Poslovni broj: Gž-1756/2020-2

Poslovni broj: Gž-1756/2020-2

 

 

U   I M E R E P U B L I K E   H R V A T S K E

 

P R E S U D A

i

R J E Š E NJ E

 

 

Županijski sud u Splitu, kao drugostupanjski sud, po sucu tog suda Mihi Mratoviću, kao sucu pojedincu, na temelju nacrta odluke koji je izradila viša sudska savjetnica Tihana Lovrić, u pravnoj stvari tužitelja D. F. iz S. OIB: ..., zastupanog po punomoćnicima, odvjetnicima u Odvjetničkom društvu R. & R., protiv I-tuženika T. o. d.d. Z., OIB: ..., zastupanog po punomoćnicima, odvjetnicima u Odvjetničkom društvu G. & K. i II-tuženika Hrvatske ceste d.o.o. iz Zagreba, OIB: ..., radi naknade štete, odlučujući o žalbi I-tuženika protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj Pn-2182/15-53 od 27. listopada 2020., 25. kolovoza 2021., 

 

 

p r e s u d i o   j e

i

r i j e š i o   j e

 

I. Odbija se žalba I-tuženika kao neosnovana te se potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj Pn-2182/15-23 od 27. listopada 2020, u pobijanom dijelu pod točkama I. i III. izreke.

 

II. Odbacuje se kao nedopuštena žalba I-tuženika izjavljena protiv točke II. izreke presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj Pn-2182/15-53 od 27. listopada 2020.

 

Obrazloženje

 

1. Prvostupanjskom presudom naloženo je tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 13.884,36 kn zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 27. listopada 2020. kao dana donošenja prvostupanjske presude pa do isplate po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, u roku 15 dana (točka I. izreke). Točkom II. izreke odbijen je tužbeni zahtjev tužitelja za naknadu štete u odnosu na II-tuženika. Zaključno točkom III. izreke naloženo je I-tuženiku naknaditi tužitelju troškove parničnog postupka u iznosu od 17.500,00 kn zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od dana 27. listopada 2020. kao dana donošenja prvostupanjske presude pa do isplate po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, u roku 15 dana.

 

2. Protiv pobijane presude, pravovremeno se žali I-tuženik, pobijajući istu u cijelosti, iz svih žalbenih razloga iz odredbe članka 353. stavka 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19; u daljnjem tekstu: ZPP), predlažući ovom sudu, žalbu usvojiti, pobijanu presudu preinačiti, podredno ukinuti i vratiti prvostupanjskom sudu na ponovan postupak.

 

Tužitelj nije odgovorio na žalbu I-tuženika.

 

3. Žalba I-tuženika je dijelom neosnovana, a dijelom nedopuštena.

 

4. Predmet spora je zahtjev radi naknade štete, koja je tužitelju nastala 21. rujna 2013. na 6-tom kilometru, 13-te dionice državne ceste br. 3. u mjestu Klanac, kod sjeverozapadnog ugla kuće u mjestu K., kada je na osobno vozilo u vlasništvu tužitelja iz šipražja izletjela divljač – srna.

 

5. Ispitujući pobijanu presudu, sukladno članku 365. stavak 2. ZPP-a, ovaj drugostupanjski sud nije utvrdio postojanje koje bitne povrede postupka, učinjene od prvostupanjskog suda, na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti.

 

6. I-tuženik u žalbi tvrdi da je prvostupanjski sud počinio apsolutno bitnu povredu odredaba ZPP-a jer presuda ima nedostataka zbog kojih se ne može ispitati, nema razloga o odlučnim činjenicama te o odlučnim činjenicama postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava i zapisnika o iskazima danim u postupku i samih isprava i zapisnika. 

 

7. Bitna povreda odredaba postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP-a postoji ako presuda ima nedostataka zbog kojih se ne može ispitati, a osobito ako je izreka presude nerazumljiva, ako proturječi sama sebi ili razlozima presude, ili ako presuda nema uopće razloga, ili u njoj nisu navedeni razlozi o odlučnim činjenicama, ili su ti razlozi nejasni ili proturječni, ili ako o odlučnim činjenicama postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava ili zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava ili zapisnika.

 

8. Suprotno žalbenim navodima I-tuženika, u postupku pred prvostupanjskim sudom nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP-a jer presuda nema nedostataka i može se ispitati njezina zakonitost i pravilnost.

 

9. Izreka pobijane presude je jasna i razumljiva te ne proturječi sama sebi ni razlozima presude. Prema sadržaju izreke, u odnosu na I-tuženika je prihvaćen tužbeni zahtjev dok je u odnosu na II-tuženika odbijen, a u obrazloženju su navedeni razlozi zbog kojih prvostupanjski sud smatra da bi tužbeni zahtjev bio osnovan u odnosu na I-tuženika, odnosno neosnovan u odnosu na II-tuženika.

 

10. Pobijana presuda sadrži jasne i razumljive razloge o odlučnim činjenicama za ovaj spor te ne postoji proturječnost o odlučnim činjenicama između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava ili zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava ili zapisnika.

 

11. U ovoj fazi postupka I- tuženik i dalje osporava svoju pasivnu legitimaciju te smatra kako bi za nastalu štetu bio odgovoran II-tuženik jer je unatoč opetovanim traženjima I-tuženika na dionicu cesta na kojoj se dogodio štetni događaj propustio postaviti znak upozorenja "divljač na cesti".

 

12. I-tuženiku je najprije potrebno istaknuti kako ne bi imao pravni interes za podnošenje žalbe protiv prvostupanjske presude u dijelu u kojem je tužbeni zahtjev odbijen u odnosu na II-tuženika Hrvatske ceste d.o.o. (točka II. izreke), ovo jer prvostupanjska presuda neće imati učinak pravomoćno presuđene stvari u odnosu na pitanje međusobne odgovornosti I-tuženika i II-tuženika za štetni događaj. Međutim, s obzirom da se I-tuženikovi žalbeni razlozi upravo iscrpljuju u međusobnoj odgovornosti njega i II-tuženika za nastalu štetu, a radi oživotvorenja načela otvorenog pravosuđenja kao jednog od elemenata prava na pristup sudu koje je zaštićeno člankom 6. stavkom 1. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda ("Narodne novine", broj 18/97, 6/99, 14/02, 13703, 9/05, 1/06, 2/10), valja kazati kako slijedi. 

 

13. U hrvatskom zakonodavnom sustavu razlikujemo dva dominantna načela krivnje i to načelo pretpostavljene (presumirane) krivnje te načelo dokazane krivnje. Načelo dokazane krivnje je karakteristično za kaznenu granu sudovanja te je u takvim postupcima na ovlaštenom tužitelju teret dokazivanje krivnje osumnjičenika. S druge strane, načelo pretpostavljene (presumirane) krivnje, obilježje je građanske grane sudovanja te je u postupcima, u kojima se krivnja štetnika prosuđuje prema spomenutom načelu, na štetniku teret dokaza da do štetnog događaja nije došlo njegovom krivnjom.

 

14. U konkretnom slučaju, II-tuženik Hrvatske ceste d.o.o. bi za nastalu štetu odgovarao po načelu presumirane (pretpostavljene) krivnje iz odredbe članka 1045. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18; dalje: ZOO).

 

15. Prema odredbi članka 1045. stavka 1. ZOO-a, tko drugome prouzroči štetu, dužan je naknaditi je ako ne dokaže da je šteta nastala bez njegove krivnje. Nadalje, odredba članka 1049. ZOO-a, navodi kako krivnja postoji kad je štetnik prouzročio štetu namjerno ili nepažnjom.

 

16. Slijedom navedenoga, da bi se oslobodio odgovornosti na II- tuženiku je bio teret dokaza da kako je šteta nastala bez njegove krivnje. 

 

17. Za nastanak obveznopravnog odnosa po osnovi odgovornosti za prouzročenu štetu potrebno je da kumulativno budu ispunjenje tzv. opće  pretpostavke: subjekti odgovornosti za štetu (oštećenik i štetnik), štetna radnja štetnika, šteta, uzročna veza između štetne radnje i štete i protupravnost kao i posebne pretpostavke odgovornosti za štetu (u ovom slučaju krivnja štetnika koja se  predmnjeva).

 

18. Uzročnost (kauzalni neksus) kao pretpostavka odgovornosti za štetu je veza između štetne radnje kao uzroka i nastanka štete kao posljedice. U nizu pojava i događaja treba među mnogobrojnim uzrocima i posljedicama pronaći jedan događaj koji je pravno relevantan i koji se u pravu uzima kao uzrok određene posljedice.

 

19. Prema adekvacijskoj teoriji, među različitim događajima koji se mogu smatrati uzrocima nastale posljedice kao uzrok se uzima samo onaj koji je tipičan za postanak određenog štetnog događaja. Tipičan je onaj uzrok koji redovito dovodi do određene štete. To je onaj događaj za koji životno iskustvo pokazuje da se redovito uz njegovu pojavu može očekivati nastup određene štetne posljedice. Prema toj teoriji treba isključiti sve one manje-više slučajne događaje koji se upliću u redovito zbivanje, te su ušli u kompleks uzroka koji su prethodili šteti, ali ti uzroci nisu za štetan uspjeh tipični.

 

20. U prvom redu među uzrocima koji su doveli do određene štetne posljedice mora biti ljudska radnja. No ljudska radnja podrazumijeva uz aktivitet i propust. Ako pri nastupu nekog štetnog događaja koincidiraju kao uzroci ljudska radnja i prirodni događaj, uzima se u obzir samo ljudska radnja. Ako djeluje više uzroka, a svi potječu od ljudske radnje, kao uzrok uzima se ona koja je štetnom uspjehu najbliža i za određeni štetni uspjeh tipična.

 

21. Uzročna veza koja treba postojati između štetne radnje i štete mora biti neprekinuta, te dok ta veza postoji štetnik je odgovoran za posljedice štetne radnje. Uzročna veza između štetne radnje i štete nužna je pretpostavka odgovornosti za štetu, ali je oštećenik mora dokazati, jer se ona ne predmnijeva (tako Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojoj odluci poslovni broj: Rev-553/07-2 od 5. lipnja 2007. godine).

 

22. Iz prometnog vještačenja proizlazi kako se u trenutku započinjanja radnje prelaska kolnika od strane divljači vozilo tužitelja nalazilo na udaljenosti od oko 3,6 m od mjesta naleta te da je vozaču (koji je vozio prema ograničenju brzine) za zaustavljanje vozila bio potreban zaustavni put od 34,4 m, a da do štetnog događaja ne bi došlo jedino da se vozač automobila kretao brzinom manjom od 10,5 km/h. Također proizlazi, da postojanje, odnosno nepostojanje znaka upozorenja "divljač na cesti" na mjestu nastanak štetnog događaja ne bi utjecalo na dinamiku nastanka prometne nesreće.

 

23. Stoga tužitelj nije uspio dokazati da je zbog eventualnog propusta II- tuženika (koji bi se ogledao u propuštanju postavljanja znakova upozorenja) došlo do štetnog događaja čime, u odnosu na II-tuženika nisu ispunjenje opće pretpostavke za nastanak štete. 

 

24. S druge strane I-tuženik tužitelju za nastalu štetu odgovara po principu objektivne odgovornosti (uzročnosti) iz odredbe članka 1063. ZOO-a.

 

25. Prema odredbi članka 1063. ZOO-a za štetu nastalu u vezi s opasnom stvari, odnosno opasnom djelatnošću smatra se da potječe od te stvari, odnosno djelatnosti, osim ako se dokaže da one nisu bile uzrok štete, a odredbom članka 1064. ZOO-a propisano je da za štetu od opasne stvari odgovara njezin vlasnik, a za štetu od opasne djelatnosti odgovara osoba koja se njome bavi.

 

26. Odredbama članka 1067. ZOO-a propisan je način oslobađanja od odgovornosti te je normirano kako se vlasnik oslobađa odgovornosti ako dokaže da šteta potječe od nekog nepredvidivog uzroka koji se nalazio izvan stvari, a koji se nije mogao spriječiti, izbjeći ili otkloniti ili ako dokaže da je šteta nastala isključivo radnjom oštećenika ili treće osobe koju on nije mogao predvidjeti i čije posljedice nije mogao ni izbjeći ni otkloniti.

 

27. Iako ZOO izričito ne određuje što se smatra opasnom stvari, očito je da pod tim pojmom Zakon razumije divljač (srnjaka) koji iznenada izlijeće na cestu.

 

28. U slučaju štete nastale u vezi s opasnom stvari, uzročnost se predmnijeva, pa je na oštećeniku samo teret dokazivanja da je stvar sudjelovala u štetnom događaju, a što je u konkretnom slučaju nesporno.

 

29. U tom trenutku teret dokazivanja prelazi na imatelja opasne stvari koji, da bi se oslobodio odgovornosti, mora dokazati da šteta potječe od nekog nepredvidivog uzroka koji se nalazio izvan stvari, a koji se nije mogao spriječiti, izbjeći ili otkloniti ili da je šteta nastala isključivo radnjom oštećenika ili treće osobe koju on nije mogao predvidjeti i čije posljedice nije mogao ni izbjeći ni otkloniti.

 

30. Dakle, u konkretnom slučaju, I- tuženik je, da bi se oslobodio odgovornosti za štetu koja je nastala tužitelju, morao dokazati kako ona potječe od nekog nepredvidivog uzroka koji se nalazio izvan stvari, a koji se nije mogao spriječiti, izbjeći ili otkloniti, a to je propustio učiniti.

 

31. I-tuženiku se još navodi i to da su Zakonom o lovstvu („Narodne novine“, broj 140/05., 75/09.; dalje u tekstu: ZL) iz lovišta izuzete ceste i naseljena mjesta međutim odgovornost I-tuženikova osiguranika, kao lovoovlaštenika, proizlazi iz njegova propuštanja da poduzme određene mjere radi sprječavanja štete koju divljač iz lovišta može nanijeti ljudima ili imovini kada primjerice istrči na cestu. Pri tom se njegova odgovornost prosuđuje prema odredbama koje normiraju objektivnu odgovornost.

 

32. Stoga je, u odnosu na I-tuženikove žalbene navode za navesti kako je točno da bi za štetu koju je prouzročilo više osoba one odgovarale solidarno, međutim, u ovom konkretnom slučaju tužitelj nije dokazao opće pretpostavke odgovornosti za štetu u odnosu na II-tuženika.

 

33. U provedenom postupku sud je utvrdio slijedeće odlučne činjenice:

- da je do štetnog događaja došlo na način da je na vozilo tužitelja naletjela divljač-srna;

- da je na licu mjesta pronađena uginula srna;

- da se vozač automobila kretao dopuštenom brzinom;

- da se vozač automobila kretao suprotno od smjera stacionaže, u smjeru Zagreba te da je za njegov smjer kretnja relevantan prometni znak "divljač na cesti" na stacionaži 8,240 km sa dopunskom pločom 1500 m;

- da se štetni događaj zbio na stacionaži 6+650 ili cca 90 m nakon prestanka važenja prometnog znaka "divljač na cesti";

- da se predmetni štetni događaj mogao izbjeći jedino u slučaju da se vozač automobila kretao brzinom od 10,5 km/h;

- da je I- tuženik u trenutku nastanka štetnog događaja bio osiguratelj Lovačke udruge L. V. koja gospodari lovištem iz kojeg je divljač-srna istrčala na kolnik;

da je u štetnom događaju tužitelju nastala šteta u visini od 13.884,36 kuna.

 

34. Po ocjeni ovog suda, prvostupanjski sud je provedene dokaze cijenio po svom slobodnom uvjerenju, sukladno odredbi članka 8. ZPP-a utvrđujući relevantne činjenice na kojima temelji svoju ocjenu osnovanosti, odnosno neosnovanosti tužbenog zahtjeva tužitelja, pri čemu navedeno uvjerenje prvostupanjskog suda u odnosu na utvrđenje relevantnih činjenica ima pravnu i činjeničnu osnovu u sadržaju dokaza provedenih tijekom prvostupanjskog postupka.

 

35. Dakle, prvostupanjski sud je na temelju utvrđenog činjeničnog stanja, pravilnom primjenom odredbi članaka 1064. ZOO-a utvrdio da je osiguranik I-tuženika kao osoba koja gospodari lovištem iz kojeg je na cestu istrčala divljač-srna, a koja predstavlja opasnu stvar, dužan tužitelju nadoknaditi štetu nastalu od te opasne stvari, budući da I-tuženik nije dokazao da je postoje razlozi za oslobođenje, odnosno umanjenje odgovornosti njegova osiguranika. 

 

36. Isto tako, visina štete koja je nastala tužitelju je pravilno utvrđena. Naime, iz nalaza i mišljenja vještaka prometne struke proizlazi kako je visina štete utvrđena sukladno izvidu štete koje je izrađeno od strane društva D. E. d.o.o. 26. rujna 2013., a prema cijenama dijelova i rada u trenutku izrade nalaza.

 

37. U odnosu na žalbene navode I-tuženika, u kojima ističe da bi tužitelj trebao dokazati kada je štetu otklonio i za koji iznos za navesti je kako se u konkretnom slučaju radi o imovinskoj nerepariranoj šteti, a iznos naknade štete (izmakle koristi) je određen danom donošenja presude suda prvog stupnja.

 

38. Međutim, pogrešno je prvostupanjski sud primijenio materijalno pravo kada je dozvolio preinaku tužbe, ali i pravilnom primjenom materijalnog prava odluka bi bila jednaka. Naime, tužitelj je podneskom od 28. rujna 2017., nakon zaključenja prethodnog postupka, preinačio tužbu na način da umjesto prvotno zahtijevanog iznosa od 11.274,66 kune, na ime naknade štete, potražuje iznos od 13.884,36 kuna. Prvostupanjski sud je dopustio preinaku, smatrajući kako bi u konkretnom predmetu bila ispunjena pretpostavka iz odredbe članka 191. stavka 2. ZPP-a. Naime, sud smatra kako odredba članka 191. stavka 2. ZPP-a propisuje iznimku od zabrane preinačenja tužbe nakon zaključenja prethodnog postupka (članak 190. st. 1. ZPP-a), koja se u konkretnom predmetu ispunila jer su prometnim vještačenjem utvrđene nove činjenice slijedom čega je došlo do odstupanja u odnosu na naknadno utvrđenu visinu nastale štete na vozilu pa tužitelj preinaku nije mogao učiniti prije zaključenja prethodnog postupka.

 

39. Prema odredbi članka 191. st. 2. ZPP-a, ako tužitelj preinačuje tužbu tako da, zbog okolnosti koje su nastale nakon podnošenja tužbe, zahtijeva iz iste činjenične osnove drugi predmet ili novčanu svotu, tuženik se takvoj preinaci ne može protiviti.

 

40. Valja kazati kako sud pogrešno smatra da bi odredba članka 191. stavka 2. ZPP-a predstavljala iznimku od zabrane preinačenja tužbe nakon zaključenja prethodnog postupka. Suprotno stavu prvostupanjskog suda, odredba članka 191. st. 2. ZPP-a predstavlja iznimku od odredbe članka 190. st. 2. ZPP-a na način da propisuje u kojem slučaju se tuženik ne može protiviti preinaci tužbe, a ne fazu postupka u kojoj je preinaka tužbe dopuštena.

 

41. Međutim, Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 70/19; dalje u tekstu: ZID ZPP/19) odredba članka 190. novelirana na način da tužitelj tužbu može preinačiti sve do zaključenja glavne rasprave, ako je bez svoje krivnje nije mogao preinačiti do zaključenja prethodnog postupka. Spomenuta Novela stupila je na snagu 01. rujna 2019., a odredbom članka 117. ZID ZPP/19 predviđena je njena primjena na sve postupke u tijeku.

 

42. Stoga je, pravilnom primjenom materijalnog prava, tužitelju valjalo dopustiti preinaku tužbe temeljem odredbe članka 190. stavka 2. ZPP-a, ovo jer tužbu, s obzirom da je prometno tehničko vještačenje na okolnost visine nastale štete izrađeno nakon zaključenja prethodnog postupka, bez svoje krivnje nije mogao preinačiti do zaključenja prethodnog postupka.

 

43. Odluka o trošku postupka pravilno je obračunata sukladno odredbi članka 155. i članka 154. stavak 1. ZPP-a, Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“, broj 148/09, 142/12, 103/14, 118/14 i 107/15; dalje u tekstu: Tarifa).

 

44. Budući da nisu osnovani žalbeni razlozi I-tuženika, te kako nisu počinjene niti bitne povrede odredbi parničnog postupka na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti u smislu članka 365. stavka 2. ZPP-a, valjalo je na temelju članka 368. stavka 1. i 2. ZPP-a, djelomično odbiti žalbu I-tuženika kao neosnovanu i potvrditi prvostupanjsku presudu, a kako je odlučeno u točki I. izreke.

 

45. Budući da žalba I-tuženika protiv točke II. izreke nije dopuštena (članak 358. stavak 3. ZPP-a), valjalo je na temelju odredbe članka 380. točke 1. ZPP-a, njegovu žalbu djelomično odbaciti.

 

Split 25. kolovoza 2021.