- 1 -              Rev 1628/2017-3

 

 

 

 

 

Broj: Rev 1628/2017-3

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Mirjane Magud predsjednice vijeća, mr. sc. Dražena Jakovine člana vijeća i suca izvjestitelja, Marine Paulić članice vijeća, Goranke Barać-Ručević članice vijeća i Damira Kontreca člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja R. d.o.o. OIB ... iz Z., kojeg zastupa punomoćnik G. O., odvjetnik u Z., protiv I. tuženice J. F. OIB ... i II. tuženice M. D. OIB ... , obje iz Z., koje zastupa punomoćnik M. M., odvjetnik u Z. uz sudjelovanje umješača na strani tuženica Grada Zagreba OIB ... , Z., kojeg zastupa punomoćnik V. K., odvjetnik u Z., radi predaje u posjed, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gž-8886/2015-2 od 9. studenoga 2016., kojom je potvrđena presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj Ps-333/12-41 od 30. rujna 2015., u sjednici održanoj 25. kolovoza 2021.,

 

p r e s u d i o j e:

 

Odbija se revizija tužitelja kao neosnovana.

 

Obrazloženje

 

1. Presudom suda prvoga stupnja odbijen je tužbeni zahtjev na predaju u posjed nekretnina pobliže opisanih u izreci (točka I. izreke). Odlučeno je o troškovima postupka (točka II. izreke).

 

2. Presudom suda drugoga stupnja odbijena je žalba tužitelja i potvrđena je prvostupanjska presuda.

 

3. Protiv presude suda drugoga stupnja tužitelj je podnio reviziju na temelju odredbe čl. 382. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 28/13 i 89/14, dalje: ZPP) zbog svih zakonom predviđenih razloga. Predlaže ukinuti nižestupanjske presude. Traži naknadu troškova za sastav revizije.

 

4. Odgovor na reviziju nije podnesen.

 

5. Revizija nije osnovana.

 

6. Ovaj sud je pobijanu presudu ispitao u smislu odredbe čl. 392.a st. 1. ZPP-a samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

 

7. Prije svega tužitelju valja ukazati da razloge za podnošenje revizije treba jasno i određeno navesti. Pozivanje na sve zakonom propisane razloge je uopćeno i kao takvo ne može dovesti do ispitivanja pobijane presude zbog svih razloga iz čl. 385. ZPP-a. Iz sadržaja revizije valja zaključiti da tužitelj presudu pobija zbog bitne povrede odredaba postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a, kao i zbog pogrešne primjene materijalnog prava. Tužitelj kao bitnu povredu ističe tvrdnju da sud drugoga stupnja nije pravilno tumačio institut pravomoćnosti te da nije iznio nikakav stav glede navoda žalbe o zaštiti povjerenja u zemljišne knjige. Na ovakve navode tužitelju valja odgovoriti da su nižestupanjski sudovi posve jasno obrazložili zbog čega smatraju da pravomoćnost rješenja o nacionalizaciji nije od utjecaja na razrješenje ove pravne stvari. Isto tako, drugostupanjski je sud sasvim jasno ukazao tužitelju da primjena načela zaštite povjerenja u zemljišne knjige nije od značenja za pravilnost i zakonitost žalbom pobijane prvostupanjske presude. Stoga nije počinjena opisana bitna povreda odredaba postupka, pa je pozivanje tužitelja na istu neosnovano.

 

8. U postupku pred nižestupanjskim sudovima u bitnome je utvrđeno da je tužitelj upisan kao vlasnik nekretnine opisane u izreci, koje je vlasništvo upisano na temelju kupoprodajnog ugovora od 19. svibnja 2009. sklopljenog s prodavateljima Z. D. i D. D. koji su pak tu nekretninu naslijedili iza pok. Z. D. kao uknjiženog vlasnika. Nadalje je utvrđeno da je Komisija za nacionalizaciju pri Narodnom odboru općine T. 6. svibnja 1960. donijela rješenje br. Kn 903 kojim se utvrđuje da je danom stupanja na snagu Zakona o nacionalizaciji najamnih i stambenih zgrada i građevinskog zemljišta („Službeni list FNRJ br. 52/58, dalje: Zakon o nacionalizaciji) sporna nekretnina nacionalizirana i postala društveno vlasništvo s obrazloženjem da tadašnji vlasnik Z. D. već ima u vlasništvu nekretnine koje nisu nacionalizirane čime da su ispunjene pretpostavke za nacionalizaciju u smislu čl. 12. Zakona o nacionalizaciji. Utvrđeno je i da tuženice koriste stanove od 1965. kao stanarke te kasnije kao zaštićeni najmoprimci. Konačno utvrđeno je i da rješenje Komisije za nacionalizaciju nije bilo provedeno niti naznačeno u zemljišnim knjigama. Prvostupanjski je sud još i utvrdio da tužitelj prilikom stjecanje nekretnine nije postupao u dobroj vjeri. Slijedom takvih utvrđenja sudovi zaključuju da je predmetna nekretnina na temelju odredaba čl. 8. i 12. Zakona o nacionalizaciji nacionalizirana i postala društveno vlasništvo te time prestala biti privatno vlasništvo po samom zakonu, dok samo rješenje ima deklaratorni značaj. Isto tako zaključuju da nedostatak pravomoćnosti toga rješenja ne može utjecati na vlasnički status nekretnine koji je nastao po samom zakonu te da nedostatak provedbe rješenja u zemljišne knjige ne može imati za posljedicu zadržavanje prava vlasništva od strane tadašnjeg vlasnika i njegovih nasljednika. Konačno zaključuju da nasljednici ranijeg vlasnika nisu mogli naslijediti vlasništvo sporne nekretnine niti isto prenijeti kupoprodajnim ugovorom pa da tužitelj bez obzira na upis nema vlasnička ovlaštenja u smislu odredbi čl. 162. u svezi s čl. 119. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima („Narodne novine“ br. 91/96, 68/96, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01 i 79/06 - dalje: ZV). Stoga tužbeni zahtjev odbijaju.

 

9. U reviziji tužitelj u bitnome ističe dvije okolnosti zbog kojih smatra da su nižestupanjski sudovi donijeli nepravilnu i nezakonitu presudu. Prva se odnosi na nepostojanje pravomoćnosti rješenja o nacionalizaciji, a druga na primjenu instituta povjerenja u zemljišne knjige. Činjenica jest da rješenje o nacionalizaciji nema iskazanu klauzulu pravomoćnosti. Međutim, prema odredbama čl. 8. Zakona o nacionalizaciji, zgrade, dijelovi zgrade i građevinska zemljišta koji su nacionalizirani tim Zakonom postaju društveno vlasništvo danom njegova stupanja na snagu, a rješenjem nadležnog tijela donesenim u postupku određenom tim Zakonom i propisima donesenim na osnovu njega utvrđuje se koji su objekti nacionalizirani. To je u konkretnom slučaju i utvrđeno rješenjem. Stoga se revizijski navodi o tome da je bilo nužno utvrditi ispunjenje pretpostavki za nacionalizaciju, koji zapravo izviru iz shvaćanja tužitelja o potrebi postojanja klauzule o pravomoćnosti, nisu osnovani. Isto je tako neosnovano pozivanje na Odluku Europskog suda za ljudska prava u predmetu G.-M. protiv Republike Hrvatske. Naime u odluci Europskog suda za ljudska prava od 30. ožujka 2010., zahtjev broj 49049/06 odlučivano je o dopustivosti zahtjeva koji se temeljio na bitno drugačijoj činjeničnoj situaciji pred domaćim (našim) sudovima. U konkretnom je slučaju pred domaćim sudovima raspravljana situacija u kojoj rješenje o nacionalizaciji nije uopće doneseno pa je zbog toga utvrđivano je li nekretnina uopće podlijegala Zakonu o nacionalizaciji. U odnosu pak na izostanak klauzule pravomoćnosti rješenja tužitelju valja ukazati na slijedeće. Nacionalizacijom se stječe društveno vlasništvo na originaran način temeljem samog zakona danom stupanja na snagu Zakona o nacionalizaciji, pa pravo vlasništva prijašnjeg vlasnika prestaje i bez brisanja tog prava u zemljišnim knjigama i uknjižbe društvenog vlasništva. Rješenje o nacionalizaciji ima deklaratorni karakter, jer se njime samo utvrđuje koji su objekti nacionalizirani. Stoga i pitanje pravomoćnosti rješenja o nacionalizaciji i uknjižbe nije od odlučnog značaja za ocjenu temeljnog pitanja je li nekretnina bila nacionalizirana, a što u konkretnom slučaju jest. Takvo je, ustaljeno, pravno shvaćanje ovaj revizijski sud izrazio u svojim odlukama Rev-2760/99 od 24. siječnja 2002., Rev-557/2002 od 18. veljače 2003., Rev-159/02 od 27. veljače 2002. i Rev-698/2005 od 7. prosinca 2006. Stoga su suprotni revizijski navodi neosnovani. Tužitelju još valja naglasiti da u konkretnom slučaju nije od utjecaja primjena načela povjerenja u zemljišne knjige. Naime, u konkretnom je slučaju zahtjev odbijen radi toga što tužitelj nema vlasničkopravna ovlaštenja radi činjenice nacionalizacije na što ne utječe povjerenje u zemljišne knjige.

 

10. Zbog navedenoga je u pobijanoj odluci pravilno primijenjeno materijalno pravo iz odredbi čl. 162. u svezi s čl. 119. Zv-a, pa je reviziju valjalo odbiti kao neosnovanu (čl. 393. ZPP-a).

 

Zagreb, 25. kolovoza 2021.

 

                            Predsjednica vijeća:

              Mirjana Magud, v.r.