Broj: K-15/2016

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

Županijski sud u Splitu, u vijeću sastavljenom od suca ovog suda Vladimira Živaljića kao predsjednika vijeća, te sudaca porotnika Nedjeljke Marunica i Tončice Ozretić, kao članova vijeća, uz sudjelovanje Sandre Karuza kao zapisničarke, u kaznenom postupku protiv optuženika K. K. zbog kaznenog djela iz čl. 246. st. 2. u svezi st. 1. Kaznenog zakona (NN 125/11, 144/12, 56/15, 61/15 – dalje u tekstu KZ/11), nakon javne rasprave održane 10. studenog 2016. u nazočnosti optuženika K. K. i njegova branitelja M. B., odvjetnika u S., predstavnice oštećenog TD V.I.K. d.o.o. S. D. P., te zamjenika Županijskog državnog odvjetnika u Splitu Frane Bojčića,

 

p r e s u d i o   j e

 

Optuženik: K. K. OIB:…, sin pok. A. i pok. Z., rođ. Š., rođen … u S., gdje i prebiva, državljanin RH, dipl. ing. arhitekture, umirovljenik sa završenom visokom stručkom spremom, oženjen, otac dvoje djece

 

k r i v   j e

 

što je 20. listopada 2005. u S. kao direktor trgovačkog društva V.I.K. d.o.o. S. u nakani pribavljanja znatne protupravne materijalne dobiti trgovačkom društvu T. d.o.o. S. postupio suprotno čl. 252. Zakona o trgovačkim društvima prema kojem je dužan voditi poslove i raspolagati imovinom društva pažnjom urednog i savjesnog gospodarstvenika, prilikom sklapanja Ugovora o kratkoročnom kreditu broj … između davatelja kredita trgovačkog društva C. d.o.o. S. i društva T. kao korisnika kredita sa iznosom kredita od 100.000,00 kuna i godišnjom kamatom od 4,5%, s rokom vraćanja do 31. prosinca 2005. znajući kako društvo T. neće vratiti kredit neosnovano obvezao u svojstvu solidarnog jamca društvo V.I.K. i kao osiguranje naplate kredita društvu C. predao ovjerenu i potpisanu bjanko zadužnicu društva V.I.K., pa nakon što je društvo C. kao kreditor isplatilo ugovoreni iznos od 100.000,00 kuna, društvo T. kao dužnik, suprotno ugovorenim obvezama, sredstva isplaćenog kredita nije vratilo u ugovorenom roku do 31. prosinca 2005. niti do 21. listopada 2015. kada je društvo C. aktiviralo ovjerenu zadužnicu i preko FINE pokrenulo postupak prisilne naplate kojim je potom sa računa V.I.K. naplaćen cjelokupni dug po kreditu koji sa kamatama iznosi 226.869,35 kuna, čime je na štetu društva V.I.K. d.o.o. S. pribavio protupravnu materijalnu dobit trgovačkom društvu T. u iznosu od 226.869,35 kuna,

 

dakle, u gospodarskom poslovanju povrijedio dužnost zaštite tuđih imovinskih interesa koja se temelje na zakonu i na taj način pribavio drugoj osobi protupravnu imovinsku korist i time onome o čijem se imovinskim interesima dužan brinuti prouzročio štetu, a kaznenim dijelom je pribavljena znatna imovinska korist i prouzročena znatna šteta,

 

čime je počinio kazneno djelo protiv gospodarstva – zlouporaba povjerenja u gospodarskom poslovanju – djelo opisano po čl. 246. st. 2. u svezi s st. 1. KZ/11, a kažnjivo po čl. 246. st. 2. KZ/11,

 

Stoga se optuženik K. K. za počinjeno kazneno djelo temeljem odredbe čl. 246. st. 2. KZ/11,

 

o s u đ u j e

 

- na kaznu zatvora u trajanju od 1 (jedne) godine

 

nakon čega se temeljem čl. 56. KZ/11 prema dotičnom optuženiku

 

i z r i č e

 

UVJETNA OSUDA

 

time da mu se izrečena kazna zatvora neće izvršiti ako optuženik u vremenu provjeravanja od 3 (tri) godine po pravomoćnosti ove presude ne počini neko novo kazneno djelo.

 

Temeljem odredbe čl. 158. st. 2. Zakona o kaznenom postupku (NN 152/08, 76/09, 80/11, 91/12 – odluka Ustavnog suda RH, 143/12, 56/13, 145/13 i 152/14 – dalje u tekstu ZKP/08) oštećenik TD V.I.K. d.o.o. S. s imovinskopravnim zahtjevom upućuje se u parnicu.

 

Temeljem odredbe čl. 148. st. 1. u svezi s čl. 145. st. 1. i 2. toč. 1. i 6. ZKP/08 optuženik K. K. dužan je platiti troškove kaznenog postupka u iznosu od 4.630,00 kuna, od čega se iznos od 3.130,00 kuna odnosi na ime naknade vještaku za financije i računovodstvo, dok se iznos od 1.500,00 kuna odnosi na ime paušala koji je određen obzirom na trajanje i složenost postupka, s tim da će se o troškovima postupka koji se odnose na ime naknade branitelju po službenoj dužnosti, sukladno odredbi čl. 148. st. 4. ZKP/08, odlučiti naknadno, kada podaci o tim troškovima budu poznati.

 

Obrazloženje

 

Županijsko državno odvjetništvo u Splitu podiglo je pred ovim sudom optužnicu broj K-DO-53/15 od 11. veljače 2016. protiv optuženika K. K., a zbog kaznenog djela zlouporabe povjerenja u gospodarskom poslovanju iz čl. 246. st. 2. u svezi sa st. 1. KZ/11.

 

Tijekom rasprave, a prije okončanja dokaznog postupka, zamjenik ŽDO-a u Splitu navedenu je optužnicu, obzirom na rezultate provedenog dokaznog postupka, izmijenio tako što je kod činjeničnog opisa utuženog kaznenog djela korigirao iznos novca koji je optuženik neosnovano pribavio za TD T. te ujedno za taj iznos oštetio TD V.I.K. Naime, umjesto novčanog iznosa od 228.051,27 kuna navedenog u podignutoj optužnici, u izmijenjenoj optužnici je istaknut iznos od  226.869,35 kuna.

 

Na početku rasprave sud je optuženika K. K. pozvao da se u smislu odredbe čl. 416. ZKP/08 očituje kakav stav zauzima prema optužnici na što je dotični istakao kako se ne smatra krivim za kazneno djelo koje mu se optužnicom stavlja na teret, te da će obranu iznijeti na kraju dokaznog postupka.

 

Nakon očitovanja optuženika o optužnici sud je otvorio dokazni postupak.

 

U dokaznom postupku ispitani su svjedoci Z. M. (list 246 spisa), J. R. (141-142 spisa), G. P. ( list 251 spisa), R. P. (list 247 spisa) i Z. M. (list 246-247 spisa).

 

Suglasnošću stranaka, a temeljem odredbe čl. 431. st. 1. t. 6. ZKP/08, na raspravi je pročitano i financijsko računovodstveno vještačenje izrađeno tijekom istrage po stalnom sudskom vještaku za financije i računovodstvo M. Z. s prilozima (list 159-190 spisa) s tim da je dotični vještak i neposredno ispitan na raspravi (list 252 spisa).

 

U dokazne svrhe na raspravi je pročitana i brojna dokumentacija i to opomena za podmirivanje obveza po jamstvu trgovačkog društva C. d.o.o. S. od 12. listopada 2015. (list 7 spisa), obračun zateznih kamata trgovačkog društva C. d.o.o. S. od 12. listopada 2015. (list 8 spisa), bianco zadužnica trgovačkog društva V.I.K. d.o.o. S. od 21. listopada 2005. (list 9 spisa), Ugovor o kratkoročnom kreditu broj … sklopljen između trgovačkih društava C. d.o.o. S. kao kreditora i T. d.o.o. S., kao korisnika kredita, te solidarnog jamca društva V.I.K. d.o.o. S. od 20. listopada 2005. (list 10-11 spisa), izvješća financijskog sektora društva V.I.K. d.o.o. S. od 21. listopada 2015. (list 13-15 spisa), izvadak iz registra Trgovačkog suda u Splitu za trgovačko društvo V.I.K. d.o.o. S. (list 20-23 spisa), povijesni izvadak iz registra Trgovačkog suda u Splitu za trgovačko društvo T. d.o.o. S. u stečaju (list 24 – 27 spisa), Ugovor o radu uprave – direktora sklopljen 19. svibnja 2003. između Nadzornog odbora TD V.I.K. d.o.o. S. i direktora K. K. (list 40-48 spisa), društveni ugovor o organiziranju i preoblikovanju društva V.I.K. d.o.o. S. (list 50-62 spisa), povijesni izvadak iz registra Trgovačkog suda u Splitu za TD V.I.K. d.o.o. S. (list 109-119 spisa) i rješenje Trgovačkog suda u Splitu broj 7.St-563/2011 doneseno 14. svibnja 2012. u stečajnom postupku otvorenom nad stečajnim dužnikom T. d.o.o. S. (list 146-148 spisa).

 

U dokazne svrhe također je pregledan i preslikani spis Trgovačkog suda u Splitu oznake P-851/15 (Prilog A spisa) s tim da je posebno pročitana presuda navedenog suda od 6. srpnja 2016. (list 33-34 predmetnog spisa Trgovačkog suda u Splitu), te žalba tuženika K. K. na navedenu presudu od 28. kolovoza 2016.

 

Na kraju dokaznog postupka pročitan je i izvod iz kaznene evidencije za optuženika K. K. (list 192 spisa).

 

Nakon što stranke nisu imale daljnjih prijedloga za nadopunu dokaznog postupka pristupilo se ispitivanju optuženika K. K., tako što je najprije, a slijedom odredbe čl. 432. st. 1. ZKP/08 pročitan zapisnik o njegovom ispitivanju tijekom istrage, te je reproducirana i audio video snimka o tom njegovom ispitivanju. Inače, optuženik prilikom ispitivanja tijekom istrage navodi kako je 20. listopada 2005. u S. kao direktor TD V.I.K. sudjelovao u potpisivanju ugovora o kratkoročnom kreditu sklopljenom između TD C. i TD T. Po navedenom ugovoru društvo C. je isplatilo novčani iznos od 100.000,00 kuna društvu T. S. koje se kao dužnik obvezalo vratiti taj iznos najdalje do 31. prosinca 2005. Društvo V.I.K. je u predmetnom ugovoru sudjelovalo kao solidarni jamac za povrat navedenih sredstava, odnosno kao garant pravovremenog vraćanja kredita. Optuženik dalje navodi da je kod zaključenja ovog ugovora on kao direktor društva C. predao ovjerenu bianko zadužnicu jer je očekivao da će društvo T. vratiti sredstva kredita, ali zbog poslovnih poteškoća, izazvanih neplaćanjem dospjelih tražbina od strane poslovnih partnera da se u tome nije uspjelo, te štoviše da je nad društvom T. otvoren stečajni postupak. Povodom navedenog ugovora da je u više navrata kontaktirao odgovorne osobe društva C. pokušavajući podmiriti dugovanje po osnovu kredita, a u čemu se nije uspjelo. Kod takvog stanja stvari da je društvo C. aktiviralo onu spomenutu bianko zadužnicu osnovom koje je od društva V.I.K. naplaćen iznos nevraćenog kredita uvećanog za dospjele kamate. Navodi kako misli da prilikom zaključenja predmetnog ugovora o kratkoročnom kreditu, a u kojem ugovoru se društvo V.I.K. javlja u ulozi solidarnog jamca, nije tražio odobrenje Nadzornog odbora V.I.K., odnosno da nije nikoga obavještavao.

 

Optuženik K. K. na raspravi je ostao kod svoje obrane iz istrage koju je dopunio navodeći kako ni u međuvremenu TD V.I.K. nije obeštećeno radi isplate sredstava po osnovu jamstva kod sklapanja onog ugovora o kratkoročnoj pozajmici. Međutim, novac pribavljen kratkoročnim kreditom da nije išao u džepove kako njemu tako ni nekom drugom uposleniku TD T. već je taj novac uplaćen na račun tog društva. Na žalost da su postojali razlozi, koji traju i dalje, zbog kojih TD T. nije uspjelo podmiriti dug prema TD C. u smislu vraćanja kredita, a sada ti isti razlozi onemogućavaju da se isplati potraživanje i prema TD V.I.K. Inače, da su njih nekolicina najodgovornijih osoba u TD T. rezervirali iznos u protuvrijednosti 10.000,00 EUR za svrhu obeštećenja TD V.I.K., te da su u potrazi za kreditom kako bi rezervirali i preostali iznos za obeštećenje navedenog društva. Dalje navodi kako je više puta u svojoj obrani istakao da je kriv i da snosi moralnu odgovornost zbog štete koju je pretrpjelo društvo V.I.K. Međutim, ističe kako doista nije bilo za očekivati da će TD T. od svojih poslovnih partnera, velikih dužnika iz O. i S., "biti namagarčeno", a što je dovelo, ne samo do nemogućnosti otplate predmetnog kredita društvu C. već da je TD T. zbog neispunjenja obveza svojih partnera moralo otići u stečaj.

 

Kao što je prije istaknuto tijekom postupka ispitano je petero svjedoka.

 

Tako svjedok Z. M. navodi da je od studenog 2013. direktor u TD V.I.K. Inače, K. K. poznaje dugo godina. Desetak dana prije podnošenja kaznene prijava da je društvo V.I.K. zaprimilo pismeno upozorenje TD C. za plaćanje po zadužnici. Tim povodom da su u knjigovodstvu društva V.I.K. proveli provjeru, te utvrdili kako ne postoji nikakvo dugovanje prema TD C. nakon čega je nazvao K. K. da mu ovaj pojasni o čemu se radi. U tom razgovoru i pismenom očitovanju da je dotični naveo kako mu je trebao novac za njegovo TD T. Naime, da je C. isplatio pozajmicu TD T. u iznosu od 100.000,00 kn, a pri sklapanju kojeg ugovora da je društvo V.I.K. bilo solidarni jamac. Kako K. K. ni protekom roka od 10 godina nije podmirio dugovanje TD C. po osnovu kredita da je ta tvrtka aktivirala zadužnicu, te s računa društva V.I.K. naplatila iznos od 229.886,26 kn. Na kraju je još naveo kako nije bilo poslovnih razloga da bi se društvo V.I.K. u konkretnom slučaju pojavljivalo u ulozi solidarnog jamca.

 

Svjedok J. R., direktor TD C. ističe kako dugo godina poznaje K. K. Kada je upitan za konkretni ugovor navodi kako ga je K. zamolio za kratkoročnu pozajmicu njegovom društvu T. dok ne naplati neka svoja potraživanja. U svojstvu direktora društva C. odobrio je sklapanje predmetnog ugovora kojeg je u tom svojstvu i osobno potpisao. U ime korisnika kredita TD T. ugovor je potpisao K. K. Solidarni jamac je bilo društvo V.I.K., a u ime kojeg društva se na ugovor također potpisao K. K. jer je dotični u to vrijeme obavljao dužnost direktora i navedene tvrtke. Po tom ugovoru TD C. je na račun društva T. doznačilo iznos od 100.000,00 kn s tim da je navedeno društvo spomenuta sredstva trebalo vratiti do 31. prosinca 2005. Inače, kod zaključenja ugovora da je od K. K. zatražio dodatnu garanciju, pa mu je ovaj ponudio solidarno jamstvo društva V.I.K., što je i navedeno u samom ugovoru. Prilikom potpisivanja ugovora K. K. je donio i predao bianko zadužnicu ovjerenu od društva V.I.K. Potpis na ugovor o kratkoročnom kreditu dotični je ovjerio kod javnog bilježnika. Kada je istekao rok za povrat kredita da je K. K. često obećavao vratiti navedena sredstva, a što se nije dogodilo. Zadnjeg dana zastarnog roka društvo C. je aktiviralo predmetnu bianko zadužnicu, te preko FINE naplatilo cjelokupni iznos kredita, zajedno s kamatama. Koliko se sjeća naplaćen je iznos oko 231.000,00 kuna.

 

Svjedok G. P. ističe kako je u vremenu od 2005. do 2008. obnašao dužnost predsjednika Nadzornog odbora TD V.I.K. Kada je on postao predsjednik Nadzornog odbora direktor društva je bio K. K., a koji je s te dužnosti razriješen početkom 2006. Inače, ništa mu nije poznato u svezi predmetnog ugovora o pozajmici na iznos od 100.000,00 kuna, a sklopljenog između društva C. i društva T. te je prvi put za to čuo kada je bio ispitivan u policiji. Razgovarao je i s drugim članovima nadzornog odbora koji su mu kazali kako ni njima nije ništa poznato u svezi navedenog ugovora.

 

Ispitan kao svjedok R. P. navodi da je član nadzornog odbora TD V.I.K. od 1998. pa sve do danas. K. K. poznaje kao direktora TD V.I.K., a u svezi predmetnog slučaja da mu nije ništa poznato. Naime, da na sjednicama nadzornog odbora nikada nisu raspravljali o konkretnom slučaju, niti je tadašnji direktor K. K. tražio suglasnost nadzornog odbora za potpisivanje predmetnog ugovora. Inače, da su se članovi Nadzornog odbora V.I.K. sastajali 4-5 puta godišnje, a na kojim sjednicama je uvijek nazočio i direktor K. K.

 

Svjedok Z. M. prilikom ispitivanja navodi da je on stečajni upravitelj TD T. i kao takvom da mu ništa nije bilo poznato o pozajmici navedenog društva u iznosu od 100.000,00 kuna od društva C. a za povrat koje pozajmice bi jamčilo društvo V.I.K. Također navodi kako društvo T. u knjigovodstvenoj evidenciji nema proknjiženo potraživanje društva C. Međutim, naknadno se zanimao za taj slučaj kod gospođe I. H., koja je u kritično vrijeme bila zaposlena u računovodstvu TD T. i koja sada pruža računovodstvene usluge tijekom stečaja navedenog društva. Dotična mu je kazala kako je doista 2005. na račun TD T. uplaćen iznos od 100.000,00 kuna od strane TD C. Nije ju pitao za osnov te uplate, ali je pitao u koje svrhe je potrošen navedeni novac na što mu je dotična kazala kako je to bilo za izmirenje tekućih obveza društva.

 

Knjigovodstveno financijski vještak M. Z. u svom pisanom vještačenju, pročitanom tijekom rasprave, navodi kako je uvidom u poslovne knjige i to pregled isplata i uplata kod solidarnog dužnika TD V.I.K. vezanih za ovrhu vjerovnika TD C. utvrdio kako je ovrhom TD C. od solidarnog dužnika društva V.I.K. naplatio ukupan iznos od 228.051,27 kuna, a u koji iznos je uključen i trošak ovrhe od 1.181,92 kuna. Nadalje, uvidom u kompletne materijale spisa utvrdio je kako je osnov naplate navedenog iznosa činjenica što je TD V.I.K. bilo solidarni jamac kod sklapanja ugovora o kratkoročnom kreditu, a kojim ugovorom je TD C. društvu T. isplatilo iznos od 100.000,00 kuna. Poslije je TD C. aktiviralo zadužnicu kojom je u postupku prisilne naplate naplaćena glavnica kredita u iznosu od 100.000,00 kuna, kao i preostali iznos na ime kamate i troškova ovrhe. Dotični vještak je pri svom nalazu i mišljenju iz pisanog vještačenja ostao i prilikom ispitivanja na raspravi.

 

U nastavku obrazloženja ove presude ukazat će se i na dio relevantne dokumentacije priložene spisu, a koja dokumentacija je pročitana tijekom rasprave.

 

Tako se na stranici 28 spisa nalazi Ugovor o kratkoročnom kreditu broj … zaključen 20. listopada 2005. između TD C. d.d. S. kao kreditora, te TD T. d.o.o. kao korisnika kredita i TD V.I.K. d.o.o. kao solidarnog jamca. Navedenim kreditom kreditor odobrava korisniku kratkoročni kredit za poboljšanje solventnosti u iznosu od 100.000,00 kuna, a na koji iznos će se obračunati kamata u visini od 4,5% na godišnjem nivou. Korisnik kredita se obvezuje da će kredit u punom iznosu, sa pripadajućom kamatom i PDV-om na obračunati iznos kamate, vratiti najkasnije do 31. prosinca 2005. Korisnik kredita se također obvezao prilikom potpisa ugovora kreditoru predati bianko zadužnicu. Konačno, u ugovoru je navedeno kako solidarni jamac neopozivo jamči kreditoru da će na njegov prvi poziv namiriti bilo koji iznos dospjelog i neplaćenog duga korisnika kredita. U tu svrhu obvezuje se, prilikom potpisa ugovora, predati kreditoru bianko zadužnicu. U materijalima spisa i to na stranici 30, nalazi se i predmetna bianko zadužnica na kojoj je označen datum izdavanja 21. listopada 2005., a ista je ovjerena pečatom TD V.I.K., te potpisom K. K., koji potpis je ovjeren kod D. M. Javnog bilježnika u S.

 

Nadalje, tijekom rasprave je pročitan i ugovor o radu uprave – direktora sklopljen 19. svibnja 2003. između Nadzornog odbora TD V.I.K. d.o.o. S. i direktora K. K. (list 40-47 spisa) kao i povijesni izvadak iz registra Trgovačkog suda u Splitu za TD V.I.K. d.o.o. S. (list 109-119 spisa), a iz koje dokumentacije proizlazi kako je optuženik K. K. u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kratkoročnom kreditu nedvojbeno obavljao dužnost direktora TD V.I.K. d.o.o. S.

 

Tijekom rasprave pregledana je i preslika spisa Trgovačkog suda u Splitu oznake P-851/15 (Prilog "A" spisa) s tim da je posebno pročitana presuda navedenog suda od 6. srpnja 2016. kao i žalba tuženika K. K. na tu presudu. Prema citiranoj presudi prihvaćen je tužbeni zahtjev tužitelja TD V.I.K. d.o.o. koji glasi: "Nalaže se tuženiku K. K. da u roku od 8 dana i pod prijetnjom ovrhe isplati tužitelju V.I.K. na ime naknade štete iznos od 229.876,29 kn uvećan za pripadajuće kamate koje na navedeni iznos teku od 21. listopada 2015.". Na spomenutu presudu punomoćnik tuženika je 25. kolovoza 2016. uložio žalbu, a po kojoj žalbi nije donesena odluka drugostupanjskog suda.

 

Što se tiče ostale dokumentacije pročitane tijekom rasprave istaći je kako nema potrebe za detaljnijom analizom te dokumentacije, a obzirom da je dio činjenica koji proizlazi iz sadržaja te dokumentacije inkoroporiran u prije citiranom financijsko računovodstvenom vještačenju, odnosno postojanje tih činjenica, a imajući u vidu obranu optuženika i iskaze svjedoka, je neprijeporno.

 

Sud je na kraju dokaznog postupka ocjenjujući sve izvedene dokaze i to kako svaki dokaz pojedinačno tako i u međusobnoj povezanosti, cijeneći pri tom i obranu optuženika K. K. gdje ovaj priznaje postojanje relevantnih činjenica (ujedno poričući namjeru za počinjenje kaznenog djela) utvrdio kako je optuženik K. K. počinio kazneno djelo zlouporabe povjerenja u gospodarskom poslovanju iz čl. 246. st. 2. u svezi s st. 1. KZ/11.

 

Naime, sve činjenice bitne za odlučiti u konkretnoj kaznenopravnoj stvari neprijeporno su utvrđene, budući postojanje tih činjenica u svojoj obrani priznaje i sam optuženik K. K., s tim da je njihovo postojanje objektivizirano i sadržajem prije navedene dokumentacije, te sadržajem financijsko računovodstvenog vještačenja, odnosno sadržajima iskaza financijsko računovodstvenog vještaka i svjedoka na raspravi. Tako je neprijeporno utvrđeno da su 20. listopada 2005. u S. TD C. d.d. kao kreditor i TD T. d.o.o. kao korisnik kredita, zaključili ugovor kojim kreditor odobrava korisniku kredita pozajmicu u iznosu od 100.000,00 kuna na rok otplate do 31. prosinca 2005. uz kamatu od 4,5% na godišnjoj razini. Pri sklapanju ugovora sudjelovalo je i TD V.I.K. d.o.o. S. kao solidarni jamac, a koje društvo je kao jamstvo povrata kredita predalo i bianko zadužnicu. Navedeni ugovor u ime TD C. potpisao je direktor J. R., a u ime TD T. te TD V.I.K. ugovor je potpisao K. K. kao direktor oba navedena društava. Neprijeporno je utvrđeno kako TD T. kao korisnik kredita, nije vratilo kredit u ugovorenom roku, odnosno kredit nije otplaćen nikada, pa je TD C. aktiviralo onu zadužnicu solidarnog dužnika TD V.I.K., te prisilnim putem preko FINE 21. listopada 2015. naplatilo svoja potraživanja po osnovu isplate kredita, i to ne samo glavnicu od 100.000,00 kuna, već i iznos na ime dospjele kamate, odnosno ukupan iznos od 226.869,35 kuna.

 

Evidentno je kako je opisanim događajem za TD T. d.o.o. pribavljena ne pripadajuća materijalna dobit u prije navedenom iznosu, dok je za taj iznos neprijeporno oštećeno TD V.I.K. Nema dvojbe kako je jedini akter, od strane oba spomenuta trgovačka društva, koji je sudjelovao u navedenom događaju i to kao direktor tih društava, odnosno odgovorna osoba, bio optuženik K. K., koji je štoviše i inicirao sami događaj. Dotični u svojoj obrani uz priznanje svih prije spomenuti neprijepornih činjenica, navodi kako nije imao namjeru pribaviti ne pripadajuću materijalnu dobit TD T. d.o.o., te oštetiti TD V.I.K. na koji način praktički smatra kako nije kriv u smislu počinjenja utuženog kaznenog djela. Međutim, takva obrana optuženika je neutemeljena jer je evidentno kako nije bilo nikakvih poslovnih razloga, odnosno nije bilo nikakvog osnova, da on kao direktor TD V.I.K. za navedeno društvo preuzima obvezu solidarnog dužnika čime postupa suprotno interesima tog društva, te suprotno prirodi funkcije koju obavlja. Nema dvojbe kako je optuženik K. K. bio svjestan da postupa nepropisno jer bi u protivnom za sudjelovanje TD V.I.K. pri sklapanju predmetnog ugovora o kratkoročnom kreditu, a u ulozi solidarnog dužnika, prethodno tražio odobrenje Nadzornog odbora. Međutim, on tako ne postupka, te štoviše nikome o spomenutom događaju ništa nije kazao, niti je o tome ostavljen pisani trag u poslovnim knjigama TD V.I.K.

 

Prema tome, optuženik K. K. počinio je radnje opisane u izreci ove presude, a u kojima su sadržana sva bitna obilježja kaznenog djela zlouporabe povjerenja u gospodarskom poslovanju iz čl. 246. st 2. u svezi s st. 1. KZ/11. No, kako je predmetno kazneno djelo počinjeno u vrijeme važenja Kaznenog zakona (NN 110/97, 27/98, 50/00, 129/00, 51/01, 111/03, 190/03 – odluka Ustavnog suda RH 105/04, 84/05, 71/06, 110/07, 152/08, 57/11, dalje u tekstu KZ/97), koji zakon je u međuvremenu prestao postojati, te je 1. siječnja 2013. stupio na pravnu snagu novi Kazneni zakon (KZ/11), to je sudsko vijeće sukladno odredbi čl. 3. st 2. KZ/11 moralo procijeniti koji je zakon u konkretnom slučaju blaži za počinitelja. U tom smislu sudsko vijeće je ponajprije trebalo utvrditi postojanje pravnog kontinuiteta između kaznenog djela zlouporabe položaja i ovlasti iz čl. 337. st 4. u svezi s st. 3. i 1. KZ/97, u čijem opisu bi bile sadržane inkriminirajuće radnje opisane u optužnici, te kaznenog djela zlouporabe povjerenja u gospodarskom poslovanju iz čl. 246. st 2. KZ/11, a postojanje kojeg pravnog kontinuiteta je utvrđeno. Pa iako je za učin kaznenog djelo iz čl. 337. st. 4. u svezi s st. 3. i 1. KZ/97 i kaznenog djela iz čl. 246. st. 2. KZ/11 zapriječena ista kazna zatvora u trajanju od 1 (jedne) godine do 10 (deset) godina, s tim da bi stari zakon obzirom na manje zapriječen opći minimum od 15 dana zatvora bio blaži za optuženika, ovo sudsko vijeće smatra kako je novi kazneni zakon (KZ/11) ipak blaži za počinitelja. Naime, prilikom ocijene koji je zakon blaži valjalo je voditi računa i o tome da je nakon donošenja novog Kaznenog zakona (KZ/11)  Kazneni odjel Vrhovnog suda RH donio pravno shvaćanje (broj Su-IVK-4/12-57) o visini neodređenih vrijednosti, prema kojima je KZ/11 blaži za počinitelje jer znatna imovinska korist kod kaznenog djela iz čl 246. st 2. KZ/11 postoji tek kada vrijednost imovinske koristi prelazi iznos od 60.000,00 kuna, a ne vrijednost od 30.000,00 kuna koliko je bilo dovoljno za kazneno djelo iz čl. 337. st 4. u svezi sa st. 3. i 1. KZ/97. To pravno stajalište poslije je ugrađeno i u odredbu čl. 25. Zakona o izmjenama i dopunama Kaznenog zakona (NN 56/15 od 30. svibnja 2015.) kojom odredbom je dopunjena odredba čl. 87. KZ/11, na način da se u st. 29. spomenutog članka navodi kako je vrijednost imovinske koristi i štete znatna ako prelazi 60.000,00 kuna. Prema tome novi Kazneni zakon (KZ/11) je blaži zakon jer je po istom zakonu sužen kriminalni okvir, odnosno smanjena je kriminalna količina predmetnog kaznenog djela. Stoga je počinjeno kazneno djelo optuženiku K. K. trebalo okvalificirati kao kazneno djelo zlouporabe povjerenja u gospodarskom poslovanju iz čl. 246. st 2. KZ/11.

 

Kako u konkretnom slučaju ubrojivost optuženika K. K. nije upitna, a nije bilo ni nekih drugih razloga koji bi utjecali na njegovu krivnju, to je dotičnog za učin predmetnog kaznenog djela valjalo proglasiti krivim i osuditi po zakonu.

 

Prilikom odlučivanja o kaznenopravnoj sankciji sudsko vijeće je pošlo od vrste i težine počinjenog kaznenog djela, te visine zapriječene kazne zatvora za to kazneno djelo, kao što je prosuđivalo stupanj krivnje i osobnost optuženika, te konkretne okolnosti počinjenja kaznenog djela, vodeći pri tome računa o društvenoj opasnosti i posljedicama počinjenog kaznenog djela. Tako je sudsko vijeće optuženiku u olakotnom smislu uzelo u obzir primjereno držanje u postupku, priznanje bitnih činjenica, dosadašnju neosuđivanost, složene zdravstvene prilike, te objektivnu okolnost proteka znatnog vremena od počinjenja kaznenog djela, dok mu se kao posebno otežavajuća okolnost uzima u obzir činjenica što unatoč svijesti da je oštetio TD V.I.K. i obećanjima da će sanirati nastale posljedice, u tom smislu nije ništa poduzeo. Pa imajući u vidu sve naprijed navedeno, sudsko vijeće je optuženika K. K. osudilo na minimalno zapriječenu kaznu zatvora u trajanju od 1 (jedne) godine, nakon čega mu je sukladno čl. 56. KZ/11 izreklo uvjetnu osudu time da mu se kazna zatvora na koju je osuđen neće izvršiti ako optuženik u vremenu provjeravanja od 3 godine po pravomoćnosti presude, ne počine neko novo kazneno djelo. Sudsko vijeće smatra kako je upravo navedena sankcija adekvatna, te da će se njome postići svrha specijalne i generalne prevencije.

 

Vijeće je, a temeljem odredbe čl. 158. st. 2. ZKP/08 odlučilo da se oštećenik TD V.I.K. d.o.o. S. s imovinskopravnim zahtjevom upućuje u parnicu, a iz razloga jer je neprijeporno utvrđeno da se pred Trgovačkim sudom u Splitu, po tužbi oštećenika društva V.I.K. d.o.o. S. protiv tuženika (ovdje optuženika) K. K., pod brojem P-851/15 vodi parnični postupak, a u kojem postupku je dana 6. srpnja 2016. donesena presuda (koja nije postala pravomoćna) kojom se prihvaća tužbeni zahtjev i nalaže tuženiku K. K. isplatiti tužitelju iznos od 229.876,29 kuna uvećan za zakonske kamate koje teku od 21. listopada 2010., odnosno dotični je dužan tužitelju isplatiti onaj iznos koji je u ovom kaznenopravnom predmetu istaknut u imovinskopravnom zahtjevu. Naime, odlučivanjem o imovinskopravnom zahtjevu u kaznenom postupku u stvari se provodi athezijski parnični postupak, pa prije istaknuta okolnost da se u svezi imovinskopravnog zahtjeva već vodi parnični postupak spriječava odlučivanje o imovinskopravnom zahtjevu u athezijskom postupku presudom u kaznenom predmetu. Kod takvog stanja stvari, vijeće je pri odlučivanju o imovinskopravnom zahtjevu u ovom postupku jedino moglo oštećenika s imovinskopravnim zahtjevom uputiti u parnicu pri čemu bi presuda u ovom postupku, ako postane pravomoćna, eventualno mogla biti osnov za konačnu odluku u parničnom postupku.

 

Iz prije navedenih razloga o nedosuđenju imovinskopravnog zahtjeva, sudsko vijeće i kod odlučivanja o sankcijama koje će primijeniti prema optuženiku K. K. nije moglo prihvatiti prijedlog zastupnika optužbe i predstavnika oštećenika da se dotičnom optuženiku uz uvjetnu osudu naloži i posebna obveza u vidu popravka štete počinjene kaznenim djelom.

 

Sudsko vijeće je optuženika K. K., a temeljem odredbe čl. 148. st. 1. u svezi s čl. 145. st. 1. i 2. toč. 1. i 6. ZKP/08 obvezalo na plaćanje troškova postupka u ukupnom iznosu od 4.630,00 kuna, od čega se iznos od 3.130,00 kuna odnosi na ime naknade vještaku za financije i računovodstvo, dok se iznos od 1.500,00 kuna odnosi na ime paušala koji je određen obzirom na trajanje i složenost postupka, s tim da će se o troškovima postupka koji se odnose na ime naknade branitelju po službenoj dužnosti, sukladno odredbi čl. 148. st. 4. ZKP/08, odlučiti naknadno, kada podaci o tim troškovima budu poznati.

 

U Splitu, 10. studenog 2016.