- 1 -              I Kž 468/2019-4

 

 

 

 

 

Broj: I Kž 468/2019-4

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Damira Kosa, predsjednika vijeća te Perice Rosandića i dr. sc. Zdenka Konjića, članova vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice – specijalistice Martine Setnik, zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv optuženika S. T., zbog kaznenog djela iz članka 246. stavka 2. i dr. Kaznenog zakona („Narodne novine“ broj 125/11., 144/12., 56/15., 61/15. - ispravak, 101/17. i 118/18. - dalje: KZ/11.), odlučujući o žalbi optuženika podnesenoj protiv presude Županijskog suda u Zagrebu od 5. lipnja 2019. broj K-33/2016., u sjednici vijeća održanoj 31. kolovoza 2021.,

 

 

p r e s u d i o   j e:

 

Odbija se žalba branitelja optuženika S. T., odvjetnika I. M., kao neosnovana te se potvrđuje prvostupanjska presuda.

 

 

Obrazloženje

 

1. Prvostupanjskom presudom Županijskog suda u Zagrebu od 5. lipnja 2019. broj K-33/2016. optuženik S. T. je u odsutnosti proglašen krivim zbog kaznenog djela zlouporabe povjerenja u gospodarskom poslovanju iz članka 246. stavka 2. KZ/11., činjenično opisanog u točki 1. izreke i kaznenog djela utaje poreza i carine iz članka 256. stavka 1. KZ/11., činjenično opisanog u točki 2. izreke te mu je za svako kazneno djelo utvrđena kazna zatvora u trajanju jedne godine, a na temelju članka 51. KZ/11. osuđen je na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju jedne godine i deset mjeseci.

 

2. Na temelju članka 77. stavka 1. KZ/11. u svezi s člankom 560. stavkom 1. i 2. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ broj 152/08., 76/09., 80/11., 91/12. - odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14. i 70/17. - dalje: ZKP/08.) utvrđeno je da novčani iznos od 97.000,00 kuna predstavlja imovinsku korist koju je optuženik ostvario kaznenim djelom iz članka 246. stavka 2. KZ/11. opisanim u točki 1. izreke, koji iznos je imovina Republike Hrvatske te je naloženo optuženiku da taj iznos isplati u korist državnog proračuna Republike Hrvatske u roku od 15 dana od pravomoćnosti presude pod prijetnjom ovrhe.

 

3. Na temelju članka 158. stavka 2. ZKP/08. oštećenoj Republici Hrvatskoj dosuđen je imovinskopravni zahtjev u cijelosti te je naloženo optuženiku da oštećeniku isplati iznos od 291.982,74 kune sa pripadajućom zakonskom kamatom tekućom od 28. veljače 2008 po stopi koja se određuje sukladno članku 29. Zakona o obveznim odnosima u roku od 15 dana od pravomoćnosti presude pod prijetnjom ovrhe.

 

4. Na temelju članka 148. stavka 1. i 6. ZKP/08. optuženik je oslobođen obveze naknade troškova kaznenog postupka iz članka 145. stavka 2. točke 1. do 6. ZKP/08. te nagrade i nužnih izdataka postavljenog branitelja.

 

5. Protiv te presude žalbu je pravovremeno podnio branitelj optuženika I. M., odvjetnik u Z., zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka i pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, s prijedlogom „donijeti presudu kojom se žalba usvaja i okrivljenik oslobađa optužbe, podredno rješenje kojom se presuda ukida i predmet vraća na ponovnu odluku i raspravljanje“.

 

6. Odgovor na žalbu optuženika podnio je državni odvjetnik s prijedlogom da Vrhovni sud Republike Hrvatske odbije žalbu kao neosnovanu i potvrdi prvostupanjsku presudu.

 

7. Postupajući u skladu s odredbom članka 474. stavka 1. ZKP/08., spis je bio dostavljen Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske.

 

8. Žalba nije osnovana.

 

8.1. Iako žalitelj uvodno ističe bitnu povredu odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 1. točke 11. ZKP/08., navodeći da presuda nema razloga o odlučnim činjenicama, a oni koji su navedeni da su nejasni, tu žalbenu osnovu u nastavku ne obrazlaže, a Vrhovni sud Republike Hrvatske, kao drugostupanjski sud, nije našao da bi bila počinjena bitna povreda odredaba kaznenog postupka na koju povredu drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti u skladu s člankom 476. stavkom 1. točkom 1. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ broj 152/08., 76/09., 80/11., 91/12. - odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14., 70/17. i 126/19. - dalje: ZKP/08-19).

 

8.2. Pobijajući činjenična utvrđenja suda u odnosu na kazneno djelo iz točke 1. izreke pobijane presude žalitelj navodi da je netočan iskaz svjedokinje D. B. iz kojeg proizlazi da se „kartica firme S. D. d.o.o. nalazila kod okrivljenoga, kao i pripadajući PIN i kompletna dokumentacija internet bankarstva“, jer je taj iskaz, po mišljenju žalitelja, u direktnoj suprotnosti „sa priznanjem iste svjedokinje kojeg je dala u predmetu Županijskog suda u Zagrebu K-70/18, na raspravi dana 7.12.2018. u postupku koji je razdvojen u odnosu na ovaj predmetni postupak, te u kojem je ista u cijelosti priznala počinjenje kaznenog djela na način kako joj je to stavljeno na teret optužnicom“. Žalitelj ističe da je toj svjedokinji u navedenom kaznenom postupku bilo stavljeno na teret da je na bankomatima višekratno podizala gotovinu sa žiro računa trgovačkog društva S. D. d.o.o. i na takav način podigla gotovinu u iznosu od 1.240.000,00 kuna, a što je u suprotnosti s njenim iskazom u svojstvu svjedoka u ovom kaznenom postupku kada je navela da nikada s tom bankovnom karticom nije podigla novac. Optuženik nadalje u žalbi ističe da je ta kartica mogla biti i ukradena, odnosno „prijevarno iskorištena od strane treće osobe“, kao što tvrdi da se konkretan datum prijenosa bankovne kartice s pripadajućim PIN-om nigdje u njenom iskazu ne spominje.

 

8.3. U odnosu na kazneno djelo iz točke 2. izreke pobijane presude žalitelj tvrdi da „nije postojala nikakva namjera niti cilj da izbjegne plaćanje poreza, kada je za sva prethodna porezna razdoblja bila uredno pripremljena knjigovodstvena dokumentacija“ pa je, stoga, optuženik imao opravdanog razloga pretpostaviti da je porezna prijava do 21. prosinca 2007, kada je optuženik postao odgovorna osoba u toj pravnoj osobi, već bila podnesena od strane D. B. Smatra da nema govora o bilo kakvoj šteti koju bi pretrpjela Republika Hrvatska „u smislu postavljenog imovinsko pravnog zahtjeva“.

 

8.4. Međutim, ocjena je Vrhovnog suda Republike Hrvatske, kao drugostupanjskog suda, da je prvostupanjski sud, nasuprot žalbenim prigovorima, pravilno utvrdio sve odlučne činjenice, valjano ocijenio sve izvedene dokaze i iz njih izveo pravilan zaključak da je optuženik radnjama označenima u točkama 1. i 2. izreke presude ostvario sva bitna obilježja kaznenih djela iz članka 246. stavka 2. i članka 256. stavka 1. KZ/11., na način kako mu je to stavljeno na teret optužnicom.

 

8.5. Optuženik s pravom ističe da je D. B., koja je u svojstvu svjedoka ispitana u ovom kaznenom postupku, presudom Županijskog suda u Zagrebu broj K-70/2018. pravomoćno osuđena za kazneno djelo iz članka 246. stavka 2. KZ/11., a iz izreke te presude u bitnom proizlazi da je proglašena krivom iz razloga što je u vremenskom periodu od 12. veljače do 21. prosinca 2007. kao odgovorna osoba vlastitog trgovačkog društva S. D. d.o.o., s namjerom da sebi i S. T. pribavi nepripadnu imovinsku korist, na bankomatima višekratno podizala gotovinu sa žiro računa društva u ukupnom iznosu od 1.240.000,00 kuna bez namjere da isti vrati čime je oštetila to trgovačko društvo za navedeni iznos.

 

8.6. Međutim, ta okolnost, nasuprot žalbenom prigovoru optuženika, ne dovodi u pitanje vjerodostojnost iskaza te svjedokinje u ovom kaznenom postupku, s obzirom na činjenicu da je svjedokinja iskazivala o inkriminacijama u okviru optužnice podignute protiv optuženika za vremenski period od 21. prosinca do 31. prosinca 2007., a navedenom presudom proglašena je krivom za vremenski period do 21. prosinca 2007., dakle, do datuma od kojeg je optuženik postao odgovorna osoba u tom trgovačkom društvu. Stoga se iskaz navedene svjedokinje da na bankomatima nije podizala gotovinu sa žiro računa trgovačkog društva treba promatrati u kontekstu inkriminacija stavljenih na teret optuženiku, tim više što iz Izjave optuženika S. T., ovjerene kod javnog bilježnika 21. prosinca 2007. (list 38 spisa), proizlazi da je optuženik 12. prosinca 2007. od D. B. kupio trgovačko društvo S. D. d.o.o. i preuzeo kompletnu poslovnu dokumentaciju trgovačkog društva S. D. d.o.o., ... paket poslovnog bankarstva sa pripadajućom karticom i poslovnu karticu za poslovanje po žiro računu firme, a što nije u suprotnosti s iskazom navedene svjedokinje. Sve naprijed iznijeto ukazuje na činjenicu da je optuženik u inkriminiranom periodu bio u posjedu predmetne bankovne kartice pa, stoga, nije bilo potrebno pribavljati snimke nadzornih kamera „koje se nalaze u blizini bankomata“, kako to u žalbi ističe optuženik, dok je tvrdnja optuženika o mogućoj krađi kartice potpuno paušalna, proizvoljna i ni na kojem dokazu utemeljena.

 

8.7. Stoga je pravilan zaključak prvostupanjskog suda da je u inkriminiranom periodu navedenom u točki 1. izreke pobijane presude upravo optuženik, kao osoba ovlaštena raspolagati sredstvima na žiro računu trgovačkog društva S. D. d.o.o., sa žiro računa toga društva bankovnom karticom podigao na bankomatima ukupan iznos od 97.000,00 kuna te isti zadržao za sebe i za taj iznos oštetio navedeno trgovačko društvo, a što proizlazi iz nalaza i mišljenja vještaka za financije i računovodstvo R. P.

 

8.8. Slijedom iznijetoga, prvostupanjski sud je pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje i na tako utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio kazneni zakon proglasivši optuženika krivim zbog kaznenog djela iz članka 246. stavka 2. KZ/11., opisanog u točki 1. izreke pobijane presude.

 

8.9. Nije u pravu žalitelj ni kada dovodi u pitanje pravilnost činjeničnih utvrđenja suda u odnosu na kazneno djelo iz točke 2. izreke pobijane presude.

 

8.10. Neutemeljena je žalbena tvrdnja optuženika da je imao opravdanog razloga pretpostaviti da je porezna prijava već podnesena prije 21. prosinca 2007., s obzirom da je do tada već bila pripremljena dokumentacija za sva prethodna porezna razdoblja, iz kojeg razloga navodi da mu nije bila namjera izbjeći plaćanje poreza. Naime, sukladno odredbi članka 18. stavka 1. Zakona o porezu na dodanu vrijednost, obračunsko razdoblje za utvrđivanje obveze poreza na dodanu vrijednost traje do zadnjeg dana u tekućem mjesecu po proteku obračunskog razdoblja. To znači da je u konkretnom slučaju obračunsko razdoblje za zadnje tromjesečje završilo s danom 31. prosinca 2007. pa u tom slučaju porezna prijava nije mogla biti predana poreznoj upravi prije 21. prosinca 2007. kada je optuženik stekao svojstvo odgovorne osobe u navedenom trgovačkom društvu, kako to u žalbi neosnovano tvrdi. Isto se odnosi i na konačni obračun poreza na dodanu vrijednost za 2007. godinu jer taj obračun, sukladno odredbi članka 18. stavka 2. citiranog zakona, porezni obveznik mora predati poreznoj upravi do kraja travnja tekuće godine za proteklu kalendarsku godinu.

 

8.11. Kako je nalazom i mišljenjem vještaka za financije i računovodstvo R. P. utvrđeno da optuženik, kao direktor navedenog trgovačkog društva, nije obračunao ni podnio poreznu prijavu poreza na dodanu vrijednost za zadnje tromjesečje 2007 te da nije podnio završni obračun poreza na dodanu vrijednost za 2007. godinu niti uplatio porez na dodanu vrijednost u iznosu od 291.982,74 kune, na takav način je u svom ponašanju ostvario sva bitna obilježja kaznenog djela iz članka 256. stavka 1. KZ/11., opisanog u točki 2. izreke pobijane presude, kako to pravilno zaključuje i prvostupanjski sud.

 

8.12. Slijedom iznijetoga, prvostupanjski sud je, na temelju tako pravilno utvrđenog činjeničnog stanja, oštećeniku Republici Hrvatskoj zakonito dosudio postavljeni imovinskopravni zahtjev u iznosu od 291.982,74 kune s pripadajućim zakonskim kamatama, jer se radi o novčanom iznosu za koji je Republika Hrvatska počinjenjem kaznenog djela iz točke 2. izreke presude oštećena.

 

8.13. S obzirom da žalba zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja ili povrede kaznenog zakona, podnesena u korist optuženika, sadrži u sebi i žalbu zbog odluke o kazni, sukladno odredbi članka 478. ZKP/08-19, prvostupanjska presuda ispitana je i u odnosu na odluku o kazni.

 

8.14. Ocjena je Vrhovnog suda Republike Hrvatske, kao drugostupanjskog suda, da je prvostupanjski sud, određujući vrstu i mjeru kazne koju u konkretnom slučaju valja primijeniti, uzeo u obzir sve one okolnosti koje utječu da kazna po vrsti i mjeri bude lakša ili teža za počinitelja kaznenog djela polazeći od stupnja krivnje i svrhe kažnjavanja pa su, kako utvrđene kazne zatvora za svako kazneno djelo u trajanju jedne godine, tako i jedinstvena kazna zatvora u trajanju jedne godine i deset mjeseci, koja je odmjerena uz pravilnu primjenu odredbe članka 51. KZ/11., primjerene ostvarenju svrhe kažnjavanja iz članka 41. KZ/11. te će se upravo tom kaznom ostvariti zahtjevi kako specijalne, tako i generalne prevencije.

 

9. S obzirom da ispitivanjem prvostupanjske presude nisu nađene povrede zakona na koje drugostupanjski sud, u skladu s odredbom članka 476. stavka 1. ZKP/08-19, pazi po službenoj dužnosti, odlučeno je kao u izreci, na temelju članka 482. ZKP/08-19.

 

Zagreb, 31. kolovoza 2021.

 

Predsjednik vijeća:

Damir Kos, v.r.