1

 

Poslovni broj Gž-1614/2021-3

 

 

R E P U B L I K A   H R V AT S K A

 

R J E Š E NJ E  

                                                       

              Županijski sud u Rijeci, po sucu Dušku Abramoviću, u pravnoj stvari tužitelja A. d.o.o. R., OIB: ..., zastupanog po punomoćnicima odvjetnicima iz O. društva V., J., Š., S., J. i J. u R., protiv tuženika 1.- V. V. iz R., OIB: ..., i 2.-M. K. iz R., OIB: ..., oboje zastupani po punomoćniku S. J., odvjetniku u R., radi isplate i vraćanja bianco zadužnice, odlučujući o žalbi tužitelja, dopuni žalbe od 11. lipnja 2021. i dopuni žalbe od 18. lipnja 2021., protiv rješenja Općinskog suda u Rijeci poslovni broj P-822/2021-5 od 2. lipnja 2021., 31. kolovoza 2021.,     

 

 

r i j e š i o j e

 

 

I Prihvaća se žalba i dopuna žalbe tužitelja od 11. lipnja 2021., te se preinačava rješenje Općinskog suda u Rijeci poslovni broj P-822/2021-5 od 2. lipnja 2021. i rješava:

 

Radi osiguranja nenovčane tražbine tužitelja na vraćanje bianco zadužnice izdane 30. srpnja 2020. na iznos do 500.000,00 kn od strane tužitelja potvrđene po javnom bilježniku V. P. iz R. 30. srpnja 2020. pod brojem OV-15577/2020 određuje se

 

 

privremena mjera

 

 

Zabranjuje se Financijskoj agenciji (FINI) naplatiti bjanko zadužnicu izdanu 30. srpnja 2020. na iznos do 500.000,00 kn od strane dužnika A. d.o.o., sa sjedištem u R., OIB ...8, koja je potvrđena po javnom bilježniku V. P. iz R., 30. srpnja 2020., pod brojem OV-15577/2020.

 

              Ova privremena mjera ostaje na snazi do pravomoćnog okončanja ovog postupka.

 

              Žalba protiv ovog rješenja ne odgađa njegovu ovrhu.

 

 

 

              II Odbacuje se kao nepravovremena dopuna žalbe tužitelja od 18. lipnja 2021.

 

 

              III Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troška odgovora na žalbu kao neosnovan.

 

 

Obrazloženje

 

 

Pobijanim rješenjem odbijen je prijedlog tužitelja za određivanje privremene mjere u sadržaju pobliže navedenom kao u izreci ovog rješenja.

 

Protiv tog rješenja tužitelj je podnio pravovremenu žalbu i dopunu žalbe od 11. lipnja 2021., kao i dopunu žalbe od 18. lipnja 2021. zbog žalbenih razloga iz odredbe čl. 353. st. 1. u vezi čl. 381. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 70/19 - dalje ZPP) koji se primjenjuje na temelju odredbe čl. 21. st. 1. Ovršnog zakona ("Narodne novine" broj 112/12, 25/13, 93/14, 55/16, 73/17, 131/20; dalje OZ) s prijedlozima da se pobijano rješenje preinači i odredi predložena privremena mjera.

 

Tuženici su u odgovoru na žalbu osporili sve žalbene navode kao neosnovane te predložili da se žalba odbije i rješenje suda prvog stupnja potvrdi uz naknadu troška odgovora na žalbu.

 

Žalba i dopuna žalbe tužitelja od 11. lipnja 2021. su osnovane, dok je dopuna žalbe tužitelja od 18. lipnja 2021. nepravovremena.

 

Ispitujući pobijano rješenje u okviru istaknutih žalbenih razloga pritom pazeći po službenoj dužnosti na postojanje bitnih povreda odredaba postupka iz čl. 354. st. 2. u vezi čl. 365. st. 2. ZPP-a, ovaj sud nije utvrdio postojanje koje od tih bitnih povreda odredaba postupka.

 

Nije počinjena bitna povreda odredaba postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11.    ZPP-a, jer rješenje sadrži razloge o odlučnim činjenicama, razlozi rješenja zbog kojih je prvostupanjski sud odbio prijedlog tužitelja za određivanje privremene mjere su jasni, te rješenje nema nedostataka zbog kojih se ne bi moglo ispitati.

 

Okolnost da je prema stajalištu tužitelja prvostupanjski sud trebao prijedlog za određivanje privremene mjere prihvatiti ne predstavlja bitnu povredu odredaba postupka već se radi o pogrešnoj primijeni materijalnog prava, a na koji žalbeni razlog ovaj sud također pazi po službenoj dužnosti.

 

Nije ostvarena ni bitna povreda odredaba postupka iz čl. 354. st. 1. u vezi čl. 8. ZPP-a, jer je prvostupanjski sud u obrazloženju rješenja ocijenio sve relevantne dokaze, u skladu s odredbom čl. 8. ZPP-a.

 

Činjenično stanje je pravilno i potpuno utvrđeno, međutim, prema stajalištu ovog suda osnovani su žalbeni navodi tužitelja o pogrešnoj primjeni materijalnog prava, jer je, prijedlog tužitelja za određivanje privremene mjere trebalo prihvatiti kao osnovan.

 

U provedenom postupku prvostupanjski sud je utvrdio:

 

- da je tužitelj 11. svibnja 2021. podnio tužbu protiv tuženika sa zahtjevom na isplatu iznosa od 505.000,00 kn sa zateznom kamatom, nalaganje tuženicima da tužitelju vrate izvornik bianco zadužnice izdane od strane tužitelja potvrđene po javnom bilježniku V. P. iz R. 30. srpnja 2020. pod brojem OV-15577/2020 te za utvrđenje da je prestala tražbina radi čijeg osiguranja je izdana navedena bianco zadužnica; da je tužitelj istovremeno s tužbom podnio i prijedlog za određivanje privremene mjere u navedenom sadržaju radi osiguranja nenovčane tražbine – vraćanja tužitelju izvornika citirane bianco zadužnice,

 

- da je tužitelj bivši poslodavac tuženika,

 

- da je između stranaka, u obrnutim ulogama, kod Općinskog suda u Rijeci vođen parnični postupak pod brojem P-1119/14 u kojem je presudom od 18. ožujka 2016. prihvaćen tužbeni zahtjev ovdje tuženika na utvrđenje da je nedopuštena tužiteljeva odluka o otkazu ugovora o radu od 17. svibnja 2010. tuženicima, da radni odnos tuženika kod tužitelja nije prestao, te naloženo tužitelju da tuženike vrati na rad na poslove autolakirera, dok je odbijen tužbeni zahtjev tuženika za utvrđenje da su ništetne njihove vlastoručne izjave od 14. svibnja 2010., da su presudom Županijskog suda u Rijeci broj Gž R-521/2018-3 od 11. ožujka 2020. odbijene žalbe stranaka i potvrđena prvostupanjska presuda, 

 

- da su stranke, nakon donošenja drugostupanjske presude, 24. srpnja 2020. zaključile izvansudsku nagodbu kojom su utvrdile da je predmet nagodbe uređivanje međusobnih prava i obveza koja proizlaze ili su u svezi s navedenim parničnim postupkom; da se čl. 2.1. nagodbe tužitelj obvezao tuženicima naknaditi štetu koju su isti pretrpjeli u vezi s navedenim parničnim postupkom u ukupnom iznosu od 955.000,00 kn sljedećom dinamikom: - platiti iznos od 505.000,00 kn u roku od 60 dana računajući od dana potpisa nagodbe, te daljnji iznos od 450.000,00 kn u roku od jedne godine računajući od dana potpisa nagodbe; da su stranke u čl. 3. nagodbe ugovorile da se tužitelj kao dužnik obvezao tuženicima kao vjerovnicima radi osiguranja njihove novčane tražbine iz čl. 2. toč. 1. nagodbe predati dvije propisno ovjerene bianco zadužnice do iznosa svake zadužnice do 500.000,00 kn; da je tužitelj ispunio ovu obvezu te tuženicima izdao 30. srpnja 2020. dvije bianco zadužnice, potvrđenu po javnom bilježniku V. P. istoga dana pod brojem OV-15577/2020, i drugu potvrđenu od strane istog javnog bilježnika pod brojem OV-15575/2020,

 

- da je tužitelj kao dužnik 21. rujna 2020. platio tuženicima prvi obrok u iznosu od 505.000,00 kn, da su mu tuženici vratili bianco zadužnicu potvrđenu 30. srpnja 2020. pod brojem OV-15575/2020, dok da su tuženici i nadalje ostali u posjedu druge zadužnice potvrđene 30. srpnja 2020. pod brojem OV-15577/2020; da tužitelj nije izvršio isplatu tuženicima po drugoj bianco zadužnici (OV-15577/2020),

 

- da su stranke u čl. 3. toč. 2. nagodbe ugovorile da potpisom nagodbe tužitelj ovlašćuje tuženike da bez ikakve daljnje suglasnosti po dospijeću tražbine iz nagodbe ispune zadužnice na iznos duga i po svojoj volji ih predaju na naplatu/realiziraju, a čl. 3. toč. 3. da su se tuženici kao vjerovnici obvezali vratiti tužitelju predmetne bianco zadužnice kao sredstva osiguranja odmah po urednom i dobrovoljnom ispunjenju tražbine iz čl. 2. toč. 1. nagodbe,

 

- da su stranke u čl. 4. toč. 2. nagodbe konstatirale da je tužitelj podnio reviziju protiv citirane presude drugostupanjskog suda, u čl. 4. toč. 3. odredile da tužitelj kao dužnik temeljem odredbe čl. 1112. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ima prava na povrat svih iznosa plaćenih s osnova izvansudske nagodbe u slučaju da Vrhovni sud Republike Hrvatske (dalje VS RH) prihvati reviziju ovdje tužitelja, a u čl. 4. toč. 4. da se izvansudska nagodba raskida ako VS RH usvoji reviziju ovdje tužitelja,

 

- da je presudom VS RH broj Rev-908/2020-3 od 9. veljače 2021. tužitelja revizija odbijena kao neosnovana u dijelu u kojem su potvrđene točke I i II izreke prvostupanjske presude od 18. ožujka 2016. u kojima je utvrđeno da je nedopuštena tužiteljeva odluka o otkazu ugovora o radu tuženicima od 17. svibnja 2010.; da je revizija djelomično prihvaćena te preinačene citirane drugostupanjska i prvostupanjska presuda te odbijen tužbeni zahtjev ovdje tuženika za utvrđenje da im radni odnos kod tužitelja nije prestao, u dijelu u kojem je tužitelju naloženo da tuženike vrati na radno mjesto autolakirera te u odluci o naknadi parničnog troška na način da svaka stranka snosi svoje troškove,

 

- da je VS RH odlučio na opisani način uz obrazloženje da je radni odnos ovdje tuženika kod tužitelja prestao na temelju Sporazuma o prestanku ugovora o radu od 17. svibnja 2010. , budući da su tuženici podnijeli tužitelju pisanu izjavu 14. svibnja 2010. kojom traže raskid radnog odnosa, što je tužitelj, kao poslodavac prihvatio, te potpisao taj sporazum i uručio ga isti dan ovdje tuženicima, slijedom čega je citirana drugostupanjska presuda potvrđena u dijelu u kojem je prihvaćen tužbeni zahtjev na utvrđenje da su nedopuštene tužiteljeve odluke o otkazu ugovora o radu jer je radni odnos tuženika kod tužitelja prestao na temelju sporazuma o prestanku ugovora o radu, a zbog istog razloga, prihvaćanjem revizije tužitelja odbijeni su tužbeni zahtjevi ovdje tuženika za utvrđenje da radni odnos tuženika kod tužitelja nije prestao, te u dijelu u kojem je tužitelju naloženo da tuženike vrati na rad te je prema tome radni odnos tuženika definitivno prestao 17. svibnja 2010., slijedom čega, tuženici, kao bivši radnici tužitelja nemaju pravo na naknadu štete (naknadu plaće od otkazivanja do vraćanja na rad),

 

- da tužitelj predlaže određivanje privremene mjere radi osiguranja nenovčane tražbine – vraćanja bianco zadužnice potvrđene pod brojem OV-15577/2020 koja je u posjedu tuženika, te da prijedlog temelji na odredbama čl. 346. i 347. u vezi s čl. 344. st. 2. i 3. OZ-a.

 

              Na temelju ovako utvrđenog činjeničnog stanja, cijeneći odredbu čl. 346. st. 1. OZ-a prvostupanjski sud je zaključio da je tužitelj učinio vjerojatnim postojanje svoje nenovčane tražbine. U odnosu na ispunjenost druge pretpostavke propisane odredbom čl. 346. st. 1. toč. 2. OZ-a za određivanje privremene mjere, prvostupanjski sud je zaključio da tužitelj ne tvrdi niti ičim dokazuje da su tuženici podnijeli zahtjev Financijskoj agenciji (dalje FINA) za izravnu naplatu na temelju bianco zadužnice pod brojem OV-15577/2020.

 

              U odnosu na ispunjenost druge pretpostavke potrebne za određivanje privremene mjere, odnosno da je tužitelj učinio vjerojatnim da je mjera potrebna da bi se spriječilo nasilje ili nastanak nenadoknadive štete koja prijeti, prvostupanjski sud je ocijenio kao neosnovane tužiteljeve navode o nastanku nenadoknadive štete uz obrazloženje da u situaciji kada je tužitelj citiranom izvansudskom nagodbom preuzeo obvezu isplatiti tuženicima navedene novčane iznose, da time za tužitelja ne bi nastala nenadoknadiva šteta u vidu nelikvidnosti, ili blokade račune tužitelja. U odnosu na navode tužitelja kojima opisuju nastanak nenadoknadive štete na temelju tvrdnji da su tuženici osobe slabijeg imovnog stanja i da tužitelju ne bi mogli vratiti utuženi novčani iznos prvostupanjski sud je ocijenio da tužitelj, na kojem je teret dokazivanja nije dostavio relevantne dokaze o ovim činjenicama.

 

              Osim toga, obrazlažući neosnovanost prijedloga za određivanje privremene mjere prvostupanjski sud se pozvao i na odredbu čl. 206. st. 1. i 2. OZ-a te zaključio da tužitelj kao ovršenik u postupku izravne naplate kod FINA-e na temelju citirane bianco zadužnice može u smislu odredbe čl. 206. st. 2. OZ-a predložiti odgodu ovrhe iz razloga navedenih u čl. 65. OZ-a, sve kraj činjenice da tužitelj niti ne tvrdi da su tuženici podnijeli zahtjev za izravnu naplatu, pa je zbog tih razloga odlučio kao u izreci rješenja.

 

              Tužitelj u žalbi imajući u vidu utvrđeno činjenično stanje koje je pravilno i potpuno utvrđeno, osnovano osporava pravilnost u primjeni materijalnog prava jer su i prema shvaćanju ovog suda, ispunjene zakonske pretpostavke za određivanje privremene mjere propisane odredbom čl. 346. st. 1. i st. 2. u vezi čl. 344. st. 2. OZ-a na koje se zakonske odredbe tužitelj pozvao u prijedlogu za određivanje privremene mjere.

 

              Prema odredbi čl. 344. st. 2. OZ-a predlagatelj osiguranja ne mora dokazivati opasnost iz stavka 1. ovog članka ako učini vjerojatnim da bi predloženom mjerom protivnik osiguranja pretrpio samo neznatnu štetu.

 

              Radi se o zakonskoj odredbi kojom su regulirane pretpostavke za određivanje privremene mjere radi osiguranja novčane tražbine, koja se sukladno odredbi čl. 346. st. 2. OZ-a primjenjuje i u situaciji kada se radi o osiguranju nenovčane tražbine.

 

              Prema shvaćanju ovog suda tužitelj je s obzirom na sadržaj tužbe i izvedene dokaze dokazao vjerojatnost svoje nenovčane tražbine.

 

              Nadalje, s obzirom na ishod revizijskog postupka, prema shvaćanju ovog suda tuženici su u neznatnoj mjeri uspjeli u navedenom radnom sporu i to samo u odnosu na zahtjev za utvrđenje da su citirane tužiteljeve odluke o otkazu nedopuštene iz razloga jer nije bilo mjesta otkazivanju ugovora o radu budući da je radni odnos tuženika kod tužitelja prestao na temelju sporazuma od 17. svibnja 2010. Odbijen je tužbeni zahtjev ovdje tuženika za utvrđenje da im radni odnos nije prestao i za vraćanje na rad slijedom čega tuženici nemaju pravo na naknadu štete regulirane čl. 2. toč. 1. izvansudske nagodbe. Naime, u suštini se radi o isplati naknade plaće zbog nezakonitog otkaza u razdoblju od otkazivanja do vraćanja na rad, a s obzirom, na ishod revizijskog postupka, tuženici nemaju pravo na isplatu naknade plaće od otkazivanja do vraćanja na rad jer je njihov radni odnos kod tužitelja prestao na temelju sporazuma od 17. svibnja 2010. što ukazuje da je upravo tužitelj u većoj mjeri (gotovo u cijelosti) uspio u revizijskom postupku.

 

Ovime se ostvario raskidni uvjet iz čl. 4.4. izvansudske nagodbe od 24. srpnja 2020.

 

              Određivanjem privremene mjere zabranom FINA-i naplatiti bianco zadužnicu potvrđenu 30. srpnja 2020. pod brojem OV-15577/2020 za tuženike ne bi nastala nikakva šteta jer tuženici nemaju pravo na naplatu novčanog iznosa temeljem ove bianco zadužnice. Stoga u tom slučaju u primjenu dolazi odredba čl. 346. st. 2. u vezi čl. 344. st. 2. OZ-a prema kojoj predlagatelj osiguranja (tužitelj) ne mora dokazivati opasnost da će bez takve mjere protivnik osiguranja (tuženici) spriječiti ili znatno otežati naplatu tražbine time što će svoju imovinu utvrditi, prikriti ili na drugi način otuđitinjome raspolagati, jer predloženom privremenom mjerom tuženici ne bi pretrpjeli nikakvu štetu. U takvim okolnostima su pravno neodlučni razlozi prvostupanjskog suda o tome da tužitelj ničim  nije dokazao niti da tvrdi da su tuženici podnijeli zahtjev za izravnu naplatu FINA-i na temelju citirane bianco zadužnice koja je u njihovom posjedu.

 

              Isto tako pravno su neodlučni i razlozi u kojima se prvostupanjski sud poziva na odredbe čl. 206. st. 1. i 2. OZ-a, ovo iz razloga jer mogućnost tužitelja da protiv rješenja o ovrsi u postupku izravne naplate može predložiti odgodu ovrhe ne ukazuju na neosnovanost prijedloga za određivanje privremene mjere, jer je ova zakonska mogućnost za tužitelja kao ovršenika predviđena tek u postupku provedbe ovrhe – naplate predmetne novčane tražbine.

 

              Zbog tih razloga pravilnom primjenom materijalnog prava uvaženjem žalbe i dopune žalbe tužitelja od 11. lipnja 2021. trebalo je preinačiti pobijano rješenje i odrediti predloženu privremenu mjeru, primjenom odredbe čl. 380. toč. 3. ZPP-a.

             

              Prema stanju u spisu punomoćnik tužitelja je pobijano rješenje primio 2. lipnja 2021. pa je posljednji dan roka od 15 dana za izjavljivanje žalbe istekao 17. lipnja 2021. (petak, radni dan), slijedom čega je dopunu žalbe tužitelja od 18. lipnja 2021. trebalo primjenom odredbe čl. 380. toč. 1. u vezi čl. 358. st. 2. ZPP-a odbaciti kao nepravovremenu.

 

              Prema stanju u spisu, tužitelj koji je uspio s prijedlogom za određivanje privremene mjere, te u ovom žalbenom postupku imao bi pravo na naknadu troškova postupka, međutim prema stanju u spisu tužitelj naknadu troškova postupka te žalbenog troška nije zatražio.

 

              Primjenom odredbe čl. 154. st. 1. ZPP-a zahtjev tuženika za naknadu troška odgovora na žalbu odbijen je kao neosnovan.

 

 

U Rijeci 31. kolovoza 2021.

 

 

    Sudac

     Duško Abramović