- 1 -              Revt 263/2017-3

 

 

 

 

 

Broj: Revt 263/2017-3

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

R J E Š E N J E

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Katarine Buljan predsjednice vijeća, Damira Kontreca člana vijeća i suca izvjestitelja, dr. sc. Jadranka Juga člana vijeća, Goranke Barać-Ručević članice vijeća i Mirjane Magud članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja G. D., OIB ..., iz Z., kojeg zastupa punomoćnica M. B., odvjetnica u Z., protiv tuženika P. b. ... d.o.o. Z., ranije P. b. P. ... d.o.o., Z., OIB ..., kojeg zastupa punomoćnik D. A. B., odvjetnik u Odvjetničkom uredu Ć.1, Ć.2, J. i B. j.t.d. Z., radi isplate, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-1346/14-2 od 23. siječnja 2017., kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-798/12 od 15. siječnja 2014., u sjednici održanoj 24. kolovoza 2021.,

 

 

r i j e š i o   j e:

 

I. Revizija tužitelja odbija se kao neosnovana.

 

II. Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troškova sastava odgovora na reviziju kao neosnovan.

 

 

Obrazloženje

 

1. Presudom suda prvoga stupnja odbijen je tužbeni zahtjev tužitelja kojim je tražio da se naloži tuženiku da plati tužitelju iznos od 60.266,50 kn, sa zateznom kamatom tekućom na iznos od 18.979,71 kn od 26. svibnja 2006. do isplate, te na iznos od 41.286,79 kn od 5. srpnja 2008. do isplate, po stopi kako je to navedeno u izreci prvostupanjske presude (toč. I.). Ujedno je naloženo tužitelju da tuženiku nadoknadi troškove postupka u iznosu od 6.000,00 kn (toč. II.).

 

2. Presudom suda drugog stupnja odbijena je žalba tužitelja i potvrđena je prvostupanjska presuda, a ujedno je odbijen zahtjev tuženika za naknadu troškova žalbenog postupka.

 

3. Protiv presude suda drugoga stupnja tužitelj je pravodobno podnio reviziju na temelju čl. 382. st. 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13 i 89/14 – dalje: ZPP), postavljajući pri tom pitanja za koja tužitelj smatra da su važna za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni. Tužitelj predlaže da se revizija prihvati, pobijana presuda preinači na način da se usvoji zahtjev tužitelja u cijelosti, podredno da se ista ukine i predmet vrati drugostupanjskom sudu na ponovni postupak.

 

4. U odgovoru na reviziju tuženik prije svega ističe da je revizija nedopuštena jer se tužitelj poziva na različitu praksu istog drugostupanjskog suda, pa da nisu ispunjene pretpostavke za meritorno odlučivanje. Posebno se ukazuje i na drugačija shvaćanja istog drugostupanjskog suda. Tuženik traži naknadu troškova sastava odgovora na reviziju.

 

5. Revizija tužitelja nije osnovana.

 

6. U konkretnom slučaju nije dopuštena revizija iz čl. 382. st. 1. ZPP, budući da vrijednost pobijanog dijela presude ne prelazi iznos od 500.000,00 kn, ne radi se o radnom sporu, niti je sud drugoga stupnja pobijanu presudu donio primjenom odredbi čl. 373.a ili čl. 373.b ZPP.

 

7. Prema odredbi čl. 382. st. 2. ZPP u slučajevima u kojima se ne može podnijeti revizija iz čl. 382. st. 1. ZPP, stranke mogu podnijeti reviziju protiv drugostupanjske presude ako odluka u sporu ovisi o rješenju nekog materijalnopravnog ili postupovnopravnog pitanja važnog za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, kako se to primjerice navodi u toč. 1. do 3. čl. 382. st. 2. ZPP.

 

Prema odredbi čl. 382. st. 3. ZPP u reviziji iz čl. 382. st. 2. ZPP stranka treba određeno naznačiti pravno pitanje zbog kojeg je revizija podnesena, treba određeno navesti propise i druge važeće izvore prava koji se na pitanje odnose, te treba izložiti razloge zbog kojih smatra da je postavljeno pitanje važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.

 

U slučaju da je u reviziji izostao bilo koji od navedenih elemenata, nema pretpostavki za meritorno razmatranje takve revizije.

 

8. Tužitelj u reviziji postavlja sljedeća pitanja:

 

„1.) Predstavlja li odluka skupštine društva koja glasi da će se dobit podijeliti kada za to budu ispunjeni i financijski uvjeti društva odluku o raspodjeli dobiti članovima društva ?

 

2.) Da li je prestalo tužiteljevo pravo na isplatu udjela u dobiti kasnijim sklapanjem ugovora o prijenosu poslovnog udjela?“

 

9. Kao razlog važnosti tužitelj se poziva na drugačija pravna shvaćanja Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske u istovrsnim predmetima i to u odlukama Pž-10862/13, Pž-2525/13, Pž-9560/13 i Pž-7621/13.

 

10. Prema ocjeni revizijskog suda postavljena pitanja su važna za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, pri čemu treba istaći da su ispunjene pretpostavke za odlučivanje povodom revizije iz čl. 382. st. 2. ZPP i u slučaju kada postoji različita praksa istog drugostupanjskog suda. Pri tome valja naglasiti da u trgovačkim sporovima, Visoki trgovački sud Republike Hrvatske je jedini drugostupanjski sud, pa niti ne može postojati različita praksa različitih drugostupanjskih sudova.

 

11. Glede prvog postavljenog pitanja valja navesti da prema odredbi čl. 406. Zakona o trgovačkim društvima („Narodne novine“ broj 111/93, 34/99, 52/00, 118/03, 107/07, 146/08, 137/09 i 111/12 – dalje: ZTD) da sve dok društvo postoji, članovi društva imaju pravo tražiti da im se isplati godišnja dobit, ako isplata dobiti nije isključena društvenim ugovorom ili odlukom članova društva, te da se dobit dijeli s članovima, ako nema drugačije odredbe u društvenom ugovoru u omjeru njihovim uplaćenim temeljnim udjelima. To znači da članovi društva imaju pravo tražiti od društva isplatu dobiti, ako je ista ostvarena. Nadalje, prema odredbi čl. 441. ZTD skupština društva, između ostalog, odlučuje o upotrebi ostvarene dobiti, što znači da članovi društva s ograničenom odgovornošću imaju pravo na isplatu dobiti, ako je tako odlučila skupština društva, koja se prema odredbi čl. 442. st. 2. ZTD mora sastati najmanje jednom godišnje.

 

Prema shvaćanju revizijskog suda odluka skupštine društva da će se dobit isplatiti kada se za to budu ispunjeni financijski uvjeti predstavlja odluku o isplatu dobiti članovima društva, a takva je odluka bila donesena od strane skupštine tuženika za 2007., dok takva odluka za 2004. nije bila donesena.

 

12. No, neovisno o tome pravilno su nižestupanjski sudovi odbili zahtjev tužitelja i to iz razloga što je isti Ugovorom o prijenosu poslovnih udjela prenio na stjecatelja sva članska prava i obveze, time da je prijenos izvršen uz naknadu od 32.700,00 EUR u protuvrijednosti u kunama. Naime, odredbom čl. 7. Ugovora o prijenosu poslovnih udjela „Stjecatelj preuzima poslovne udjele koje mu je Prenositelj prenio, odmah po potpisu ovog Ugovora, kao i sva pripadajuća članska prava i obveze koja iz njega proizlaze, utvrđena Zakonom o trgovačkim društvima, drugim relevantnim zakonskim propisima, aktima Društva i ovim Ugovorom, sa danom potpisa ovog Ugovora“.

 

Sukladno čl. 406. ZTD pravo je članova društva s ograničenom odgovornošću na isplatu godišnje dobiti, pod uvjetom da to odobri skupština društva. Kako je tužitelj Ugovorom o prijenosu poslovnih udjela na stjecatelja prenio sva pripadajuća članska prava i obveze, to je isti prenio na stjecatelja i pravo na isplatu dobiti za godine za koje dobit nije isplaćena (2004. i 2007.). Stoga je stjecatelj stupio u pravni položaj prenositelja, te su prijenosom poslovnog udjela prestala prava i obveze prenositelja prema društvu i od tog trenutka pripadaju novom stjecatelju, sukladno odredbi čl. 421. st. 1. ZTD. Stoga neovisno od toga što tužitelj u ovom predmetu potražuje dobit i to kao član društva za 2004. i 2007., kako takva dobit nije isplaćena ostalim članovima društva do trenutka sklapanja Ugovora o prijenosu poslovnog udjela, prijenosom poslovnog udjela tužitelj je prenio na novog stjecatelja sva članska prava i obveze, pa isti više nije aktivno legitimiran tražiti isplatu dobiti za navedene godine.

 

Tome još treba dodati da iz samog Ugovora o prijenosu poslovnih udjela ne proizlazi da bi tužitelj zadržao pravo za isplatu dobiti.

 

13. Radi navedenog revizija tužitelja nije osnovana, pa ju je valjalo odbiti primjenom odredbe čl. 393. ZPP.

 

14. Ujedno je valjalo odbiti zahtjev tuženika za naknadu troškova odgovora na reviziju, budući navedeni trošak nije bio potreban za vođenje ove parnice u smislu odredbe čl. 155. ZPP.

 

Zagreb, 24. kolovoza 2021.

 

Predsjednica vijeća:

Katarina Buljan, v.r.