Broj: Gž Zk-604/2017

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

R J E Š E N J E

Županijski sud u Splitu, po sucu ovog suda Vesni Kuzmičić, kao sucu pojedincu, u zemljišnoknjižnom predmetu predlagateljice Republike Hrvatske, zastupana po Općinskom državnom odvjetništvu u Gospiću, protiv protustranke H. E. d.d. sa sjedištem u Z., radi uknjižbe prava vlasništva, odlučujući o žalbi predlagateljice protiv rješenja Općinskog suda u Gospiću poslovni broj Zp-572/2015 od 30. siječnja 2017., 6. studenog 2018.

r i j e š i o   j e

I. Odbija se žalba predlagateljice kao neosnovana te se potvrđuje rješenje Općinskog suda u Gospiću poslovni broj Zp-572/2015 od 30. siječnja 2017.

II. Nalaže se brisanje zabilježbe žalbe.

Obrazloženje

Rješenjem prvostupanjskog suda suđeno je kako slijedi:

„Preinačava se rješenje Zemljišnoknjižnog odjela ovog suda sa sjedištem u Gračacu poslovni broj Zp-572/2015 od 6. listopada 2016. i rješavanja:

1. Odbija se prijedlog predlgatelja za upis Republike Hrvatske – javnog vodnog dobra u općoj uporabi od 7. prosinca 2015. kao neosnovan.

2. Nalaže se Zemljišnoknjižnom odjelu sa sjedištem u Gračacu uspostava zemljišnoknjižnog stanja kakvo je bilo prije dopuštenog upisa.

3. Nalaže se Zemljišnoknjižnom odjelu sa sjedištem u Gračacu upis zabilježbe odbijenog prijedloga predlagatelja.“

Protiv navedenog rješenja žali se predlagateljica Republika Hrvatska te rješenje pobija u cijelosti zbog svih žalbenih razloga iz članka 353. stavak 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13 i 89/14, dalje u tekstu: ZPP), a u svezi sa člankom 91. stavak 1. Zakona o zemljišnim knjigama ("Narodne novine", broj 91/96, 68/98, 137/99, 114/01, 100/04, 107/07, 152/08, 126/10, 55/13 i 60/13 – dalje u tekstu: ZZK) predlažući da se pobijano rješenje preinači odnosno ukine i vrati prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje.

Na žalbu predlagateljice odgovorila je protustranka, u žalbi je porekla žalbene navode te predložila odbijanje žalbe.

Žalba nije osnovana.

Rješenjem prvostupanjskog suda poslovni broj Zp-572/2015 od 6. listopada 2016. dozvoljeno je brisanje društvenog vlasništva i korištenja te upis Republike Hrvatske javnog vodnog dobra u općoj uporabi s pravom upravljanja Hrvatskih voda.

Na temelju prigovora protustranke prvostupanjski je sud po zemljišnoknjižnom sucu usvojio prigovor rješenjem broj Zp-572/2015 od 30. siječnja 2017. i preinačio gore navedeno rješenje ovlaštenog ZK referenta. Pobijanim rješenjem sud je zaključio da se radi o česticama za koje se iz potvrde Hrvatskih voda ne može izvesti zaključak da su predstavljale vodno dobro do stupanja na snagu Zakona o vodama ("Narodne novine", broj 107/1995), te da nije bilo materijalno pravne osnove da sud usvoji prijedlog predlagatelja radi uknjižbe prava vlasništva i upisa javnog vodnog dobra, već da je primjenom odredbe članka 40. ZZK-a prijedlog predlagatelja valjalo odbiti.

Naime, da odredba članka 40. ZZK-a određuje da su upisi u zemljišnu knjigu dopušteni samo protiv osobe koja je u času podnošenja prijedloga za upis u toj zemljišnoj knjizi upisana kao vlasnik zemljišta ili nositelj prava, glede kojih se upis zahtijeva ili koja bar istodobno bude kao takva upisana ili predbilježena (knjižni prednik).

Osim toga, prvostupanjski je sud smatrao da iz izreke pobijanog rješenja nije vidljivo da je isto donijeto na temelju potrebnog rješenja Ministarstva nadležnog za vodno gospodarstvo, kojim je sukladno odredbi članka 10. Zakona o vodama bilo potrebno utvrditi pripadnost zemljišta vodnom dobru.

Nadalje, prvostupanjski je sud smatrao da je protustranka ex lege, temeljem Zakona o elektroprivredi ("Narodne novine", broj 31/1990) stekla pravo vlasništva na predmetnim nekretninama kao svoju poslovnu imovinu za proizvodnju električne energije u okviru svoje registrirane djelatnosti i to pet godina prije donošenja Zakona o vodama iz 1995. ("Narodne novine", broj 107/1995).

Stoga je prvostupanjski sud odlučio kao u izreci pobijanog rješenja, tj. preinačio je rješenje zemljišnoknjižnog referenta toga suda broj Zp-572/2015 od 6. listopada 2016. odbio prijedlog predlagatelja kao neosnovan.

Gore navedeni zaključak prvostupanjskog suda u cijelosti prihvaća i ovaj žalbeni sud te se žaliteljica u cijelosti upućuje na navode detaljno elaboriranog prvostupanjskog rješenja.

U odnosu na žalbene navode predlagateljice koji upiru da je temeljem Zakona o pomorskom dobru, lukama i pristaništima ("Narodne novine", broj 19/74, 39/75, 17/77 i 18/91; dalje: ZPDLP) pomorsko i vodno dobro imalo status dobra u društvenom vlasništvu u općoj uporabi na kojima nitko nije imao vlasničke ovlasti te da su nekretnine koje su bile opće dobro zakonom o vodama iz 1995. postale vodno dobro u vlasništvu Republike Hrvatske, dok su Zakonom o vodama iz 2009. nekretnine koje su između ostalog imale status društvenog vlasništva i općeg dobra postale javno dobro u vlasništvu Republike Hrvatske, odgovoriti je da je ZPDLP kao vodno dobro određeni su samo unutrašnji plovni putovi na kojima se obavlja plovidba, a ne rijeke u cjelini (članak 24.). Nadalje, tek Zakonom o vodama iz 2009. godine su rijeke u cjelini (sve rijeke u Republici Hrvatskoj), a koje su bile u režimu društvenog vlasništva postale javnim dobrom.

S obzirom na izneseno protustranka je mogla steći pravo vlasništva nad nekretninama ex lege – na temelju Zakona o elektroprivredi (iz 1990. godine) pet godina prije stupanja Zakona o vodama na snagu, obzirom da nekretnine koje nisu bile u sustavu unutrašnjih plovnih putova nisu bile isključene iz mogućnosti stjecanja prava vlasništva ili drugih stvarnih prava, kao neki kanali i jezera na kojima nisu bili postavljeni objekti sigurnosti plovidbe.

U odnosu na žalbene navode dalje je odgovoriti da iz spisa proizlazi kako je protustranka na temelju članka 9. Zakona o elektroprivredi ("Narodne novine", broj 31/90, 47/90, 61/91, 26/93, 78/94, 105/99, 111/99, 51/01) sva sredstva utvrđena bilancom na dan 30. lipnja 1990. unijela u temeljni kapital društva, uključujući i sve nekretnine koje su bile evidentirane bilancom.

Dakle, po mišljenju ovog žalbenog suda stečena prava protustranke ne mogu se derogirati, a radi se o pravima stečenim na temelju ranijih propisa ili nadležnog tijela, odnosno predlagatelj ne može, temeljem prijedlogu priloženim ispravama zahtijevati upis prava vlasništva.

U odnosu na istaknuto navesti je da sudska praksa promatra stečena prava kroz načelo „legitimnih očekivanja“ (tako i Ustavni sud Republike Hrvatske UIIIB-1373/2009) koji je stečena prava, odnosno zahtjev za „legitimna očekivanja“ klasificirao u imovinu u smislu članka 1. Protokola broj 1 uz Konvenciju za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, dok ih je Europski sud pravde svrstao u skupinu općih pravnih načela kao izvora prava Europske unije. Stoga sredstva koja su unesena u bilancu društva na dan 30. lipnja 1990. predstavljaju stečena prava te ista nije moguće novim poretkom po Zakonu o vodama derogirati.

S obzirom na sve izneseno, valjalo je odbiti žalbu predlagateljice kao neosnovanu te potvrditi rješenje prvostupanjskog suda sukladno odredbi članka 128. stavak 3. ZZK-a te naložiti brisanje zabilježbe žalbe.

U Splitu 6. studenog 2018.