Pristupanje sadržaju
- 1 - I Kž 198/2019-4
|
REPUBLIKA HRVATSKA VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE Z A G R E B |
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Damira Kosa, predsjednika vijeća te Perice Rosandića i dr. sc. Zdenka Konjića, članova vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice - specijalistice Martine Setnik, zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv optuženika K. B. zbog kaznenog djela iz članka 258. stavaka 2. i 3. Kaznenog zakona („Narodne novine“ broj 125/11., 144/12., 56/15., 61/15. – ispravak i 101/17. - dalje: KZ/11.), odlučujući o žalbama državnog odvjetnika, optuženika K. B. i oštećenika agencije H.-B. podnesenima protiv presude Županijskog suda u Zagrebu od 13. prosinca 2018. broj K-41/2018., u sjednici vijeća održanoj 31. kolovoza 2021.,
p r e s u d i o j e:
I. Prihvaća se žalba državnog odvjetnika, preinačuje se pobijana presuda u odluci o kazni na način da se optuženik K. B. za kazneno djelo iz članka 258. stavaka 2. i 3. KZ/11., na temelju članka 258. stavka 3. KZ/11. te uz primjenu članka 48. stavka 2. i članka 49. stavka 1. točke 4. KZ/11., osuđuje na kaznu zatvora od 10 (deset) mjeseci.
II. Odbijaju se kao neosnovane žalbe optuženika K. B. i oštećenika agencije H.-B. te se u ostalom pobijanom, a nepreinačenom dijelu potvrđuje prvostupanjska presuda.
Obrazloženje
1. Pobijanom presudom Županijskog suda u Zagrebu, optuženik K. B. proglašen je krivim zbog počinjenja kaznenog djela protiv gospodarstva, subvencijske prijevare iz članka 258. stavaka 2. i 3. KZ/11. te je na temelju članka 258. stavka 3. KZ/11. i uz primjenu članka 49. stavka 1. točke 4. KZ/11. osuđen na kaznu zatvora od deset mjeseci, a na temelju članka 56. KZ/11. optuženiku K. B. izrečena je uvjetna osuda tako da se kazna zatvora na koju je osuđen neće izvršiti ako optuženik u vremenu provjeravanja od četiri godine od pravomoćnosti presude ne počini novo kazneno djelo.
2. Na temelju članka 158. stavka 2. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ broj 152/08., 76/09., 80/11., 121/11. - pročišćeni tekst, 91/12. - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14. i 70/17. - dalje: ZKP/08-17), oštećeniku agenciji H.-B. dosuđen je dio imovinskopravnog zahtjeva od 748.500,00 kuna, koji iznos je optuženik K. B. dužan podmiriti u roku 15 dana pod prijetnjom ovrhe, dok je za ostatak postavljenog imovinskopravnog zahtjeva oštećenik upućen u parnicu.
3. Na temelju članka 148. stavka 1. u vezi s člankom 145. stavkom 2. točkama 1. i 6. ZKP/08-17 odlučeno je da je optuženik K. B. dužan snositi troškove kaznenog postupka koji se odnose na provedeno financijsko-knjigovodstveno vještačenje od 19.888,28 kuna i 1.000,00 na ime paušalne svote.
4. Protiv te je presude žalbu podnio državni odvjetnik zbog odluke o kazni (članak 471. stavak 1. ZKP/08-17). Žalbom se predlaže Vrhovnom sudu Republike Hrvatske da „pobijanu presudu preinači i okr. K. B. izrekne bezuvjetnu kaznu zatvora“.
5. Protiv presude se žali i optuženik po branitelju D. R., odvjetniku iz Z., zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, povrede kaznenog zakona, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja te odluke o kaznenim sankcijama, troškovima kaznenog postupka i imovinskopravnom zahtjevu, s prijedlogom da „Vrhovni sud Republike Hrvatske ovu žalbu optuženika po branitelju usvoji te pobijanu presudu preinači na način da optuženika oslobodi od optužbe“.
6. Žalbu je protiv presude podnio i oštećenik agencija H.-B. po opunomoćeniku I. P., odvjetniku iz Z. odvjetničkog ureda P. – K. – K. sa sjedištem u Č., zbog odluke o imovinskopravnom zahtjevu, u dijelu u kojem je oštećenik upućen u parnicu radi ostvarivanja istog. Žalbom se predlaže „da drugostupanjski Sud uvaži navode ove žalbe, da preinači pobijanu presudu na način da uvaži i preostali dio imovinsko-pravnog zahtjeva u visini od 2.065.356,44 kn koji oštećenik potražuje u postupku pod gornjim brojem, odnosno da ukine prvostupanjsku presudu u dijelu u kojem je oštećenik sa ostatkom imovinsko-pravnog zahtjeva upućen na parnicu i predmet vrati na ponovno suđenje“.
7. Odgovori na žalbe nisu podneseni.
8. Sukladno članku 474. stavku 1. ZKP/08-17, spis je prije dostave sucu izvjestitelju bio dostavljen Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske.
9. Žalbe nisu osnovane.
10. Optuženik u žalbi tvrdi da je prvostupanjski sud u pobijanoj presudi ostvario bitnu povredu odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 1. točke 11. i stavka 3. ZKP/08-17. Obrazlažući u žalbi iz čega bi navedena bitna postupovna povreda proizlazila, optuženik navodi jedino da „tijekom čitavog postupka ŽDO nije naveo niti obrazložio što predstavlja državnu potporu čije nenamjensko trošenje se optuženiku stavlja na teret“, iz čega se, premda presudu donosi sud, a ne državni odvjetnik, može zaključiti da optuženik smatra da u odnosu na odlučnu činjenicu zbog čega se u konkretnoj situaciji radi o državnoj potpori nisu dani jasni razlozi.
10.1. No, protivno takvim žalbenim navodima, prvostupanjski je sud u pobijanoj presudi jasno i valjano obrazložio zbog čega se u konkretnoj situaciji radi o državnim potporama, pozvavši se osnovano na Uredbu Vlade Republike Hrvatske o postupku provedbe Programa – razvoj na znanju utemeljenih poduzeća te uvjetima i načinu financiranja programa, iz koje Uredbe jasno proizlazi da se programi financiraju iz Državnog proračuna.
10.2. Nadalje se u razlozima žalbe upire i na proturječje između obrazloženja presude i nalaza i mišljenja vještakinje za knjigovodstvo i financije u odnosu na 900.000,00 kuna nepovratnih sredstava. Međutim, niti u tom dijelu pobijane presude nije počinjena bitna postupovna povreda iz članka 468. stavka 1. točke 11. ZKP/08-17 jer je, unatoč tome što je vještakinja navela da ovih 900.000,00 kuna nepovratnih sredstava optuženik nije iskoristio, prvostupanjski sud je dao jasne razloge i osnovano zaključio da sva optuženiku dodijeljena sredstva treba sagledati kao jedinstvenu i međusobno uvjetovanu cjelinu, pri čemu je utvrđeno da dio tih sredstava optuženik nije utrošio za namjenu za koju su mu sva ta sredstva odobrena. Optuženikovo neslaganje s tim utvrđenjem bit će obrazloženo u dijelu ove presude koji se tiče pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja.
10.3. Prema tome, nije u pravu optuženik kada upire na to da je pobijanom presudom počinjena bitna povreda odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 1. točke 11. ZKP/08-17, dok bitnu povredu odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 3. ZKP/08-17 optuženik uopće ne obrazlaže.
10.4. Pobijana je presuda ispitana i sukladno članku 476. stavku 1. točki 1. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ broj 152/08., 76/09., 80/11., 121/11. - pročišćeni tekst, 91/12. - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14., 70/17. i 126/19. - dalje: ZKP/08-19) te nije utvrđeno da bi bila počinjena neka od bitnih povreda odredaba kaznenog postupka na koje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti.
11. Optuženik u žalbi ističe da se žali i zbog povrede kaznenog zakona, no, tu žalbenu osnovu zakonski ne označava, dok iz dijela obrazloženja žalbe u kojem se navodi da kazneno djelo subvencijske prijevare nije niti postojalo u vrijeme kada je optuženik proglašen krivim da je djelo činio, proizlazi da optuženik smatra da radnje za koje je proglašen krivim nemaju pravnog kontinuiteta u kaznenom djelu subvencijske prijevare, čime optuženik ističe povredu kaznenog zakona iz članka 469. točke 1. ZKP/08-17.
11.1. Premda je u pravu optuženik da djelo subvencijske prijevare nije postojalo u vrijeme počinjenja predmetnog kaznenog djela, u to je vrijeme ovo djelo trebalo pravno označiti kao kazneno djelo zlouporabe ovlasti u gospodarskom poslovanju iz članka 292. stavka 2. u vezi sa stavkom 1. točkom 5. Kaznenog zakona („Narodne novine“ broj 110/97., 27/98. - ispravak, 50/00. - odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 129/00., 51/01., 111/03., 190/03. - odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 105/04., 84/05. – ispravak i 71/06. - dalje: KZ/97.), a koje djelo je činila odgovorna osoba u pravnoj osobi koja je namjenskim sredstvima koja su joj dobijeljena raspolagala protivno njihovoj namjeni. Vodeći računa o tome da je optuženik proglašen krivim da je sredstva iz odobrene državne potpore koristio suprotno njihovoj namjeni, pravilno je državni odvjetnik optuženikovo postupanje pravno označio kao kazneno djelo iz članka 258. stavaka 2. i 3. KZ/11., a koju je pravnu kvalifikaciju prvostupanjski sud osnovano prihvatio. Naime, i kod djela subvencijske prijevare iz članka 258. stavka 2. KZ/11. počinitelj, jednako kao i kod kaznenog djela zlouporabe ovlasti u gospodarskom poslovanju iz članka 292. stavka 1. točke 5. KZ/97., nenamjenski troši sredstva kojima raspolaže radi određene namjene, s time da je kod djela iz članka 258. stavka 2. KZ/11. sužen obim sredstava samo na sredstva iz odobrene državne potpore. Pritom i članak 292. stavak 2. KZ/97. i članak 258. stavak 2. KZ/11. propisuju strože kažnjavanje za pribavljanje znatne imovinske koristi (članak 292. stavak 2. KZ/97.), odnosno ostvarivanje državne potpore velikih razmjera (članak 258. stavak 3. KZ/11.). Premda je kazna propisana za kazneno djelo iz članka 258. stavka 3. KZ/11. (jedna do deset godina) stroža od one propisane člankom 292. stavkom 2. KZ/97. (jedna do osam godina), upravo zbog izmijenjenih neodređenih vrijednosti koje su povećane stupanjem na snagu KZ/11. taj je zakon blaži, jedino što počinitelju ne može biti izrečena kazna zatvora dulja od osam godina. Prema tome, nije osnovana optuženikova žalba zbog povrede kaznenog zakona.
11.2. I u ovom je dijelu prvostupanjska presuda, sukladno članku 476. stavku 1. točki 2. ZKP/08-19, ispitana i po službenoj dužnosti te nije utvrđeno da bi na štetu optuženika bio povrijeđen kazneni zakon.
12. Pobijajući pravilnost utvrđenog činjeničnog stanja, optuženik u žalbi prvenstveno ističe da se u konkretnoj situaciji ne bi radilo o državnoj potpori, već da se radi o komercijalnom kreditu, koji se je sastojao od više dijelova, s time da je samo 900.000,00 kuna bilo nepovratnih sredstava, za koja je financijskim vještačenjem utvrđeno da ih optuženik nije koristio.
12.1. Protivno takvim optuženikovim žalbenim navodima, prije svega, treba reći da se u konkretnoj situaciji nije radio o komercijalnom kreditu, već o kreditu kojeg je trgovačko društvo P. d.o.o. u kojem je optuženik bio odgovorna osoba, dobio uključivanjem u Program – razvoj na znanju utemeljenih poduzeća, čime je to trgovačko društvo postalo korisnik državne potpore na temelju Uredbe Vlade Republike Hrvatske o postupku provedbe Programa - razvoj na znanju utemeljenih poduzeća te uvjetima i načinu financiranja programa. Navedeni program financiran je sredstvima iz Državnog proračuna, a za sudjelovanje u njemu se je optuženik kao direktor trgovačkog društva prijavio s projektom „Proizvodnja sjedala za prijevozno sredstvo inovativnim tehnologijama i materijalima“ na javni poziv kojeg je raspisala Vlada Republike Hrvatske sukladno navedenoj Uredbi. Dakle, radilo se o dodjeljivanju novčanih sredstava iz Državnog proračuna za ostvarivanje točno određenog programa, pri čemu je člankom 11. navedene Uredbe Vlade Republike Hrvatske propisano da je u slučaju grube povrede Ugovora o financiranju projekta od strane korisnika, korisnik dužan Ministarstvu znanosti i tehnologije, odnosno B. u vratiti iznos do tad uloženih sredstava, u roku od 30 dana od dana raskida ugovora.
12.2. Pritom pogrešno optuženik smatra da bi se jedino 900.000,00 kuna nepovratnih sredstava (koje on nije uopće koristio) moglo smatrati državnom potporom. Naime, kao što to pravilno utvrđuje i prvostupanjski sud u pobijanoj presudi, cjelokupni odobreni iznos sredstava treba gledati kao jednu jedinstvenu i međusobno uvjetovanu cjelinu, s obzirom na to da su sva sredstva odobrena i većim dijelom isplaćena u obliku kredita s točno određenom svrhom i to iz sredstava iz Državnog proračuna, pri čemu je propisano da je kreditor ovlašten otkazati Ugovor ako se utvrdi da se sredstva ne koriste za namjenu za koju su dana, a što se u konkretnoj situaciji i dogodilo.
12.3. Također neosnovano optuženik u žalbi ističe da je prema Investicijskoj studiji koju su izradili on i djelatnici centra H. – B. d.o.o., trgovačko društvo P. d.o.o. moglo nabaviti 2200 okretnih ploča, odnosno konzola pa se nikako nije moglo raditi o nenamjenskom trošenju odobrenih sredstava. Naime, u dijelu Investicijske studije na koju upire optuženik (list 391. spisa predmet) navedeno je da će se nakon proizvodnje nulte serije novog sjedala, u tijeku prva dva mjeseca rada proizvesti, između ostalog, i 2200 okretnih ploča. Prema tome, optuženik ih neće nabaviti, nego proizvesti u sklopu projekta za koji su mu odobrena sredstva. Osim toga, iz stanja spisa predmeta nesporno proizlazi da je sporne okretne ploče, odnosno konzole optuženik kao fizička osoba prodao trgovačkom društvu P. d.o.o. koje ih je optuženiku platilo iz namjenski odobrenih sredstava, a optuženik ih je dalje prodao kao trgovačku robu, što i prema nalazu i mišljenju financijskog vještaka nije bilo sukladno Ugovoru 0116-2005/2006-U-1 zaključenom između trgovačkog društva P. d.o.o. i centra H. – B. d.o.o. radi financiranja projekta trgovačkog društva P. d.o.o. pod nazivom „Proizvodnja sjedala za prijevozno sredstvo inovativnim tehnologijama i materijalima“. Pritom su ta sredstva podizana u obliku pozajmica i putem bankomata što također nije bilo u skladu s navedenim Ugovorom.
12.4. Prema tome, nije osnovana optuženikova žalba zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, dok se žalbena osnova nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, premda je istaknuta u uvodnom dijelu žalbe, u daljnjem dijelu žalbe uopće ne obrazlaže.
13. Pobijajući odluku o kazni, državni odvjetnik smatra da je prvostupanjski sud propustio pravilno vrednovati sve okolnosti pod kojima je djelo počinjeno, da nije dovoljno cijenio pobude iz kojih je djelo počinjeno, stupanj povrede optuženikovih dužnosti, način počinjenja djela te visinu štete, da su olakotne okolnosti precijenjene te da se ovakvom kaznenom sankcijom neće postići svrha kažnjavanja niti će se u dovoljnoj mjeri izraziti društvena osuda zbog počinjenog kaznenog djela.
13.1. Premda optuženik u uvodnom dijelu žalbe ističe da se žali zbog odluke o kaznenim sankcijama, troškovima kaznenog postupka i imovinskopravnom zahtjevu, u obrazloženju navodi da, s obzirom na to da nije počinio kazneno djelo, nisu osnovane ni odluka o kaznenim sankcijama, troškovima kaznenog postupka i imovinskopravnom zahtjevu. Stoga je ovaj sud u odnosu na kaznu postupio sukladno članku 478. ZKP/08-19.
13.2. Ispitujući u povodu žalbi stranaka osnovanost odluke o kazni, ovaj je sud ocijenio da je u pravu državni odvjetnik kada u žalbi smatra da je prvostupanjski sud prevelik značaj dao olakotnim okolnostima, dok je pogrešno ocijenio da na strani optuženika nema otegotnih okolnosti, što je u konačnici dovelo do pogrešne ocjene da, i po ovom sudu pravilno izrečenu kaznu zatvora od deset mjeseci, treba uvjetovati rokom provjeravanja od četiri godine.
13.3. Naime, i prema ocjeni ovog suda, protek vremena od počinjenja djela do presuđenja, na koje optuženik nije utjecao, opravdava izricanje nešto niže kazne od minimalne kazne propisane za ovo djelo. Međutim, visinu pribavljene koristi i nanesene štete Državnom proračunu Republike Hrvatske, premda predstavlja kvalifikatorno obilježje djela, uz činjenicu da optuženik, premda je iskazao spremnost nadoknaditi štetu, nije to i učinio, svakako je trebalo cijeniti kao otegotno. Upravo visina štete, a vodeći računa i o okolnostima pod kojima je djelo počinjeno, pobudama iz kojih je djelo počinjeno, stupnju povrede optuženikovih dužnosti te načinu počinjenja djela, svakako ne opravdava izricanje uvjetne osude, već je i prema ocjeni ovog suda, u pravu državni odvjetnik kada u žalbi tvrdi da je za potpuno ostvarenje svrhe kažnjavanja, nužno da optuženik izdrži pravilno odmjerenu kaznu zatvora od deset mjeseci.
13.4. Stoga je, imajući na umu stupanj kaznene odgovornosti kod optuženika, težinu počinjenog kaznenog djela, jačinu ugrožavanja i povrede zaštićenog dobra te optuženikovu dosadašnju neosuđivanost zbog istovrsnih kaznenih djela i njegovu ličnost, trebalo optuženika K. B. za kazneno djelo iz članka 258. stavaka 2. i 3. KZ/11. osuditi, uz primjenu odredaba o ublažavanju kazne, na kaznu zatvora od deset mjeseci. Naime, ocjena je ovog suda da upravo ovakva kazna može utjecati na optuženika, a i na sve ostale, da ne čine kaznena djela i da shvate da je činjenje kaznenih djela pogibeljno, a kažnjavanje počinitelja pravedno te će omogućiti optuženiku ponovno uključivanje u društvo. Izrečena kazna sadrži dostatnu moralnu osudu za zlo koje je optuženik prouzročio počinjenjem djela i dostatnu društvenu osudu za počinjenje djela te će jačati povjerenje građana u pravni poredak utemeljen na vladavini prava.
13.5. Slijedom navedenog, u odnosu na odluku o kazni prihvaćena je žalba državnog odvjetnika te je optuženik zbog kaznenog djela iz članka 258. stavaka 2. i 3. KZ/11. osuđen na kaznu zatvora od deset mjeseci, kako je to navedeno u točki I. izreke ove presude, zbog čega nije mogla biti prihvaćena optuženikova žalba zbog odluke o kazni.
14. Neosnovano se žali i oštećenik agencije H.-B. (koja je pravni slijednik centra H. – B. d.o.o.) zbog odluke prvostupanjskog suda o upućivanju u parnicu s ostatkom postavljenog imovinskopravnog zahtjeva. Naime, pravilno je prvostupanjski sud naložio optuženiku da oštećeniku nadoknadi štetu od 748.500,00 kuna, za koji je iznos utvrđeno da je ostvaren počinjenim kaznenim djelom. Preostali iznos imovinskopravnog zahtjeva, premda je prema Uredbi Vlade Republike Hrvatske o postupku provedbe Programa – razvoj na znanju utemeljenih poduzeća te uvjetima i načinu financiranja programa optuženik i taj iznos, ako se utvrdi nenamjensko trošenje odobrenih sredstava, dužan vratiti, nije ostvaren počinjenjem ovog kaznenog djela pa nema osnova u ovom postupku optuženiku naložiti da ga vrati oštećeniku, zbog čega je prvostupanjski sud pravilno za taj iznos oštećenika uputio u parnicu.
15. Stoga je, a budući da je žalba državnog odvjetnika zbog odluke o kazni osnovana, dok žalbenim navodima optuženika i oštećenika nije dovedena u sumnju osnovanost i zakonitost pobijane presude, na temelju članka 486. stavka 1. ZKP/08-19 i članka 482. ZKP/08-19. odlučeno kao u izreci ove presude.
Damir Kos, v.r.