1

Poslovni broj: Gž-46/2021-4

Poslovni broj: Gž-46/2021-4

U IME REPUBLIKE HRVATSKE

PRESUDA

Županijski sud u Varaždinu – Stalna služba u Koprivnici, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca Veljka Kučekovića kao predsjednika vijeća, Damira Ronića kao člana vijeća i suca izvjestitelja i Tatjane Kučić kao članice vijeća, u parničnom predmetu tužitelja C. F. K. iz R., OIB: …, Lj. K. iz R., OIB:  …, D. K. iz Ž., OIB: … i C. K. iz R., OIB: …, svi zastupani po  punomoćniku M. F., odvjetniku u P., protiv tuženika R. S..S.-J.-W. eGen, sa sjedištem u Republici A., OIB: …, zastupanog po punomoćnici A. M., odvjetnici u Odvjetničkom društvu B. & p. d.o.o. u Z., radi utvrđenja ništetnosti ugovora, odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude Općinskog suda u Puli-Pola, Stalna služba u Rovinju-Rovigno od 12. listopada 2020. poslovni broj P-1559/2017-42, u nejavnoj sjednici vijeća održanoj 26. kolovoza 2021.,

presudio je

Žalba tužitelja odbija se kao neosnovana, a prvostupanjska presuda Općinskog suda u Puli-Pola, Stalna služba u Rovinju-Rovigno od 12. listopada 2020. poslovni broj P-1559/2017-42 se potvrđuje.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom u cijelosti je odbijen tužbeni zahtjev tužitelja kojim traži da se utvrde ništetnim Ugovori o jednokratnom kreditu sklopljeni između tuženika kao kreditora te tužitelja kao korisnika kredita i to krediti od 11. prosinca 2006. na iznos od 42.000,00 EUR-a, kredit od 10. travnja 2006. u iznosu od 235.000,00 EUR-a i kredit od 21. siječnja 2010. u iznosu od 145.000,00 EUR te da su ništetni Sporazumi o zasnivanju založnog prava radi osiguranja tih tražbina tuženika na nekretninama tužitelja. Također odbijen je tužbeni zahtjev tužitelja da je uknjižba založnog prava u korist tuženika na nekretninama tužitelja nevaljana te da se naloži brisanje zemljišnoknjižnog stanja nastalog na osnovi navedenih Sporazuma i uspostavi zemljišnoknjižno stanje kakvo je bilo na predmetnim nekretninama prije tih Sporazuma. Istom presudom naloženo je tužiteljima da tuženiku naknade parnični trošak u iznosu 342.045,00 kn u roku od 15 dana.

2. Protiv prvostupanjske presude u zakonskom roku žale se tužitelji iz svih razloga navedenih u odredbi čl. 353. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07 – Odluka USRH, 84/08, 96/08 – Odluka USRH, 123/08 - ispravak, 57/11, 148/11 – pročišćeni tekst, 25/13, 89/14 – Odluka USRH i 70/19 – dalje u tekstu: ZPP). Predlažu da drugostupanjski sud njihovu žalbu uvaži, pobijanu presudu ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

3. Odgovor na žalbu podnio je tuženik u kojem odgovoru poriče navode žalbe i predlaže da drugostupanjski sud žalbu tužitelja odbije kao neosnovanu.

4. Žalba tužitelja nije osnovana.

5. Tužitelji u svojoj žalbi iznose žalbeni razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka, međutim nigdje u svojoj žalbi ne navode u čemu bi se eventualno sastojala počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka. Zbog toga je ovaj sud prvostupanjsku presudu u odnosu na eventualno počinjenu povredu odredaba parničnog postupka ispitivao samo u odnosu na one bitne povrede na čije postojanje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti temeljem odredbe članka 365. st. 2. ZPP-a. Ispitujući prvostupanjsku presudu na taj način ovaj sud je utvrdio da prvostupanjski sud tijekom postupka nije počinio niti jednu od takvih bitnih povreda tako da prvostupanjska presuda nije opterećena bitnom povredom.

6. Također prvostupanjski sud je tijekom postupka utvrdio sve bitne i odlučne činjenice o kojima ovisi pravilna primjena materijalnog prava i osnovanost tužbenog zahtjeva te je na tako pravilno i potpuno utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio materijalno pravo kada je odbio tužbeni zahtjev tužitelja.

7. Prvostupanjski sud je na temelju provedenih dokaza i činjeničnih navoda stranaka utvrdio da je predmet spora zahtjev tužitelja da se utvrdi da su ništetni Ugovori o jednokratnom  kreditu od 11. prosinca 2006. na iznos od 42.000,00 EUR-a, od 10. travnja 2006. na iznos od 235.000,00 EUR-a i od 21. siječnja 2010. na iznos od 145.000,00 EUR-a sklopljeni između tuženika kao kreditora na jednoj strani i tužitelja C. F. K. i Lj. K. kao korisnika kredita na drugoj strani, kao i da su ništetni i Sporazumi o zasnivanju založnog prava radi osiguranja novčanih tražbina po osnovi sklopljenih Ugovora o kreditu od 19. travnja 2006., 20. prosinca 2006. i 28. siječnja 2010. zaključeni između tuženika kao založnog vjerovnika na jednoj strani i tužitelja C. F. K. i Lj. K. kao založnih dužnika na drugoj strani, kao da je i uknjižba založnog prava u korist tuženika na nekretninama upisanim u zk.ul.br. 4960 i 7556 k.o. Ž., te zk.ul.br. 7330 k.o. R. izvršena na osnovi Sporazuma o zasnivanju založnog prava pravno  nevaljana te da se naloži brisanje zemljišnoknjižnih stanja u tim zk. ulošcima i uspostavi stanje prije provedbe predmetnih Sporazuma na način da se briše založno pravo na tim nekretninama. Tužitelji pri tome, a kao razlog ništetnosti, polaze od tvrdnje da su predmetni Ugovori o kreditu sklopljeni u Republici Hrvatskoj i da je  tuženik pravna osoba sa sjedištem u Austriji koja pruža bankovne i ostale financijske usluge pa da je na području Republike Hrvatske trebala imati podružnicu, odnosno da je od HNB-a trebala dobiti odobrenje za pružanje bankovnih i drugih financijskih usluga, a sve temeljem tada važećih propisa odnosno, pozivom na Zakon o ništetnosti ugovora o kreditu s međunarodnim obilježjima sklopljenih u Republici Hrvatskoj s neovlaštenim vjerovnikom ("Narodne novine" broj 72/17 i 131/20 - u daljnjem tekstu: ZNUK) zbog čega su Ugovori o kreditu i javnobilježnički akti kojima se dopuštala uknjižba založnog prava na nekretninama dužnika ništetni, jer su sklopljeni na području Republike Hrvatske s neovlaštenim vjerovnikom, a sve pozivom na odredbu čl. 34. ZNUK-a. Također, prvostupanjski sud zaključuje da iz priloženih Ugovora o jednokratnom kreditu od 10. travnja 2006., 11. prosinca 2006. i 21. siječnja 2010., a čiji je tekst sastavljen kako na njemačkom, tako i na hrvatskom  jeziku, proizlazi da su isti potpisani na području Republike Austrije u mjestu S.. S. J.-W. i to od strane tužitelja osobno, kao i zastupnika tuženika uz vidljive parafe na svakom listu predmetnih Ugovora zbog čega prvostupanjski sud smatra da su Ugovori o kreditu sklopljeni u Republici Austriji jer na to upućuju svi provedeni dokazi. Zbog toga prvostupanjski sud ne prihvaća navode tužitelja da su Ugovori o kreditu potpisani kod javnog bilježnika kada i Sporazumi o zasnivanju založnog prava jer bi u tom slučaju zasigurno bila izvršena ovjera potpisa ili solemnizacija Ugovora od strane tog istog javnog bilježnika, a što ne proizlazi iz predmetnih  priloženih Ugovora niti se takvo što navodi u tužbi. Također, u odnosu na činjenicu gdje su Ugovori zaključeni prvostupanjski sud ukazuje i na odredbu čl. 252. st. 2. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05, 41/08, 125/11 i 78/15 – dalje u tekstu: ZOO) prema kojoj odredbi se smatra da je Ugovor sklopljen u mjestu u kojem je ponuditelj imao svoje sjedište, odnosno prebivalište u trenutku davanja ponude. Također, za utvrđenje gdje su zaključeni sporni Ugovori nije odlučna činjenica da su Sporazumi o zasnivanju založnog prava potpisani u Republici Hrvatskoj jer prema recentnoj sudskoj praksi solemnizacija ugovora u Republici Hrvatskoj ne smatra se sklapanjem pravnog posla u Republici Hrvatskoj jer se navedenom solemnizacijom dodatno osnažuje pravni odnos između dužnika i vjerovnika u Republici Hrvatskoj kojim se omogućuje poduzimanje pravnih radnji  vjerovniku radi zaštite njegovih prava u svezi eventualnog neispunjenja osnovnog pravnog  posla, a to su u ovome slučaju Ugovori o jednokratnom kreditu. Što se tiče uloge treće osobe, pri sklapanju spornog pravnog posla radi se o posredniku u smislu odredbe čl. 835. ZOO-a i obveza je posrednika dovesti treću osobu u vezu s  nalogodavcem koja bi s njim pregovarala o sklapanju ugovora, pa čak i da su sporni Ugovori o kreditu sklopljeni posredovanjem treće osobe ta okolnost ne može utjecati na drugačiji zaključak o mjestu sklapanja ugovora s obzirom na pisani oblik sklopljenog Ugovora o kreditu i sjedište tuženika kao ponuditelja. Također, prvostupanjski sud otklanja i razlog na koji se pozivaju tužitelji kao razlog ništetnosti Ugovora pozivajući se na Zakon o ništetnosti ugovora o kreditu s međunarodnim obilježjima sklopljenih u Republici Hrvatskoj s neovlaštenim vjerovnikom, kojim Zakonom je u čl. 1. st. 1. propisano da se on primjenjuje na ugovore o kreditu s međunarodnim obilježjima sklopljene u Republici Hrvatskoj između dužnika i neovlaštenih vjerovnika. Naime, u odnosu na primjenu tog Zakona, pa i u odnosu na istog tuženika, Sud Europske unije u predmetu C-630/17 je donio presudu u kojoj je naveo da "Članak 56. Ugovora o funkcioniranju Europske unije treba tumačiti na način da mu se protivi propis države članice poput onoga o kojemu je riječ u glavnom postupku, učinak kojega je, među ostalima, to da su ugovori o kreditu i na njima utemeljeni pravni poslovi sklopljeni na državnom području te države članice između dužnika i vjerovnika s poslovnim nastavkom u drugoj državi članici koji ne raspolažu odobrenjem koje nadležna tijela prve države članice izdaju za obavljanje njihove djelatnosti na njezinom državnom području ništetni od dana svojeg sklapanja, čak iako su bili sklopljeni prije stupanja na snagu navedenog propisa". Ta presuda djeluje prema svima što znači da je ona pravno obvezujuća kako za sud u kojemu je postavljano prethodno pitanje, tako i za ostale nacionalne sudove koji su dužni primijeniti pravno shvaćanje iz presude Europskog suda u postupcima koji se vode pred nacionalnim sudovima. Na temelju toga se ne može govoriti o tome da bi predmetni Ugovor o predmetnom kreditu bio ništetan zbog toga što je sklopljen u Republici Hrvatskoj s neovlaštenim vjerovnikom pozivom na Zakon o ništetnosti kraj presuđenog da je takav propis protivan čl. 56. UFEU zbog čega se ne može primjenjivati u našem pravnom prometu. Također, prvostupanjski sud utvrđuje da je očigledno da su stranke ugovora imale u vidu primjenu materijalnog austrijskog prava kao prava zemlje u kojoj se nalazilo sjedište kreditora. Prema odredbi čl. 20. toč. 8. Zakona o rješavanju sukoba zakona s propisima drugih zemalja u određenim odnosima, kao važećeg Zakona u vrijeme sklapanja ugovora, propisano je da se na ugovore o zajmu, u koje spada i ugovor o kreditu, primjenjuje pravo mjesta gdje se u  vrijeme primitka ponude nalazilo prebivalište, odnosno sjedište zajmodavca (kreditora), a to je Republika Austrija. To znači da je ništetnost Ugovora bilo moguće dokazivati samo unutar eventualnih razloga za ništetnost koje propisuje austrijsko pravo. Međutim, činjenično tužitelji ni u tužbi, niti u tijeku postupka ne ukazuju zbog kojih bi razloga predmetni Ugovor bio ništetan u smislu normi austrijskih prava osim što ističu da isplata u cijelosti nije izvršena jer da je dio kreditnog iznosa služio za plaćanje honorara odvjetnika P. i posrednika. Neispunjenje ugovora u cijelosti ne dovodi do njegove ništetnosti, već ima druge posljedice, kao što ni kreditna nesposobnost stranke, uzimajući u obzir vrijeme kad je ugovor sklopljen, ne dovodi do ništetnosti. 

8. Prvostupanjski sud je također imao u vidu i odredbu čl. 4. Zakona o zaštiti potrošača važećeg u vrijeme sklapanja spornih Ugovora ("Narodne novine" broj 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09, 78/12 i 56/13 – dalje u tekstu: ZZP) koja određuje da izborom stranog prava kao mjerodavnog prava potrošač koji ima boravište u Republici Hrvatskoj ne može biti lišen zaštite na koju ima pravo po tom Zakonu ili drugom zakonu kojim se uređuju pojedini aspekti zaštite potrošača. Međutim, tužitelji na traže utvrđenje ništetnosti nepoštenih odredbi niti ističu činjenice u odnosu na nepoštenost odredbi spornih Ugovora, a nisu niti dokazivali da su potrošači u smislu toga Zakona, a to je njihov teret dokaza. Oni niti ne tvrde koje to točno odredbe nisu poštene u smislu toga Zakona i Direktive 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima. Iako sud po službenoj dužnosti pazi na nepoštenost odredbi potrošačkog ugovora, to ispitivanje po službenoj dužnosti ograničeno je raspoloživošću  elemenata te granicama predmeta spora. Stoga, djelotvornost zaštite koju bi sud trebao dodijeliti potrošaču intervencijom po službenoj dužnosti ne može dovesti do toga da se prekorače granice predmeta spora koje su određene zahtjevom stranaka s obzirom na razloge na koje se one pozivaju pa nacionalni sud nije obvezan pojedinačno i po službenoj dužnosti ispitivati ugovorne odredbe koje potrošač nije osporavao kako bi provjerio mogu li se one smatrati nepoštenima, nego treba ispitati one odredbe koje su povezane s predmetom spora kako su ga činjenično odredile stranke.

9. Također prvostupanjski sud je odbio zahtjev tužitelja u odnosu na uknjiženo založno pravo zasnovano Sporazumima čija se ništetnost traži jer je založno pravo akcesorne naravi, a akcesorna ili sporedna prava su takva prava čiji nastanak, prijenos ili prestanak ovisi o nastanku, prijenosu ili prestanku nekog drugog prava (glavno pravo). Dakle, založno pravo može postojati samo onda ako postoji tražbina koja je tim založnim pravom osigurana, a kako u ovom konkretnom slučaju nije utvrđeno da su Ugovori o  kreditu ništetni, onda i tražbine osigurane založnim pravima i dalje postoje zbog čega je i taj dio tužbenog zahtjeva prvostupanjski sud odbio. Ovako utvrđeno činjenično stanje i ovakvu  primjenu materijalnog prava prihvaća i ovaj sud.

10. S obzirom na odredbu čl. 7. st. 1. i 2. ZPP-a koji propisuje da su stranke dužne iznijeti činjenice na kojima temelje svoje zahtjeve i predložiti dokaze kojima se utvrđuju te činjenice, a da je sud ovlašten utvrditi činjenice koje stranke nisu iznijele i izvesti dokaze koje stranke nisu predložile samo ako posumnja da stranke idu za tim da raspolažu zahtjevima kojima ne mogu raspolagati, potrebno je u ovom predmetu utvrditi koje činjenice su tužitelji iznosili tijekom postupka, a u odnosu na svoj postavljeni tužbeni zahtjev za utvrđenje ništetnosti Ugovora o kreditu. Ispitujući sve podneske tužitelja i sve njihove izjave date na ročištima ovaj sud je utvrdio da tužitelji svoj zahtjev prvenstveno temelje na činjenici da su predmetni Ugovori o kreditu suprotni odredbama ZNUK-a jer da su sklopljeni na područje Republike Hrvatske, a da je tuženik kreditna ustanova koja nema odobrenje za rad na području Republike Hrvatske. Također, tužitelji tijekom postupka, i to u svom podnesku od 25. kolovoza 2020., ukazuju da su predmetni Ugovori ništetni jer su suprotnih Direktivi 2008/48/EU Europskog parlamenta i Vijeća i Direktivi 2014/17/ EU Europskog parlamenta i vijeća. Osim iznošenja činjenica kako je naprijed navedeno, tužitelji ne iznose druge činjenice zbog kojih bi predmetni Ugovori o kreditu kojeg su oni zaključili s tuženikom  bili ništetni zbog čega ovaj sud odlučujući o žalbi tužitelja prvostupanjsku presudu može ispitivati samo u odnosu na one činjenice koje su tužitelji iznosili tijekom postupka, a u odnosu na utvrđenje tih činjenica od strane prvostupanjskog suda.

11. U odnosu na utvrđenje prvostupanjskog suda da predmetni Ugovori o kreditu nisu zaključeni na teritoriju Republike Hrvatske i ovaj sud prihvaća takvo utvrđenje prvostupanjskog suda jer to doista proizlazi iz dokaza provedenih tijekom postupka, a na temelju kojih dokaza je utvrđeno da su Ugovori sastavljeni u Republici Austriji, da su upravo tamo i potpisani po ovlaštenim predstavnicima tuženika i samim tužiteljima, kao i da je tužiteljima novac isplaćen u Republici Austriji, tako da se ne mogu prihvatiti tvrdnje tužitelja da su ti Ugovori o kreditu zaključeni na teritoriju Republike Hrvatske. Već iz tog razloga pravilno je prvostupanjski sud utvrdio da se na predmetne Ugovore o kreditu ne mogu primijeniti odredbe ZNUK-a jer se odredbe tog Zakona primjenjuju samo na one ugovore o kreditu s međunarodnim obilježjem koji su sklopljeni na teritoriju Republike Hrvatske između dužnika i neovlaštenih vjerovnika. Kako predmetni Ugovori o kreditu nisu sklopljeni na teritoriju Republike Hrvatske, odredbe tog Zakona ne mogu se primjenjivati na pravni odnos stranaka vezane za sporne Ugovore o kreditu, a kako je to pravilno zaključio i prvostupanjski sud. Osim toga, pravilno je prvostupanjski sud utvrdio da se odredbe tog Zakona ne mogu primjenjivati jer je Sud Europske unije odgovarajući na postavljeno prethodno pitanje u predmetu broj C-630/17 donio presudu u kojoj je naveo da se članku 56. Ugovora o funkcioniranju Europske unije protive propisi države članice poput onog o kojem je riječ uglavnom postupku (a radi se upravo o odredbama ZNUK-a), učinak kojeg je da su ugovore o kreditu i na njima utemeljeni pravni poslovi sklopljeni na državnom području te države članice između dužnika i vjerovnika s poslovnim nastavkom u drugoj državi članici koji ne raspolažu odobrenjem koje nadležna tijela prve države članice izdaju za obavljanje njihove djelatnosti na njezinom području ništetni od dana svog sklapanja čak iako su bili sklopljeni prije stupanja na snagu navedenih propisa. Osim toga u odnosu na taj Zakon Ustavni sud Republike Hrvatske je u predmetu U-I-3678/2017 i drugi donio Odluku da se pokreće postupak za ocjenu suglasnosti s Ustavom Republike Hrvatske tog Zakona te da se ukida Zakon o ništetnosti ugovora o kreditu s međunarodnim obilježjima sklopljenim u Republici Hrvatskoj s neovlaštenim vjerovnikom, a temeljem koje Odluke je taj Zakon prestao vrijediti 27. studenoga 2020.. Prema tome, navodi tužitelja vezani za ništetnost predmetnih Ugovora o kreditu zbog njegove suprotnosti s odredbama ZNUK-a su po ocjeni ovog suda pravilno od strane prvostupanjskog suda utvrđene neosnovanim i pravilno prvostupanjski sud te tvrdnje tužitelja nije prihvatio.

12. Što se tiče tvrdnje tužitelja da su predmetni Ugovori suprotni odredbama Direktive 2008/48/EZ i Direktive 2014/17/EZ, a koji se odnose na potrošačke kredite, ti navodi tužitelja također nisu osnovani prvenstveno iz razloga što se odredbe tih Direktiva ne primjenjuju na predmetne Ugovore jer je njihova primjena započela nakon što su predmetni ugovori zaključeni. Naime, Direktiva 2008/48/EZ počinje vrijediti nakon 12. svibnja 2010., a kako to propisuje odredba čl. 29. i 32. Direktive, a Direktiva 2014/17/EZ se odnosi na one ugovore koji su zaključeni nakon 21. ožujka 2016., a kako to propisuje odredba čl. 43. Direktive. Također, odredbom čl. 2. Direktive 2008/48/EZ definiran je pojam potrošača pa prema odredbi tog propisa „potrošač” znači svaka fizička osoba koja u ugovorima obuhvaćenima ovom Direktivom nastupa za potrebe izvan okvira svojeg obrta, poduzeća i profesije. Kako iz iskaza samih tužitelja koje su dali kada su saslušavani kao stranke u svrhu dokaza, a također i iz njihovih navoda u žalbi, je vidljivo da su oni predmetne kredite uzimali za otvaranje obrta, tužitelji prema tome na temelju naprijed citiranog članka Direktive nemaju status potrošača i na njih se ne odnose odredbe ove Direktive. Zbog toga navodi tužitelja u žalbi da su predmetni Ugovor o kreditu ništetni jer su suprotni navedenim Direktivama također nisu osnovani zbog čega te navode u žalbi ovaj sud nije mogao prihvatiti.

13. U odnosu na navode žalbe tužitelja da je sud po službenoj dužnosti morao povjeriti nedopuštenost svih ugovornih odredaba koje spadaju u područje uporabi Direktiva, ovaj sud prihvaća ove navode tužitelja, međutim ukazuje tužiteljima da sud pazi po službenoj dužnosti na nedopuštenost ugovornih odredaba u odnosu na njihovu ništetnost, ali samo u okviru iznesenih činjenica i predloženih dokaza u postupku. Kako tužitelji u odnosu na nepoštenost ugovornih odredaba koji bi prouzročili ništetnosti Ugovora nisu iznosili nikakve druge činjenice tijekom postupka, pravilno prvostupanjski sud nije utvrđivao ništetnost predmetnih Ugovora o kreditu izvan onih činjenica koje su tužitelji iznosili tijekom postupka, a koje je ovaj sud već naveo u prethodnom dijelu ove odluke. Također, pozivanje žalbe tužitelja na odredbe koje štite potrošača u potrošačkim ugovorima nije moguće prihvatiti kao osnovane zbog već naprijed utvrđene činjenice da tužitelji u tim Ugovorima nisu imali status potrošača jer su te kredite dizali za svoju poslovnu djelatnost, a u tom slučaju oni nemaju status potrošača i na njih se u tom slučaju ne primjenjuju odredbe o zaštiti potrošača u takvim potrošačkim ugovorima. Prema tome, s obzirom na naprijed navedeno, prvostupanjski sud je pravilno primijenio materijalno pravo kada je utvrdio da predmetni Ugovori o kreditu nisu ništetni u okviru činjenica koje su iznijeli tužitelji tijekom postupka, zbog čega je prvostupanjski sud pravilno primijenio materijalno pravo kada je odbio tužbeni zahtjev tužitelja.

14. Radi naprijed navedenog proizlazi da žalba tužitelja nije osnovana zbog čega je istu u cijelosti valjalo odbiti kao neosnovanu, a prvostupanjsku presudu potvrditi.

Koprivnica, 26. kolovoza 2021.