Broj: Kžmp-26/16

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

Županijski sud u Splitu, u vijeću za mladež sastavljenom od sudaca ovoga suda, Marice Šćepanović, kao predsjednice vijeća te Bruna Kleina i Marie Majić, kao članova vijeća, uz sudjelovanje sudske savjetnice Sonje Čule, kao zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv okrivljenika I. B., zbog kaznenih djela iz članka 190. stavak 2. i 191. stavak 2. („Narodne novine“ br. 125/11, 144/12, 56/15 i 61/15 – dalje u tekstu: KZ/11), odlučujući o žalbi državnog odvjetnika podnesenoj protiv presude Općinskog suda u Rijeci broj Ko-61/14 od 18. svibnja 2016., u sjednici vijeća održanoj dana 12. siječnja 2017.,

 

p r e s u d i o   j e

 

Odbija se žalba državnog odvjetnika kao neosnovana te se potvrđuje presuda suda prvog stupnja.

 

Obrazloženje

 

Općinski sud u Rijeci, temeljem članka 453. točka 3. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ br. 152/08, 76/09, 80/11, 91/12 – odluka Ustavnog suda, 143/12, 56/13, 145/13 i 152/14 - dalje u tekstu: ZKP/08), oslobodio je od optužbe okrivljenika I. B., zbog kaznenog djela neovlaštene proizvodnje i prometa droga iz članka 190. stavak 2. KZ/11 i kaznenog djela omogućavanja trošenja droge i tvari zabranjenih u športu iz članka 191. stavak 2. KZ/11.

 

Pobijanom presudom, temeljem članka 149. stavak 1. ZKP/08, odlučeno je da troškovi kaznenog postupka padaju na teret proračunskih sredstava.

 

Protiv navedene presude žalbu je podnijelo Općinsko državno odvjetništvo u Rijeci zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, s prijedlogom da se pobijana presuda ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje i odlučivanje.

 

Odgovor na žalbu nije podnesen.

 

Županijskom državnom odvjetništvu u Splitu, sukladno članka 474. stavak 1. ZKP/08, spis je dostavljen na dužno razgledavanje.

 

Žalba državnog odvjetnika nije osnovana.

 

U žalbi se ističe kako je sud prvog stupnja pogrešno utvrdio činjenično stanje, odnosno da je pogrešno izveo zaključke činjenične prirode, ne vodeći računa o sadržaju iskaza svjedoka D. F. koji je u svom iskazu decidirano isključio mogućnost bilo kakve primjene prisile i prinude spram svjedoka M. J. Isto tako, da je prvostupanjski sud pogrešno ocijenio iskaz svjedoka M. J. pred policijskim istražiteljem nevjerodostojnim, jer da se radi o detaljnom iskazu. Osim toga, da je indikativno da je pretragom doma i drugih prostorija kod okrivljenika pronađeno nešto PVC vrećica s tragovima marihuane, a što upućuje na činjenicu da je okrivljenik tijekom 2013. bio u doticaju s opojnom drogom marihuanom.

 

Nije u pravu državni odvjetnik kada presudu pobija zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja.

 

Prvostupanjski sud pravilno je i u potpunosti utvrdio sve odlučne činjenice i dao je valjane i logične razloge, koje u cijelosti prihvaća i ovaj sud drugog stupnja. Naime, sud  prvog stupnja pravilno zaključuje kako nakon provedenog dokaznog postupka na strani okrivljenika ne postoje nedvojbeno utvrđeni dokazi da bi isti počinio  predmetna kaznena djela i to na način kako ga se tereti optužnicom. Nadalje, nakon ostalih provedenih dokaza da niti jedan relevantni kontrolni dokaz ne postoji koji bi potkrijepio prethodno citirani iskaz svjedoka Marka Jermana, a kojeg je ovaj dao pred djelatnicima policije.

 

Dakle, jedan jedini dokaz koji bi teretio okrivljenika bio bi nekonzistentni iskaz svjedoka M. J., koji je zaista detaljno iskazivao pred djelatnicima policije, odnosno ovlaštenim istražiteljem u svojstvu svjedoka (list 8 spisa), ali je sasvim drugačije iskazivao na raspravi, negirajući ikakvu povezanost s okrivljenikom, a dovodeći svoj raniji iskaz pred policijom u vezu s prijetnjom ili prisilom od strane policijskih djelatnika, na način da će on biti zaštićen ako kaže ono što je rekao.

 

Ovdje treba naglasiti da iskazivanje svjedoka policajca D. F. o nepostojanju prisile prema svjedoku M. J. nije od važnosti za ocjenu vjerodostojnosti iskazivanja navedenog svjedoka. Naime, kako svi ostali svjedoci sadržajno demantiraju iskazivanje svjedoka M. J., dakle, de facto se radilo o jedinom dokazu u odnosu na inkriminirano vrijeme, trebalo je ciljno i u duhu odredbe članka 431. stavak 2. ZKP/08, a u svezi članka 234. i 235. ZKP/08, tumačiti vrijednosno iskaz svjedoka M. J. pred policijom i mogućnost da se na tom zapisniku isključivo ili odlučujućoj mjeri temelji osuđujuća presuda. Dakle, kako ispitivanje svjedoka M. J. pred policijskim istražiteljem nije bilo u skladu s odredbom članka 234. i 235. ZKP/08, odnosno takav iskaz dan je tada u nekontradiktornom  postupku, bez obzira na ispitivanje svjedoka M. J. i na raspravi, uz predočenje takvog iskaza, radi se o dokazu koji po svojoj snazi nije konzistentan i dovoljan da bi se samo na temelju njega donijela osuđujuća presuda.

 

Nadalje, činjenica da je kod okrivljenika prilikom pretrage pronađeno 6 prozirnih PVC praznih  paketića, te jedna PVC vrećica sa sadržajem sasušene zelene biljne materije, za koju se kasnije utvrdilo da je mase 0,29 grama i 0,70 grama, neprijeporno je samo da se radi o malim količinama droge marihuane i da je ista kod okrivljenika pronađena, ali par mjeseci nakon inkriminiranog perioda, dakle, tek 2. srpnja 2013. godine. Stoga, niti taj dokaz sam po sebi nije konzistentan i ne može se na čvrst način vezati uz iskazivanje svjedoka M. J. pred policijskim djelatnicima, a kako to sud prvog stupnja i obrazlaže na stranici 9 . pobijane presude. U tom smislu, sud prvog stupnja pravilno zaključuje kako je nakon svih provedenih dokaza utvrđeno da niti jedan relevantni kontrolni dokaz ne postoji koji bi potkrijepio citirani iskaz svjedoka M. J. pred policijskim djelatnicima, pa se na takvom iskazu i utvrđenom dokaznom gradivu ne može donijeti osuđujuća presuda.

 

Slijedom svega iznijetog, žalbu državnog odvjetnika trebalo je odbiti kao neosnovanu, pa je na temelju članka 482. ZKP/08, presuđeno kao u izreci.

 

U Splitu 12. siječnja 2017.