- 1 -              Rev 2317/2019-6

 

 

 

 

 

Broj: Rev 2317/2019-6

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Mirjane Magud predsjednice vijeća, mr. sc. Dražena Jakovine člana vijeća i suca izvjestitelja, Marine Paulić članice vijeća, Goranke Barać-Ručević članice vijeća i Damira Kontreca člana vijeća, u pravnoj stvari I. tužitelja I. K. (OIB ... ) iz S., II. tužitelja T. K. (OIB ... ) iz S., III. tužiteljice L. T.-Š. (OIB ... ) iz O., IV. tužiteljice Z. Ž. (OIB ... ) iz N., koje zastupa punomoćnik M. G., odvjetnik u S., protiv I. tuženika Z. K. (OIB ... ) iz V., kojeg zastupa punomoćnik M. K., odvjetnik u S., II. tuženice T. K. B. (OIB ... ) iz Z., III. tuženice K. S. (OIB ... ) iz S., IV. tuženice L. K. (OIB ... ) iz S., M. Getaldića 29 i V. tuženika K. K. (OIB ... ) iz S., koje zastupa punomoćnik J. G., odvjetnik u S., radi razvrgnuća suvlasničke zajednice, odlučujući o revizijama I. do V. tuženika protiv presude Županijskog suda u Splitu poslovni broj Gž-2302/2017-6 od 18. listopada 2018., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Splitu poslovni broj P-1314/17 od 4. srpnja 2017., u sjednici održanoj 25. kolovoza 2021.,

 

 

p r e s u d i o  j e:

 

 

Odbijaju se revizije tuženika kao neosnovane.

 

 

Obrazloženje

 

1. Presudom suda prvoga stupnja razvrgnuta je civilnom diobom suvlasnička zajednica na nekretninama pobliže navedenim u izreci presude na način da se svi suvlasnici namire razmjerno suvlasničkim dijelovima što su tuženici dužni trpjeti (točka I. izreke). Odlučeno je o troškovima postupka (točka II. izreke).

 

2. Drugostupanjskom presudom odbijena je žalba tuženika i potvrđena je prvostupanjska presuda.

 

3. Protiv drugostupanjske presude revizije podnose I. tuženik zasebno, II. do V. tuženici zajedno i II. tuženica, koja dokazuje položen pravosudni ispit, zasebno.

 

3.1. I. tuženik podnosi reviziju na temelju odredbe čl. 382. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13 i 89/14 - dalje: ZPP) zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i zbog pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže da Vrhovni sud Republike Hrvatske preinači pobijanu presudu na način da odbije tužbeni zahtjev, odnosno da ukine nižestupanjske presude i predmet vrati sudu prvoga stupnja na ponovno postupanje.

 

3.2. Reviziju iz čl. 382. st. 1. ZPP-a podnose II. do V. tuženici zbog bitnih povreda odredaba postupka i zbog pogrešne primjene materijalnog prava. Predlažu ukinuti nižestupanjske presude i predmet vratiti na ponovno suđenje prvostupanjskom sudu.

 

3.3. Reviziju iz čl. 382. st. 1. toč. 1. ZPP-a podnosi II. tuženica zbog razloga propisanih u čl. 385. st. 1. toč. 1. i 3. ZPP-a. Predlaže preinačiti pobijanu presudu na način da se odbije tužbeni zahtjev, odnosno ukinuti nižestupanjske presude i predmet vratiti sudu prvoga stupnja na ponovno postupanje.

 

4. Odgovor na revizije nije podnesen.

 

5. Revizije nisu osnovane.

 

6. Revizijski sud je pobijanu drugostupanjsku presudu ispitao u smislu odredbe čl. 392.a. st. 1. ZPP-a, samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijama i samo u granicama razloga određeno navedenih u revizijama.

 

7. Sud prvoga stupnja u bitnome prihvaća tužbeni zahtjev utvrđujući da su stranke suvlasnici nekretnina pobliže opisanih u izreci na temelju pravomoćnog rješenja o nasljeđivanju iza pok. K. K., broj O-468/08 od 1. prosinca 2008. Zaključuje da su tužitelji ovlašteni tražiti razvrgnuće na dva predmetna stana pri čemu se niti jedan stan ne može fizički podijeliti, pa određuje civilnu diobu u smislu odredbe čl. 50. st. 4. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima („Narodne novine“ broj 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09, 143/12 i 152/14, dalje: ZVDSP).

 

8. Drugostupanjski sud potvrđuje presudu suda prvoga stupnja prihvaćajući zaključak o tome da stanove nije moguće fizički podijeliti i primjenu odredbe čl. 50. st. 4. ZV-a. Otklanja žalbene navode tuženika o pravu na dom.

 

9. Tuženici u svojim revizijama prvenstveno ističu, kao revizijski razlog, bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a i iz čl. 354. st. 1. ZPP-a koja da je učinjena pred drugostupanjskim sudom.

 

9.1. Odredba čl. 354. st. 1. ZPP-a propisuje postojanje bitne povrede odredaba parničnog postupka (tzv. relativno bitne povrede) ako sud tijekom postupka nije primijenio ili je nepravilno primijenio koju odredbu ZPP-a, a to je bilo ili moglo biti od utjecaja na donošenje zakonite i pravilne presude. Tuženicima prije svega valja ukazati da u svojim revizijama nisu uopće naznačili koju to odredbu ili odredbe ZPP-a sudovi nisu primijenili ili su ih pogrešno primijenili. Naime, revizijski sud, kao što je već navedeno, ispituje pobijanu presudu samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji. Takvi razlozi, a koji se odnose na bitnu povredu iz čl. 354. st. 1. ZPP-a, nisu određeno i nisu uopće navedeni. Stoga ovaj revizijski sud nije mogao ispitati počinjenje ove bitne povrede jer sami tuženici nisu iskoristili svoje pravo na jasno i određeno navođenje takvih revizijskih razloga glede ove povrede.

 

9.2. U postupcima pred nižestupanjskim sudovima nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a (tzv. apsolutno bitna povreda). To iz razloga što obje presude sadrže jasne i razumljive razloge o svim odlučnim činjenicama pri čemu u tako danim razlozima nema proturječnosti. Stoga se takvi revizijski navodi ukazuju neosnovanim.

 

9.3. II. do V. tuženici još ističu bitnu povredu iz čl. 354. st. 6. ZPP-a. Valja primijetiti da čl. 354. nema st. 6. pa se vjerojatno radi o omašci u pisanju jer su ovi revidenti vjerojatno mislili na odredbu čl. 354. st. 2. toč. 6. ZPP-a. Ta odredba regulira nemogućnost raspravljanja pred sudom kao bitnu povredu. Međutim, u odnosu na tu povredu njihova revizija ne sadrži baš nikakove razloge, opet u smislu odredbe čl. 392.a. st. 1. ZPP-a, pa je ovaj sud kao takvu nije mogao razmatrati.

 

10. Nižestupanjski sudovi razrješavali su predmet spora u ovoj pravnoj stvari koji se odnosio na razvrgnuće suvlasničke zajednice na nekretninama navedenim u izreci prvostupanjske presude. U tom su postupku polazili od činjenice da je rješenje o nasljeđivanju iza pok. K. K. pravomoćno. U tom je postupku utvrđena njegova ostavinska imovina i proglašeni su nasljednici u njihovim suvlasničkim omjerima. Dakle, osnovu za razrješenje ove pravne stvari sudovi nalaze u pravomoćnom rješenju o nasljeđivanju.

 

10.1. Nije dvojbeno da su tužiteljI upućeni na parnicu radi razrješenja pitanja visine suvlasničkih omjera i predmeta diobe (pravomoćno rješenje Općinskog suda u Splitu, poslovni broj R1-770/09 od 20. prosinca 2011). U nedostatku bilo kakovih drugačijih navoda tuženika tijekom postupka, a glede suvlasničkih omjera (koji nisu osporavani niti u postupku nasljeđivanja) sudovi su posve pravilno zaključili o takvim suvlasničkim omjerima prema pravomoćnom rješenju o nasljeđivanju. Ostali parnični postupci koji se vode između stranaka do svoje pravomoćnosti, ako se i vode povodom suvlasničkih omjera, ne mogu imati utjecaj na određenje suvlasničkih omjera koji su pravomoćno utvrđeni rješenjem o nasljeđivanju pa sudovi nisu bili dužni prekidati ovaj postupak samo na temelju tvrdnje tuženika o tome da bi se u tim postupcima utvrdili drugačiji suvlasnički omjeri. Stoga se suprotni revizijski navodi ukazuju neosnovanim.

 

10.2. Što se tiče predmeta diobe u ovoj su pravnoj stvari predmet iste dva stana iz ostavinske mase pok. K. K. i njihova civilna dioba između nasljednika. To što nije eventualno pokrenut postupak diobe cijele ostavinske imovine (a to su mogli učiniti i tužitelji, ali i tuženici) ne utječe na mogućnost razvrgnuća suvlasničke zajednice kao što to pravilno zaključuju nižestupanjski sudovi. To što su tuženici raspolagali ostalim dijelom ostavinske mase (darovanjem) nije od utjecaja na razrješenje ove pravne stvari. Očito je da je predmet određenih postupaka između stranaka i pobijanje tih pravnih poslova što nema nikakve veze s predmetom spora u ovoj pravnoj stvari. Konačno, prema odredbi čl. 48. st. 1. ZVDSP-a suvlasnik može svoje pravo na razvrgnuće ostvariti zahtijevajući ga potpuno ili pak samo djelomično, i to što se tiče suvlasnika s kojima se dijeli ili pak što se tiče stvari i prava glede kojih se suvlasništvo razvrgava. Ta odredba jasno upućuje upravo na mogućnost da se dijeli i dio ostavinske mase kao što je u ovom slučaju i učinjeno. Ostale navode revizija, koje se odnose na ova pitanja, ovaj sud nije cijenio jer se radi o iznošenju činjenica pa time i osporavanju utvrđenja činjeničnog stanja što nije dopušteno u revizijskom postupku (arg. iz čl. 385. ZPP-a).

 

11. Točno jest da se razvrgnuće ne može tražiti kad bi bilo na štetu ostalih suvlasnika u smislu odredbe čl. 47. st. 2. ZVDSP-a. Međutim, tijekom postupka tuženici ne iznose niti jedan pravno relevantan razlog da bi se radilo upravo o toj situaciji pa se njihov, subjektivni, stav iznesen u reviziji ukazuje neosnovanim.

 

12. Nižestupanjski sudovi su presudili na temelju odredbe čl. 50. st. 4. ZVDSP-a. To zbog toga što zaključuju da geometrijska dioba nije moguća jer da bi dovela do umanjenja kvalitete života svih a vezano uz civilizacijske standarde. Ovakvo pravno shvaćanje prihvaća i ovaj sud. Pritom valja tuženicima ukazati, a s obzirom na revizijske navode, da tijekom postupka osim paušalne tvrdnje o tome da je stanove moguće fizički podijeliti, nisu iznijeli bilo kakav navod ili dokaz o tome koji bi zaključke i pravna shvaćanja nižestupanjskih sudova doveo u bilo kakovu sumnju.

 

13. Točno jest da u smislu odredbe čl. 51. ZVDSP-a suvlasnik ima pravo na razvrgnuće isplatom. Ta odredba jasno propisuje uvjete za njezinu primjenu koje tuženici, osim paušalnog navoda o tome koji ponavljaju i u reviziji, nisu niti dokazivali, a niti dokazali.

 

14. Jedan od revizijskih navoda odnosi se na pravo na dom. Nedvojbeno jest da je pravo na dom konvencijsko i ustavno načelo. Ono u svom izvornom značenju primarno ima javnopravno značenje. Pri tome se prvenstveno odnosi na postupanje javnopravnog tijela i gubitak prava na dom. U konkretnom slučaju ne postoji konkurencija javnopravnog tijela i mogućeg prava na dom već konkurencija dvaju privatnopravnih interesa koji izviru iz nepobitne činjenice nasljeđivanja. U takvoj konkurenciji pravo na dom valja sagledavati i sa stajališta tuženika, ali i sa stajališta tužitelja. Isto tako valja ga sagledavati i sa stajališta činjenice da tuženici za svoj suvlasnički omjer dobivaju iznos koji će se postići u postupku razvrgnuća. Dakle, oni neće biti ostavljeni bez naknade za svoj dio suvlasničkog omjera i neće biti lišeni svoga prava da i na ostalom dijelu ostavinske mase ostvaruje svoja nasljedna prava. U takvoj je situaciji pozivanje na načelo „prava na dom“ posve neosnovano. Pri tome tuženicima još valja ukazati da tijekom postupka nisu niti dokazivali, osim paušalnog isticanja prava na dom, svoje istinsko i stvarno pravo na dom. U takvoj situaciji nije niti bilo potrebno provoditi test razmjernosti kako to neosnovano ističu revidenti.

 

15. Slijedom svega navedenoga valjalo je reviziju tuženika odbiti kao neosnovanu na temelju odredbe čl. 393. ZPP-a.

 

Zagreb, 25. kolovoza 2021.

 

                            Predsjednica vijeća:

              Mirjana Magud, v.r.