- 1 -              Revd 2758/2021-2

Broj: Revd 2758/2021-2

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

R J E Š E N J E

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Mirjane Magud predsjednice vijeća, Goranke Barać-Ručević članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i mr. sc. Dražena Jakovine člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice H. r., Z., OIB …, koju zastupa punomoćnica N. O., odvjetnica u Odvjetničkom društvu O. i H. d.o.o., Z., protiv tuženika M. C. iz Z., OIB …, kojeg zastupa punomoćnik D. S., odvjetnik u Z., radi isplate, odlučujući o reviziji tužiteljice protiv presude Županijskog suda u Zadru poslovni broj Gž-247/21-2 od 23. ožujka 2021., kojom je potvrđena presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-311/2020-52 od 4. siječnja 2021., na sjednici vijeća održanoj 25. kolovoza 2021.,

r i j e š i o   j e :

              Prijedlog za dopuštenje revizije se odbacuje.

Obrazloženje

1. Tužiteljica je podnijela prijedlog za dopuštenje revizije protiv presude Županijskog suda u Zadru poslovni broj Gž-247/21-2 od 23. ožujka 2021., kojom je potvrđena presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-311/2020-52 od 4. siječnja 2021. zbog pravnih pitanja koja glase:

              - Je li sud, utvrdivši da tužitelj nema pravo na povrat novčanog iznosa koji je tuženik od tužitelja stekao bez osnove, a smatrajući da je tužitelj znao da plaća nešto što nije dužan platiti jer je to znao njegov zaposlenik koji je sporne isplate ishodio, pogrešno primijenio materijalno pravo kada je primijenio odredbu članka 1112. ZOO-a, a budući da je taj zaposlenik tužitelja predmetne isplate ishodio neovlašteno pa je li onda trebao primijeniti odredbu članka 1111. ZOO-a i naložiti tuženiku vraćanje novčanog iznosa koji je stekao bez osnove?

              - Drugim riječima, ima li tužitelj kao pravna osoba, sukladno članku 1111. ZOO-a, pravo na povrat novčanog iznosa isplaćenog tuženiku bez osnove, ako je isplate bez osnove ishodio i za njih znao njegov zaposlenik, koji nije bio ovlašteni djelatnik tužitelja, odnosno zaposlenik je postupao neovlašteno, zbog čega je i dobio izvanredni otkaz ugovora o radu?

              - Jesu li sudovi potpuno slobodni u ocjeni provedenih dokaza te stanja spisa i ocjeni o tome kada je predmet spora dovoljno raspravljen da se o njemu može donijeti pravilna odluka, uz to i slobodni u odabiru razloga obrazloženja svoje ocjene?

2. U odnosu na postavljena pitanja tužiteljica, kao razloge zbog kojih pitanja smatra važnima za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, navodi da je shvaćanje drugostupanjskog suda u pobijanoj odluci o tim pitanjima različito od shvaćanja zauzetog u nizu odluka županijskih sudova koje pojedinačno navodi u reviziji (presuda Županijskog suda u Osijeku broj Gž-2701/16 od 12. siječnja 2017. i dr.).

3. Postupajući u skladu s odredbama čl. 385., čl. 385.a i čl. 387. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 57/11, 148/11-proč.tekst, 25/13, 28/13, 89/14 i 70/19 - dalje: ZPP) vijeće Vrhovnog suda Republike Hrvatske je ocijenilo da postavljena pitanja u prijedlogu nisu važna u smislu odredbe čl. 385.a. st. 1. ZPP za odluku o sporu i za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni ili za razvoj prava kroz sudsku praksu. 

4.1. Naime, prvo i drugo pravno pitanje, (koja se odnosi na primjenu odredbe čl. 1111. Zakona o obveznim odnosima, ("Narodne novine" broj 35/05, 41/08 i 63/08 – dalje: ZOO) na konkretni slučaj, a koja se svode na to je li sud, utvrdivši da tužiteljica nema pravo na povrat novčanog iznosa koji je tuženik od tužiteljice stekao bez osnove, a smatrajući da je tužiteljica znala da plaća nešto što nije dužna platiti jer je to znao njen djelatnik koje je sporne isplate izvršio, pogrešno primijenio materijalno pravo kada je primijenio odredbu članka 1112. ZOO, a budući da taj djelatnik tužitelja nije bio ovlašten sklapati ugovore u ime tužiteljice, niti nalagati isplate nego samo kontrolirati i provoditi isplate vanjskim suradnicima naložene od strane pretpostavljenih ovlaštenih osoba, kojeg naloga nije bilo, a koje isplate je djelatnik tužitelja izvršio neovlašteno, pa je li trebao primijeniti odredbu članka 1111. ZOO i naložiti tuženiku vraćanje novčanog iznosa koji je stekao bez osnove), prema shvaćanju ovoga suda nisu važna za pravilnu primjenu materijalnog prava i ravnopravnost svih u njegovoj primjeni, jer su nižestupanjski sudovi odbili tužbeni zahtjev tužiteljice iz razloga jer su utvrdili da je tužiteljica platila tuženiku svote navedene u tužbi, a znala je da to nije dužna, da tužiteljica nije dokazala da je zadržala pravo na povratak onog što je platio prije ili u trenutku plaćanja, da nema dokaza da je platila navedene svote zbog izbjegavanja prisile, a činjenica je li njen zaposlenik (A. K.) imao ovlaštenje za nalaganje isplata nije odlučno jer odgovornost za njegovo protupravno postupanje tužiteljica ne može prenijeti na druge jer u pravnom prometu ona nastupa kao pravna osoba, a ne njeni zaposlenici, neovisno o njihovim ovlastima koje im je tužiteljica prenijela.

4.2. Osim toga navedena pitanja polaze i od pogrešne pretpostavke da odgovorne osobe tužiteljice, u vrijeme predmetnih isplata, o njima nisu imale nikakvih saznanja, što je protivno utvrđenju nižestupanjskih sudova, čime se zapravo osporava utvrđeno činjenično stanje, što u ovoj fazi postupka nije dopušteno.

4.3. Uz to se drugo pitanje svojim sadržajem temelji na činjeničnim okolnostima konkretnog slučaja pa zbog toga može biti od značenja samo za preispitivanje pravilne primjene materijalnog prava u ovoj parnici, ali ne predstavlja istovremeno i pravno pitanje važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.

4.4. Pitanja postavljena u prijedlogu za dopuštenje revizije iz odredbe čl. 385.a st. 1. ZPP, koja bi opravdala intervenciju ovog revizijskog suda i zauzimanje pravnog shvaćanja, moraju imati i opći karakter (značenje, važnost) tako da bi shvaćanje koje ovaj sud izražava u odnosu na njih moglo biti općenito i ubuduće primjenjivo u neograničenom broju slučajeva u primjeni norme na koju se odnosi (važno za osiguranje jedinstvene primjene zakona i ravnopravnost svih u njegovoj primjeni).

4.5. Kako navedena dva pitanja, koje je tužiteljica postavila, nemaju takvih (potrebnih) obilježja, ona ne udovoljavaju pretpostavkama propisanim čl. 385.a st. 1. ZPP za dopuštenost revizije. Stoga ni pozivanje na odluke drugih sudova nije od značenja za dopuštanje podnošenja revizije (u tom smislu i ovaj sud u Rev-2803/13-2 od 31. listopada 2017. i Rev-103/14-2 od 6. prosinca 2017.).

5. U odnosu na treće pitanje, kojim tužiteljica pita jesu li sudovi potpuno slobodni u ocjeni provedenih dokaza te stanju spisa i ocjeni o tome kada je predmet spora dovoljno raspravljen da se o njemu može donijeti pravilna odluka, i slobodni u odabiru razloga obrazloženja svoje ocjene, ističe se da je u samom ZPP u čl. 8., čl. 220. i čl. 304. dan odgovor na to pitanje, a to pitanje nije ni usmjereno na bitnu povredu postupovnih odredbi, te iz tog razloga ni to pitanje nije važno smislu odredbe čl. 385.a st. 1. ZPP. I u tom pitanju tužiteljica polazi od premisa na kojima sudovi nisu temeljili svoje odluke (da je isplatu novčanog iznosa izvršio zaposlenik koji nije bio ovlašten sklapati ugovore u ime tužiteljice, da tuženik o predmetnim isplatama nije imao nikakvih saznanja), pa ni odgovor na to postavljeno pitanje ne može utjecati na odluku u konkretnom sporu.

6. Kako od odgovora na navedena pitanja ne zavisi odluka u ovoj pravnoj stvari ne radi se o važnim pitanjima, niti o dostatnim razlozima za intervenciju ovoga suda putem revizije. Slijedom navedenog, u ovoj pravnoj stvari nisu kumulativno ispunjene pretpostavke iz čl. 387. st. 3. ZPP, to je na temelju odredbe čl. 392. st. 1. i 6. ZPP, riješeno kao u izreci.

Zagreb, 25. kolovoza 2021.