Broj: Gž Zk-63/2018

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

R J E Š E N J E

 

Županijski sud u Velikoj Gorici, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda, Vesne Gašparuš-Horvat, predsjednice vijeća, Nikole Ramušćaka člana vijeća i suca izvjestitelja i Jasminke Pavković, članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja M. Ž., OIB: …, iz G., …, zastupan po punomoćniku J. K., odvjetniku u Z., protiv tužene Republike Hrvatske, OIB: …, zastupana po Općinskom državnom odvjetništvu u Zadru, Građansko-upravni odjel, radi ispravka pogrešnog upisa, odlučujući o žalbi tužene protiv presude Općinskog suda u Zadru poslovni broj P-200/17-23 od 11. siječnja 2018., u sjednici vijeća održanoj 16. listopada 2018.,

 

r i j e š i o   j e

 

Ukida se presuda Općinskog suda u Zadru poslovni broj P-200/17-23 od 11. siječnja 2018. u pobijanom dijelu pod točkama I. i II. izreke i predmet vraća u tom dijelu sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

 

O troškovima žalbenog postupka odlučit će se u konačnoj odluci.

 

Obrazloženje

 

Presudom suda prvog stupnja naloženo je zemljišnoknjižnom odjelu Općinskog suda u Zadru da po pravomoćnosti presude izvrši ispravak upisa prava vlasništva na nekretnini oznake kč. br. 998, upisanoj u zk. ul. 16  k. o. G., ukupne površine 21581 m2, u korist tužene na način da briše pravo vlasništva Republike Hrvatske uz istovremeni upis tog prava na ime i korist tužitelja (točka I. izreke), pod točkom II. izreke naloženo je tuženoj da tužitelju naknadi troškove postupka u iznosu od 8.650,00 kn sa pripadajućim zateznim kamatama te je pod točkom III. izreke odbijen kao neosnovan zahtjev tužitelja za naknadu parničnog troška u preostalom dijelu preko dosuđenog do zatraženog iznosa.

 

Navedenu presudu pobija žalbom tužena iz svih žalbenih razloga predviđenih čl. 353. st. 1. t. 2. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13 i 89/14 - dalje ZPP).

 

U odgovoru na žalbu tužitelj predlaže da ovaj sud odbije žalbu tužene kao neosnovanu i potvrdi pobijanu presudu.

 

Žalba je osnovana.

 

Ispitujući pobijanu presudu, kao i postupak koji je prethodio, nije utvrđeno da bi prvostupanjski sud počinio bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP, na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti temeljem čl. 365. st. 2. ZPP.

 

Predmet ovog postupka je ispravak zemljišnoknjižnog upisa, radi kojeg je tužitelj podnio tužbu sukladno čl. 197. Zakona o zemljišnim knjigama ("Narodne novine", broj 91/96, 68/98, 137/99, 114/01, 100/04, 107/07, 152/08, 126/10 i 55/13), na koju je tužitelj u postupku preoblikovanja zemljišne knjige upućen raspravnim rješenjem Općinskog suda u Zadru, poslovni broj Z-11239/2007/16, od 14. veljače 2008., budući da nije usvojen njegov prigovor da se kao vlasnik uknjiži u zemljišnu knjigu (zk. ul. 16 k. o. G.), već je zemljišnoknjižni sud kao vlasnika predmetne nekretnine uknjižio Republiku Hrvatsku.

 

U postupku pokrenutom tužbom za ispravak raspravlja se o osnovanosti tužbenog zahtjeva te je prvostupanjski sud dužan utvrditi na temelju svih provedenih dokaza postoji li zemljišnoknjižno pravo za koje tužitelj tvrdi da postoji, odnosno jesu li ispunjene sve materijalnopravne pretpostavke za stjecanje, promjenu, prestanak i zaštitu prava na koje se tužba odnosi.

 

Prvostupanjski je sud utvrdio da je prema stanju u zemljišnim knjigama na staroj kč. br. 670/1 k. o. G. od 1948. do 2003. bila upisana Općenarodna imovina, a da je Republika Hrvatska kao vlasnica upisana 2003., da bi tužena bila upisana kao vlasnica nove kč. br. 998, koja odgovara dijelu na staroj kč. br. 670/1 k. o. G. u postupku preoblikovanja zemljišne knjige na ročištu održanom 14. veljače 2008.

 

Primjenom Protokola broj 1. uz Konvenciju za zaštitu ljudskih prava te odluke Europskog suda za ljudska prava u predmetu Trgo protiv Republike Hrvatske iz 2009. godine te u predmetima Radomilja i dr. protiv Republike Hrvatske i Jakeljić protiv Republike Hrvatske iz 2016. godine, prvostupanjski je sud je utvrdio da je tužitelj na temelju odredbe čl. 388. st. 4. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima ("Narodne novine", broj 91/96, dalje: ZV/96), koji se primjenjuje od 1. siječnja 1997. stekao pravo vlasništva predmetne nekretnine dosjelošću, a to što je Ustavni sud Republike Hrvatske 17. studenog 1999. ukinuo odredbu čl. 388. st. 4. ZV/96, ne može za tužitelja proizvesti gubitak prava vlasništva koje je temeljem tada važećeg zakona stekao.

 

Sa takvim se zaključkom suda prvog stupnja ovaj sud ne može suglasiti.

 

Naime, Veliko vijeće Europskog suda za ljudska prava je 20. ožujka 2018. donijelo presudu u predmetu Radomilja i dr. protiv Republike Hrvatske u kojoj je presudio da država nije povrijedila pravo podnositelja na mirno uživanje prava vlasništva  (članak 1. Protokola broj 1. uz Konvenciju), uz obrazloženje da je na domaćim sudovima da tumače i primjenjuju domaće pravo, osobito kad je riječ o složenim pitanjima kao što je dosjelost u ovom predmetu te da se ne može smatrati da podnositelji imaju "vlasništvo" u konvencijskom smislu kada postoji spor o točnom tumačenju domaćeg prava i kada se o pitanju je li pojedini podnositelj ispunio zakonske pretpostavke za stjecanje vlasništva odlučuje u sudskom postupku pred domaćim sudovima. Stoga je presudio da zahtjev podnositelja da su vlasnici spornog zemljišta nije imao dovoljnu osnovu u hrvatskom pravu da bi predstavljao "vlasništvo" u konvencijskom smislu te je presudio da država nije povrijedila prava podnositelja.

 

Prema tome, kako je prema navedenoj odluci Velikog vijeće Europskog suda za ljudska prava na domaćim sudovima da tumače i primjenjuju domaće pravo, osobito kad je riječ o složenim pitanjima kao što je dosjelost prava, to je valjao u konkretnom slučaju primijeniti odredbu čl. 388. st. 4. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima ("Narodne novine", broj 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 129/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09, 143/12 i 152/14, dalje: ZV) kojom je propisano da se u rok za stjecanje dosjelošću nekretnine koje su na dan 8. listopada 1991. bile u društvenom vlasništvu, kao i za stjecanje stvarnih prava na tim nekretninama dosjelošću, ne računa i vrijeme posjedovanja proteklo prije toga dana.

 

Dakle, budući da je nesporno utvrđeno da je na dan 8. listopada 1991. na predmetnim nekretninama bilo upisano društveno vlasništvo (Općenarodna imovina) i to od 1948. godine, to je tužitelj mogao steći pravo vlasništva dosjelošću, samo ako je pravo vlasništva dosjelošću temeljem paragrafa 1468. temeljem Austrijskog općeg građanskog zakonika stekao Ž. P. (prodavatelj iz Ugovora o kupoprodaji zemljišta od 5. kolovoza 1983.), dosjelošću do 1948. godine.

 

Međutim, iako je prvostupanjski sud utvrdio da se predmetna nekretnina od 1983. godine nalazi u posjedu tužitelja, a da su je prije toga nesmetano posjedovali prodavatelj Ž. P., njegov otac A., djed M. i pradjed M., za sada se može prihvatiti zaključak suda prvog stupnja da su dugotrajnim korištenjem Ž. P. i njegovi prednici stekli dosjelošću pravo vlasništva predmetne nekretnine, a ovo iz razloga jer je u zemljišnim knjigama bilo upisano pravo vlasništva u korist Općinskog odlomka G. (općinskog dobra) sve do 1948. godine kada se pravo vlasništva sa Općinskog odlomka uknjižuje na ime općenarodne imovine, a Ž. P. niti njegovi prednici, kao ni tužitelj, nisu evidentirani niti kao posjednici predmetne nekretnine.

 

Osim toga, za sada se ne može prihvatiti niti zaključak suda prvog stupnja da posjednik predmetnog zemljišta nije bio V. L., iako je prema povijesnom stanju zemljišne knjige (list 70 spisa) u smislu Agrarnog zakona zabilježena njegova prijava od 19. listopada 1930.

 

Dakle, s pravom tužena u žalbi ukazuje da niti tužitelj, a niti njegovoj prednici, što se odnosi na prodavatelja i njegove prednike, nikada nisu bili upisani niti kao posjednici niti kao vlasnici predmetnog zemljišta, pa kada se ima u vidu da niti Ugovorom o kupoprodaji zemljišta (list 11 spisa) na koji se tužitelj poziva nije predmet prodaje bila predmetna nekretnina, već kč. br. 670/8 k. o. G., tada nije moguće, barem za sada, prihvatiti zaključak prvostupanjskog suda da su se ispunile zakonske pretpostavke iz čl. 159. ZV, za stjecanje prava vlasništva predmetne nekretnine na temelju zakona, dosjelošću.

 

Stoga je valjalo temeljem čl. 370. ZPP ukinuti pobijanu presudu i predmet vratiti sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

 

              Kako je ukinuta odluka o glavnom zahtjevu valjalo je ukinuti i odluku o parničnom trošku u pobijanom dijelu pod točkom II. izreke, jer se radi o sporednoj tražbini, koja dijeli pravnu sudbinu glavnog zahtjeva.

 

              U ponovnom postupku prvostupanjski će sud ponovnom ocjenom svih provedenih dokaza utvrditi jesu li prodavatelj Ž. P. i njegovi prednici temeljem odredbi Austrijskog općeg građanskog zakonika stekli pravo vlasništva predmetne nekretnine dosjelošću do 1948. godine, imajući pritom u vidu da je u zemljišnim knjigama na dijelu predmetne čestice po staroj izmjeri bilo upisano pravo vlasništva u korist Općinskog odlomka G. (općinskog dobra) sve do 1948. godine kada se pravo vlasništva sa Općinskog odlomka uknjižuje na ime općenarodne imovine.

 

              Nakon što utvrdi navedene činjenice prvostupanjski će sud biti u mogućnosti donijeti novu i zakonitu odluku.

 

U Velikoj Gorici 16. listopada 2018.