- 1 -              Rev 1367/2017-2

 

 

 

 

 

Broj: Rev 1367/2017-2

 

 

 

R E P U B L I K A   H R V A T S K A

R J E Š E N J E

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Željka Glušića predsjednika vijeća, mr. sc. Igora Periše člana vijeća i suca izvjestitelja, Renate Šantek članice vijeća, Dragana Katića člana vijeća i Darka Milkovića člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljica: 1. V. T. iz S., OIB: … , 2. S. S. iz S., OIB: … , 3. L. T. iz S., OIB: … i 4. T. T. iz S., OIB: … , koje zastupaju punomoćnici odvjetnici u Odvjetničkom društvu B. & p. iz S., protiv tuženika A. K. iz S., OIB: … , kojeg zastupaju punomoćnici P. J. i J. P., odvjetnici u S., radi uporabe tuđe stvari u svoju korist, odlučujući o tuženikovoj reviziji protiv presude Županijskog suda u Splitu poslovni broj Gž-2872/15 od 2. veljače 2017., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Splitu poslovni broj Pi-10/14 od 20. kolovoza 2015., u sjednici vijeća održanoj 25. kolovoza 2021.,

 

r i j e š i o   j e:

 

              I. Prihvaća se tuženikova revizija glede pravnoga pitanja je li za ocjenu prava suvlasnika, a neposjednika nekretnine da od posjednika i ujedno drugoga suvlasnika te nekretnine potražuje naknadu za korištenje njegova suvlasničkoga dijela mjerodavna odredba čl. 1120. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ br. 35/05, 41/08/ 125/11, 78/15 i 29/18) ili su mjerodavne odredbe čl. 164. st. 1. i čl. 165. st. 1. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima („Narodne novine“ br. 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 143/12 i 152/14), ukidaju se presuda Županijskog suda u Splitu poslovni broj Gž-2872/15 od 2. veljače 2017. i presuda Općinskog suda u Splitu poslovni broj Pi-10/14 od 20. kolovoza 2015. i predmet vraća sudu prvoga stupnja na ponovno suđenje.

 

              II. O troškovima postupka u povodu revizije odlučit će se u konačnoj odluci.

 

Obrazloženje

 

1. Pobijanom drugostupanjskom presudom odbijena je tuženikova žalba kao neosnovana i potvrđena je presuda suda prvoga stupnja u dijelu kojim je tuženiku naloženo da:

 

- prvotužiteljici V. T. plati 15.000,00 kn sa zateznim kamatama (t. II/1 izreke),

 

- drugotužiteljici S. S. plati 15.000,00 kn sa zateznim kamatama (t. II/2 izreke),

 

- trećetužiteljici L. T.. plati 7.500,00 kn sa zateznim kamatama (t. II/3 izreke),

 

- četvrtotužiteljici T. T. plati 7.500,00 kn sa zateznim kamatama (t. II/4 izreke), - tužiteljicama nadoknadi parnične troškove u iznosu od 12.935,87 kn (t. III izreke).

 

2. Protiv drugostupanjske presude tuženik je podnio reviziju pozivom na odredbu čl. 382. st. 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13 i 89/14 - dalje: ZPP), zbog pravnog pitanja za koje smatra da je važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni i predložio je ovom revizijskom sudu da preinači nižestupanjske presude tako da tužbene zahtjeve odbije kao neosnovane ili da ih ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

 

3. Tužiteljice na reviziju nisu odgovorile.

 

4. Revizija je osnovana.

 

5. S obzirom na to da vrijednost predmeta spora pobijane presude u odnosu na ijednu od tužiteljica ne prelazi 200.000,00 kn, da ta presuda nije donesena u sporu o postojanju ugovora o radu, odnosno prestanku radnog odnosa ili radi utvrđenja postojanja radnog odnosa, a nije donesena ni prema odredbama čl. 373.a i 373.b ZPP, nije ju moguće pobijati revizijom iz odredbe čl. 382. st. 1. ZPP.

 

6. Odredbom čl. 382. st. 2. ZPP propisano je da u slučajevima u kojima ne mogu podnijeti reviziju iz čl. 381. st. 1. toga Zakona, stranke mogu podnijeti reviziju protiv drugostupanjske presude ako odluka u sporu ovisi o rješenju nekoga materijalnopravnog ili postupovnopravnog pitanja važnog za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, primjerice:

- ako o tom pitanju revizijski sud još uvijek nije zauzeo shvaćanje odlučujući u pojedinim predmetima na odjelnoj sjednici, a riječ je o pitanju o kojemu postoji različita praksa drugostupanjskih sudova,

- ako je o tom pitanju revizijski sud već zauzeo shvaćanje, ali je odluka drugostupanjskog suda utemeljena na shvaćanju koje nije podudarno s tim shvaćanjem,

- ako je o tom pitanju revizijski sud već zauzeo shvaćanje i presuda se drugostupanjskog suda temelji na tom shvaćanju, ali bi, osobito uvažavajući razloge iznesene tijekom prethodnog prvostupanjskog i žalbenog postupka, zbog promjene u pravnom sustavu uvjetovane novim zakonodavstvom ili međunarodnim sporazumima te odlukom Ustavnog suda Republike Hrvatske, Europskog suda za ljudska prava ili Europskog suda, trebalo preispitati tu praksu.

 

7. U reviziji podnesenoj na temelju čl. 382. st. 2. ZPP stranka treba određeno naznačiti pravno pitanje zbog kojeg ju je podnijela uz određeno navođenje propisa i drugih važećih izvora prava koji se na njega odnose te izložiti razloge zbog kojih smatra da je ono važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni (čl. 382. st. 3. ZPP).

 

8. Dakle, iz sadržaja naprijed navedenih odredaba ZPP-a jasno proizlazi da je, da bi se moglo pristupiti ocjeni je li riječ o pravnom pitanju važnom za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni i s tim u vezi dopuštenosti revizije, potrebno da revizija sadrži sljedeće elemente: određeno pravno pitanje, da je riječ o pitanju o čijem rješenju ovisi odluka u konkretnom sporu, da se radi o pravnom pitanju važnom za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni i da su u reviziji određeno navedeni razlozi zbog kojih revident smatra da je to pravno pitanje važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.

 

9. Kad u reviziji izostane bilo koja od navedenih zakonskih pretpostavki za dopuštenost revizije, koje moraju biti kumulativno ispunjene, izvanredna revizija nije dopuštena u smislu čl. 382. st. 3. ZPP.

 

10. Na temelju odredbe čl. 392.a st. 2. ZPP ovaj je sud pobijanu presudu ispitao u cijelosti, jer je tuženik revizijom u tom opsegu i pobija, a samo zbog pitanja koje je važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni zbog kojeg je podnesena i koje je u njoj određeno naznačeno uz kao takvo uz pozivanje na propise i druge izvore prava koji se na to pitanje odnosi.

 

11. Predmet spora zahtjevi su tužiteljica za obvezivanje tuženika na isplatu, sve s obzirom na to da je, kako to tužiteljice drže, u određenom razdoblju tuženik koristio dio od njihovih ukupno ½ suvlasničkih dijelova nekretnine, u naravi kuće. Te zahtjeve tužiteljice temelje na odredbi čl. 1120. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine br. 35/05, 41/08/ 125/11, 78/15 i 29/18), prema kojoj: „Kad je netko tuđu stvar uporabio u svoju korist, vlasnik može zahtijevati, nezavisno od prava na naknadu štete, ili ako nje nema, da mu ovaj naknadi korist koju je imao od uporabe.“

 

12. Iz obrazloženja prvostupanjske presude proizlazi:

 

- utvrđenje da su parnične stranke suvlasnici nekretnine čest. zem. 1029/10 k.o. S., z.u. 15906, i to prvotužiteljica V. T. i drugotužiteljica S. S. svaka u 2/12 dijela, a trećetužiteljica L. T. i četvrtotužiteljica T. T. svaka u 1/12 dijela, dok je tuženik suvlasnik u preostaloj polovini dijela, a koja nekretnina je u naravi kuća koja se sastoji od stana u prizemlju površine 82,49 m2 koji koriste tužiteljice, stana na prvom katu površine 91,10 m2 koji koristi tuženik i stana na drugom katu površine 95,87 m2 koji po tuženikovu odobrenju koristi njegov sin,

 

- da tužiteljice isplatu od tuženika zahtijevaju u odnosu na stan na drugom katu,

 

- utvrđenje da bi se stan na drugom katu mogao iznajmiti za 3.000,00 kn na mjesec.

 

Stoga prvostupanjski sud smatra da tužiteljicama zajedno, s obzirom na udjele u suvlasništvu, pripada polovina tog iznosa, odnosno, konkretno, također s obzirom na njihove suvlasničke omjere, prvotužiteljici V. T. i drugotužiteljici S. S. po 500,00 kn svakoj, a trećetužiteljici L. T. i četvrtotužiteljici T. T. po 250,00 kn svakoj na mjesecu, te je za razdoblje od 1. listopada 2012. do 31. ožujka 2013. „s naslova upotrebe tuđe stvari u svoju korist“ i pozivom na odredbu čl. 1120. ZOO, prvotužiteljici V. T. i drugotužiteljici S. S. dosudio po 15.000,00 kn svakoj, a trećetužiteljici L. T. i četvrtotužiteljici T. T. po 7.500,00 kn svakoj.

 

13. Od pravnog pitanja koje je tuženik u reviziji postavio ovisi odluka u ovom sporu i ono je važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni iz razloga koji je tuženik naveo u reviziji – zbog toga što je pravno shvaćanje zauzeto u pobijanoj presudi različito od onog zauzetog u odluci drugog županijskog suda, presudi Županijskog suda u Varaždinu poslovni broj Gž-1594/15 od 21. prosinca 2015. i pravnog shvaćanja zauzetog na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 26. listopada 2009.

 

14. Spor kojeg je predmet navodna uporaba dijela nekretnine u suvlasništvu tužiteljica bez osnove koja bi tuženiku davala pravo posjedovati taj dio i bez plaćanja naknade za njegovo korištenje valja razriješiti prema:

 

- odredbama čl. 165. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima („Narodne novine“ br. 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 143/12 i 152/14 - dalje: ZVDSP), kojima je uređen „pravni položaj nepoštenog posjednika“, a kojima je propisano: „Nepošteni posjednik tuđe stvari mora je predati vlasniku ili osobi koju taj odredi te naknaditi sve štete koje su na njoj nastale i sve koristi koje je imao za vrijeme svojega posjedovanja, pa i one koje bi stvar dala da ih nije zanemario“ (st. 1.) i: „Od časa kad je pošteni posjednik postao nepošten, njegova se prava i obveze ravnaju prema pravilima postavljenim za nepoštenoga posjednika, isto se tako ravnaju i u pogledu onoga što je pošteni posjednik činio sa stvarju neprimjereno onom pravu na posjed za koje je vjerovao da mu pripada“ (st. 6.);

 

- odredbi čl. 18. st. 3. ZVDSP prema kojoj: „Posjed je pošten ako posjednik kad ga je stekao nije znao niti je s obzirom na okolnosti imao dovoljno razloga posumnjati da mu ne pripada pravo na posjed, ali poštenje prestaje čim posjednik sazna da mu pravo na taj posjed ne pripada.“,

 

a ne primjenom odredbe čl. 1120. ZOO kojem je uređen pravni institut „stjecanja bez osnove“ – korištenje tuđe stvari.

 

15. Sve navedeno prethodno u ovom obrazloženju (pod 14.) s obzirom na:

 

- pravno shvaćanje zauzeto na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 26. listopada 2009. glede pitanja primjene i tumačenja odredaba čl. 164. st. 1. i čl. 165. st. 1. ZVDSP-a, koje glasi: „Ako je određena stvar još uvijek u nepromijenjenom obliku (očuvanog identiteta) u posjedu nevlasnika valja primijeniti odredbe čl. 164. st. 1. i čl. 165. st. 1. ZVDSP, prema kojim odredbama je samo nepošteni posjednik dužan naknaditi koristi od uporabe tuđe stvari. Ako je određena stvar uporabljena na način da je promijenila identitet (radi čega nije moguće ili gospodarski nije opravdano vraćanje te stvari), tek u takvoj situaciji valja primijeniti odredbu čl. 1120. ZOO, prema kojoj je osoba koja je uporabila tuđu stvar u svoju korist dužna vlasniku naknaditi korist i bez obzira na svoje poštenje odnosno nepoštenje.“ te

 

- to da u konkretnom slučaju nije utvrđeno da je predmetna nekretnina uporabljena tako da je promijenila identitet i da zbog toga nije moguće ili gospodarski nije opravdano njeno vraćanje tužiteljicama, odnosno da nije moguća njena predaja tužiteljicama u posjed ili suposjed.

 

16. Neovisno o tome može li već i sama pogrešna primjena materijalnog prava kako je to naprijed izloženo tužiteljice dovesti u nepovoljniji položaj, odlučnim za ocjenu o osnovanosti njihovih tužbenih zahtjeva valja uzeti i to:

 

- da je odredbom čl. 38. st. 1. ZVDSP propisano: „Nije li što drugo određeno, svaki suvlasnik smije izvršavati glede cijele stvari sve ovlasti koje ima kao nositelj dijela prava vlasništva bez suglasnosti ostalih suvlasnika, ako time ne vrijeđa prava ostalih suvlasnika.“,

 

- da je odredbom čl. 42. st. 1. ZVDSP propisano: „Svim suvlasnicima pripada pravo na suposjed stvari, ali oni mogu odlučiti da će međusobno podijeliti posjed stvari i/ili izvršavanje svih ili nekih vlasničkih ovlasti glede nje.“,

 

- da u smislu tih odredaba ZVDSP-a, do podjele predmetne nekretnine i utvrđenja koji njen realni dio pripada svakom od suvlasnika, odnosno, s obzirom da nije sporno da se u ovom slučaju radi o zgradi s tri zasebna stana, moguće i do uspostave etažnoga vlasništva ako bi takva uspostava bila moguća, svi suvlasnici imaju pravo koristiti cijelu nekretninu („izvršavati glede cijele stvari sve ovlasti“),

 

- da se s obzirom na to kako je prethodno navedeno u vezi s ovlašću tuženika kao jednog od suvlasnika predmetne nekretnine da suposjed izvršava glede cijele nekretnine, u okolnostima konkretnog slučaja ne može prihvatiti da je tuženik već samim korištenjem nekretnine u njezinoj cjelini koristio tuđu nekretninu odnosno tuđi suvlasnički dio te nekretnine bez ovlasti da to čini, pogotovo ne kao nepošteni posjednik i već od časa saznanja za suvlasništvo tužiteljica, a sve u izostanku njihova zahtjeva im se omogući suposjed dijela nekretnine, stana na drugom katu,

 

- da bi, stoga, tužiteljice naknadu koristi o kojoj je riječ u odredbi čl. 165. st. 1. ZVDSP s uspjehom mogle zahtijevati samo ako bi od tuženika zahtijevale predaju dijela nekretnine za koji tvrde da ga tuženik koristi samostalno te

 

- da, iz dosada provedenog postupka proizlazi da takav zahtjev tužiteljice prema tuženiku nisu postavile, uz napomenu da to ne proizlazi iz navoda tužiteljica da „tuženik neovlašteno i bez odobrenja tužitelja, isključujući iste godinama …koristi II. kat i potkrovlje, iako na to nema pravo“, a ni iz tvrdnje drugostupanjskog suda u obrazloženju pobijane presude, da je, samo zato što je dopustio svom sinu da koristi stan na drugom katu tužitelj „time onemogućio tužiteljicama korištenje II. kata kuće“.

 

16. Isto je shvaćanje ovaj sud izrazio u svojim ranijim odlukama, primjerice: Rev 3299/2014-2 od 21. studenoga 2018., Rev 1981/2017-3 od 15. svibnja 2019. i Rev 1509/2017-2 od 10. studenoga 2020.

 

17. Kako su nižestupanjski sudovi pogrešno primijenili materijalno pravo jer nisu primijenili odredbe čl. 164. i 165. ZVDSP, to nisu utvrdili činjenicu odlučnu za primjenu tih zakonskih odredaba – je li tuženik u spornom razdoblju bio pošten ili nepošten (i od kada) posjednik predmetne nekretnine.

 

18. Stoga je na temelju odredbe čl. 395. st. 2. ZPP valjalo prihvatiti tuženikovu reviziju, ukinuti nižestupanjske presude i predmet vratiti sudu prvoga stupnja na ponovno suđenje (t. I. izreke) u kojem će se otkloniti nedostaci na koje je ukazano ovim rješenjem.

 

19. Odlučivanje o troškovima revizije ostavljeno je za konačnu odluku na temelju odredbe čl. 166. st. 3. ZPP (t. II. izreke).

 

Zagreb, 25. kolovoza 2021.

 

                                                                                                                              Predsjednik vijeća:

                                                                                                                              Željko Glušić, v.r.