1

Poslovni broj: UsI-3445/20-7

 

 

 

 

 

REPUBLIKA HRVATSKA

UPRAVNI SUD U ZAGREBU

Avenija Dubrovnik 6 i 8

 

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

              Upravni sud u Zagrebu, po sucu tog suda Bojanu Bugarinu i uz sudjelovanje Ivane Petrović kao zapisničarke, u upravnom sporu tužitelja: M. K. iz Đ., zastupan po opunomoćeniku T. S., odvjetniku iz Č., protiv tuženika: Ministarstvo rada, mirovinskoga sustava, obitelji i socijalne politike, Z., radi poništavanja rješenja, 30. kolovoza 2021. godine

 

p r e s u d i o  j e

 

              I. Usvaja se tužbeni zahtjev te se poništavaju rješenje Ministarstva rada, mirovinskoga sustava, obitelji i socijalne politike, KLASA: UP/II-552-06/20-01/24, URBROJ: 524-08/8-20-1 od 23. listopada 2020. godine i rješenje Centra za socijalnu skrb Koprivnica, KLASA: UP/I-552-06/20-04/5, URBROJ: 2137-93-12/02-20-10 od 31. siječnja 2020. godine.

II. Nalaže se tuženiku da u roku od 15 dana tužitelju isplati trošak upravnog spora od 6.250,00 kn.

 

Obrazloženje

 

Tužitelj tužbom osporava drugostupanjsko rješenje od 23. listopada 2020. godine, kojim je odbijena njegova žalba protiv prvostupanjskog rješenja od 31. siječnja 2020. godine. Ujedno osporava i to prvostupanjsko rješenje, kojim je za još godinu dana (od 02. veljače 2020. godine do 02. veljače 2021. godine) njemu i B. B. produljena mjera stručne pomoći i potpore u ostvarivanju roditeljske skrbi o mlt. djetetu K. K.. Ujedno su tim rješenjem za voditelje mjere određeni M. E. u pogledu B. B., a G. A. u pogledu tužitelja.

Tužitelj u tužbi navodi da propisi ne predviđaju mogućnost više voditelja mjere stručne pomoći i potpore te ističe da dva voditelja ne mogu postići svrhu i ciljeve te mjere. Ukazuje na to da njegov voditelj F. A. uopće nije s liste Centra za socijalnu skrb K., već iz Đ.. U pogledu M. E. navodi da je ona i prije imenovanja već sudjelovala u postupku pred centrom za socijalnu skrb te da u prethodnih godinu dana (kada je bila jedina voditeljica mjere) nije održavala tjedne susrete s roditeljima niti je sastavljala redovite mjesečne izvještaje.

Tuženik je u odgovoru na tužbu osporio i tužbu i tužbeni zahtjev.

Sud je održao raspravu, kojoj se nije odazvao uredno pozvan tuženik.

U dokaznom je postupku pročitana dokumentacija u sudskom spisu i u spisu upravnog tijela.

Osporavana rješenja su nezakonita.

Mjera stručne pomoći i potpore u ostvarivanju roditeljske skrbi nad mlt. K. K. je tužitelju i B. B. najprije bila izrečena rješenjem od 28. siječnja 2019. godine te je određeno da će trajati godinu dana (od 01. veljače 2019. godine do 01. veljače 2020. godine), što je u skladu s čl. 142. st. 1. Obiteljskog zakona (NN 103/15 i 98/19 - OBZ). Kao voditeljica mjere je tada bila imenovana M. E. iz Centra za socijalnu skrb K..

Taj centar za socijalnu skrb je na temelju čl. 142. st. 2. OBZ-a 31. siječnja 2020. godine odlučio o produljenju izrečene mjere za još godinu dana, odnosno do 02. veljače 2021. godine, s tim da je kao voditeljicu mjere imenovao M. E. za B. B., a F. A. (iz Centra za socijalnu skrb Đ.) za tužitelja.

Tužitelj je protiv tog rješenja o produljenju izrečene mjere izjavio žalbu, u kojoj je naveo da nije suglasan s imenovanjem M. E., pa čak niti u odnosu na B. B..

Tuženik je drugostupanjskim rješenjem od 23. listopada 2020. godine odbio tužiteljevu žalbu, uz navod da roditelj ne može birati ni ocjenjivati rad voditelja te da M. E. poznaje obiteljske prilike.

Na temelju čl. 140. st. 1. OBZ-a mjera stručne pomoći i potpore u ostvarivanju roditeljske skrbi o djetetu će se odrediti roditeljima ako se utvrdi da roditelji nisu u stanju samostalno ostvarivati roditeljsku skrb, pri čemu je ugrožen razvoj djeteta.

Opisani smisao i svrha mjere stručne pomoći i potpore u ostvarivanju roditeljske skrbi nužno upućuje na zaključak o tome da bi voditelj mjere trebao ostvariti intenzivnu i povjerljivu međusobnu komunikaciju između sebe, oba roditelja i djeteta, radi ostvarivanja predviđenog cilja mjere, odnosno radi provedbe donesenog individualnog plana. U skladu s tim je voditelj mjere na temelju čl. 143. st. 1. OBZ-a dužan posjećivati obitelj, pružati potporu roditeljima i djetetu te redovito dostavljati mjesečne izvještaje o provedbi mjere, zajedno sa završnim izvještajem.

Zbog svega navedenog odredbu čl. 141. st. 1. OBZ-a (o tome da rješenje o određivanju mjere mora sadržavati i osobno ime voditelja mjere) treba tumačiti na način da je za izrečenu mjeru u odnosu na jednu obitelj moguće imenovati samo jednog voditelja mjere, a ne i više voditelja (kao u konkretnom slučaju).

S obzirom na činjenicu da su prvostupanjskim rješenjem pojedini voditelji mjere precizno zaduženi za jednog od dva roditelja mlt. K. K., jasno je da u ovom slučaju nije moguće ostvariti objedinjen komunikacijski okvir između voditelja mjere, roditelja i djeteta, čime je dovedena u pitanje mogućnost provedbe individualnog plana, sastavljanja potpunih, cjelovitih i objektivnih mjesečnih izvještaja o provedbi mjere, kao i završnog izvještaja.

Zbog toga je tužitelj u pravu s tvrdnjom da dva voditelja ne mogu postići svrhu i ciljeve mjere stručne pomoći i potpore u ostvarivanju roditeljske skrbi pa je već zbog toga osporavano prvostupanjsko rješenje nepravilno i nezakonito.

Nadalje, također osnovano tužitelj ukazuje na činjenicu da je imenovana voditeljica mjere M. E. ranije sudjelovala u radu na slučaju, jer je sudjelovala u uzimanju izjave od tužitelja na zapisnik pred centrom za socijalnu skrb 23. srpnja 2018. godine. Pritom treba imati u vidu da na temelju čl. 9. st. 1. Pravilnika o mjerama zaštite osobnih prava i dobrobiti djeteta (NN 123/15 - Pravilnik) voditeljem mjere stručne pomoći nad ostvarivanjem skrbi o djetetu može biti imenovan stručni radnik Centra za socijalnu skrb, ali samo ako nije sudjelovao u radu na slučaju.

Prethodnim uzimanjem izjave od tužitelja M. E. je sudjelovala u radu na slučaju obitelji mlt. K. K. pa stoga ni prvi ni drugi put nije smjela biti imenovana voditeljem mjere stručne pomoći i potpore u ostvarivanju roditeljske skrbi. Stoga je i zbog ovog razloga osporavano prvostupanjsko rješenje nezakonito.

Iz dostupne dokumentacije proizlazi da M. E. u prethodnih godinu dana (kada je bila imenovana jedinom voditeljicom mjere) nije redovito sastavljala mjesečne izvještaje, kako je propisano u čl. 143. st. 1. OBZ-a. U tom smislu neosnovano tuženik u drugostupanjskom rješenju navodi da roditelj ne može birati ni ocjenjivati rad voditelja, jer načelno uvijek postoji mogućnost nepravilnog i nezakonitog rada voditelja izrečene mjere, u pogledu čega se roditelju svakako mora omogućiti ukazivanje na nepravilnosti i traženje korekcije postupanja.

U konkretnom slučaju iz dostupne materijalne dokumentacije proizlazi da je tužitelj višekratno i detaljno ukazivao na navodno nezakonita i nepravilna postupanja M. E. i posebno na njezino navodno isticanje neistina, ali na te svoje detaljne navode (potkrijepljene SMS-ovima) nikad nije dobio konkretan odgovor niti je uopće bilo što poduzeto da se ta pitanja rasprave pred nadležnim centrom za socijalnu skrb.

U situaciji u kojoj nikada nisu poduzete nikakve konkretne mjere radi provjere osnovanosti tužiteljevih ozbiljnih optužbi na račun M. E., a niti radi razjašnjenja cjelokupne situacije - nije postojala osnova za njezino ponovno imenovanje za voditeljicu prilikom produljivanja trajanja izrečene mjere.

Naime, imenovani voditelj mjere stručne pomoći i potpore u ostvarivanju roditeljske skrbi ne može ostvariti cilj i svrhu izrečene mjere ukoliko ne postoji međusobni odnos povjerenja između njega i članova obitelji na koji se mjera odnosi.

Sud napominje da nemogućnost ponovnog imenovanja M. E. ne proizlazi iz puke činjenice tužiteljevih navoda o njezinim navodnim nezakonitim i nepravilnim postupanjima, već iz činjenice da nadležni centar za socijalnu skrb nikad nije poduzeo nikakve mjere za provjeru istinitosti tih tužiteljevih tvrdnji, a niti u pravcu prevladavanja nepovjerenja između tužitelja i M. E. kao voditeljice mjere.

Zbog svega navedenog se osporavano prvostupanjsko rješenje o produljenju trajanja izrečene mjere ne može smatrati pravilnim i zakonitim, a onda je i tuženikovo osporavano rješenje o odbijanju tužiteljeve žalbe također nepravilno i nezakonito.

Stoga je na temelju čl. 58. st. 1. Zakona o upravnim sporovima (ZUS) tužbeni zahtjev usvojen i oba osporavana rješenja poništena, bez obzira na činjenicu da tužitelj neosnovano ukazuje na to da ni F. A. nije mogao biti imenovan za voditelja mjere, jer je s područja drugog centra za socijalnu skrb (naime, čl. 9. st. 1. Pravilnika predviđa da se za voditelja mjere može imenovati i stručni radnik druge ustanove socijalne skrbi).

Predmet nije vraćen na ponovni postupak upravnim tijelima, jer je u međuvremenu (02. veljače 2021. godine) isteklo vrijeme na koje je bila produljena mjera stručne pomoći i potpore u ostvarivanju roditeljske skrbi nad mlt. K. K..

S obzirom na to da su rješenja iz upravnog postupka kao nezakonita poništena, tužitelj na temelju čl. 79. st. 4. ZUS-a ima pravo na naknadu opravdanog (i zatraženog) troška upravnog spora. Radi se o trošku sastava tužbe i zastupanja na raspravnom ročištu po profesionalnom opunomoćeniku - odvjetniku, u vezi čega tužitelju na temelju Tbr. 23/1 i 23/2 Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (NN 142/12, 103/14, 118/14 i 107/15) pripada po 250 bodova, što uz vrijednost boda od 10,00 kn i PDV 25% iznosi 6.250,00 kn.

 

U Zagrebu, 30. kolovoza 2021. godine.

 

       Sudac:

Bojan Bugarin, v.r.

 

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba Visokom upravnom sudu Republike Hrvatske. Žalba se podnosi putem ovog suda, u dovoljnom broju primjeraka za sud i sve stranke u sporu, u roku od 15 dana od dana dostave ove presude.