Poslovni broj: 78 Pž-2062/2020-2

1

 

 

 

 

REPUBLIKA HRVATSKA

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske

Berislavićeva 11, Zagreb

Poslovni broj: 78 Pž-2062/2020-2

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

 

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

 

 

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, sudac Mladen Šimundić, u pravnoj stvari tužitelja F. d.o.o. S., OIB…, kojeg zastupa punomoćnik J. T., odvjetnik u S., protiv tuženika B. C. d.o.o., S., OIB …, kojeg zastupa punomoćnik M. G., odvjetnik u O. D. Ž. & partneri iz Z., radi isplate iznosa od 38.750,00 kn po tužbi i 41.644,95 kn po protutužbi, odlučujući o žalbama stranaka protiv presude Trgovačkog suda u Splitu poslovni broj Povrv-598/18-24 od 18. veljače 2020., 24. kolovoza 2021.

 

p r e s u d i o   j e

 

I. Odbija se kao neosnovana tužiteljeva žalba i potvrđuje presuda Trgovačkog suda u Splitu poslovni broj Povrv-598/2018-24 od 18. veljače 2020. u pobijanoj točki II. njene izreke.

 

II. Odbija se kao neosnovana tuženikova žalba i potvrđuje presuda Trgovačkog suda u Splitu poslovni broj Povrv-598/2018-24 od 18. veljače 2020. u pobijanim točkama IV. i VI. njene izreke.

 

r i j e š i o   j e

 

Ukida se presuda Trgovačkog suda u Splitu poslovni broj Povrv-598/2018-24 od 18. veljače 2020. u pobijanoj točki III. njene izreke i predmet u tom dijelu vraća prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

 

Obrazloženje

 

1. Presudom Trgovačkog suda u Splitu poslovni broj Povrv-598/2018-24 od 18. veljače 2020. djelomično je održan na snazi platni nalog za iznos od 25.000,00 kn s kamatama i troškom ovršnog postupka u iznosu od 480,00 kn s kamatama (točka I. izreke), platni je nalog ukinut za iznos glavnice od 6.875,00 kn i trošak ovršnog postupka u iznosu od 480,00 kn (točka II. izreke), utvrđeno je povlačenje tužbe pa je nalog ukinut za iznos od 6.875,00 kn (točka III. izreke), odbijen je protutužbeni zahtjev za isplatu iznosa od 41.644,95 kn (točka IV. izreke), odbijen je prigovor radi prijeboja kao neosnovan (točka V. izreke), tuženiku je naloženo platiti tužitelju trošak parničnog postupka u iznosu od 3.730,00 kn s kamatom (točka VI. izreke). U bitnome, prvostupanjski sud navodi kako nije bilo sporno da je između stranaka postojao ugovor o djelu iz čl. 590. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18; dalje: ZOO). Na temelju provedenog dokaznog postupka prvostupanjski je sud utvrdio da je tužitelj izvršio uslugu tužitelju u iznosu navedenom u točki I. izreke presude, a da tuženik tu uslugu nije platio. Što se tiče dijela zahtjeva iz točke II. izreke, navodi kako je tužitelj taj račun izdao bez specifikacije usluge na koju se odnosi, i to kao razliku po prethodnim računima, a smatra kako nije logično da tako kvalificirana osoba postupa na navedeni način. U odnosu na protutužbeni zahtjev (točka IV. izreke) sud ukazuje kako je tuženik, prilikom plaćanja svakog od računa za koje navodi da predstavljaju stjecanje bez osnove, bio upoznat s time što plaća, jer je uz svaki dobio i specifikaciju. Stoga smatra kako se ne radi o stjecanju bez osnove na strani tužitelja, (čl. 1111. ZOO-a), pa je odbijen i prigovor prijeboja.

 

2. Protiv točaka II. i III. izreke navedene presude žalbu je podnio tužitelj, zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja te pogrešne primjene materijalnog prava. U bitnome navodi kako tužitelj ima pravo obračunavati razlike po prethodnim računima, ukoliko iste iz nekog razloga nisu ranije obračunate, pa je odbijanje točke II. izreke proturječno sadržaju spisa. U odnosu na točku III. izreke, kojom je utvrđeno povlačenje tužbe, ukazuje kako tijekom postupka nije povukao tužbu za taj iznos, niti sud u obrazloženju presude navodi kada i kako je tužba u tom dijelu povučena, pa taj dio presude nije obrazložen. Predlaže ukinuti presudu u pobijanom dijelu.

 

3. U odgovoru na tužiteljevu žalbu tuženik osporava tužiteljeve navode i smatra žalbu neosnovanom u odnosu na točku II. izreke presude, jer nije logično da tužitelj, kao knjigovodstveni servis, naknadno i više puta mijenja svoje račune i vrši naknadne obračune bez pravne osnove. Što se tiče točke III. izreke, tuženik ukazuje kako među strankama nije sporno da je on platio dio potraživanja u iznosu od 6.875,00 kn, što je zastupnik po zakonu tužitelja potvrdio u svom iskazu, konkludentnim radnjama, pa je sud pravilno zaključio da potraživanje za taj iznos ne postoji. Predlaže odbiti žalbu kao neosnovanu.

 

4. Protiv točke IV. izreke presude žalbu je podnio tuženik, navodeći kako istu podnosi iz svih zakonom određenih razloga, a naročito radi pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja te radi pogrešne primjene materijalnog prava. U bitnome navodi kako je tužitelj iskoristio težak period za tuženika, nakon smrti tadašnjeg direktora I. B., i počeo prefakturirati račune za plaću A. B., koja je bila zaposlenica tužitelja, za što nije imao pravnog osnova, a računovodstvo tuženika izvršilo je plaćanje po svim zaprimljenim računima, pa i ovom neosnovanim. Tek kada je provedena ostavinska rasprava iza pok. I. B. i kada je imenovana ovlaštena osoba – direktor tuženika, tužitelj je upozoren na ovakvo ponašanje. Dakle, tuženik je odmah po saznanju reagirao i prigovorio tuženiku, pa presuda nije osnovana u tom dijelu. Pri tome ukazuje kako je neosnovano svjedočenje A. B. prema kojemu je ista radila kod tuženika u periodu od svibnja do srpnja 2017., pa da je zbog toga bilo potrebno prefakturirati njenu plaću na tuženika. Smatra nevjerodostojnim iskaz A. B., a vjerodostojnim iskaze zz tuženika i svjedoka M. S., te predlaže da se presuda preinači u pobijanom dijelu, uz naknadu troška postupka tuženiku.

 

5. Makar tuženik navodi kako se njegova žalba odnosi na točku IV. izreke presude, iz njenog sadržaja i zahtjeva da se trošak postupka dosudi tuženiku jasno proizlazi kako se tuženik žali i na odluku o troškovima postupka iz točke VI. izreke presude.

 

6. Odgovor na tuženikovu žalbu nije podnesen.

 

7. Tužiteljeva je žalba djelomično osnovana, tuženikova žalba nije osnovana.

 

8. Ovaj sud prvenstveno ukazuje kako navedeni parnični predmet predstavlja spor male vrijednosti, temeljem odredbe čl. 37. st. 2. i čl. 502. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91, br. 91/92 112/99, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14 i 70/19; dalje: ZPP), s obzirom na to da se isti odnosi na potraživanje u novcu koje ne prelazi svotu od 50.000,00 kn.

 

9. Naime, kako u ovom predmetu postoji tužbeni i protutužbeni zahtjev, a svaki zahtjev pojedinačno ne prelazi iznos od 50.000,00 kn, primjenom čl. 37. st. 2. ZPP-a vrijednost predmeta spora određuje se prema visini svakog pojedinog zahtjeva.

 

10. Stoga, temeljem odredbe čl. 467. st. 1. ZPP-a, drugostupanjski sud nije ispitivao navode žalitelja koje se sadržajno odnose na pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje, jer se presuda u sporu male vrijednosti može pobijati samo zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 1., 2., 4.,

5., 6., 8., 9., 10. i 11. ZPP-a i zbog pogrešne primjene materijalnog prava.

 

11. Međutim, valja ukazati i kako su ti žalbeni navodi ispitani, no u okviru moguće bitne povrede odredaba postupka iz čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP-a, na koju se pozivaju i žalitelji, odnosno radi utvrđenja da li je činjenični zaključak prvostupanjskog suda u suprotnosti sa ispravama u spisu.

 

12. Zbog svega navedenog, predmetna je žalba ispitana u pobijanim točkama II. i III. po žalbi tužitelja, te po žalbi tuženika u točkama IV. i VI. izreke, u okviru dopuštenih žalbenih navoda, te po službenoj dužnosti u odnosu na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 2., 4., 8. i 9. ZPP-a i zbog moguće pogrešne primjene materijalnog prava.

 

13. U odnosu na točku II. pobijane presude, prvostupanjski sud navodi kako dio računa 796/1/1 2017 od 30. studenog 2017. tužitelj označava kao razliku po računu 646/1/1 2017, bez navođenja o kakvoj se razlici radi. Stoga prvostupanjski sud zaključuje kako nije ni logično ni poslovno da tužitelj, kao jedna kvalificirana tvrtka za vođenje knjigovodstvenih usluga, naknadno vrši obračun na ime razlike po prethodnom računu, a da u tom računu ne specificira usluge koje naknadno obračunava.

 

14. Ovakav stav prvostupanjskog suda u cijelosti prihvaća i ovaj sud, pri čemu se ukazuje da isti nije doveden u sumnju niti navodima žalbe. Naime, tužitelj se u žalbi, u odnosu na taj dio zahtjeva, prvenstveno poziva na svjedočenje zastupnika po zakonu tužitelja, za koje smatra da dokazuje njegove tvrdnje. No, zastupnik po zakonu tužitelja je samo izjavila kako se obračun razlike po računu 646/1/1 2017. u iznosu od 5.500,00 kn odnosi također na vođenje hotela za travanj 2017. Dakle, u svom iskazu zastupnika po zakonu tužitelja nije navela nikakvu detaljniju specifikaciju na koju bi se razliku isti odnosio, niti navodi razloge zbog čega takav račun dostavlja tek u studenom 2017. Stoga zaključak prvostupanjskog suda nije u suprotnosti s ispravama u spisu, pa nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP-a.

 

15. Slijedom navedenog, tužiteljeva je protiv točke II. izreke presude odbijena kao neosnovana, a taj dio presude potvrđen (čl. 368. st. 1. ZPP-a).

 

16. Što se tiče točke III. izreke presude, kojom je utvrđeno da je tužitelj povukao tužbu u iznosu od 6.875,00 kn, ovaj sud ukazuje kako tužitelj pravilno ukazuje na propust prvostupanjskog suda. Naime, iz obrazloženja presude nije vidljivo da bi sud uopće navodio razloge zbog kojih smatra da je do povlačenja tužbe došlo, bilo radnjom tužitelja ili po zakonu, niti je vidljivo kada i na koji je način tužba povučena. Nadalje, niti zastupnik po zakonu tužitelja nije, prilikom saslušanja, ničim dao do znanja kako povlači tužbu u tom dijelu niti bi se to moglo zaključiti iz njegovog iskaza.

 

17. Stoga se presuda u točki III. njene izreke ne može ispitati, te je u tom dijelu ukinuta i vraćena prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje (čl. 369. u vezi čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP-a).

 

18. Pri tome se ukazuje kako je nejasno i zbog čega je prvostupanjski sud o navodnom povlačenju tužbe odlučio presudom, umjesto rješenjem, o čemu prvostupanjski sud treba voditi računa u nastavku postupka.

 

19. U odnosu na tuženikovu žalbu protiv točke IV. izreke, valja ukazati kako u odnosu na tu točku tuženik prvenstveno osporava utvrđeno činjenično stanje, zbog čega se žalba u sporu male vrijednosti ne može podnijeti niti se presuda u odnosu na tu povredu može ispitivati. No, kako je to već ranije navedeno, i ovi su žalbeni navodi ispitani u odnosu na moguću bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP-a.

 

20. Prvostupanjski sud navodi svoj zaključak o neosnovnosti protutužbenog zahtjeva temelji na ispravama u spisu i iskazima svjedoka, temeljem kojih zaključuje kako je između tužitelja i ranijeg direktora tuženika postojao dogovor u svezi plaćanja koje je tužitelj prefakturirao tuženiku na ime bruto plaće za djelatnicu A. B. Osim toga, ukazuje i kako su navedeni iznosi kao takvi i plaćeni od strane tuženika, što dodatno potvrđuje zaključak o postojanju dogovora između stranaka.

 

21. Ovakav zaključak prvostupanjskog suda nije doveden u sumnju navodima žalbe niti je u suprotnosti s ispravama u spisu, pa prvostupanjski sud u odnosu na točku IV. izreke presude nije počinio bitnu povredu postupka iz čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP-a.

 

22. Nadalje, u odluci o troškovima postupka prvostupanjski je sud primijenio odredbe čl. 154. i 155. ZPP-a, odredbe Tarife o nagradama i naknadi troškova odvjetnika („Narodne novine“ broj: 142/12, 103/14 i 118/14) kao i Zakona o sudskim pristojbama („Narodne novine“ broj: 74/95, 57/96, 137/02, 125/11, 112/12 i 157/13) i Tarifu sudskih pristojbi. Pri tome u obrazloženju presude navodi kako je tužitelju dosudio trošak u cijelosti, zbog toga što je isti u potpunosti uspio u odnosu na protutužbeni zahtjev.

 

23. Kako tuženik u svojoj žalbi ne ukazuje da bi prvostupanjski sud pogrešno primijenio neku od zakonskih odredaba Zakona o parničnom postupku odnosno Tarife u odnosu na pojedine radnje, niti je takva povreda utvrđena ispitivanjem odluke po službenoj dužnosti, žalba je i u tom dijelu neosnovana.

 

24. Slijedom navedenog, temeljem odredbe čl. 368. st. 1. ZPP-a tuženikova je žalba odbijena kao neosnovana, a prvostupanjska presuda potvrđena i u pobijanim točkama IV. i VI. njene izreke.

 

25. Zaključno, ovaj sud ukazuje kako je tuženik tijekom postupka istaknuo prigovor radi prebijanja, a ne prigovor prijeboja, kako je to navedeno u točki V. izreke presude, a protiv koje nije podnesena žalba. No, imajući u vidu da je sud i u obrazloženju presude na više mjesta naveo kako je podnesen prigovor radi prebijanja, te da se u izreci presude može odlučiti samo o prigovoru radi prebijanja, ovaj sud smatra kako se vjerojatno radi o pogrešci u pisanju, koju sud može ispraviti u svako doba (čl. 342. ZPP-a).

 

Zagreb, 24. kolovoza 2021.

 

Sudac

Mladen Šimundić