Broj: Revr 2299/15

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Ivana Mikšića predsjednika vijeća, Jasenke Žabčić članice vijeća, Marine Paulić članice vijeća, Dragana Katića, člana vijeća i suca izvjestitelja i Darka Milkovića člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice V. P. iz Z., OIB: …, zastupane po punomoćnicima G. M., T. L., N. B. i Ž. T., odvjetnicima u Odvjetničkom društvu M., L., B. i T. iz Z., protiv tuženika H. , Z., OIB: …, zastupanog po punomoćniku D. T. odvjetniku u Z., radi utvrđenja i vraćanja na rad, odlučujući o reviziji tuženika protiv presude Županijskog suda u Splitu poslovni broj Gž R-314/15 od 15. listopada 2015., kojom je potvrđena presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu poslovni broj Pr-3053/14-19 od 20. srpnja 2015., u sjednici održanoj 28. veljače 2017.,

p r e s u d i o   j e

              1. Prihvaća se revizija tuženika te se preinačuju presuda Županijskog suda u Splitu poslovni broj Gž R-314/15 od 15. listopada 2015. i presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu poslovni broj Pr-3053/14-19 od 20. srpnja 2015. i sudi:

Odbija se tužbeni zahtjev koji glasi:

„I. Utvrđuje se da je tuženikova Odluka o izvanrednom otkazu Ugovora o radu od 20.03.2014. nedopuštena i da radni odnos tužiteljice kod tuženika nije prestao te se nalaže tuženiku da tužiteljicu vrati na rad, na radno mjesto inženjer - specijalist, sve u roku od 8 dana.

II. Tuženik je dužan tužiteljici naknaditi parnični trošak sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od presuđenja do isplate po stopi, koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke, koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, sve u roku od 8 dana.“

2. Nalaže se tužiteljici naknaditi tuženiku troškove postupka u iznosu od 5.250,00 kn, u roku od 8 dana.

Obrazloženje

              Presudom suda prvog stupnja u točki I. i II. izreke prihvaćen je tužbeni zahtjev pobliže naznačen u izreci ove revizijske odluke, odnosno zahtjev na utvrđenje da je tuženikova odluka o izvanrednom otkazu ugovora o radu nedopuštena, da radni odnos tužiteljice nije prestao i da se vrati na posao, ujedno je tuženiku naloženo naknaditi tužiteljici troškove postupka u iznosu od 2.500,00 kn.

Drugostupanjskom presudom odbijena je žalba tuženika kao neosnovana i potvrđena presuda suda prvog stupnja.

Protiv drugostupanjske presude tuženik podnosi reviziju iz članka 382. stavak 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11-pročišćeni tekst, 25/13 i 28/13, u daljnjem tekstu: ZPP) zbog svih revizijskih razloga iz članka 385. ZPP-a, predlažući prihvaćanje revizije i preinačenje pobijane odluke na način da se tužbeni zahtjev prihvati u cijelosti ili podredno, ukidanje pobijane presude i vraćanje predmeta prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

Odgovor na reviziju nije podnesen.

Revizija je osnovana.

Na temelju članka 392.a stavak 1. ZPP-a revizijski sud je ispitao pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

U reviziji se ističe da drugostupanjski (kao i prvostupanjski) sud uopće nije cijenio žalbene navode tuženika o tome da je izvanredni otkaz dopušten zbog gubitka povjerenja u tužiteljicu, niti je dao razloge zbog čega te navode nije prihvatio.

Međutim, protivno takvim navodima nije ostvaren revizijski razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka jer pobijana presuda sadrži razloge iz kojih se može provjeriti na koji je način drugostupanjski sud odgovorio na sve žalbene navode koji su važni za pravilnu odluku o tužbenom zahtjevu, stoga pobijana presuda, kao ni presuda suda prvog stupnja, nemaju nedostataka koji onemogućavaju njihovo ispitivanje.

Predmet spora je zahtjev tužiteljice za utvrđenje nedopuštenosti izvanrednog otkaza ugovora o radu i da radni odnos nije prestao, kao i zahtjev da je tuženik vrati na posao na radno mjesto „inženjer-specijalist“.

Nesporne su činjenice da je tužiteljica radila kod tuženika na temelju ugovora o radu na neodređeno vrijeme od 1. prosinca 2003. na radnom mjestu inženjer - specijalist te da joj je odlukom tuženika od 20. ožujka 2014. izvanredno otkazan ugovor o radu, kao i da je na odluku o otkazu pravodobno podnijela zahtjev za zaštitu prava o kojem tuženik nije odlučivao.

U postupku pred nižestupanjskim sudovima utvrđene su slijedeće odlučne činjenice:

- da je tužiteljica radila u odjelu Upravljanja poslovnim objektima te je zajedno s radnikom tuženika A. L., koji je radio kao v.d. rukovoditelja tog odjela i tužiteljici bio nadređen, supotpisala putne naloge za radnike U., H. i B. mimo Pravilnika o službenim putovanjima,

- da je tužiteljica supotpisala naloge za službena putovanja navedenim radnicima u kojima stoji da su isti bili na službenom putu u D. u razdoblju od 10.02.2014. do 02.03.2014., iako je ista bila svjesna činjenice da su se radnici vratili s tog puta još 27.02.2014., čime je za tuženika nastala šteta od nekoliko tisuća kuna,

- da je tužiteljica, u trenutku kada je stavila svoj potpis na putne naloge, bila svjesna da tri sporna dana radnici nisu bili na terenu, ali joj je prethodno nadređeni radnik (A. L.) objasnio da se radnicima priznaju po tri dnevnice više i to zato što bi temeljem Pravilnika o naknadama putnih i drugih troškova iz veljače 2004. imali pravo na hotelski smještaj, a u privatnom smještaju to nisu imali, odnosno da je bila donesena odluka da se radnici prilikom obavljanja radova na preuređenju C. D. smjeste u privatnom smještaju, koji nije uključivao doručak i nije bio predviđen Pravilnikom o naknadama putnih troškova, pa da je na takav način zapravo radnicima plaćen doručak,

- da je tužiteljica na opisani način omogućila trojici radnika stjecanje ne pripadajućih dnevnica za dane 28.02., 01.03. i 02.03.2014.,

- da je zbog opisanog događaja tuženik odlukom od 20. ožujka 2014. (izvanrednim otkazom) otkazao tužiteljičin ugovor o radu u čijem obrazloženju stoji da je tužiteljica počinila osobito tešku povredu obveze iz radnog odnosa i poslodavcu nanijela štetu jer je trojici radnika omogućila protupravnu pribavljanje imovine, a zbog takvog postupanja tuženik je trajno i potpuno izgubio povjerenje u tužiteljicu te je daljnja suradnja nemoguća.

Na temelju tako utvrđenog činjeničnog stanja, nižestupanjski sudovi zaključuju da tužiteljica nije počinila povredu radne obveze koja bi opravdavala donošenje izvanrednog otkaza, a niti je povrijedila odredbe tuženikova Pravilnika. Sudovi pritom izražavaju shvaćanje da stavljanjem potpisa na putne naloge, nakon što je o tome donio odluku njoj nadređeni A. L., ne može predstavljati razlog za izvanredni otkaz sukladno članku 108. Zakona o radu („Narodne novine“, broj 149/09, 61/11, 82/12 i 73/13, u daljnjem tekstu: ZR), budući da potpis tužiteljice nije ni bio preduvjet za isplatu, s tim da su se za tuženika, ovakvim smještajem radnika na terenu, zapravo uštedjela velika materijalna sredstva. Zbog toga je ocijenjeno da je sporni otkaz nedopušten.

Međutim, nižestupanjski sudovi su na takav način pogrešno primijenili materijalno pravo iz članka 108. stavak 1. ZR-a.

Naime, kad je u postupku pred nižestupanjskim sudovima nedvojbeno utvrđeno da je tužiteljica, iako je bila svjesna činjenice da su se navedeni radnici vratili s puta i dobro znala da ih ne pripadaju nikakve dnevnice, ipak supotpisala putne naloge - tada je bez daljnjega postojao opravdani razlog za izvanredni otkaz ugovora o radu.

Ocjenjujući razloge dopuštenosti spornog otkaza valja imati na umu da je putni nalog knjigovodstvena (poslovna) isprava kojom se priznaju troškovi službenog puta te on mora biti sastavljen i ovjeren u skladu sa strogim knjigovodstveno-financijskim propisima, za čije kršenje je propisana prekršajna, a i kaznena odgovornost.

Krivotvorenje poslovne isprave od strane odgovorne osobe koja svojim potpisom odnosno službenim pečatom ovjeri takvu ispravu s neistinitim sadržajem kazneno je djelo iz članka 279. stavak 1. Kaznenog zakona („Narodne novine“, broj 125/11).

U konkretnom slučaju tužiteljica je počinila povredu obveze iz radnog odnosa jer je potpisivanjem neistinitog sadržaja putnih naloga na temelju kojih su radnicima tuženika nezakonito isplaćene dnevnice, postupila protivno tuženikovom Pravilniku o naknadama putnih troškova, koji zasigurno (što nije ni sporno) ne propisuje slučaj isplate dnevnica za putovanje koje ne postoji.

Pritom valja istaknuti da za pravilnu odluku o konkretnom otkazu nije odlučno da li je tužiteljičin supotpis bio preduvjet za spornu isplatu budući je tužiteljica potpisala odnosne naloge znajući da nisu istiniti i da će se na osnovi takvih isprava ostvariti nepripadna imovinska korist.

Konačno, na opisani bi se način mogla ostvariti i obilježja kaznenog djela pa je i po ocjeni ovog revizijskog suda, takvim postupanjem tužiteljica počinila osobito tešku povredu obveze iz radnog odnosa zbog koje uz uvažavanje svih okolnosti i interesa obiju ugovornih strana, nastavak radnog odnosa nije moguć (tako i u Revr-2052/15 od 15. studenog 2016.).

Prema tome, kako je tuženik tijekom postupka dokazao postojanje opravdanog razloga za otkaz (članak 131. stavak 3. ZR), to su pravilnom primjenom mjerodavnog materijalnog prava, nižestupanjske presude preinačene i tužbeni zahtjev u cijelosti odbijen kao neosnovan.

Preinačenjem nižestupanjskih presuda tuženiku je, sukladno odredbama članka 154. stavak 1. i članka 155. ZPP-a, valjalo dosuditi troškove postupka i to za cijeli prvostupanjski postupak po tbr. 7. točka 2. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“, broj 142/2012, 103/14 i 118/14, u daljnjem tekstu: OT) jednokratna nagrada u iznosu od 2.000,00 kn, za žalbu protiv presude nagrada po tbr. 10. točka 2. OT-a od 600,00 kn, te za reviziju nagrada po tbr. 10. stavak 6/2 u iznosu od 800,00 kn, sve to uz pripadajući PDV po tbr. 42. OT-a od ukupno 850,00 kn. Tuženiku su priznati i troškovi plaćenih sudskih pristojbi za odgovor na tužbu (200,00 kn) i žalbu na presudu (800,00 kn) u ukupnom iznosu od 1.000,00 kn, s tim da mu pristojba za reviziju nije dosuđena jer u spisu predmeta nema dokaza da je tu pristojbu i platio, dok preostale troškove plaćenih sudskih pristojbi tuženik nije ni zatražio. Slijedom toga, tužiteljica je dužna naknaditi tuženiku troškove postupka u sveukupnom iznosu od 5.250,00 kn.

Iz tih je razloga, na temelju odredbe iz članka 395. stavak 1. ZPP-a, valjalo presuditi kao u izreci.

Zagreb, 28. veljače 2017.