Poslovni broj: 78 Pž-307/2020-3

1

 

 

 

 

REPUBLIKA HRVATSKA

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske

Berislavićeva 11, Zagreb

Poslovni broj: 78 Pž-307/2020-3

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

 

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Dubravke Matas, predsjednice vijeća, Mladena Šimundića, suca izvjestitelja i Josipa Turkalja, člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice REPUBLIKA HRVATSKA, OIB 52634238587, koju zastupa Županijsko državno odvjetništvo u Zagrebu, Građansko – upravni odjel, protiv tuženika T. d.o.o. Z., OIB …, kojeg zastupa punomoćnica T. V., odvjetnica u Z., radi utvrđenja prava vlasništva, odlučujući o tuženikovoj žalbi protiv presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1734/2017-14 od 19. prosinca 2019., u sjednici vijeća održanoj 25. kolovoza 2021.

 

p r e s u d i o   j e

 

Preinačuje se presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj
P-1734/2017-14 od 19. prosinca 2019. i sudi:

 

I. Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev koji glasi:

„Utvrđuje se da je tužiteljica Republika Hrvatska, OIB: 52634238587, na temelju zakona vlasnik 4/5 dijela z.k.č.br. …, u naravi tri zgrade, livada, površine 4662 m2, upisane u zk.ul. … k.o. T. i 104/2500 dijela z.k.č.br. …, u naravi zgrada br. 48 i zgrada i dvorište, površine 3761 m2, upisane u zk.ul. … k.o. T., što je tuženik T. d.o.o. Z., OIB: …, dužan priznati i trpjeti uknjižbu prava vlasništva predmetnih nekretnina u korist tužitelja u zemljišnim knjigama i drugim javnim očevidnicima. Nalaže se tuženiku T. d.o.o. Z., OIB: …, Republici Hrvatskoj naknaditi troškove parničnog postupka u iznosu od 20.000,00 kn, s zateznim kamatama tekućim na taj iznos od 19. prosinca 2019. do isplate, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za pet postotna poena, u roku od 8 (osam) dana.“

 

II. Nalaže se tužiteljici u roku osam dana platiti tuženiku trošak parničnog postupka u iznosu od 26.525,50 kn (dvadesetšesttisućapetstodvadesetpet kuna i pedeset lipa).

 

III. Odbija se kao neosnovan tuženikov zahtjev da mu tužiteljica plati trošak parničnog postupka u daljem iznosu od 625,00 kn (šestodvadesetpet kuna).

 

Obrazloženje

 

1. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1734/2017-14 od 19. prosinca 2019. utvrđeno je vlasništvo tužiteljice na nekretnini koja je predmet spora, te je naloženo tuženiku trpjeti uknjižbu tužiteljice u zemljišne knjige (točka I. izreke), kao i platiti tužiteljici trošak parničnog postupka (točka II. izreke). U bitnome prvostupanjski sud navodi kako je predmetna nekretnina, prema čl. 2. Zakona o pretvorbi prava na društvenim sredstvima bivših društveno političkih organizacija („Narodne novine“ broj 70/97) navedena nekretnina postala vlasništvo Republike Hrvatske. Pri tome ukazuje kako se za tuženika, kao stjecatelja nekretnine, ne može primijeniti načelo povjerenja u zemljišne knjige, sukladno čl. 388. st. 5. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima („Narodne novine“ broj: 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 129/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09, 90/10, 143/12 i 152/14; dalje: ZV).

 

2. Protiv navedene presude žalbu je podnio tuženik, zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja te pogrešne primjene materijalnog prava. U bitnome navodi kako je prednik tuženika stekao pravo vlasništva, a ne korištenja, još 1953. godine, pa činjenično stanje nije pravilno utvrđeno, niti je materijalno pravo pravilno primijenjeno, posebno stoga što predmetna nekretnina nije bila obuhvaćena odredbama Zakona o nacionalizaciji najamnih zgrada i građevinskih zemljišta od 26. prosinca 1958. Kako predniku tuženika nekretnine nikada nisu bile oduzete, a dobio ih je u vlasništvo 1953. godine, on je ostao vlasnikom nekretnine. U odnosu na pitanje povjerenja u zemljišne knjige, ukazuje kako je odgoda primjene tog načela prestala važiti 1. siječnja 2017., nakon kojeg dana se tužitelj više ne može pozivati na tu odredbu, pri čemu ukazuje i na povijesne izvatke iz zemljišnih knjiga, koje prileže spisu. Predlaže ukinuti presudu, odnosno istu preinačiti u smislu žalbenih navoda, uz naknadu troškova postupka.

 

3. Odgovor na žalbu nije podnesen.

 

4. Žalba je osnovana.

 

5. Pobijana odluka ispitana je u granicama razloga navedenih u žalbi sukladno čl. 365. st. 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91, 91/92 112/99, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14 i 70/19; dalje: ZPP) i pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 2., 4., 8., 9., 11., 13. i 14. ZPP-a kao i na pravilnu primjenu materijalnog prava.

 

6. Činjenično stanje bitno za donošenje odluke utvrdio je prvostupanjski sud, i isto nije sporno između stranaka, a proizlazi iz isprava u spisu, pri čemu je potrebno posebno ukazati na povijesne izvatke na str. 16.-19. i 23.-26. spisa, o čemu će biti kasnije riječi. Nekretnine koje su predmet spora 28. prosinca 1953. Narodni odbor Općine „T.“ ustupio je u korist Socijalističkog Saveza Radnog Naroda Hrvatske -Općinski odbor T., Z. uz ovlaštenje da u zemljišnim knjigama ishodi uknjižbu prava vlasništva.

 

7. Promjena prava korištenja u pravo vlasništva provedeno je nakon preoblikovanja u društvenopravnu osobu pod nazivom A. S. H. Nadalje, nakon 1998. godine predmetnim nekretninama raspolagalo u više navrata na način da je A. S. H. iste otuđila u korist V.- K. d.o.o. Ugovorom o kupoprodaji 22. svibnja 1998. zatim L. B. U. o kupoprodaji 21. siječnja 1999. Svoj dio nekretnine D. J. stekla je temeljem presude na temelju priznanja dana 16. lipnja 1997, a potom su L. B. i D. J. svoje suvlasničke dijelove Ugovorom o ortakluku od 1. kolovoza 2005. prenijeli su na T. N. d.o.o. i P. G. d.o.o.

 

8. Nakon tog prijenosa, T. N. d.o.o. i P. G. d.o.o. su svoje suvlasničke dijelove prenijeli Ugovorom o kupoprodaji od 11. siječnja 2011. i 13. siječnja 2011. na P. H. d.o.o., koje je promijenilo tvrtku u T. d.o.o. ovdje tuženika koji je upisan u zemljišnim knjigama.

 

9. Presudom Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gž-823/13-2 od 4. listopada 2016.g. utvrđeno je u odnosu na A. S. H., V.- K. d.o.o., L. B. i D. J. da je Republika Hrvatska vlasnik predmetnih nekretnina u odnosu na Akciju Socijaldemokrata Hrvatske, V.-K. d.o.o., L. B. i D. J.

 

10. Zabilježba tog spora upisana je u zemljišne knjige 2006. godine, dakle nakon što su L. B. i D. J. svoj dio nekretnine prenijeli na T. N. d.o.o. i P. G. d.o.o., i nakon što su navedena trgovačka društva upisana kao vlasnici nekretnine u zemljišnim knjigama.

 

11. Dakle, u trenutku podnošenja tužbe pred Općinskim građanskim sudom u Zagrebu (11. studenog 2005.) i upisa zabilježbe spora na nekretninama koje su predmet ovog spora, iste su već bile upisane kao vlasništvo T. N. d.o.o. i P. G. d.o.o., a ta trgovačka društva nisu bila obuhvaćena predmetnom tužbom.

 

12. Pri tome ovaj sud ukazuje kako je u zemljišnim knjigama, povodom tužbe Republike Hrvatske protiv A. S. H., V.-K. d.o.o., L. B. i D. J., upisana zabilježba spora još 9. travnja 1999., no ista je brisana na temelju pravomoćne presude Općinskog suda u Zagrebu poslovni broj P-5134/99 od 20. lipnja 2003.

 

13. Ovaj sud ukazuje kako iz spisa proizlazi i da je Republika Hrvatska, Ministarstvo financija, Porezna uprava, naplatila porez na promet nekretnina na kupoprodajni ugovor između A. S. H. i V.-K. d.o.o., dok je sve promjene po kupoprodajnim i drugim ugovorima proveo Zemljišnoknjižni odjel Općinskog suda u Zagrebu. Nadalje, kako do prijenosa vlasništva u zemljišnim knjigama nije moglo doći bez ovjere potpisa na ugovorima odnosno ispravama (čl. 52. st. 1. Zakona o zemljišnim knjigama, „Narodne novine“ broj: 91/96, 68/98, 137/99, 114/01, 100/04, 107/07, 152/08, 126/10, 55/13, 60/13 i 107/17; dalje: ZZK) zakonska je predmnijeva da je javni bilježnik jedan primjerak svakog od navedenih ugovora proslijedio Poreznoj upravi, sukladno čl. 15. st. 1. tada važećeg Zakona o porezu na promet nekretnina („Narodne novine“ broj: 69/97, 26/00, 127/00, 153/02, 22/11, 143/14 i 115/16). Dakle, tužitelj je, putem Ministarstva financija Porezna uprava bio upoznat sa svakom promjenom vlasništva na nekretnini, te za ovaj sud nema sumnje kako je u svakom od navedenih slučajeva promjene donio i odgovarajuće porezno rješenje.

 

14. Nadalje, kada se pažljivo promotre povijesni izvaci iz zemljišne knjige na str. 16.-19. i 23.-26. spisa, vidljivo je kako iz istih ne proizlazi da bi tužitelj stekao nekretninu na kojoj je bilo upisano društveno vlasništvo. Naime, prema čl. 388. st. 5. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima („Narodne novine“ broj: 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 129/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09, 90/10, 143/12 i 152/14; dalje: ZV), načelo povjerenja u zemljišne knjige neće se primjenjivati u korist stjecanja ako se njime stječe nekretnina na kojoj je bilo upisano društveno vlasništvo, a taj upis nije brisan prije stupanja na snagu tog zakona (1. siječnja 1997.). Prema priloženim povijesnim izvacima iz zemljišne knjige na str. 16.-19. i 23.-26. spisa ne može se zaključiti kako bi predmetna nekretnina bila u društvenom vlasništvu, jer isto u navedenim povijesnim izvacima nije upisano.

 

15. Slijedom navedenog, iz isprava u spisu proizlazi kako je tuženik kupio nekretninu od osobe koja u tom trenutku bila upisana u zemljišne knjige kao vlasnik nekretnine, pri čemu je u tom trenutku postojala i pravomoćna presuda Općinskog suda u Zagrebu, kojom je odbijen zahtjev Republike Hrvatske za brisanje upisa prava vlasništva i uspostave ranijeg zemljišnoknjižnog stanja, a iz povijesnog izvatka se nije moglo zaključiti da se u ovom slučaju ne bi moglo primijeniti načelo povjerenja u zemljišne knjige.

 

16. Kada se tome doda i činjenica da je Ministarstvo financija Porezna uprava uredno utvrdila postojanje porezne obveze na temelju ugovora o prodaji nekretnina (za dio koji se odnosi na stjecatelja V.-K. d.o.o. postoji i dokaz da je isti porez plaćen), kao i da je Općinski sud u Zagrebu Zemljišnoknjižni odjel izvršio upis svih promjena prava vlasništva u zemljišnim knjigama, jasno je kako tuženik ne može snositi odgovornost za moguće pogreške tijela javne vlasti.

 

17. Upravo imajući u vidu gore navedene nesporne činjenice, valja ukazati na postojeću praksu Europskog suda za ljudska prava (dalje: ESLJP). Naime, u svojim odlukama ESLJP ponavlja da rizik bilo kakve greške koju su počinila državna tijela mora snositi država, te da se greške ne smiju ispravljati na trošak dotičnog pojedinca, posebice kada ne postoji drugi suprotstavljeni privatni interes (vidi predmete Trgo protiv Hrvatske, predmet broj 3528/04 od 11. lipnja 2009., vezano za raniji predmet Gashi protiv Hrvatske, predmet br. 32457/05, stavak 40. od 13. prosinca 2007., a sve vezano za raniju odluku ESLJP Radchinov protv Rusije, br. 65582/01, stavak 50., od 24. svibnja 2007.).

 

18. Ovaj sud ukazuje kako se pojam „država“ u smislu odluka ESLJP ne odnosi samo na Republiku Hrvatsku odnosno njena ministarstva, već da su njime obuhvaćeni i postupci svih tijela javne vlasti, što uključuje i sudove. S obzirom na to da, u ovom konkretnom slučaju, ne postoji kakav drugi suprotstavljeni privatni interes, već se spor vodi između tijela javne vlasti i tuženika, sve greške koje su počinila tijela javne vlasti mora snositi država.

 

19. Zbog gore navedenih razloga ovaj sud nije niti ispitivao žalbene navode koji se odnose na pitanje zakonitog, savjesnog i poštenog korištenja nekretnine od strane tuženika i njegovih prednika od 1953. godine, niti druga pitanja istaknuta u žalbi, makar iz isprava u spisu proizlazi kako je tuženik i po tim osnovama ostvario uvjete za stjecanje vlasništva dosjelošću, a ne samo pravnim poslom.

 

20. Slijedom navedenog, tuženikova je žalba uvažena, a pobijana presuda preinačena (čl. 373. t. 3. ZPP-a), a tužiteljici je naloženo platiti tuženiku troškove parničnog postupka (čl. 166. st. 2. ZPP-a).

 

21. U odluci o troškovima postupka ovaj je sud primijenio odredbe čl. 154. st. 1., 155. st. 1., 164. st. 1. i 166. st. 2. ZPP-a, odredbe Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj: 142/12, 103/14 i 118/14) kao i Zakona o sudskim pristojbama („Narodne novine“ broj: 74/95, 57/96, 137/02, 125/11, 112/12 i 157/13) i Tarifu sudskih pristojbi.

 

22. Primjenom gore navedenih odredaba žalitelju pripada trošak sastava odgovora na tužbu u iznosu od 5.000,00 kn (Tbr. 8. t. 1. Tarife), trošak pristupa na ročište 3. srpnja 2019. i 11. studenog 2019. po 5.000,00 kn (Tbr. 9. t. 1. Tarife), te trošak sastava žalbe 6.250,00 kn (Tbr. 10. t. 1. Tarife), sve uvećano za pripadajući PDV u iznosu od 5.312,50 kn, odnosno ukupno 26.525,50 kn.

 

23. Tuženik je odbijen sa zahtjevom za naknadu troška ročišta za objavu presude u iznosu od 500,00 kn uvećano za 125,00 kn PDV-a, jer na isto nije pristupio.

 

Zagreb, 25. kolovoza 2021.

 

Predsjednica vijeća

Dubravka Matas