1

Poslovni broj: Gž-916/2021-2

Poslovni broj: Gž-916/2021-2

U IME REPUBLIKE HRVATSKE

PRESUDA

Županijski sud u Varaždinu – Stalna služba u Koprivnici, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca Veljka Kučekovića kao predsjednika vijeća, Damira Ronića kao člana vijeća i suca izvjestitelja i Tatjane Kučić kao članice vijeća, u parničnom predmetu tužitelja M. J. iz S., OIB: …, N. G. iz K. S., OIB:  … i Ž. E. iz S., OIB: …, koje zastupaju punomoćnici iz Odvjetničkog društva L.-V. i p. u S., protiv  tuženika I. P.1 iz B., OIB: …, G. P.1 iz N., OIB: …, S. K. iz S., OIB: …, I. P.2 iz S., OIB: …, G. P.2 iz S., OIB … i J. P., iz S., OIB …, koje zastupaju punomoćnici iz Odvjetničkog društva K. i K. u S., radi predaje u posjed i zaštite od uznemiravanja, odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude Općinskog suda u Splitu od 18. siječnja 2021. poslovni broj P-2452/2020, u nejavnoj sjednici vijeća održanoj 26. kolovoza 2021.,

presudio je

Žalba tužitelja odbija se kao neosnovana, a prvostupanjska presuda Općinskog suda u Splitu od 18. siječnja 2021. poslovni broj P-2452/2020 se potvrđuje.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom u cijelosti je odbijen tužbeni zahtjev tužitelja da im tuženici u roku od 15 dana predaju u posjed nekretnine označene kao čkbr. 3852 k.o. S. i to baš onaj dio koji je u nalazu sudskog vještaka označen slovima B-C-I-J-K-B, a koji dio nekretnine u naravi predstavlja dvor površine 60 m², dio kuće površine 42 m² te dio koji se nalazi pod zgradom površine 30 m² ili ukupne površine 133 m² te da prestanu s bilo kakvim uznemiravanjem tužitelja u stvarnim pravima na toj nekretnini. Istom presudom naloženo je tužiteljima da tuženicima u roku od 15 dana naknadi parnični trošak u iznosu od 53.593,80 kn.

2. Protiv prvostupanjske presude u zakonskom roku žale se tužitelji zbog svih razloga navedenih u odredbi čl. 353. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07 – Odluka USRH, 84/08, 96/08 – Odluka USRH, 123/08 - ispravak, 57/11, 148/11 – pročišćeni tekst, 25/13, 89/14 – Odluka USRH i 70/19 – dalje u tekstu: ZPP). Predlažu da drugostupanjski sud njihovu žalbu uvaži, pobijanu prvostupanjsku presudu preinači na način da u cijelosti usvoji tužbeni zahtjev tužitelja ili da istu ukine i predmet vrati na ponovni postupak.

3. Odgovor na žalbu podnijeli su tuženici u kojem odgovoru poriču navode žalbe tužitelja i predlažu da drugostupanjski sud žalbu tužitelja odbije kao neosnovanu, a prvostupanjsku presudu potvrdi.

4. Žalba tužitelja nije osnovana.

5. Tužitelji u svojoj žalbi iznose žalbeni razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2 toč.11. ZPP-a te iz čl. 354. st. 1. a u vezi člankom 8. ZPP-a. U odnosu na žalbeni razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka tužitelji, međutim, nisu točno naveli u čemu bi se to sastojala eventualno počinjena bitna povreda, već jednostavno prepisuju zakonski tekst tako da je ovaj sud  prvostupanjsku presudu u odnosu na eventualno počinjenu bitnu povredu odredaba parničnog postupka ispitivao samo u odnosu na one bitne povrede na čije postojanje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti temeljem odredbe čl. 365 st. 2. ZPP-a. Ispitujući prvostupanjsku presudu na taj način ovaj sud je utvrdio da prvostupanjski sud tijekom postupka nije počinio niti jednu od takvih bitnih povreda zbog čega prvostupanjska presuda nije opterećena bitnom povredom.

6. Također, prvostupanjski sud je tijekom postupka utvrdio sve bitne i odlučne činjenice o kojima ovisi pravilna primjena materijalnog prava i osnovanost tužbenog zahtjeva te je na tako pravilno i potpuno utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio materijalno pravo kada je odbio tužbeni zahtjev tužitelja.

7. Prvostupanjski sud je na temelju izvedenih dokaza utvrdio da je među strankama sporno imaju li tužitelji pravo na predaju u  posjed nekretnine koja je predmet spora i pravo na zaštitu od njezinog uznemiravanja te utvrditi jesu li tuženici dužni predati istu u posjed tužiteljima, odnosno imaju li oni pravo na posjed te nekretnine. Odredbom čl. 161. st. 1. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima (NN br.  91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09, 143/12 i  152/14 – dalje: ZV) propisano je kako vlasnik ima pravo zahtijevati od osobe koja posjeduje njegovu stvar predaju posjeda te stvari, a posjednik ima pravo odbiti predaju njezinom vlasniku ako ima pravo na posjed, kako to propisuje odredba iz čl. 163. st. 1. ZV-a. Uzimajući u obzir navode tuženika o stjecanju prava vlasništva na predmetnoj nekretnini dosjelošću, valjalo je cijeniti i odredbu iz čl. 159. st. 1. ZV-a po kojoj se dosjelošću stječe vlasništvo stvari samostalnim posjedom te stvari ako taj ima zakonom određenu kakvoću i neprekidno traje zakonom određeno vrijeme, a posjednik je sposoban biti vlasnikom te stvari. Prvostupanjski sud također utvrđuje da je čl. 159. st. 2. ZV-a propisano kako samostalni posjednik nekretnine čiji je posjed zakonit, istinit i pošten, stječe vlasništvo dosjelošću protekom deset godina neprekidnog samostalnog posjedovanja, a ukoliko se radi o stvari u društvenom  vlasništvu, stječe je protekom dvadeset godina neprekidnog samostalnog posjedovanja, kako to propisuje odredba iz st. 4. ZV-a. Odredbom iz čl. 388. st. 4. ZV-a propisano je kako se u rok za stjecanje dosjelošću nekretnina koje su na dan 8. listopada 1991. bile u društvenom  vlasništvu, računa i vrijeme posjedovanja proteklo prije tog dana. Ovome valja dodati kako učinci dosjelosti nastupaju po samom zakonu, u trenutku kad se ispune za to zakonom određene pretpostavke, bez upisa u zemljišne knjige, ali je stjecatelj ovlašten ishoditi upis stečenog prava vlasništva. Dosjelošću se činjenično stanje pretvara u pravno, a posjednik stječe ono što je do tada posjedovao kroz zakonom određeno vrijeme, dok na drugoj strani nastaje gubitak prava vlasništva osobe koja je do tada bila vlasnik. Za redovitu dosjelost traži  se kvalificirani posjed, što znači zakonit, istinit i pošten, a za izvanrednu dosjelost dovoljno je da je posjed barem pošten i to poštenje se zakonski presumira.

8. Na temelju provedenih dokaza prvostupanjski sud je nedvojbeno utvrdio kako su  tužitelji vlasnici nekretnine oznake čest. zem. 3852 k.o. S. pa tako i dijela koji je predmet ovog spora, a koji je sudski vještak za geodeziju identificirao i na skici lica mjesta jasno označio slovima. Tužitelji su vlasništvo stekli u skladu s odredbom iz čl. 114. st. 1. ZV-a, odnosno pravomoćnim rješenjem o dosudi ovog suda broj Ovr-243/99 od 16. siječnja 2003., a dosudom se gase sva stvarna prava na nekretnini, osim prava stvarne služnosti, budući je nekretnina prodana na sudskoj javnoj dražbi kojoj su mogle pristupiti i sudjelovati sve zainteresirane osobe. Međutim, ostala dokazna građa upućuje na zaključak kako se iznesenom utvrđenju formalnosti dosude u ovom slučaju može suprotstaviti načelo savjesnosti i poštenja te kako tuženici imaju ovlaštenje na posjedovanje nekretnine, odnosno pravo na posjed u  smislu odredbe iz čl. 163. st. 1. ZV-a. Prvostupanjski sud utvrđuje da iz kupoprodajnog ugovora od 7. kolovoza 1981. jasno proizlazi kako su otac tuženika F. P. i I. J. kupili od prodavatelja I. R. parcelu položenu na dijelu zemljišta katastarske oznake čest. zem. 3504 k.o. S. (zemljišnoknjižne oznake čest. zem. 3912/1 po sudskom vještaku N. B.) prethodno izmjerene površine 596 m2 i odmah uvedeni u njezin samostalan posjed. Na okolnost korištenja ove nekretnine, odnosno kakvoće posjeda, njegovog kontinuiteta i dugotrajnosti iskazivali su svjedoci P. B. i I. J., koji potvrđuju navode tuženika i njihovog pravnog prednika, pa je tako svjedoku B. poznato kako su tužitelji kupili neobrađeno zemljište približne površine 5000 m2 na kojem nije bilo poljoprivrednih objekata ili drugih stvari, već je na krajnjem istočnom dijelu, i to na  litici, bio dio kuće F. P. koji ju je izgradio tridesetak godina ranije i to u istovjetnim dimenzijama, bez naknadne dogradnje. Iskaze ovih svjedoka prvostupanjski sud je prihvatio i iz razloga što se radi o dugogodišnjim susjedima te je stoga logično i očekivano da su sve vrijeme imali neposredna i objektivna saznanja o nekretnini o kojoj su govorili, kao i osobama koje su je koristile. Na takav način prvostupanjski sud je nedvojbeno utvrdio kako je zakonit, istinit i pošten posjed tuženika i njihovog oca trajao samostalno i kontinuirano preko dvadeset godina, odnosno od kupnje parcele 7. kolovoza 1981. do sudske dosude 16. siječnja 2003., a računajući i posjed njihovog pravnog prednika prodavatelja I. R. radilo se i o znatno dužoj faktičkoj vlasti na strani tuženika, uz napomenu kako do zaključenja raspravljanja nije priložen niti jedan dokaz koji bi osporio ili na kakav način doveo u sumnju zakonsku presumpciju poštenja posjeda. Iz činjenice da je predmetna nekretnina prije pokretanja ovršnog postupka u spisu Ovr-243/99 bila upisana kao vlasništvo K. s. d.d., prvostupanjski sud zaključuje da je nekretnina do 1991. bila u režimu društvenog vlasništva i da nije mogla biti podobna za stjecanje dosjelošću. Ova odredba stavljena je izvan snage odredbom iz čl. 3. Zakona o preuzimanju ZOVO ("Narodne novine" broj 53/91) od 8. listopada 1991. pa je stjecanje prava vlasništva dosjelošću bilo moguće i na nekretninama u društvenom vlasništvu, pa iako je ta odredba ZOV-a ukinuta odlukom Ustavnog suda od 17.  studenog 1999., Europski sud za ljudska prava (dalje: ESLJP) u svojoj presudi od 11. lipnja 2009. (u predmetu po zahtjevu F. T. protiv Republike Hrvatske) je ocijenio kako je u postupanju sudova u Republici Hrvatskoj, koji su se vodili odlukom Ustavnog suda, povrijeđena odredba iz čl. 1. Protokola br. 1 Konvencije za zaštitu ljudskih prava i sloboda te kako za dosjedanje treba računati i vrijeme do 8. listopada 1991. Kod donošenja te odluke ESLJP smatra kako odlučnu činjenicu u postupcima utvrđenja prava vlasništva na nekretninama temeljem dosjelosti, predstavljaju utvrđenja o neprekinutom posjedu određene kvalitete tužitelja ili njegovih pravnih prednika u propisanom trajanju i kada je riječ o nekretninama u društvenom vlasništvu pod uvjetom da je stjecanje nastupilo prije ili za vrijeme važenja odredbe iz čl. 388. st. 4. ZV-a te da se ne radi o nekretninama u odnosu na koje polažu pravo treće osobe (nacionaliziranim, konfisciranim i sl.), s obzirom na stečena subjektivna građanska prava. Na temelju dokaza provedenih u postupku prvostupanjski sud je utvrdio da iz provedenih dokaza ne proizlazi da bi treće osobe polagale bilo kakva  stvarna prava u odnosu na nekretninu koja je predmet ovog spora i to kao njezini eventualni bivši vlasnici, zbog čega je prvostupanjski sud u tijek dosjedanja uračunao vrijeme od trenutka stjecanja posjeda F. P. u skladu s citiranim odredbama iz čl. 159. ZV-a. Dakle, od stupanja u posjed po sklopljenom kupoprodajnom ugovoru 7. kolovoza 2001., protekom roka od dvadeset godina, odnosno do 7. kolovoza 2001., a u svakom slučaju do rješenja o dosudi 16. siječnja 2003., otac tuženika bio je u samostalnom posjedu koji je imao sva potrebna zakonska obilježja, tako da je u smislu odredbe iz čl. 159. st. 4. ZV-a stekao pravo vlasništva dijela čest. zem. 3852 k.o. S. i to onog koji je sudski vještak za geodeziju označio slovima B-C-I-J-K-B temeljem dosjelosti. Radi takvog utvrđenja prvostupanjski sud zaključuje da tužba tužitelja nema valjanog zakonskog uporišta jer su tuženici dokazali kako imaju pravo na posjed predmetne nekretnine i kako zbog toga nisu dužni predati je u posjed tužiteljima, a iz tog razloga nisu se ostvarile ni pretpostavke za zaštitu tužitelja, jer u  ovom slučaju nema radnji tuženika koje bi uznemirile tužitelje. Također, konačni zaključak prvostupanjskog suda je da se na strani tužitelja ne nalazi postupanje u skladu s načelom savjesnosti i poštenja, jer su u vrijeme ovršnog postupka i sudjelovanja prilikom sudske dražbe, a u svakom slučaju znatno prije toga (od  početka 80-ih godina kao susjedi), znali za gradnju objekta tuženika i činjenicu da dio  nekretnine ponuđene na javnoj dražbi predstavlja posjed F. P., odnosno dio njegove kuće i okućnice. Dakle, znali su da im ne pripada pravo vlasništva i posjeda kupljene nekretnine čest. zem. 3852 k.o. S. u cijelosti, zbog čega je prvostupanjski sud tužbeni zahtjev postavljen radi predaje posjeda predmetnog dijela nekretnine i zaštite od njezinog uznemiravanja odbio u cijelosti kao neosnovan. Ovako utvrđeno činjenično stanje i primjenu materijalnog prava prihvaća i ovaj sud.

9. Temeljem odredbe čl. 161. st. 1. ZV-a vlasnik ima pravo zahtijevati od osobe koja posjeduje njegovu stvar da mu ona preda svoj posjed te stvari, a temeljem odredbe čl. 162. st. 1. ZV-a da bi u postupku pred sudom ili drugim nadležnim tijelom ostvario svoje pravo da od osobe koja posjeduje njegovu stvar zahtijeva da mu ona preda svoj posjed te stvari, vlasnik mora dokazati da je stvar koju zahtijeva njegovo vlasništvo i da se nalazi u tuženikovu posjedu. Posjednik od kojeg vlasnik traži predaju posjeda stvari temeljem odredbe čl. 163. st. 1. i 2. ZV-a ima pravo odbiti predaju stvari njezinom vlasniku ako ima pravo koje ga ovlašćuje na posjedovanje te stvari (pravo na posjed) a isto tako posjednik ima pravo odbiti predaju stvari njezinom vlasniku ako izvodi svoje pravo na posjed od posrednoga posjednika, koji ima pravo na posjed te stvari, osim ako je posjed dobio posjednik od posrednog posjednika koji nije bio ovlašten da mu ga dade. S obzirom na ovakvu zakonsku regulativu, ovaj sud smatra da je pravilno prvostupanjski sud utvrdio da tuženici imaju pravo odbiti predaju predmetne nekretnine tužiteljima u posjed iz razloga što imaju pravo na posjed predmetne nekretnine i to iz razloga što su vlasništvo na tom dijelu nekretnine stekli dosjelošću. Na temelju provedenih dokaza, koje je prvostupanjski sud naveo u svojoj presudi, i ovaj sud smatra utvrđenim da su tuženici odnosno njihovi prednici predmetnu nekretninu kupili od I. R. 7. kolovoza 1981. godine, da su tada stupili u posjed te nekretnine, da su na toj nekretnini izgradili kuću i da ih u posjedu tih nekretnina sve do 2003. nije nitko smetao niti je do tada polagao bilo kakva prava na toj nekretnini. S obzirom da je posjed tuženika na predmetnom dijelu nekretnine zakonit jer oni imaju valjani pravni temelj tog posjedovanja (ugovor o prodaji), da je njihov posjed istinit jer nije pribavljen silom, niti potajno ili prijevarom, niti zlouporabom povjerenja te da je njihov posjed pošten jer u trenutku kada su stekli posjed nekretnine nisu znali niti su s obzirom na okolnosti imali dovoljno razloga posumnjati da im ne pripada pravo na posjed, tuženici su stekli vlasništvo na predmetnom dijelu nekretnine posjedovanjem u trajanju od 10 godina. Zbog toga je i po ocjeni ovoga suda nepotrebno obrazloženje prvostupanjskog suda vezano za status društvenog vlasništva na toj nekretnini do 1991., jer nakon 1991. kada je ukinuto društveno vlasništvo kao kvalificirani posjednici iz čl. 159 st. 3. ZV-a tuženici su pravo vlasništva na tom dijelu nekretnine stekli posjedovanjem u periodu od 10 godina računajući od 1991. pa do 2001. kad su postali vlasnici predmetnog dijela nekretnine po pravnom osnovu dosjelosti. Pri tome se ne mogu prihvatiti navodi tužitelja da su tuženici kupili potpuno drugi dio nekretnine od svog prednika I. R. jer iz provedenih dokaza, a posebno iskaza saslušanih svjedoka proizlazi potpuno suprotno, a osim toga tuženici odnosno njihovi prednici su upravo na spornom dijelu nekretnine odmah nakon prodaje započeli gradnjom svojih kuća i to na dijelu nekretnine koji je bila stijena, a o kojoj činjenici su i sami tužitelji imali saznanje jer su živjeli u blizini tuženika. Također, iz provedenih dokaza i to posebno iskaza tužitelja M. J. proizlazi da je njima bilo poznato, već u trenutku kada su kupovali predmetnu nekretninu na javnoj dražbi kod Općinskog suda u Splitu da je dio nekretnine upravo na spornom dijelu djelomično ograđen i da na njemu postoje objekti s okućnicom te da su upravo od uređujućeg suca dobili informaciju kako bi s vlasnicima tih objekta bilo dobro postići dogovor jer će u protivnom morati pokrenuti sudski postupak. S obzirom na ovakvo saznanje tužitelja o tome da na dijelu nekretnine koja je predmetom dražba kod suda postoji posjed trećih osoba, pravilno je prvostupanjski sud utvrdio da tužitelji prilikom kupnje predmetne nekretnine na javnoj dražbi nisu postupili po načelu savjesnosti i poštenja. Na temelju svega naprijed navedenog, po ocjeni ovoga suda, pravilno je prvostupanjski sud utvrdio da tuženici imaju pravo na posjed jer su vlasništvo predmetnog dijela nekretnine stekli dosjelošću zbog čega imaju pravo odbiti predaju tog dijela nekretnine tužiteljima u smislu odredbe čl. 163. st. 1. ZV-a te je na taj način prvostupanjski sud pravilno primijenio materijalno pravo kada je odbio tužbeni zahtjev tužitelja.

10. Radi naprijed navedenog proizlazi da žalba tužitelja nije osnovana zbog čega je istu kao neosnovanu valjalo odbiti, a prvostupanjsku presudu potvrditi.

Koprivnica, 26. kolovoza 2021.