoru stavljen iznos od 440.000,00 din. Razlika da iznosi 510,000,00 din, a tu razliku se kupac obvezuje ovim ugovorom isplatiti u roku od šest mjeseci. Po završetku prijenosa prava vlasništva u zemljišnim knjigama na kupca parcela zgr. 432/1 u naravi stojna kuća i dvor za cijelo, kupac će isplatiti još 200.000,00 din. Na temelju uvida u kupoprodajni ugovor od 14. kolovoza 1997. zaključenog između P. M. i A. O. razvidno je da je zaključen između tužitelja P. M. kao prodavatelja i tuženika A. O. kao kupca i odnosi se na čest. 5870/1 površine 40 m², šupe površine 5 m², dvorišta površine 182 m² upisane u zk. ul. 723 k.o. Z.. Ugovorne stranke suglasno utvrđuju da je čest. iz točke I. upisana kao suvlasništvo pok. majke prodavatelja D. M. po rješenju o nasljeđivanju Općinskog suda u Zadru broj O-322/76. Ugovorne stranke su suglasne da prodavatelj prodaje cijelu parcelu jer je faktični vlasnik za cijelo pošto je kupac već utvrdio svoje vlasništvo na čest. 5870/2, a obje su nastale od čest. 5870,

- da prema tome iz sadržaja naprijed citiranih ugovora slijedi da je otac tužitelja T. M. prodao N. M. 1958. čest. zgr. 432/1 k.o. A. koja sada ima oznaku kat. čest. 5870/2 k.o. Z., potom da je N. M. 1962. godine prodala istu nekretninu Š. P., da bi na kraju Š. P. prodao istu nekretninu A. O. iste 1962. godine. Na kraju, 1997. godine je tuženik A. O. kupio od tužitelja P. M. kat. čest. 5870/1 k.o. Z.. Dakle, iz priloženih ugovora slijedi da se predmetne kat. čest. 5848/1 i 5848/2 k.o. Z. ne navode niti u jednom od navedenih ugovora kao predmet prodaje tuženiku A. O.,

- da iz povijesti posjedovanja za čest. 5848/1 i 5848/2 k.o. Z. od 10. siječnja 2004. je razvidno da nema podataka o upisu iz 1945. godine za čest. 684/1, 684/2, 684/3 i 684/4 k.o. A., nove čest. zem. 5848/1 i 5848/2 k.o. Z., dok su stare čest. 656/2 i čest. zgr. 423/1 k.o. A., nove 5870/1 i 5870/2 k.o. Z., bile već tada upisane na T. M. pok. M. zv. “Š.”. Prvom revizijom 1955. godine sve navedene nekretnine su naznačene kao posjed T. M. pok. M.. Nadalje je 1971. godine izvršena dioba čest. 5848 i formiranje na čest. 5848/1 i 5848/2. Čestica oznake 5848/1 je ostala u posjedovnom listu T. M., dok je čest. 5848/2 postala javno dobro - cesta i to prema podacima u popisu katastarskih čestica je takav upis ostao važeći dana 16. siječnja 2004. Nekretnina oznake čest. 5870 je cijepana 1997. te je na nastalim čest. 5870/1 i 5870/2 upisan A. O. temeljem ugovora o prodaji Ov-4301/62,

- da je na temelju povijesti zemljišnoknjižnog upisa na raspravi pred sudom 27. travnja 2017. te arhivskih izvadaka iz zemljišne knjige utvrđeno da su predmetne kat. čest. po staroj izmjeri naznačene kao: čest. zem. 684/1, 684/2, 684/3 i 684/4 k.o. A. bile upisane u zk. ul. 409 k.o. A. uknjiženog prava vlasništva obitelji A.. Potom su. 11. siječnja 1960. pod Z-14/60 na temelju rj. Sekr. za financije NO Z. br. 06-5473/4-1959 od 30. lipnja 1959. pravo vl. tijela 54. iste uknjižene kao društveno vlasništvo za cijelo, dok je u C- teretnom listu na temelju iste odluke SO Z. upisane pod br. Z-14/60 uknjižuje se pravo korištenja u korist A. J. Š. za ¾ i A. M. za ¼ dijela dok nadležni organ ne donese rješenje o predaji zemljišta u posjed općini ili dr. osobi. U C nema upisa kmetskog prava na predmetnim nekretninama, a niti zabilježbe agr. prijave. Nadalje slijedi da su predmetne čest. zem. 5848/1, oranica površine 449 m² i čest. zem. 5848/2, cesta površine 482 m2 upisana u zk. ul. 723 k.o. Z. ručno vođene zem. knjige u B-vlasničkom listu pod rednim br. 1. temeljem zapisnika o osnivanju zem. knjige br. 5694 uknjižene kao društveno vlasništva za cijelo. U C listu temeljem zapisnika o osnivanju zem. knjige uknjižuje se pravo korištenja nekretnina u korist O. A. i M. D. za ½ dijela svakog dok nadležni organ ne donese rješenje o predaji zemljišta u posjed općini ili drugoj osobi. Pod rednim br. 4. pr. 24. travnja 2003. Z-290/04 na temelju rješenja o nasljeđivanju ovog suda pod br. O-322/76 od 29. prosinca 2003. uknjižuje se prijenos prava korištenja sa M. D. ud. T.u korist M. P. pok. T. za ½ dijela. Pod rednim br. 5 pr. 27. siječnja 2004. pod Z-570/04 na temelju ugovora o kup. nekretnina od 30. prosinca 2003. i dr. uknjižuje se prijenos prava korištenja ½ dijela nekretnine sa M. P. pod B 4 u korist M. Š. pok. T. za ½ dijela,

- da je prema tome tužitelj, budući se radi o nekretnini koja je bila u društvenom vlasništvu, kako to slijedi iz povijesti vlasništva, trebao dokazati da je bio u posjedu predmetne nekretnine u trajanju od 40 godina do 1941. računajući posjed svojih prednika, kako to propisuje pravno pravilo iz paragrafa 1472. Općeg građanskog zakonika. Svjedok R.M., rođen 1934. godine navodi da se kao mali dječak igrao u susjedstvu. Utužene nekretnine nalaze se u blizini autobusnog kolodvora u Z. gdje je sada parkiralište. Zemljište je pripadalo T. M. koji je umro prije više od 40 godina, te je zemljište poslije stavljeno na njegovu ženu, međutim ne zna da li je to prenijeto na tužitelja, sina T. M.. Ranije je T. M. tu sadio krumpir i povrće, viđao je i T. gdje obrađuje zemljište, a u neposrednoj blizini žive tete i majka svjedoka, te dosta rodbine. S jedne strane je parcela bila odvojena zidom od susjednih, a sa preostale tri strane nije, ali su bile vidljive granice naspram susjednih nekretnina. Parcela prema slobodnoj procjeni ima 1000 m². Nakon T. smrti posjed je nastavila njegova supruga. Nekretnina je sad zapuštena i nije dosta godina obrađivana. D. je umrla prije 30-tak godina. Tuženika zna otprilike 40-godina, a on je prije 30-tak godina kupio kuću tužiteljeve majke D.. Od kada je tuženik kupio kuću, zemljište, koje je predmet tužbe, nije obrađivano. Nije bio prisutan na licu mjesta u postupku osnivanja zemljišne knjige za predmetnu katastarsku općinu. Svjedok S. M. pok. A., rođen 1931. naveo je da se utužene nekretnine nalaze blizu autobusnog kolodvora u Z., da je pomagao raditi 35 godina na zemlji D. M., koja je bila srodnica obitelji tužitelja. Tužiteljev otac T. je stalno odlazio kod D. i kod njihove tete D.. Na prijepornoj nekretnini tužiteljev otac T. M. je sadio bob, krumpir, grašak i dr. Parcela nije bila ograđena naspram susjedne, kao ni jedna susjedna parcela jer su sve bile odijeljene gribljama. T. je preminuo prije više od 10 godina i nakon njegove smrti ta zemlja nije više obrađivana. T. supruga se zvala D. ili D. i prodala je jednu kuću u blizini, ali ne zna točno gdje. Predmetnu nekretninu je svjedok počeo obrađivati kada je imao 40 godina i obrađivao ju je do svoje 55 godine, nakon toga zemlja uopće nije obrađivana. Majka tužitelja je preminula prije više od 15 godina. Svjedokinja T. P., rođena 1936. navela je da je predmetnu nekretninu tuženik kupio od iste osobe od koje je kupio i pola kuće i terena. Ta nekretnina je bila livada na kojoj je supruga tuženika kopala i sadila nešto, a svjedokinja je za to vrijeme pazila njezinu i svoju djecu na istoj livadi. Na pitanje gdje se nekretnina nalazi svjedokinja je odgovorila da ne zna točno. Svjedok N. B., rođen 1924. godine, naveo je da mu je poznato gdje se nalazi ovo zemljište da je to južno od autobusnog kolodvora, odnosno, između kuće tuženog i kolodvora. Tamo je sada parkirališni prostor. Kada je šetao B. a to je bilo nakon 1982. godine da je sretao tuženog sa suprugom kako sadi grašak, mrkvu, pomidor i sl. Tuženik je porijeklom iz V.. Kada ga je pitao odakle mu vrt da je kazao kako je vrt kupio kad i kuću, ali da ga nije pitao od koga je to kupio. Ne zna čiji je to vrt prije bio. Svjedok J. J., rođen 1938. iskazivao je da je poznavao D. M. rođ. J. i viđao je kako obrađuje ovu nekretninu i to 60-tih godina do smrti 1970-tih, da je sadila bob, čičvardu i dr. Ne zna tko ju je naslijedio, ni tko je obrađivao istu nakon njezine smrti. Tuženika nikada nije vidio obrađivati navedenu nekretninu. Jedan susjed D. K.da je vezivao konja i brao travu na istoj, a Danica mu je to dopuštala. Svjedok S. M., rođen 1942., navodi da se doselio u Z. 1960. I da ne zna tko je vlasnik prijepornog zemljišta. Viđao je tuženika kako od 1968. godine dolazi i sadi na istoj povrće. Taj vrt je bio ograđen suhozidom. Tuženikova kuća je u neposrednoj blizini, ali ne zna od koga ju je kupio. Na terenu se nije mogao precizno orijentirati nakon svih tih godina, jer se lice mjesta promijenilo. Svjedok V. K., rođen 1946. naveo je da je bio direktor L. d.d. od 1982. do 1992. i da su u L. imali problem parkiranja za potrebe autobusnog kolodvora. Predmetna nekretnina je bila u raslinju i bila su neka stabla. Vidio dokumentaciju o tome da je cijeli ovaj predio bio društveno vlasništvo, sve gdje je kolodvor. Stoga su negdje 1990. poravnali predmetno zemljište kao i okolno prema cesti da bi se moglo parkirati, te su se raspitali za predmetno zemljište i to tko je vlasnik i da li bi pristao na iznajmljivanje. Potom je kod njih došao gospodin O. s nekim papirima tvrdeći da je on vlasnik. Odbio je njihov zahtjev za iznajmljivanjem te im je ponudio prodaju. Saznao je kod Zavoda za urbanizam da je na predmetnom zemljištu predviđena višenamjenska gradnja od strane O. Z. čiji je tadašnji načelnik bio M.. Stoga je odmah nakon toga odustao od kupnje tog zemljišta na kojem je planirao osim parkirališta postaviti i praonicu za autobuse. Parkiralište je ostalo divlje, svi su se parkirali i nitko nije plaćao, a u to vrijeme je upravo i završio njegov mandat. Sve naprijed navedeno je bilo između 1990.-1992. Svjedok L. P., rođena 1937. navela je da je nekada bila susjeda u blizini prijepora to sjeverno od prijepora, odnosno na onoj strani gdje je sada K.. Tu je bila njihova kuća u kojoj je živjela 10 godina prije udaje, odnosno prije 1957. i tada su predmetne nekretnine obrađivane kao vrt površine oko 1000 m² koji su radili D. i T. M.. Svjedokinja nije znala točno pokazati poziciju predmetne nekretnine. Zna da su predmetne nekretnine sada asfaltirani parking L. d.o.o. Ističe da su od pamtivijeka to bili M. dvori, odnosno dio M. dvora, koji su obuhvaćali i predmetni vrt, kao i tri kuće koje su pripadale M.. Ranije su od D. kupovali povrće upravo koje je uzgajala na toj nekretnini. To je bilo negdje kada je imala 16-17 godina pa bi ju mama poslala da kupi biže, boba, artičoka i dr. Nikada nitko nije smetao D. i T. u posjedovanju predmetne nekretnine. Nikada nije čula za obitelj O. Vrt je neko vrijeme bio zapušten jer ga nije imao tko raditi, sin P. je otišao u A., a njegova majka D.je umrla negdje 1960-tih ili 1970-tih. U vrijeme gradnje kolodvora je na prijeporu bio građevinski materijal za gradnju kolodvora. Svjedok M. N., rođen 1932., naveo je da je susjed P. M., a A. O. da ne poznaje. Njegova kuća je uz zadnji peron na Autobusnom kolodvoru. Predmetno zemljište koje je sada parking je površine od oko 800 do 900 m² i obrađivao ga je otac tužitelja T. M. koji je prijepor stekao od svoga oca M.. Svjedok bi svako malo prošao tamo, a pamti razdoblje od svoje 8 godine. Tada se taj vrt obrađivao i to do 1965. godine, a nakon toga su ga prestali raditi jer je T. umro, a i D.. Prijepor je bi ograđen kamenom, a to su stavili da im životinje ne prave štetu kod onog što su zasadili. Viđao je D. da radi ovu zemlju, a nakon njene smrti nitko nije radio. Kuća M. je bila u ulici Đ. M. pa se potom iz te ulice išlo uskom ulicom do predmetnog vrta, a udaljenost je bila oko 50 metara. T. nije imao drugog vrta osim ovog, ne zna da bi T. što prodavao A. O.,

- da tuženik A. O. u svom iskazu navodi da je počeo je obradu zemlje 1962. godine kada je došao na to imanje kao četvrti kupac. Zemljište je ranije bilo vlasništvo M. T., koji je to prodao prvom kupcu J. A. koji je živio u V., a porijeklom je bio iz S.. Nije poznavao T. M., niti tog prvog kupca. Između T. M.  i J. A. je došlo do nesporazuma. Kako je T. supruga nešto prigovarala uslijedio je raskid ugovora pa je T. vratio novac, a J. zemlju. Nakon toga pojavio se drugi kupac kojem je T. M. prodao zemlju, a to je bila neka žena iz B., N. M. koja je kupila taj dio kuće koju je i tuženik kasnije kupio, kao i dvor bez oznake površine. N. je upoznao tri do četiri godine kasnije. Prodavala je povrće na tržnici, međutim, smatrali su je švercericom pa je morala kupiti komad zemlje da bi dokazala da je poljoprivredni proizvođač, tako da je kupila od T. M. nekretninu. N. je prodala zemljište kupcu Š. P. iz T., a ovaj njemu. Posrednik mu je pokazao dio kuće koji je i kupio i dvor za kojeg ne piše površina, a na dvoru je bio poljski WC i dvorišna slavina gdje je ima pravo sušiti rublje. Nadalje mu je pokazao i spornu zemlji i rekao mu: “Ovo ti je vrt”.  Zemljište je obrađivao do početka Domovinskog rata, odnosno, do jednog dana kada je “L.” strojevima poravnala kamenje i napravila improvizirano parkiralište, čemu je on prigovorio kod "L." koji su mu nudili mali novčani iznos na ime najma,

- da iz iskaza saslušanih svjedoka slijedi da nisu imali bilo kakvih saznanja o odlučnoj činjenici posjedovanja predmetne nekretnine u razdoblju relevantnom za stjecanje prava vlasništva temeljem dosjelosti, koje razdoblje je moralo biti ono od 1901. pa do 1941., a niti su to mogli imati već zbog svoje dobi, budući najstariji od navedenih svjedoka iskazuju o razdoblju nakon 1940. U prilog osnovanosti tužbenog zahtjeva ne govore ni drugi provedeni dokazi. Tako iz povijesti posjedovanja slijedi da je prednik tužitelja upisan posjednikom prijepora tek od 1955. U konkretnom slučaju nisu ispunjene niti pretpostavke za stjecanje prava vlasništva spornih nekretnina po odredbi čl. 159. st. 4. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima («Narodne novine», broj 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09, 143/12, 152/14 i 81/15 - pročišćeni tekst, dalje ZVDSP) budući da se po toj odredbi dosjelošću vlasništvo stječe protekom roka od 20 godina neprekidnoga samostalnog posjedovanja kada je takav posjed zakonit, istinit i pošten, odnosno protekom roka od 40 godina kada je takav posjed barem pošten. U konkretnom slučaju tužitelji nisu dokazali zakonitost svoga posjeda, pa iz navedenog slijedi da od stupanja na snagu ZVDSP-a 1. siječnja 1997. pa do podnošenja tužbe u predmetnoj pravnoj stvari 2003. godine, koja radnja podnošenja tužbe je relevantna za računanje isteka roka, rok od 40 godina nije protekao. Stoga, u konkretnom slučaju, na temelju dokaza koje je ovaj sud izveo slijedi utvrđenje da tužitelj vlasništvo na spornoj nekretnini nije stekao temeljem nasljeđivanja, ni temeljem dosjelosti, te je odbijen tužbeni zahtjev tužitelja, kao u izreci ove presude,

- da bi tužbeni zahtjev bio neosnovan i iz drugih razloga, a posebno s obzirom na činjenicu da tuženik tijekom cijelog postupka ističe zastaru prava na utvrđenje da bi postupak osnivanja zemljišne knjige bio pogrešno proveden u odnosu na predmetne nekretnine. Naime, u postupku je utvrđeno da je D. M., majka tužitelja, sudjelovala kao stranka u postupku osnivanja zemljišne knjige za k.o. Z. 1970-tih godina, kako to slijedi iz sadržaja zapisnika o osnivanju zemljišne knjige redni broj 5694 i 3069 (l.s. 27-28). Stoga, kako D. M. protiv rješenja zemljišnoknjižnog odjela Općinskog suda u Zadru o uknjižbi vlasništva izjavila (ispravno nije izjavila) žalbu do svoje smrti 1975. ima se smatrati da je vlasništvo navedenim upisom pravomoćno utvrđeno i u korist tužitelja koji je predmetne nekretnine stekao iza njezine smrti, kako to slijedi iz naprijed citiranog rješenja o naknadno pronađenoj imovini ovoga suda poslovni broj O-322/76 od 29. prosinca 2003. Naime, za postupak Komisije za osnivanje zemljišnih knjiga tada su vrijedila pravna pravila bivšeg Zakona o unutrašnjem uređenju, osnivanju i ispravljanju zemljišnih knjiga, posebno pravna pravila iz par. 36-60 toga zakona. Prema tim pravnim pravilima trebalo je u postupku za ispravljanje zemljišnih knjiga raspraviti prigovore učesnika i uputiti ih na parnicu. Rješenje komisije imalo se dostaviti svim interesentima (pravno pravilo iz par. 59. st.1. navedenog zakona), a ako ono ne bi bilo dostavljeno ili bi se desilo da koja stranka ne bi bila obaviještena o uknjižbi izvršenoj na temelju toga rješenja, ovlaštena je ona uknjižbu pobijati ako smatra da je nevaljana (pravno pravilo iz par. 59. st. 2. navedenog zakona). Stoga, iz svega navedenog proizlazi da pravomoćno rješenje iz postupka osnivanja zemljišnih knjiga veže sud samo ako su sve zainteresirane stranke sudjelovale u tom postupku, ako im je rješenje dostavljeno, a na njega nisu izjavile žalbu,

- da u odnosu na tužbu glavnog miješanja tužitelja G. Z. kojom traži utvrđenje da je suvlasnik za ½ dijela kat. čest. 5848/2 k.o. Z. u odnosu na tuženika A. O. sud je našao takav zahtjev osnovanim budući iz provedenih dokaza slijedi da je u odnosu na kat. čest. 5848/2 k.o. Z. izvršena potpuna eksproprijacija iste od strane O. Z. prednika tužitelja po tužbi glavnog miješanja. Naime, iz pravomoćnog rješenja N. o. o. Z. Sekretarijata za financije broj: 06-5483/4-1959. od 30. lipnja 1959. (list spisa 226-227)određen je upis između ostalog i predmetne nekretnine kao društvenog vlasništva s organom upravljanja Narodnim odborom općine Z.. Nadalje slijedi da je Skupština općine Z. svojim rješenjima broj: 01/2-Č-4127/69 od 26. listopada 1969. (list spisa 231-233) i od 29. listopada 1969. (list spisa 228-230) deposedirala posjednike ranije nacionaliziranog građevinskog zemljišta i odredila njegovu predaju u posjed O. Z. kojoj je zemljište dano na trajno korištenje. Tako iz navedenog rješenja o deposedaciji pod točkom 36. slijedi da su D. M. pok. T. deposedirane čest. zem. 684/1 i 684/2 k.o. A. u površini od 482 m², dok se u rješenju o dodjeli zemljišta O. Z. sporno zemljište nalazi pod točkom 39. Na kraju proizlazi da je sklopljen i sporazum o naknadi na zapisniku o usmenoj raspravi od 13. ožujka 1970. poslovni broj: 01/2-Č- 4127/69 (list spisa 231-233 i 456-457). Stoga sud drži da je tužitelj po tužbi glavnog miješanja G. Z. stekao vlasništvo predmetne kat. čest. 5848/2 k.o. Z. izvorno po sili zakona, i to temeljem odredbe čl. 3. Zakona o eksproprijaciji iz 1957. koji se primjenjuje u ovoj pravnoj stvari i koji je bio na snazi od 28. ožujka 1957. do 22. ožujka 1978. („Službeni list“ FNRJ 12/1957, 53/1962, „Službeni list“ SFRJ 13/1965, 5/1968, 7/1968, 11/1968-pročišćeni tekst, 30/1968 i 32/1970, „Narodne novine“ broj 52/1971 i 10/1978), te je usvojen tužbeni zahtjev tužitelja po tužbi glavnog miješanja, kao u izreci ove presude.

Po ocjeni ovog suda pobijana presuda nije ostvarila niti jednu bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. točka 2., 4., 8., 9., 13. i 14. Zakona o parničnom postupku («Narodne novine», broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 148/11 i 25/13 - dalje ZPP) na koje pazi po službenoj dužnosti, temeljem čl. 365. st. 2. ZPP-a, a ni onu iz točke 11. na koju se upire u žalbi tužitelja i 1. tuženika P. M. jer tužitelj po tužbi glavnog miješanja traži utvrđenje prava suvlasništva za ½ dijela čest. zem. 5848/2 k.o. Z. i uknjižbu toga prava u odnosu na tuženika A. O. jer je on upisan u zemljišnoj knjizi za razliku od P. M. koji je to pravo u međuvremenu otuđio trećoj osobi Š. M. pok. T., što može eventualno biti premet posebne parnice protiv te treće osobe u odnosu na drugu polovicu idealnog dijela prijepora, jer se zahtjev za promjenu uknjižbe prava vlasništva na nekretnini upisanoj u zemljišnoj knjizi može postaviti samo prema onoj osobi koja je upisana kao vlasnik na nekretnini upisanoj u zemljišnoj knjizi u smislu čl. 40. Zakona o zemljišnim knjigama («Narodne novine», broj 91/96, 68/98, 137/99, 114/01, 100/04, 107/07, 152/08, 126/10, 55/13, 60/13 i 108/17).

Nadalje, navedena činjenična utvrđenja, njihovu ocjenu i primjenu materijalnog prava ova sud prihvaća, u smislu čl. 375. st. 5. ZPP-a, s time da valja tužitelju i 1. tuženiku P. M. odgovoriti da je njegova majka D. sudjelovala u postupku osnivanja nove zemljišne knjige za k.o. Z. u kojom je pravo korištenja ½ dijela upisano u korist tuženika A. O. i D. M. ud. T. koju prema stabilnoj sudskoj praksi veže odluka zemljišnoknjižnog suda sukladno zauzetom pravnom shvaćanju na sjednici Građanskog odjela ovog održanoj 14. veljače 2013. broj: 1 Su: 86/13, jer protiv tog rješenja nije izjavila prigovor odnosno podnijela tužbu za ispravak, stoga je irelevantna tužbena teza, koja se široko ponavlja i u žalbi, da je do tog

zemljišnoknjižnog upisa u korist tuženika A. O došlo omaškom jer da je tužiteljev otac T. M. bio još 1945. godine upisan u katastru posjednikom na dijelu prijepora, a 1955. na cijeloj spornoj površini, da su roditelji tužitelja obrađivali sporno zemljište, pa da je tako evidentno da su se na strani prednika tužitelja ostvarile pretpostavke za stjecanje prava vlasništva dosjelošću, odnosno miran i nesmetan posjed nekretnina više od 40 godina, odnosno da bi otac bio izvanknjižni samovlasnik, s time da nema govora o mogućnosti  stjecanja po tom P. M. osobno po odredbi čl.154. st. 4. ZVDSP-a već iz razloga što nikad nije bio nakon smrti majke 1975. godine u posjedu prijepora.

Isto tako, žaliteljima valja odgovoriti da iz spisa premeta proizlazi da su sporne nekretnine došle pod udar Zakona o nacionalizaciji najamnih zgrada i građevinskog zemljišta („Službeni list FNRJ“, broj 52/58 - dalje: ZNNZGZ), i da su rješenja koja su donosila tijela za provedbu nacionalizacije imala samo utvrđujuće, odnosno deklaratorno značenje, zbog čega je vlasništvo prednika tužitelja P. M. prestalo stupanjem na snagu ZNNZGZ-a, tj. 26. prosinca 1958. i bez brisanja tog prava u zemljišnoj knjizi i uknjižbe društvenog vlasništva koje nekretnine su bile nacionalizirane danom stupanja na snagu ZNNZGZ-a i bila u društvenom vlasništvu, nakon čega T. M. nije mogao valjano raspolagati nekretninama sve da je i bio izvanknjižni vlasnik (v. primjerice odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev 1778/13) niti su to izvanknjižno mogli 1962. izvršiti N. M. i potom Š. P. u korist A. O. koji je neizgrađeno građevinsko sporno zemljište kupio bjelodano nakon nacionalizacije.

Ističe se da pravomoćno rješenje o nacionalizaciji i dodjeli zemljišta bivšoj Općini Z. radi izgradnje "B." i nadalje proizvodi svoje učinke, a jedan od tih učinaka je prestanak prava vlasništva ranijih vlasnika nekretnine zbog čega oni (ili njihovi pravni prednici) nisu na tužitelja mogli pravnim poslovima prenijeti prava koja nemaju, jer je pravomoćno rješenje bila formalna osnova za prijelaz nekretnine u društveno vlasništvo i to čak neovisno što nije izvršena promjena u katastarskoj evidenciji ili zemljišnim knjigama jer uknjižba ima tek značaj publiciranja izvanknjižnog prava vlasništva stečenog na originaran način na temelju zakona (v. odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev 741/2011 i Rev 698/2005), odnosno odluke nadležnog državnog tijela, ranije organa, pa prijašnji vlasnici nisu mogli s pravno relevantnim učincima takvog raspolaganja otuđiti ili opteretiti nekretninu obuhvaćenu rješenjem o nacionalizaciju nekretnina postala društveno vlasništvo.

Dakle, ex lege je došlo do prestanka prava vlasništva fizičkih osoba, a bivši vlasnici, odnosno njihovi nasljednici morali su ostvarivati svoja eventualna prava u odgovarajućem upravnom postupku po odredbama Zakona o naknadi za imovinu oduzetu za vrijeme jugoslavenske komunističke vladavine („Narodne novine“ broj 92/96 do 81/02), ako nisu, kao što je to ovdje očito slučaj, došlo je do prekluzije ostvarenja njihovog prava i ne mogu svoja prava, koja im eventualno pripadaju, ostvarivati u parnici temeljeći to na nasljeđivanju ili nekom drugom pravnom temelju, ovdje dosjelosti, kako je to navedeno u odluci Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-III/4163/2003, s time da sud o pravu na povrat stvari, u smislu citiranog Zakona, više ne može odlučivati ni kao o prethodnom pitanju u smislu odredbe čl.12. ZPP-a.

Konačno, nije sporno da je nakon nacionalizacije i dodjele zemljište predniku tužitelja po tužbi glavnog miješanja još 1971. izvršena dioba čest. zem. 5948 i formirane čest. zem. 5848/1 i čest. zem. 5948/2 potonja kao javno dobro - cesta koji prijavni list je proveden kroz zemljišne knjige pa i u pogledu kulture zemljišta, a pretpostavaka je da zemljišne knjige istinito i vjerno odražavaju činjenično i pravno stanje zemljišta, dakle, da je čest. zem. 5948/2 u statusu javnih površina, tj. javno dobro u općoj uporabi u vlasništvu jedinice lokalne samouprave jer nije sporno da je na toj nekretnini stvarno izgrađeno, a sada i asfaltirano javno parkiralište u blizini autobusnog kolodvora u sklopu "B.".

Kako žalbeni razlozi nisu od nikakvog utjecaja na pravilnost pobijane presude valjalo je istu zajedno s odlukom o trošku, koja se pak ničim određenim ne dovodi u pitanje žalbama, temeljem čl. 368. st. 1. i čl. 380. točka 3. ZPP-a, potvrditi dok je odluka o trošku žalbenog postupka, u smislu čl. 166. st. 1. ZPP-a, izostala jer nije popisan trošak sastava žalbi.

U Zadru, 4. listopada 2018.