Broj: K-18/2016

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

Županijski sud u Splitu, u vijeću sastavljenom od sudaca ovog suda, Ivone Rupić kao predsjednika vijeća te sudaca porotnika Hrvoja Šubašića i Jordane Bolanče, uz sudjelovanje Ane Petričević kao zapisničara, u kaznenom postupku protiv optuženika 1. N. D. i 2. Z. D., zbog kaznenih djela iz članka 246. stavak 2. i dr. Kaznenog zakona – („Narodne novine“ broj 125/11., 144/12., 56/15. i 61/15 – dalje u tekstu: KZ/11), na raspravi održanoj dana 08. ožujka 2017., a presude objavljene dana 10. ožujka 2017., u nazočnosti zamjenika ŽDO-a Split Žarka Štrbca, branitelja optuženog 1. B. M., odvjetnika iz S. i braniteljice optužene 2. M. M., odvjetnice iz S., te u izočnosti optuženika 1. N. D. i optužene 2. Z. D.,

 

p r e s u d i o   j e

 

Optuženici: 1. N. D., sin pok. A. i M. rođene B., s prebivalištem u M., V. M., V. M. broj 11, rođen … u M., državljanin Republike Hrvatske, pismen sa završenom osnovnom školom, umirovljenik, s primanjima oko 800,00 kuna, oženjen, otac dvoje punoljetne djece,

 

2. Z. D., rođena Š., kći pok. J. i M. rođene R., s prebivalištem u M., V. M., V. M. broj 11, rođena … u P., državljanka Republike Hrvatske, pismena sa završenom srednjom školom, kuharica, umirovljenica, s primanjima oko 1.700,00 kuna, udana, majka dvoje punoljetne djece,

 

k r i v i   s u

 

što su krajem 1997. i početkom 1998. u S. prvooptuženi N. D. kao većinski vlasnik dionica i direktor trgovačkog društva "G." d.d. S. i drugooptužena Z. D. kao predsjednica nadzornog odbora istog društva, postupili na način da je N. D. novčana sredstva ostvarena maloprodajom društva u iznosu od 39.144,34 kune nije položio na žiro račun društva ni na blagajnu društva, već je novac u najmanje tolikom iznosu podijelio kao plaće radnicima, pa su iako su znali da je trgovačko društvo "G." u neprekinutoj blokadi od 1. siječnja 1997., prema prethodnom dogovoru u nakani da se N. D. nepripadajuće okoristi na štetu trgovačkog društva "G." d.d. S., postupili su na način da je N. D. od prodaje poslovnog prostora vlasništvo istog trgovačkog društva u zgradi F. u ulici R. B. u iznosu od 553.600,00 kuna, s posebnog računa kod C. b. d.d. S. temeljem ugovora o zajmu od 19. prosinca 1997. podigao ukupan iznos od 388.250,00 kuna, od kojeg je za sebe zadržao 113.250,00 kuna, a iznosom od 275.000,00 kuna za sebe otkupio dionice društva, s tim da je također od novca pribavljenog prodajom navedenog poslovnog prostora za sebe zadržao iznos od 193.600,00 kuna, dok je drugooptužena Z. D. u cilju da opravda i prikrije tako nezakonito uzimanje novca optuženika N. D. donijela neistinite odluke nadzornog odbora društva od 19. prosinca 1997. kojim odobrava te iznose kao zajam iako su oboje znali da N. D. taj novac neće vratiti, što se i dogodilo, pa su time trgovačkom društvu "G." d.d. S. nanijeli materijalnu štetu u ukupnom iznosu od 531.845,08 kuna,

 

dakle, prvooptuženi N. D. u gospodarskom poslovanju povrijedio dužnost zaštite tuđih imovinskih interesa koja se temelji na pravnom poslu na taj način pribavio sebi protupravnu imovinsku korist, te time onome o čijem se imovinskim interesima dužan brinuti prouzročio štetu a kaznenim djelom pribavljena je znatna imovinska korist i prouzročena znatna šteta, a drugooptužena Z. D. drugom s namjerom pomogla da u gospodarskom poslovanju povrijedi dužnost zaštite tuđih imovinskih interesa koja se temelji na pravnom poslu i na taj način pribavio je sebi protupravnu imovinsku korist, te time onome o čijem se imovinskim interesima dužan brinuti prouzročio štetu a kaznenim djelom pribavljena je znatna imovinska korist i prouzročena znatna šteta,

 

čime su počinili kaznena djela protiv gospodarstva i to prvooptuženi N. D. zlouporabom povjerenja u gospodarskom poslovanju – djelo označeno i kažnjivo po članku 246. stavak 1. i 2. Kazneni zakon – („Narodne novine“ br. 125/11., 144/12., 56/15. i 61/15 – dalje u tekstu: KZ/11), a drugooptužena Z. D. – pomaganjem u zlouporabi povjerenja u gospodarskom poslovanju – djelo označeno i kažnjivo po članku 246. stavak 1. i 2. u svezi s člankom 38. KZ/11.

 

Stoga se optuženi 1. N. D. temeljem odredbe članka 246. stavak 2. KZ/11 i optužena 2. Z. D. temeljem odredbe članka 246. stavak 2. KZ/11 u svezi s člankom 38. Kaznenog zakona/11, te primjenom odredbe članka 48. stavak 1. KZ/11 i 49. stavak 1. točka 4. KZ/11,

 

o s u đ u j u

 

optuženi 1. N. D.

na kaznu zatvora u trajanju od 1 (jedne) godine,

 

optužena 2. Z. D.

na kaznu zatvora u trajanju od 7 (sedam) mjeseci,

 

koja se kazna zatvora optuženom 1. N. D. i optuženoj 2. Z. D., primjenom odredbe članka 55. stavak 1. i 2. KZ/11

 

z a m j e n j u j e

 

radom za opće dobro

 

na način da im se jedan dan zatvora zamjenjuje s dva sata rada, tako da temeljem odredbe članka 55. stavak 6. KZ/11, ako se optuženici N. D. i Z. D. u roku od osam dana, od dana za koji su pozvani, ne jave nadležnom tijelu za probaciju ili im poziv nije mogao biti dostavljen na adresu koju su dali sudu ili ne daju pristanak, nadležno tijelo za probaciju će o tome obavijestiti nadležnog suca izvršenja, ako je kazna zatvora zamijenjena radom za opće dobro.

 

Temeljem odredbe članka 55. stavak 7. KZ/11 ako optuženici, N. D. i Z. D., svojom krivnjom u cijelosti ili djelomično ne izvrše rad za opće dobro, sud će donijeti odluku kojom određuje izvršenje izrečene kazne u cijelosti ili u neizvršenom dijelu.

 

Temeljem odredbe članka 77. stavak 1. KZ/11 od optuženika N. D. oduzima se imovinska korist pribavljena kaznenim djelom u iznosu od 531.845,08 kuna.

 

Temeljem odredbe članka 71. stavak 1. KZ/11 prema optuženicima N. D. i Z. D. primjenjuje se sigurnosna mjera zabrane obavljanja zvanja djelatnosti ili dužnosti u trgovačkim društvima i drugim pravnim osobama poslova koji su vezani prema zakonu na povjerenju ili dostupnu imovinu.

 

Temeljem odredbe članka 148. stavak 1. i članka 145. stavak 1. i 2. točka 1. do 6. ZKP-a optuženici N. D. i Z. D. dužni su na ime troškova kaznenog postupka i to na ime troškova paušala isplatiti svaki od po 1.000,00 kuna, te na ime troškova financijsko knjigovodstvenog vještačenja optuženi N. D. i Z. D. dužni su solidarno isplatiti iznos od 12.115,90 kuna.

 

Temeljem odredbe članka 145. stavak 4. ZKP/08 troškovi branitelja po službenoj dužnosti optuženog 1. N. D. i optužene 2. Z. D. isplatit će se iz sredstava tijela koje vodi postupak, a naplatiti kasnije od optuženika 1. N. D. i optužene 2. Z. D.

 

Obrazloženje

 

Županijsko državno odvjetništvo u Splitu podiglo je pred ovim sudom optužnicu broj K-DO-79/02 od 28. travnja 2006. protiv optuženika N. D. i Z. D., zbog kaznenog djela iz članka 337. stavak 4. KZ/97, s izmjenom od 17. lipnja 2013. koje izmjene su u skladu sa stavom Vrhovnog suda Republike Hrvatske o primjeni blažeg zakona u svezi s člankom 3. stavak 2. KZ/11 („Narodne novine“ broj 125/11 i 144/12) pa se optuženici N. D. i Z. D. optužuju i to N. D. za kazneno djelo iz članka 246. stavak 2. KZ/11, a optužena Z. D. za kazneno djelo iz članka 246. stavak 1. i 2. u svezi s člankom 38. KZ/11. Ovo stoga jer biće navedenog kaznenog djela iz članka 337. KZ/97 kazneno djelo zlouporaba položaja i ovlasti ima pravni kontinuitet u kaznenom djelu zlouporabe povjerenja u gospodarskom poslovanju, članak 246. KZ/11.

 

Utvrđuje se da se navedeni kazneni postupak sukladno pravnim shvaćanja VSRH-a od 30. svibnja 2014. vodi prema odredbama Zakona o kaznenom postupku – („Narodne novine“ broj 152/08., 76/09., 80/11., 91/12. – odluka Ustavnog suda, 143/12., 56/13., 145/13. i 152/14. – dalje u tekstu: ZKP/08).

 

Pročitano je ukidno rješenje Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj I Kž-99/14 od 29. kolovoza 2016.

 

Temeljem odredbe članka 370. stavak 2. ZKP/08 s obzirom na navode u optužnici i prirodu predloženih dokaza nije bilo potrebno održavanje pripremnog ročišta te se započelo s raspravom.

 

Sud je sukladno uputi Vrhovnog suda Republike Hrvatske iz navedenog ukidnog rješenja utvrdio u ponovljenom postupku visinu pribavljene protupravne imovinske koristi. Kojom prilikom je uzeo u obzir novac koji je optuženi N. D. na ime plaće dao radnicima "na ruke", a taj novac nije zadržao za sebe. Osim toga sukladno provedenim financijsko knjigovodstvenim vještačenjima uzeo je u obzir plaćeni porez na promet nekretninama od strane optuženika N. D. od prodaje poslovnog prostora koje je bilo u vlasništvu trgovačkog društva „G.“, i to kupcu A. G., te za navedeni iznos i umanjio imovinsku korist, kako to proizlazi iz činjeničnog opisa, a o čemu će biti više naknadno riječi.

 

Prilikom očitovanja o optužnom aktu optuženici N. D. i Z. D. kazali su da se ne smatraju krivima u odnosu na kazneno djelo za koje ih se tereti te da će svoju obranu dati na kraju dokaznog postupka.

 

Na temelju članka 431. stavak 1. točka 1. ZKP/08 pročitao se obračun kamata privitak broj 1 (list 32-38 spisa), privitak broj 2 poslovanje preko žiro računa u 1997. i 1998. za društvo "G." (list 39 spisa), rekapitulacija pologa u blagajni 1997. (list 41-42 spisa), blagajnički izvještaj od 1. siječnja do 31. prosinca 1997. (list 44-58 spisa), kartica glavne knjige (list 59 spisa), konto kartica društva "G." (list 60-71 spisa), knjiga ulaznih dokumenata maloprodaje za skladište društva "G." (list 72-73 spisa), odluka nadzornog odbora od 18. rujna 1997. o odobravanju robnog kredita u protuvrijednosti od 39.144,34 kuna direktoru N. D. sa zapisnikom sa sjednice nadzornog odbora "G." d.d. (list 75-77 spisa), izlist prometa preko računa "C. b." (list 78-79 spisa), ugovor o pozajmici direktoru N. D. (list 85 spisa), ugovor o cesiji (list 86 spisa), kartica glavne knjige (list 87-89 spisa), povijesni izvadak iz sudskog registra za društvo "G. d.d." (list 90-92 spisa), sazivanje redovne glavne skupštine "G. d.d." s dnevnim redom (list 93-102 spisa), obrazac BON-2 za društvo "G." (list 103 spisa) sa očevidnikom o redoslijedu plaćanja (list 104-116 spisa), zapisnik sa sjednice nadzornog odbora "G. d.d. S." (list 117 spisa), ugovor o zajmu (list 118-119 spisa), odluka nadzornog odbora "G." d.d. S. o odobrenom zajmu N. D. (list 120 spisa), odluka nadzornog odbora "G." (list 121-122 spisa), odluka nadzornog odbora "G." o prodaji poslovnog prostora u objektu F. u S. (list 123 spisa), ugovor između "G." i N. D. o odobrenoj pozajmici N. D. u iznosu od 35.000.00 kuna (list 126 spisa), ugovor o prodaji "G. d.d. S." i A. G. o prodaji poslovnog prostora u objektu zvanom F. (list 135-136 spisa), uplatni listići o kupnji poslovnog prostora u F. (list 137-139 spisa), procjena vrijednosti nekretnine povodom kupoprodajnog ugovora između "G." d.d. i A. G. (list 140 spisa) i rješenje porezne uprave o porezu na promet nekretnine (list 141 spisa), presuda Trgovačkog suda u Splitu (list 168-172 spisa), zapisnik H.z.z.z.o. o provedenom nadzoru pravilnosti obračuna i uplate doprinosa za obvezno zdravstveno osiguranje (list 181-186 spisa), izvješće za poduzeće "G." u odnosu na porezne uprave o stanju računa poreznog obveznika i informacijski sustav Porezne uprave (list 188-228 spisa), statut "G. S." d.d. (list 229-259 spisa), rješenje o pretvorbi poduzeća "G. S." (list 260-268 spisa), upis u sudski registar promjene direktora Trgovačkog suda u Splitu (list 270-271 spisa), odluka o imenovanju direktora (list 272 spisa), rješenje Trgovačkog suda u Splitu (list 274-275 spisa), prijava potpisa (list 276 spisa), poziv (list 277 spisa), odluka nadzornog odbora "G." o opozivu direktora D. M. i postavljanju N. D. (list 278 spisa), podnesak M. B. o prodaji 247 dionica "G." (list 279 spisa), odluka o prijenosu prava vlasništva 257 dionica N. D. (list 280 spisa), odluka o imenovanju N. D. za člana uprave – direktora društva "G." (list 282 spisa), podnesak D. Š. (list 283 spisa), ugovori o prijenosu otplaćenih dionica (292-301 spisa), spisak vlasnika dionica "G." s popisom dioničara (list 303 spisa), ugovor o prodaji dionica društva "G." N. D. od D. M. i D. Š. i ugovor između "G. d.d. S." i D. M. i D. Š. (list 306-309 spisa), ugovor o kupoprodaji dionica između N. D. i M. B. sa aneksom (list 310-314 spisa). Pročitao se pisani nalaz i mišljenje sudskog vještaka S. K. (list 409-416 spisa) od 10. veljače 2010., ugovor o cesiji (prilog D) te ugovor BOT d.o.o. i MI & M s "G." S. (prilog E) te se pregledalo i otpusno pismo (list 524-526 spisa). Prihvaćen je i prijedlog obrane te je pregledana dostavljena medicinska dokumentacija za optuženog 1. N. D. i optuženu 2. Z. D., i to za optuženog N. D., specijalistički nalazi KBC-a S., radiološki nalazi KBC-a S., te za optuženu Z. D. medicinski nalaz KBC-a S.

 

Temeljem odredbe članka 431. stavak 1. točka 2. ZKP/08 pročitao se nalaz i mišljenje stalnog sudskog vještaka za financije i knjigovodstvo D. T. (list 354-362 spisa).

 

Temeljem odredbe članka 431. stavak 1. točka 7. ZKP/08 pročitali su se iskazi svjedoka s rasprave od 17. rujna 2013. M. M., D. Š., D. M., s rasprave od 5. studenoga 2013. iskaz svjedokinje B. M., V. I. D., I. B. i A. G., s rasprave od 21. studenoga 2013. svjedoka M. B. te vještaka S. K. kao i njegov iskaz s rasprave od 15. lipnja 2010.

 

Temeljem odredbe članka 431. stavak 1. točka 6. ZKP/08, suglasnošću stranaka pročitao se iskaz svjedoka A. K. iskazan pred istražnim sucem Županijskog suda u Splitu od 8. studenoga 2005. (list 49 spisa).

 

Nadalje, temeljem odredbe članka 421. stavak 1. točka 2. ZKP/08, odbili su se prijedlozi branitelja 1. i to prijedlog za ispitivanjem svjedoka D. G. kao i pregledavanjem izvornika vlastoručne pisane izjave D. G., prijedlog za pregledavanje izjave V. D. ovjerene od javnog bilježnika, prijedlog da se u dokazne svrhe pregleda pravomoćna presuda Trgovačkog suda pod poslovnim brojem II PK-93/02 od 21. ožujka 2003., prijedlog izdvajanjem izvornika zapisnika Financijske policije, prijedlog za pribavljanjem izvornika potvrde od A. G., te shodno tomu i vještačenje potpisa na navedenoj potvrdi, prijedlog za procjenu vrijednosti predmetnih dionica u smislu njihove tržišne stvarne vrijednosti, prijedlog za novim financijsko-knjigovodstvenim vještačenjem.

 

Navedeni prijedlozi branitelja su nevažni s obzirom da ne postoji povezanost i nisu važni za odlučivanje, te ne postoji povezanost između činjenica koje treba utvrditi i odlučnih činjenica, te su činjenice koje bi prema prijedlogu trebalo utvrditi već i utvrđene. Naime, istaknuti prijedlozi branitelja odbijeni su i stoga što je ukidnim rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske, sud u ponovljenom postupku bio dužan otkloniti bitne povrede odredaba Kaznenog postupka koje su ukazane, a odnose se na protupravnu imovinsku korist, koju je ostvario optuženi N. D. Prijedlog za pozivanjem svjedoka D. G. kao i pregledavanje izjave D. G. bio je s osnova da se imenovani svjedok očituje o sukobima koji su nastali u trgovačkom društvu G. d.d. S., između D. M. i M. B. te optuženog N. D. O navedenom sud je na navedene okolnosti ispitao svjedoke D. M. i M. B., a o istom se očitovao u svojoj obrani optuženi N. D. pa navedeni navodi nisu ni sporni.

 

U odnosu na pregledavanje izjave V. D. ovjerene kod javnog bilježnika vidljivo je da je riječ o izjavi o kojoj se kao svjedok u potpunosti sudu na raspravi očitovala svjedokinja D. V.

 

Odbijen je i prijedlog da se u dokazne svrhe pregleda pravomoćna presuda Trgovačkog suda broj II PK-93/02 od 21. ožujka 2003. U odnosu na presudu Trgovačkog suda kao suvišna, a s obzirom na cjelokupne rezultate provedenog dokaznog postupka i navode predmet optužbe i u odnosu na kazneno djelo koje se optuženicima navedenim činjeničnim opisom stavlja na teret.

 

Odbijen je i prijedlog za pribavljanjem izvornika potvrde od A. G. i vještačenje potpisa na navedenoj potvrdi kao suvišnim.

 

Pored navedenog odbijen je i prijedlog za procjenu vrijednosti predmetnih dionica jer iz navoda vještaka za financije i knjigovodstvo S. K., jasno proizlazi da bi danas bilo nemoguće odrediti vrijednost navedenih dionica, a i interni je dogovor između kupca i prodavatelja dionica o njihovoj vrijednosti prilikom kupoprodaje.

 

Odbijen je i prijedlog za izdvajanjem izvornika zapisnika Financijske policije jer nedvojbeno je da nije riječ o nezakonitom dokazu te se isti iz spisa izdvojiti neće.

 

Odbijen je i prijedlog za novim financijsko-knjigovodstvenim vještačenjem jer je imenovani vještak u svom pisanom nalazu i mišljenju i na glavnim raspravama da svoj nalaz i mišljenje temeljem stručnog znanja kao vještak za financije i knjigovodstvo, u kojoj niti jedan navod nije sporan.

 

Na kraju dokaznog postupka pročitao se i pregledao izvadak iz kaznene evidencije za optuženog N. D. (list 503, 504 spisa) te izvadak iz kaznene evidencije za optuženu Z. D. (list 505 spisa).

 

Kako stranke nisu imale prijedloga za dopunu dokaznog postupa, temeljem odredbe članka 434. stavak 2. ZKP/08 pristupilo se ispitivanju optuženika.

 

Sud smatra nedvojbeno utvrđenim kako su optuženici N. D. i Z. D. počinili kazneno djelo koje im se stavlja na teret i to upravo na način kako je to činjenično i pravno opisano i označeno u izreci ove presude.

 

U svojoj obrani optuženi N. D. je u ponovljenom postupku na raspravi od 8. ožujka 2017. u potpunosti ostao pri svojim obranama koje je već iskazivao tijekom prethodnog postupka i to na raspravama od 15. lipnja 2010. i od 21. studenoga 2013.

 

Naime, kazao je da u cijelosti poriče izvršenje kaznenog djela za koje se tereti, te da nije istina da su on i njegova supruga, on kao direktori firme, a ona predsjednik nadzornog odbora sastavili odluke o odobrenju robnog kredita kao ni odluku o odobrenju zajma, mada su se neke odluke donosile, ali on sada ne zna koje. Optuženi N. D. je pred istražnim sucem kazao da se on ničega ne sjeća već jedino tvrdi da ni jedan kredit nije podignut niti realiziran, niti je on na bilo koji način stekao imovinsku korist. Točno je da je u inkriminiranom razdoblju bio direktor firme „G.“ S., a njegova supruga predsjednik nadzornog odbora.

 

Inače, sve što je radio u ovoj firmi da je radio po uputama i direktivama bivšeg suvlasnika firme M. B. Jedine, financijske transakcije koje se sjeća da je bila prodaja jednog poslovnog prostora koji se nalazio u zgradi „F.“ u S. u ulici R. B., a koji poslovni prostor je bio u vlasništvu poduzeća „G.“ S. Ovaj poslovni prostor je 1997. ne prodao jednom komitentu kojem je firma dugovala, te je od dobivenog iznosa prodajom toga poslovnog prostora platio dio duga tom komitentu, a drugi dio da je platio dioničarima kako bi postao većinski vlasnik firme. Kupnjom firme „G.“ da je kupio i ogromne probleme i dugove iste. Odmah pri kupnji firme „G.“ da je žiro račun već bio blokiran u iznosu preko 200.000,00 kuna.

 

Knjigovodstvo firme da je vodila B. M., a poslije nje osoba po imenu Z. čijeg prezimena se ne sjeća, a članovi nadzornog odbora bile su još tri-četiri osobe čijih imena se ne može sjetiti. Sve odluke koje su se donosile bile su isključivo uz suglasnost nadzornog odbora jer se u suprotnosti ne bi mogle provesti. U odnosu na ugovor o zajmu (list 118-119 spisa) od 19. prosinca 1997. kaže da ne zna ništa, a da on osobno nije potpisnik ovog ugovora. Potpisnik davatelja zajma čini mu se da je potpis njegove supruge Z. D. te o ovom ugovoru o zajmu njemu ništa nije poznato. Odluku o prodaji poslovnog prostora u „F.“ su odnijeli on i njegova supruga samoinicijativno.

 

U odnosu na zapisnik sa sjednice nadzornog odbora od 18. rujna 1997. i odluka da mu se odobri robni zajam u iznosu od 39.144,34 kune (list 124-125 spisa) kaže da se sjeća da je bilo nešto govora o tome te mu se čak i čini da mu je taj kredit odobren.

 

Nadalje, u svojoj obrani kazao je da je u firmu „G.“ došao 1997. po nagovoru M. B. i D. M. Uvjeravali su ga da je vrijednost tvrtke 800.000,00 DEM, a da će mu je oni prodati za 100.000,00 DEM. M. B. i D. M. kazao je da nema taj novac, međutim novac da je posudio od M. Š. koji ima Štedno-kreditnu zadrugu, pa je na taj način kupio ovu tvrtku „G.“. Već prvih dana počeli su sukobi između M. B. i D. M., a cijeli njihov sukob da se lomio preko njegovih leđa.

 

Ističe da kada je preuzeo tvrtku „G.“ nije znao da je tvrtka u blokadi, zaposlenici su tražili plaće i odnosili robu sa skladišta, a on je nastojao smiriti sukob između M. B. i D. M.. Ovaj njihov međusobni sukob bio je stoga što se postavljalo pitanje zašto se njemu prodala firma bez natječaja, a daljnji razlog njihovih sukoba nije znao.

 

Imao je i zdravstvenih problema, pa se zbog psihičkih smetnji liječio na psihijatriji. D. M. mu je i prijetio te ga se želio na svakakve načine riješiti. M. B. i D. M. željeli su da im proda poslovni prostor koji je poduzeće „G.“ imalo u ulici B. P., te su i taj prostor mimo njega uknjižili na „G. Z.“ i sve je to na jedan način „spanđao“ D. M. Zaključio je predugovor s Osiguranjem „S.“ da bi se odblokirala firma, a ovaj predugovor odnosio se i na najam, da ukoliko dođe do prodaje poslovnog prostora u ulici B. P. da oni imaju pravo prvokupa, ali s tim nije bio suglasan D. M., već se tome protivio i odugovlačio dok se nije prebacilo papirnato na „G. Z.“. Uslijed dugova „G.“odlučio je prodati poslovni prostor u „F.“ i od dobivenog novca podmiriti dioničare. G. je odlučio kupiti ovaj poslovni prostor i da bi na taj način i prebio dugovanje koje je imao njegov brat. Od novca što je ostalo podmirivao je plaće radnicima što svi znaju. Također je naveo da je želio na sve načine da „G.“ izvuče iz dugovanja, a ni na jedan način za sebe nije zaradio novac, pa i dan-danas da ima tolika dugovanja da ni sam ne zna kako će ih podmiriti.

 

Optuženi N. D. je u svojoj obrani nadalje odgovorio i to da se dao nagovoriti od M. B. da preuzme tvrtku „G.“, jer je on prije imao tvrtku „S.“, koju je prodao M. B. te je ovom prodajom „polomio zube“. M. B. da bi mu pomogao ponudio mu je da preuzme firmu „G.“ i na taj način bi se najvjerojatnije bio odvojio od M. B. Kaže i to da nije provjeravao u kakvom je stanju firma „G.“ jer je vjerovao M. B., on osobno da je čovjek bez škole, dok je M. B. školovan i to diplomirani ekonomist s mnogim vezama.

 

Ugovori koji su priloženi spisu i to ugovor o zajmu, ugovor o robnom kreditu, ugovor o pozajmici potpisivao je i zaključivao da bi na taj način podmirio radnicima plaće što je bilo jedino moguće, a radnike je plaćao na ruke.

 

Ističe da nije od prodaje poslovnog prostora novac položio na žiro račun firme i na blagajnu jer je žiro račun firme bio blokiran, već je novac položio na poseban račun kod „C. b.“, to su ga savjetovali i D. M. i M. B.

 

Nadalje, u odnosu na pitanje kako je od novca koji je dobiven od prodaje poslovnog prostora kupio dionice od D. Š. i D. M. ističe da to može objasniti jedino načinom kao daje prodao stan sam sebi i platio porez državi. D. M. i D. Š. da su bile osobe koji su svaki dan bančili i pili u kancelarijama i u hotelu „K.“ i nije ih bilo briga za tvrtku.

 

Glede pitanja u odnosu na ugovor o kupoprodaji poslovnog prostora u „F.“, a s obzirom da na navedenom ugovoru iz točke 4/ proizlazi da je kupac ovog poslovnog prostora dužan njemu osobno na ruke dati 55.000,00 DEM kao vlasniku „G.“, odgovorio je da su ga na to nagovorili D. M. i M. B.. Međutim, netočan je navod A. G. da bi mu dao na ruke iznos od 193.600,00 kuna, te ako je to točno, neka A. G. sudu dostavi o tom potvrdu. Točno je da je osobno potpisao ovaj ugovor o kupoprodaji. Cjelokupna imovina tvrtke „G.“ je bila u poslovnom prostoru u „F.“ koji nije bio uređen i koji dan-danas ne funkcionira. U odnosu na novac od maloprodaje firme „G.“ da mu je novac služio za podmirenje plaća radnicima, pa ga stoga nije polagao na žiro-račun, a sebi osobno da nije dao niti jednu jedinu plaću. Kaže da su ga prevarili kada je preuzeo ovu tvrtku, da je znao u kakvom je stanju da je ne bi preuzeo. Dva mjeseca nakon što je preuzeo tvrtku „G.“ da je firma „R.“ d.o.o. iz S., koja se bavi revizijom, izvršila kontrolu i uvid u stanje tvrtke „G.“ kazali su mu da će ga to više koštati nego što vrijedi cijela firma, te samo kontrolu i reviziju nisu mogli obaviti jer nisu imali potrebnu dokumentaciju.

 

Kako je tvrtka „G.“ imala dugovanja prije nego to je došao u samu tvrtku, dug je platio odvjetnicima Č., pa je glede podmirenja toga duga zaključio ugovor o cesiji. Ovim ugovorom o cesiji društvo „G. S.“ je ustupilo svoje potraživanje u iznosu od 245.372,00 kuna od „S. s.“ d.o.o. S., a koja firma je bila u vlasništvu njegove supruge. Ovo hoće da kaže stoga da je prilikom preuzimanja „G. S.“ preuzeo sva njihova ukupna dugovanja.

 

Razvidno je da prvooptuženi N. D. svoju obranu temelji na činjenici da je njegov osnovni cilj bio vratiti sve dugove koje je trgovačko društvo „G.“ imalo jer je prilikom njegovog preuzimanja trgovačkog društva „G.“, firma imala dugovanja prije nego što ju je on osobno preuzeo. Riječ je o dugu prema Odvjetničkom društvu „Č.“ kojeg je podmirio iako to nigdje nije vidljivo. Prema njegovim saznanjima podmirenje duga bilo je evidentirano u financijskim knjigama „G.“, a on osobno vjerovao je bivšim direktorima trgovačkog društva „G.“ M. B. i D. M.. Jedini njegov cilj je bio da prodajom poslovnog prostora u zgradi „F.“ podmiri sve dugove „G.“ i isplati radnicima plaće.

 

Optuženi N. D. se nadalje brani tvrdnjom da je točno da je od novca koji je dobiven prodajom poslovnog prostora koje je u vlasništvu trgovačkog društva G. kupio dionice od D. M. i D. Š. i na taj način postao većinskim vlasnikom trgovačkog društva G. Ovo objašnjava izrekom "To je kao da sam prodao stan sam sebi i platio porez državi".

 

S obzirom na navode svoje obrane u odnosu na činjenicu da je od novca koji je dobiven od prodaje poslovnog prostora u „F.“ a riječ je o ukupnom iznosu od 553.600,00 kuna, novac utrošio na dugove koje je zatekao u „G.“ i na podmirenje plaće radnicima, a o čemu nema nikakav pisani trag bilo knjigovodstveno ili financijski ili kroz bilance „G.“, a niti radnici imaju o tome bilo kakve potvrde, okrivljeni je sudu odgovorio da je to stoga što nema nikakvog znanja o kompjuterizaciji niti je znao što financijska služba u „G.“ radi, a radnicima je plaće davao na ruke. U cjelokupnom poslovanju trgovačkog društva „G.“ da ga je prevario D. M. koji je financijski moćan, a on osobno ostao bez ičega.

 

Optuženi je u ponovljenom postupku nadopunio svoju obranu te dodatno naveo da je točno da je u odnosu na novac od maloprodaje G. novac služio za podmirenje plaća radnicima te ga stoga nije polagao na žiro račun. Sebi osobno nije dao niti jednu jedinu plaću od tog novca. Točno je i to da je, kao što su i kazale svjedokinje B. M., V. D. I. i M. M., da im je davao na ruke plaće jer na žiro računu G. nije bilo sredstava, jer je G. bio u blokadi. Davao im je najmanje četiri do pet mjeseci možda i više, krajem 1997. i početkom 1998. i to najmanje od 1.000,00 kuna do 2.000,00 kuna možda i 3.000,00 kuna. Osim njih na ruke je plaćao i dvoje, troje radnika, a možda i više, ali ne zna im imena. Istakao je da je njegovo zdravstveno stanje zaista loše, te je i priložio svoju medicinsku dokumentaciju. Kazao je da je imao sedam moždanih udara i jedno vrijeme bio nepokretan te nije mogao pričat. U svemu mu je pomagala njegova supruga Z. D., koja također ima zdravstvenih problema.

 

Drugooptužena Z. D. je u ponovljenom postupku u potpunosti ponovila navode svojih obrana s rasprave od 15. lipnja 2010. te s rasprave od 21. studenoga 2013. Isticala je da je ona samo formalno figurirala kao predsjednik nadzornog odbora, a sve poslove je vodio njezin suprug N. D.

 

Nadalje je istakla da je prilikom kupnje tvrtke „G.“ N. D. preuzeo vlasništvo, a u tvrtki je postojao sukob interesa između D. M. i ostalih zaposlenika. Stvorio se „klan“ oko D. M. koji je s grupom zaposlenika imao svoje posebne interese. Kada je ona došla u tvrtku kao predsjednik nadzornog odbora ustanovilo se da je firma blokirana i da postoji niz problema i dugovanja. Tvrtka „G.“ je imala skladište u Dujmovači i kancelarijske prostore u P. u. kao i poslovni prostor u „F.“, pa je izgledalo da je riječ o jednoj dobroj firmi s ovim poslovnim prostorima koje imaju svoju vrijednost.

 

              Međutim, ispostavilo se da su skladišta u Dujmovači već prodana, pa se firma „G.“ morala iseliti iz tih skladišta. Isto tako, kancelarijski prostori u P. u. bili su opterećeni i pod nizom sudskih sporova, a što je vodilo odvjetničko društvo Č. Ovo kaže stoga jer je tvrtka „G.“ u ovakvoj situaciji imala velika zaduženja i bila u velikim „dubiozama poslovanja“. Stoga je i donesena odluka da se proda poslovni prostor u „F.“ da bi se na taj način podmirili dugovi i platili radnici. Mislili su da će se na jedan način ovako spasiti tvrtka „G.“ i moći poslovati, a možda bi se to i moglo da je bilo zajedništva, ali sami su sebe na jedan način „utopili“.

 

Optužena Z. D. je u odnosu na predočenu odluka da se direktoru N. D. odobri robni zajam u iznosu od 39.144,39 kuna kazala je da je zaista ona potpisala ovu odluku kao predsjednik nadzornog odbora. Ovu odluku kao i ugovor o pozajmicama i ugovor o zajmu radili su isključivo da bi došli do sredstava da plate dugove i plate radnike, pa su na taj način pravili posudbe, ali ne za svoje osobne potrebe.

 

Imali su velikih troškova vode, struje i svega ostalog, pa su ovi ugovori bili i jedina mogućnost da se i ovi troškove plate što je bilo i jedino logično jer je račun bio blokiran.

 

Ugovor o zajmu od 19. prosinca 1997. koji prileži listu 118 i 119 spisa, istakla je da ne zna o čemu je konkretno riječ, ali izgleda da je zaista to njezin potpis te ne zna da li je netko zaista koristio taj zajam, u kolikom iznosu i tko je zajam preuzeo.

 

U odnosu na predočeni joj ugovor na listu 85 spisa ista je kazala da zna da su postojali načini da bi se došlo do novca jer kao što je i prije kazala to je bio jedini način da se podmire dugovi i plate radnike. To je sve što može kazati u odnosu na sve ugovore koji priležu spisu. U periodu kada je njezin suprug preuzeo firmu u kojoj je ona bila predsjednik nadzornog odbora vršilo se nabavljanje određene vrste robe koja se plaćala i koja se nije mogla platiti na drukčiji način već onaj koji je opisala jer je račun bio u blokadi. Firma „G.“ bavila se isključivo prodajom građevinskog materijala.

 

U vrijeme kada je njezin suprug N. D. preuzeo firmu „G.“ s njim je bila u dobrim odnosima. Međutim, kako je on u svojoj glavi imao viziju da će otići u inozemstvo i tamo započeti nekakve poslove ona se s time nije slagala i zbog toga je bila psihički rastrojena. Danas je s N. D. u dobrim odnosima i žive zajedno u stanu u kojem su podstanari. Njezin suprug ju je postavio kao predsjednika nadzornog odbora tvrtke „G.“ da bi imao nekog iza sebe jer su na drugoj strani bili D. M. i skupina oko njega, pa se na taj način riješio starog predsjednika nadzornog odbora M. B.

 

Točno je da je utržak od maloprodaje, a dok je funkcioniralo skladište u Dujmovači, jedan dio novca od tog utrška od maloprodaje položio se na žiro račun tvrtke „G.“, a jedan dio novca je išao preko ovih pozajmica za podmirivanje dugova i računa.

 

U potpunosti je svjesna kakav je bio način svog supruga N. D., koji je bio naivan i aljkav u poslovanju i vođenju trgovačkog društva „G.“ i na jedan način zaveden od M. B. i ostalih koji su prije bili u trgovačkom društvu „G.“. Oni su mu i kazali: „Mi imamo što izgubiti, a ti i ovako nemaš“.

 

Odgovorila je da ne bježi od toga da zaista nema nikakvog pokrića papirnatog iz kojeg bi se vidjelo da je N. D. podmirivao dugove trgovačkog društva „G.“ novcem dobivenim od prodaje poslovnog prostora, niti se vidi način na koji je plaćao neke radnike na ruke. Ovakvim načinom poslovanja uništio je sebe i svoju obitelj.

 

Kada je N. D. kupio trgovačko društvo „G.“ također nije ni pismeno potvrdio da je preuzeo bilo koji dug u bilo kojem iznosu od trgovačkog društva „G.“, već je samo nastojao te dugove podmirit, a riječ je o dugovima koje je preuzeo.

 

U ponovljenom postupku s rasprave od 08. ožujka 2017., optužena Z. D. nadopunila je svoju obranu te istakla da u cijelosti može potvrditi navode prvooptuženog N. D. da je točno da je novac od maloprodaje, u iznosu od oko 40.000,00 kuna koristio za plaće radnicima. Isto tako, točno da su se na taj način podmirivali i drugi troškovi i dugovi, iako o tome nema nikakvih dokaza. Točno je i to da su točni iskazi svjedokinja B. M., V. D. I. i M. M. da su na ruke primale plaće jer na žiro računu G. nije bilo sredstava, jer je G. bio u blokadi, i to najmanje četiri do pet mjeseci možda i više, krajem 1997. i početkom 1998. u iznosima od 1.000,00 do 2.000,00 kuna možda i 3.000,00 kuna. Istakla je da je svjesna svih pogrešaka u poslovanju, ali da je to bio jedini mogući izlaz.

 

Istakla je da je njeno zdravstveno stanje jako loše zbog čega je i priložila zdravstvenu dokumentaciju.

 

U odnosu na rezultate cjelokupnog provedenog dokaznog postupka te obrane optuženika N. D. i Z. D., iskaza ispitanih svjedoka, vještaka za financije i knjigovodstvo S. K., u skladu s materijalnim dokazima priloženim u spisu, proizlazilo bi da su optuženici N. i Z. D. počinili navedeno kazneno djelo za koje ih je sud proglasio krivim upravo na način kako je to činjenično i pravno opisano u izreci ove presude.

 

Svjedokinja M. M. je u trgovačkom društvu „G.“ S. bila zaposlena kao poslovni tajnik u vremenskom periodu od 1993. do 1998. Kazala je da nema nikakvih saznanja u odnosu na ugovore o zajmovima i pozajmicama ni o ugovoru o prodaji nekretnina u vlasništvu „G.“. Ona je kao poslovni tajnik vodila knjigu dionica društva „G.“ te su po njezinim saznanjima bila četiri dioničara i A. K. koji je tada bio direktor. Pored njih, kao dioničari, D. M. i D. Š. Međutim, da nema saznanja da su isti prodavali svoje dionice niti da ih je kupovao N. D. Neposredno je saznala da je M. B. prodavao dionice premda ne zna točno kome jer su postojale svakakve priče o toj prodaji dionica. Papirnatu dokumentaciju o prodaji ovih dionica nije imala niti ih je upisala u knjigu dionica. Njezina saznanja proizlaze iz tog što je vodila knjigu dionica i nije bilo većinskog vlasnika već su dioničari bili ravnopravni, pa ne zna na osnovu čega je N. D. bio vlasnik društva „G.“. Ona osobno nema saznanja o ugovoru koji prileže listu 306 spisa o prodaji dionica društva „G.“ S. N. D. jer te ugovore nije imala niti ih je provela kroz knjigu dionica.

 

Dodala je svom iskazu i to da se ne može precizno sjetiti da li je primala plaću kada je većinski vlasnik i direktor trgovačkog društva „G.“ bio N. D., ali da može kazati da prije nije primala plaću nego što to je. Međutim, da se može to vidjeti iz dokumentacije trgovačkog društva i iz obračuna plaće.

 

Svjedok D. Š. potvrdio je da je bio mali dioničar društva „G.“ kojem su dionice u cijelosti isplaćene. Potvrdio je da je bio nazočan sjednici nadzornog odbora koja je održana dana 26. kolovoza 1997. kada je predsjednik nadzornog odbora bio M. B. i kada je izabran kao direktor društva „G.“ N. D. On osobno N. D. nije poznavao i to je bio prvi put da ga je uopće vidio. Zna da je M. B. bio za to da se kao direktor firme „G.“ postavi N. D. U odnosu na pitanja glede spornih ugovora i pozajmica isti nije imao dodatnih saznanja. Naveo je da je točno da su mu kao malom dioničaru društva „G.“ dionice u cijelosti isplaćene, ali ne zna porijeklo novca kojim su mu dionice plaćene.

 

Svjedok D. M. kazao je da je firma „G.“ osnovana 1990. te se bavila trgovinom građevinskog materijala i ostalih roba. Nakon privatizacije poduzeća suvlasnici firme bili su svi dioničari, njih oko desetak. Krajem 1996. ili početkom 1997. M. B. je kupio većinski paket dionica i postao vlasnikom firme. M. B. je u vrlo kratkom vremenu svoje dionice prodao okrivljenom N. D. koji je postao većinski vlasnik tvrtke „G.“ 1997. Ostalim dioničarima kao i njemu osobno ponuđena je kupnja dionica. U to vrijeme da je on bio direktor firme. Međutim, kada je N. D. došao kao većinski vlasnik firme očito je imao namjeru ovu firmu uništiti i izvući sva sredstva jer on nije bio čovjek koji bi imao znanja za rukovođenjem firmom s naznakom „što se može ugrabiti neka se ugrabi“. Do dolaska N. D. poslovne knjige odnosno knjigovodstvo vodile su B. M. i M. M. Dolaskom N. D., smijenjen je s mjesta direktora da bi ovaj preuzeo njegovu funkciju, a on osobno je prešao u komercijalu i pokušao je spasiti firmu od propasti. Nikakva primopredaja direktorske funkcije između njega i N. D. nije izvršena na način da bi mu ukazao da određene probleme u firmi. Dolaskom N. D. da je zavladao pravi kaos koji je svakim danom postajao sve veći. Roba sa skladišta prodavala se bez valjane dokumentacije te je zatvorena prodavaonica u M. jer po D. kazivanjima ista je radila nerentabilno te je sva roba preseljena iz M. u S. i ta roba je ujedno i prodana. Nitko ne zna gdje je određena količina robe koja je bila u vlasništvu tvrtke „G.“ završila jer o tome ne postoji valjana dokumentacija. Zbog svega ovog bilo je jasno da firma propada, pa je o svemu ovome izvijestio financijsku policiju. Financijska policija je u travnju 1998. izvršila kontrolu koja je svojom kontrolom obuhvatila i period prije N. D. U međuvremenu N. D. je kao predsjednika nadzornog odbora postavio svoju suprugu Z. D., te u listopadu 1998. svi zaposlenici su dobili otkaz. Po dolasku N. D. u firmu žiro račun je bio blokiran, a firma „G.“ nikada nije pokrenula stečajni postupak, a sam direktor N. D. vrlo rijetko se pojavljivao u firmi. Svjedok D. M. je kazao da je o odlukama nadzornog odbora glede ugovora o robnom kreditu i ugovora o zajmovima doznao tek naknadno, a u donošenju ovih odluka nije učestvovao i nije ni upoznat s istim, jer su te odluke donijeli N. D. i Z. D. na svoju ruku. Poznato mu je da je N. D. prodao poslovni prostor u vlasništvu „G.“ u objektu „F.“ u S. A. G. N. D. je od malih dioničara kojih je bilo oko 10-ak želio otkupiti njihove dionice što je i učinio i isplatio dioničare novcem koji je dobio od prodaje ovog poslovnog prostora. Točno je da im je isplaćeno oko 60.000,00 ili 70.000,00 DEM, a što je s ostatkom novca, kojeg je dobio od prodaje poslovnog prostora, nije mu poznato, ali misli da je N. D. ovaj iznos zadržao za sebe, a ovo misli zbog toga što novac nikada nije došao na žiro račun firme, te pretpostavlja da ga je N. D. prisvojio za sebe.

 

Svjedok D. M. kazao je da je točno da je firma imala dva žiro računa, jedan žiro račun „S. b.“, a jedan „C. b.“ te se poslovalo na način da kada bi jedan žiro račun bio u blokadi, radilo se preko drugog žiro računa. Po njegovim saznanjima prilikom sazivanja glavne skupštine uoči dolaska N. D. predsjednik nadzornog odbora bio je M. B.

 

Svjedokinja B. M. kazala je da je vodila poslove računovodstva društva „G.“ 1996. i 1997. dok je M. M. obavljala druge poslove vezane za računovodstvo i vodila knjigu dionica. U odnosu na ugovor o zajmu od 19. prosinca 1997. u kojem se kao davatelj zajma pojavljuje „G.“ S., a primatelj zajma N. D. kazala da je riječ o iznosu, dakle novcu, koji potječe od prodaje poslovnog prostora u „F.“, a koji novac je otišao na devizni račun društva „G.“ otvoren kod „C. b.“, te da su od jednog dijela novca isplaćene dionice, a drugi dio novca da je bilo riječ o zajmu za N. D. S obzirom da je N. D. isplatio dionice kao vlasnik tvrtke „G.“ smatra da mu je ovaj zajam trebao poslužiti kao jedna vrsta zaduženja koja se knjižila u tvrtki „G.“ kao kredit ili kao pozajmica. Potvrdila je da je točno, a kako to i proizlazi iz ugovora o prodaji (list 135 spisa) u odnosu na točku 4. navedenog ugovora da je kupac G. isplatio N. D. iznos od 55.000,00 DEM. Svjedokinja B. M. kazala je i to da je Z. D. u odnosu na samo poslovanje „G.“ uvijek bila tu na jedan način prisutna. Kazala je i to da smatra da je zaista mislila, jer je to osobno i rekla N. D., da on ne može voditi firmu koja je u blokadi jer on za to nema iskustva, te da je Z. D. zajedno sa svojim suprugom N. D. došla u društvo „G.“ S. i u to vrijeme bila predsjednik nadzornog odbora.

 

Svjedokinja B. M. istakla je da je krajem 1997., početkom 1998. trgovačko društvo „G.“ bilo u blokadi i radnici nisu primali plaće preko računa. Prvookrivljeni N. D. da je njoj osobno tijekom tri mjeseca, a možda i više, dao 2.000,00 kuna pa nakon toga u dva do tri navrata po 1.000,00 kuna. Nema saznanja na koji način su u tom vremenskom periodu ostali zaposlenici primali plaće. Međutim, sjeća se da i prije dolaska N. D. u firmu „G.“ plaće su se radnicima isplaćivale na ruke jer je račun bio blokiran.

 

Svjedokinja V. D. I. istakla je da je bila zaposlena u tvrtki „G.“ te radila na skladištu u D. kao blagajnik-prodavač. Istakla je da u rujnu 1997. skladište se više nije moglo zadržati jer nije bilo novca, pa ni posla, pa je u prosincu 1997. dobila otkaz. Potvrdila je, da za vrijeme dok je radila u skladištu u Dujmovači zajedno s 5-6 zaposlenika, plaće su se primale na ruke na način da bi iz ureda „G.“ dobivala kuvertu koja bi joj bila donesena na skladište u Dujmovači, na isti način kao što je primala i plaću, točno je da je bila prijavljena zdravstvenom i mirovinskom osiguranju.

 

Svjedokinja I. B. navela je kako je u poduzeću „G.“ radila do kolovoza 1996. te je vodila poslovne knjige. Kazala je da dok je ona vodila knjigovodstvo navedenog poduzeća sve je uredno funkcioniralo, a što se poslije događalo to ona ne zna. Istakla je da je točno da je u firmi „G.“ vodila se knjiga dionica, a istu da je vodila M. M. te je točno da je bila član nadzornog odbora do smjene D. M. kao direktora te je kasnije i sama kazala da ne želi više biti član nadzornog odbora.

 

Svjedok A. G. kazao je da je bio zainteresiran za kupnju poslovnog prostora u zgradi „F.“ u S. koja se nalazi u ulici R. B. Bilo je riječ o poslovnom prostoru veličine 91-92 m², dvoetažnom, koje je bilo u vlasništvu tvrtke „G.“, a čiji je vlasnik bio N. D. Postignut je dogovor da se poslovni prostor kupi po cijeni od 20.000,00 tadašnjih DEM. Kako je firma „G.“ bila u poslovnim odnosima s firmom njegovoga brata „D.“, pa je „G.“ bio dužan „D.“ 40.000,00 DEM, a što proizlazi iz ugovora o kupoprodaji. Da se ovaj iznos od 40.000,00 DEM prebije, a ostatak plati na način da se 105.000,00 DEM uplati u četiri rate na žiro račun „G.“ u „C. b.“ u S., a ostatak od 55.000,00 DEM izravno na ruke N. D. U četiri navrata da je uplatio 105.000,00 DEM na žiro račun „G.“, a gotovinski iznos od 55.000,00 DEM osobno da je predan na ruke N. D. u prostorije „G.“ za što je od N. D. dobio i potvrdu. Odlučna činjenica da kupi ovaj poslovni prostor bila je ta što je njegov brat bio u poslovnim odnosima s tvrtkom N. D. te je imao od njih potraživanje od 40.000,00 DEM.

 

Svjedok Grubišić je kazao da ne zna zašto je N. D. tražio da mu se da na ruke 55.000,00 DEM, ali sve to proizlazi iz ugovora o kupoprodaji predmetne nekretnine. Iako je od N. D. dobio potvrdu da je istom na ruke dao 193.600,00 kuna, zaista ne može reći i ne zna gdje je ta potvrda.

 

Svjedok M. B. kazao je da je optuženi N. D. od njega preuzeo tvrtku „G.“. Svjedok M. B. istakao je da je do 1990. bio financijski direktor u „G.“. Iz tvrtke „G.“ da je otišao jer je preuzeo neke privatne poslove. Kada je otišao iz tvrtke „G.“ svjedok B. kaže da je ova tvrtka dobro poslovala i financijski bila stabilna. Do sredine 1990. da nije imao nikakvih saznanja što se događa sa tvrtkom „G“. Zaposlenici tvrtke „G.“ da su ga tada pozvali stoga što su mu kazali da tvrtka „G.“ pod rukovodstvom tadašnjeg direktora D. M. ide „nizbrdo“, pa su ga zamolili da poduzme određene korake da bi se poboljšala situacija u „G.“ na što je on i pristao. Uvjet da bi ponovno preuzeo tvrtku „G.“ bila je da mu se ustupe dionice da bi na neki način imao neke ovlasti u „G.“ i tada je postao predsjednik nadzornog odbora poduzeća „G.“, a direktor je bio D. M. Kako je tvrtka „G.“ pod rukovodstvom tadašnjeg direktora D. M. imala negativno poslovanje da je kontaktirao s N. D. kojem je ustupio svoje dionice i kojeg je imenovao za direktora. U odnosu na poslove N. D. kao direktora znam da je isti pokušao popraviti poslovanje prodavajući robu i plaćajući radnike na ruke, te da je prodao poslovni prostor u „F.“ da bi riješio dugove „G.“. Svjedok M. B. kaže da zna da je od novca koji je dobiven od prodaje poslovnog prostora u „F.“ jedan dio plaćeno za dionice nekih radnika.

 

U tvrtki „G.“ kaže da su postojale dvije struje, jedna na čelu s D. M., koja je imala ukupno 49% dionica, kao mali dioničari, a N. D. 51% dionica koje mu je on ustupio, odnosno prodao. Mali dioničari i D. M. koji su imali ukupno 49% dionica onemogućavali su prodaju poslovnog prostora u „F.“ jer su  željeli da dio novca od prodaje tog poslovnog prostora pripadne njima, a to stoga što su se smatrali vlasnicima tvrtke „G.“ u postotku vlasništva dionica.

 

Svjedok M. B. odgovorio je da je N. D. pozvao da preuzme tvrtku „G.“ jer je D. tražio posao. Osim toga pozvao ga je jer je tvrtki „G.“ trebala pomoć i jer je smatrao da se N. D. razumije u ovaj posao iz razloga što je prije imao tvrtke u svom vlasništvu.

 

Istakao je dalje da ne vjeruje da je N. D. radio po bilo čijim uputama već je samo preuzeo tvrtku po njegovoj uputi, ali nikakve poslove po njegovim nalozima nije obavljao. Prilikom upućivanja u posao da ga je upoznao kakvo je stanje u poduzeću, te što je u vlasništvu firme i što bi bilo dobro da se proda i na taj način podmire dugove. Po njegovom mišljenju prodajom poslovnog prostora u „F.“ i činjenicom da je tvrtki ostao u vlasništvu još jedan poslovni prostor kojeg su imali na području grada S. površine od 160 m² , moglo se nastaviti pozitivno poslovati. Dugovi tvrtke „G.“ bili su manji od vrijednosti ova dva poslovna prostora. Međutim, istakao je da ne zna što je s ovim drugim poslovnim prostorom koji nije prodan. Isti je po njegovim saznanjima D. M. prenio na nekog drugog vlasnika. Tvrtka „G.“ imala je svoje podružnice u Z., R. i Z. Kaže da ne zna kako je bilo moguće da se ovaj drugi poslovni prostor od strane D. M. prebaci na nekog drugog vlasnika, s obzirom da je D. M. bio direktor do trenutka kada je firmu preuzeo N. D. Ugovor o kupoprodaji dionica između N. D. i D. M. je formalne prirode. Ovim ugovorom se opravdao način kojim bi N. D. od prodaje poslovnog prostora u „F.“ dao D. M. dio novca jer je nelogično da se kupuju dionice, a tvrtka nema vrijednosti i ne vrijedi ništa.

 

Svjedok M. B. kazao je i to da je nakon njega predsjednik nadzornog odbora bila Z. D. koja je od njega preuzela dužnost.

 

U odnosu na 51% dionica koje je ustupio N. D. ne zna koliko mu je ovaj platio, ali postoji ugovor o prijenosu vlasništva dionica.

 

Međutim, kazao je da su mali dioničari D. M. i D. Š., te ostali koji su prodali dionice N. D. znali porijeklo novca od kojeg će im biti isplaćene ove dionice. Smatra da je nelogično da se kupuju dionice, a tvrtka sama po sebi više nema vrijednosti.

 

Dakle, svjedok M. B. istakao je da kada je otišao iz poduzeća „G.“ u istom je ostalo još oko deset zaposlenika, ali se sjeća i to da dok je on bio financijski direktor da su radnici primali plaće preko računa.

 

Iskaz svjedoka A. K. suglasnošću stranaka pročitan je u ponovljenom postupku. Isti je naveo da je u mirovinu otišao 31. prosinca 1993. pa ne zna što se naknadno događalo u firmi „G.“. Tko je N. D. doveo u „G.“ ne zna, ali zna da se N. D. interesirao za poslovanje „G.“.

 

Optuženici N. D. i Z. D. ne smatraju se krivima za počinjenje kaznenog djela koje im se stavlja na teret.

 

Rezultati cjelokupnog provedenog dokaznog postupka i iskazi ispitanih svjedoka D. M., B. M., M. B., V. D. I., D. Š., A. K. i M. M. te materijalnih dokaza priloženih spisu popraćenih financijsko-knjigovodstvenim vještačenjima sudskih vještaka D. T. i S. K. ukazali su da bi u potpunosti bilo utvrđeno da je okrivljeni N. D. kao većinski vlasnik i direktor trgovačkog društva „G.“ d.d. S. krajem 1997. i početkom 1998. od trenutka kada preuzima ovo trgovačko društvo, zajedno sa Z. D. kao predsjednicom nadzornog odbora, koja mu je pomagala da svojim ponašanjem u potpunosti ostvare obilježja kaznenog djela koje im se stavlja na teret.

 

Optuženik N. D. u svojoj obrani pokušava objasniti svoja poslovna postupanja isključivo lošim poslovnim odlukama i povjerenje koje je imao u M. B. koji ga je prevario kada prihvaća da preuzme tvrtku „G.“ u stanju u kojem je ona bila. Optuženi N. D. je kazao da kada je preuzeo tvrtku „G.“ nije znao da je tvrtka u blokadi, međutim prema iskazu M. B. proizlazi da ga je upoznao sa stanjem u kojem se tvrtka nalazila u trenutku kada je N. D. istu preuzeo. Ne možemo prihvatiti ovakvu obranu prvooptuženog N. D. jer svatko tko preuzima poslovanje tvrtke prije nego što to učini upoznat će se sa stanjem u kojem se tvrtka nalazi pa ne možemo povjerovati ni činjenici da to nije napravio N. D.

 

Ovo proizlazi iz iskaza svjedoka A. K. koji je rekao da poznaje N. D. i koji se interesirao za tvrtku prije nego što je istu preuzeo i to u vrijeme kada je A. K. bio direktor „G.“. Dakle, to je još jedan pokazatelj koji upućuje na činjenicu da je obrana optuženog N. D. neosnovana.

 

Optuženi N. D. kaže da je postupao po nalozima i uputama u poslovanju od M. B. Ovaj njegov navod je nelogičan i neprihvatljiv jer je M. B. otišao iz tvrtke „G.“, prodao svoje dionice i to 51% dionica upravo N. D. koji je u potpunosti preuzeo tvrtku kao vlasnik i direktor, a time i sve obveze upravljanja tvrtkom.

 

Slijed iz kojeg jasno proizlazi, a sukladno materijalnim dokazima priloženim spisu način na koji je N. D. postao vlasnik i direktor tvrtke „G.“ je iz lista 279 spisa od 26. kolovoza 1997. Točno je da je M. B. odlučio prodati 247 dionica „G.“ koje su bile u njegovom vlasništvu. Nadalje na sjednici nadzornog odbora dioničkog društva „G.“ 26. kolovoza 1997. donesena je odluka u kojoj M. B. kao predsjednik nadzornog odbora dozvoljava prijenos prava vlasništva nad 247 dionica u korist N. D. (list 280 spisa).

 

Nakon što je N. D. preuzeo dionice „G.“ od M. B. i to 51% dionica tvrtke „G.“, na sjednici nadzornog odbora društva „G.“ od 26. kolovoza 1997. donesena je odluka (list 282 spisa) da se za direktora imenuje N. D., a opoziva prijašnji direktor D. M. Nadalje, iz zapisnika sa sjednice nadzornog odbora poduzeća „G.“ (list 284 spisa) jasno proizlazi da upravo zbog kontinuirano loših rezultata poslovanja i nemogućnosti osposobljavanja tvrtke za trajno stabilno poslovanje opoziva se direktor D. M. i postavlja N. D. čiji je zadatak stabiliziranje uvjeta poslovanja. Ovo ističemo stoga što je N. D. svjesno i odgovorno preuzeo na sebe poslovanje tvrtke „G.“ i stanje kakvo je zatekao u tvrtki „G.“.

 

Kako je sa kupnjom dionica od M. B., a kako to proizlazi na listu 310 spisa, od 22. kolovoza 1997. N. D. kupio 247 dionica društva „G.“ što čini 51% ukupnog broja dionica, za iznos od 356.170,00 kuna tada N. D. postaje većinski vlasnik društva „G.“. U cilju preuzimanja potpunog vlasništva društva „G.“ N. D. kupuje dionice malih dioničara između ostalih D. Š. i D. M. što proizlazi s lista 309 spisa prema kojem je ugovorna obveza o kupnji dionica u iznosu od 315.000,00 kuna. Ovakvim načinom kupovanja dionica društva „G.“ N. D. postaje vlasnik društva „G.“ u cijelosti. N. D. kao vlasnik i direktor društva „G.“, postavlja za predsjednika nadzornog odbora svoju suprugu Z. D. što je vidljivo iz zapisnika sa sjednice nadzornog odbora od 18. rujna 1997. (list 76 spisa). Kupnju dionica novcem dobivenim od prodaje poslovnog prostora u vlasništvu trgovačkog društva G. na koji način i postaje većinskim vlasnikom trgovačkog društva G. je novac dobiven od prodaje poslovnog prostora u vlasništvu trgovačkog društva G. Dakle, taj novac nije vlasništvo N. D. već trgovačkog društva G. Dakle, koristi novac koji nije njegov već tuđi, dakle pravne osobe G.

 

Z. D. je i sama u svojoj obrani jasno kazala da ju je suprug kao predsjednika nadzornog odbora tvrtke „G.“ postavio da ima nekog iza sebe te da je sama tvrtka imala velikih zaduženja i bila u velikim dubiozama poslovanja te sve poslove koje su i poduzimali da bi možda bila i uspjela da je bilo zajedništva, ali sami sebe su na jedan način utopili te su sve odluke donosili isključivo da plate dugove i radnike, pa su na taj način pravili posudbe, a ne za svoje osobne potrebe. Drugooptužena Z. D. je priznala aljkav i nemaran način poslovanja te ne bježi od činjenice da nema pokrića iz kojeg bi bilo vidljivo da je N. D. podmirivao dugove trgovačkog društva G. novcem dobivenim od prodaje poslovnog prostora, te ne postoji pisani trag da je plaćao radnike na ruke. Istakla je da je svjesna svih pogrešaka u poslovanju, ali je to bio jedini mogući izlaz.

 

Kroz ovakvu prizmu obrane optuženika u odnosu na djelo za koje se terete, svjedoci čije je iskaze sud u potpunosti prihvatio kao vjerodostojne, opisali su način poslovanja tvrtke „G.“ pod rukovodstvom N. D. i Z. D.

 

Svjedok D. M. u svom iskazu opisuje nelogičnosti u poslovanju i nezakonitosti u radu tvrtke „G.“ zbog čega i poziva financijsku policiju u kontrolu poslovanja. Svjedok D. Š. potvrđuje da su mu kao malom dioničaru isplaćene dionice od N. D., ali porijeklo novca za koje su mu dionice plaćene ne zna. Svjedok A. G. potvrđuje kupnju poslovnog prostora u zgradi „F.“ od trgovačkog društva „G.“ sukladno ugovoru o kupoprodaji koji prileže spisu i poziva se na točku IV. ugovora iz kojeg je nedvojbeno da je na ruke N. D. isplatio 193.600,00 kuna, a što potvrđuje i svjedokinja B. M. koja je radila u računovodstvu tvrtke.

 

Svjedokinja B. M. ukazuje na činjenicu da je u odnosu na ugovor o zajmu od 19. prosinca 1997. u kojem se kao davatelj zajma pojavljuje „G.“ S., a primatelj zajma N. D., riječ o novcu koji potječe od prodaje poslovnog prostora u „F.“, a koji novac je otišao na devizni račun društva „G.“ otvoren kod „C. b.“, te su od jednog dijela novca isplaćene dionice, a drugi dio novca da je riječ o zajmu za N. D. Činjenica je da je N. D. isplatio dionice kao vlasnik tvrtke, pa mu je ovaj zajam trebao poslužiti kao jedna vrsta zaduženja koja se knjižila u tvrtki „G.“ kao kredit ili kao pozajmica. Jasno je da ovaj iznos novca ni do danas N. D. nije vratio tvrtki „G.“. N. D. je kao direktor i vlasnik, a Z. D. kao predsjednica nadzornog odbora pomagala da N. D. prikrije otuđenje novca tobožnjim pozajmicama. Ista je i potvrdila obrane optuženog N. D. i Z. D. u onom dijelu u kojem ističe da je krajem 1997. i početkom 1998., trgovačko društvo G. bilo u blokadi i radnici nisu primali plaće preko računa. Njoj osobno tijekom tri mjeseca, možda i više, N. D. je dao 2.000,00 kuna pa nakon toga u dva do tri navrata po 1.000,00 kuna.

 

Svjedokinja M. M. kazala je da iako je kao poslovni tajnik vodila knjigu dionica, nema saznanja o ugovoru koji prileže spisu na listu 306 o prodaji dionica društva „G.“ S. od malih dioničara N. D. jer te ugovore nije provela kroz knjigu dionica niti ima saznanja da je M. B. prodao svoje dionice tvrtke „G.“ N. D. jer su postojale svakakve priče o toj prodaji dionica, a papirnatu dokumentaciju nije imala. Sve ovo ukazuje na nepravilnosti o kupnji dionica tvrtke „Gramat“ koje je kupio N. D. da bi postao vlasnikom tvrtke „G.“, a koristi novčana sredstva tvrtke da bi iste kupio. Isto tako, potvrdila je navod svjedokinje B. M. da je tijekom 1997. N. D. isplaćivao radnicima plaće na ruke, ali se ne može sjetiti koliko puta.

 

Obranu optuženog N. D. i optužene Z. D. o navodima da su na ime plaće davali radnicima na ruke novac potvrdila je i svjedokinja V. D. I., koja je bila zaposlena u tvrtci G. i radila u skladištu u Dujmovači kao radnik blagajnik prodavač, te za vrijeme dok je radila u skladištu u Dujmovači zajedno sa pet, šest zaposlenika plaće su se primale na ruke i to u kuverti. Kako navedeno skladište više nije moglo poslovati jer nije bilo novaca i posla, i to već u rujnu 1997., u prosincu 1997. dobila je otkaz.

 

Ove iskaze svjedoka o načinu poslovanja tvrtke „G.“, potvrđeni su i materijalnim dokazima koji priležu spisu, a to su vještačenja sudskog vještaka za knjigovodstvo i financije D. T. i vještaka za financije i knjigovodstvo S. K. Pisane nalaze i mišljenja kao stručnih osoba sud je u potpunosti prihvatio, a iz kojih bi proizlazilo sljedeće:

 

Navedenim vještačenjima trebalo je utvrditi način na koji je prvookrivljeni N. D. došao do robnog kredita, zajma i način prodaje poslovnog prostora. Predmetno trgovačko društvo bavilo se trgovinom na malo pa u razdoblju od 26. srpnja do 31. prosinca 1997. na žiro račun u blagajni nije položen utržak od maloprodaje u ukupnom iznosu od 39.144,34 kune. Ovaj novčani iznos je podijelio radnicima na ruke, što proizlazi iz obrane optuženika i iskaza navedenih svjedoka. Dana 18. rujna 1997. nadzorni odbor društva donosi odluku koju je potpisala Z. D. koja to i potvrđuje da se N. D. odobri robni kredit u navedenom iznosu.

 

Jasno je da N. D. iz utrška koji je dobiven iz maloprodaje u iznosu od 39.144,34 kune, a ostvaren je u maloprodaji „G.“ S. u razdoblju od 26. srpnja do 31. prosinca 1997. ne polaže na blagajnu niti na žiro račun društva, već ga je utrošio na plaće radnicima te ga nije zadržao za sebe. N. D. i Z. D. pojašnjavaju da je taj novac, sukladno odluci nadzornog odbora od 18. rujna 1997. (list 76 spisa), donesena odluka o odobravanju robnog kredita direktoru društva N. D. te mu se odobrava robni zajam s odgodom plaćanja od 12 mjeseci. Kako ovaj ostvareni utržak novca iz maloprodaje u iznosu od 39.144,34 kune nije položen niti u blagajni niti na žiro račun društva (list 73-74 spisa) kao što to proizlazi iz utrška u prodavaonicama o prihodu robe na malo i pologu na blagajni (list 41-42 spisa) N. D. ovaj novac nije zadržao za sebe već ga je na opisan način podijelio radnicima.

 

Sud je zaključio, da je optuženi N. D. od ovog novca, dakle najmanje 39.144,34 kune plaćao radnike na ruke, tj. davao im plaće, a ovo je potvrdila u svojoj obrani drugooptužena Z. D. koja je i kazala da je prvooptuženi N. D. vodio društvo aljkavo i nemarno, te da o navedenim navodima nema nikakve pisane dokumentacije.

 

Drugooptužena Z. D. priznala je da je potpisala ovu odluku nadzornog odbora od 18. rujna 1997. kojom se odlukom odobrava robni kredit direktoru društva N. D.

 

U odnosu na tvrtku „G.“ S., prema nalazu i mišljenju vještaka za financije i knjigovodstvo S. K. jasno je da je ista već od 1. siječnja 1997. bila u blokadi kako to proizlazi iz žiro računa otvorenog kod ZAP-a – FINA (list 130 spisa). Vrijeme u kojem je N. D. preuzeo tvrtku kao direktor bilo je 26. rujna 1997., a vlasnik tvrtke „G“ postao je kupnjom preostalih dionica od malih dioničara od 5. siječnja 1998. Ovo je cijeli period u kojem je i nadalje tvrtka bila u blokadi, a i sama Z. D. kazala je da je kada je postala predsjednik nadzornog odbora tvrtka već i ranije bila u blokadi. Postavlja se pitanje zašto bi netko onda i to još kako kaže u svojoj obrani, na prijevaran način i postupajući o uputama M. B. preuzeo takvu tvrtku.

 

Prodaja poslovnog prostora u objektu „F.“ S. izvršena je po cijeni od 553.600,00 kuna. Iznos od 193.600,00 kuna A. G. dao je N. D. sukladno članku 4 Ugovora o prodaji na ruke. Preostali novčani iznos, dakle 360.000,00 kuna A. G. uplatio je na depozit računa „G.“ S. d.d. otvoren kod „C. b.“ d.d. Z., poslovnica S.

 

U odnosu na novčana sredstva od prodaje poslovnog prostora u vlasništvu „G.“ S. u objektu „F.“ sukladno kupoprodajnom ugovoru proizlazi da je kupac i to A. G. izvršio podmiru kupoprodajne cijene u skladu s ugovorom o prodaji poslovnog prostora koji ugovor prileži spisu (list 135-139 spisa). Iz ovog ugovora razvidno je, kako to stoji pod točkom 4. da je A. G. na ruke uplatio u gotovini osobno N. D. 193.600,00 kuna. Ovaj ugovor vlastoručno je potpisao N. D. što je na raspravi i potvrdio, a i sam svjedok je kazao da je N. D. na ruke dao navedeni iznos.

 

Dakle, prema zaključku suda prvooptuženi N. D. svojim potpisom potvrdio je da je od A. G. na ruke dobio 193.600,00 kuna.

 

U uvjetima kada je redovan žiro račun tvrtke blokiran, kada zaprima gotovinu od prodaje poslovnog prostora, istu ne polaže niti na blagajnu tvrtke niti na žiro račun a riječ je o iznosu od 193.600,00 kuna. Prvooptuženi N. D. upućuje stranku-kupca tj. A. G. da ostatak kupoprodajne cijene u iznosu od 360.000,00 kuna izvrši uplatu na poseban račun kod „C. b.“.

 

Prilikom svoje obrane N. D., u odnosu na sporni ugovor o zajmu od 19. prosinca 1997., kaže da se istog uopće ne sjeća dok je Z. D. kazala da je ovaj ugovor i ova odluka bila kao i sve ostale, da vrše posudbe na taj način i isplate troškove dugovanja tvrtke „G.“ i plaće radnicima. Prvooptuženi N. D. uz pomoć predsjednice nadzornog odbora Z. D. a koja potpisuje odluke, koristi novčana sredstva uplaćena na poseban račun otvoren kod „C. b.“ u ukupnom iznosu od 388.250,00 kuna a koji se novčani iznos sastoji od 360.000,00 kuna od prodaje poslovnog prostora koji novac je položen na poseban račun kod „C. b.“ i novca u iznosu od 28.000,00 kuna od priliva sredstava maloprodaje trgovačkog društva „G.“. Navedeni novčani iznos podiže s tog posebnog računa kod „C. b.“ i pravda ga ugovorom o zajmu od 19. prosinca 1997.

 

Od ovog novca kupuje dionice trgovačkog društva „G.“ S. u iznosu od 275.000,00 kuna da bi postao vlasnik tvrtke i na taj način koristi sredstava dobivena od prodaje poslovnog prostora koja su u vlasništvu tvrtke. Iz navedenih sredstava, dakle od ovog iznosa od 275.000,00 kuna platio je dioničare D. M. u iznosu od 185.000,00 kuna kako proizlazi iz datuma uplata uvidom u dokumentaciju društva i D. Š. za iznos od 90.000,00 kuna. Ovo proizlazi i iz knjigovodstvene evidencije društva te datumima navedenih uplata. Kupnju dionica novcem dobivenim od prodaje poslovnog prostora u vlasništvu trgovačkog društva G. na koji način i postaje većinskim vlasnikom trgovačkog društva G. je novac dobiven od prodaje poslovnog prostora u vlasništvu trgovačkog društva G.. Dakle, taj novac nije vlasništvo N. D. već trgovačkog društva G. Dakle, koristi novac koji nije njegov već tuđi, dakle pravne osobe G.

 

Od navedenog novčanog iznosa podignutog s posebnog računa otvorenog kod C. b. dakle od iznosa od 388.250,00 kuna za sebe je zadržao iznos od 113.250,00 kuna i to dana 5. siječnja 1998. 43.000,00 kuna, 9. siječnja 1998. 33.250,00 kuna, 13. siječnja 1998. 35.000,00 kuna, 1. travnja 1999. 2.000,00 kuna.

 

Ovakvo podizanje novca s posebnog računa otvorenog kod „C. b.“ d.d. prvooptuženi N. D. uz pomoć drugooptužene Z. D., prikriva otuđivanjem novca tobožnjim pozajmicama. Nedvojbeno je da je jedini i redoviti žiro račun tvrtke blokiran nizom potraživanja koje su prijavili njihovi vjerovnici.

 

Naprijed navedeni navodi potvrđeni su financijskim vještačenjima D. T. i vještaka S. K.

 

Sud je iz svega naprijed navedenog utvrdio da su krajem 1997. i početkom 1998. u S., prvooptuženi N. D. kao većinski vlasnik dionica i direktor trgovačkog društva „G.“ d.d. S. i drugooptužena Z. D. kao predsjednica nadzornog odbora istog društva, postupili na način da je N. D. novčana sredstva ostvarena maloprodajom društva u iznosu od 39.144,34 kune nije položio na žiro račun društva ni na blagajnu društva, već je novac u najmanje tolikom iznosu podijelio kao plaće radnicima. Pa za taj iznos nije oštetio trgovačko društvo "G." niti taj novac zadržao za sebe u odnosu na koji je i umanjena protupravna imovinska korist ostvarena kaznenim dijelom.

 

Međutim, od prodaje poslovnog prostora u vlasništvu istog trgovačkog društva u zgradi „F.“ u ulici R. B. koje je u ukupnom iznosu od 553.600,00 kuna, s posebnog računa kod „C. b.“ d.d. S. temeljem ugovora o zajmu od 19. prosinca 1997. podigao ukupan iznos od 388.250,00 kuna, a koji se novčani iznos sastoji od 360.000,00 kuna od prodaje poslovnog prostora koji novac je položen na poseban račun kod „C. b.“ i novca u iznosu od 28.000,00 kuna od priliva sredstava maloprodaje trgovačkog društva „G.“. Od kojeg novčanog iznosa je za sebe zadržao 113.250,00 kuna, a iznosom od 275.000,00 kuna i koristeći sredstva dobivena od prodaje poslovnog prostora koja su vlasništvu tvrtke za sebe otkupio dionice društva. S tim da je također od novca kojeg je dobio od prodaje poslovnog prostora za sebe zadržao iznos od 193.600,00 kuna koje mu je A. G. dao na ruke. Drugooptužena Z. D. u cilju da opravda i prikrije tako nezakonito uzimanje novca optuženika N. D. donijela neistinite odluke nadzornog odbora društva kojim odobrava te iznose kao zajam i pozajmice, iako su oboje znali da N. D. taj novac neće vratiti, što se i dogodilo, pa su time trgovačkom društvu „G.“ d.d. S. nanijeli materijalnu štetu u ukupnom iznosu od 531.845,08 kuna. Vidljivo je da je sud u odnosu na materijalnu štetu u ukupnom iznosu, prihvaćajući nalaz i mišljenje vještaka S. K., a kako to proizlazi iz odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske, priznao porez na promet nekretnine za kupnju poslovnog prostora po rješenju poreznog tijela koji je uplatio N. D. u iznosu od 50.004,20 kuna.

 

Nadalje, prema navodima vještaka S. K. u odnosu na obrane N. i Z. D. da su novčanim sredstvima plaćali dugovanja trgovačkog društva „G.“, su neosnovane jer imenovani vještak ističe da o tome nema nikakve poslovne dokumentacije, a osim toga u financijskoj dokumentaciji tvrtke „G.“ d.o.o. S. nije pronašao redovite poslovne promjene kojima bi se utvrdila vjerodostojnost obrana optuženika da su novčanim sredstvima plaćali dugove društva. Nema nikakve poslovne dokumentacije koja bi potkrijepila ili potvrdila takvu aktivnost. Imenovani vještak je istakao da uvidom u ugovor o cesiji između „G.“ S. i „S. s.“ d.o.o. te ugovora između „B.“ S. i „M&M“ d.o.o. te „G.“ nije moguće utvrditi da li su temeljem istih podmirena dugovanja tj. obveze iz poslovanja „G.“ jer ako su izvjesne promjene i postojale trebale bi biti povezane s obvezama društva „G.“. Kako u poslovnoj dokumentaciji nije pronašao proknjižene obveze temeljem navedene cesije, nije mogao ni zaključiti da li je riječ o redovnim poslovnim promjenama. Međutim, iste ne bi ni utjecale na iskazane vrijednosti u vještačenju jer ako je tvrtka „G.“ imala potraživanja s jedne strane i obveze s druge strane iste je morala zatvoriti što na niti jedan način ne utječe na njegov pisani nalaz i mišljenje.

 

Optužena Z. D. ulazi u tvrtku da „drži stranu N. D. koji je svjesno preuzeo rizik na sebe kada preuzima tvrtku „G.“, a ne može mu se povjerovati da ne zna što radi jer je ulog preveliki da bi netko tako nesvjesno ušao u poslove i sebe doveo u ovakvu situaciju u kojoj se našao.

 

Ovakvim postupanjem prvooptuženi N. D. kao većinski vlasnik trgovačkog društva G. postupa s izravnom namjerom svjestan svojih radnji i nastupanje štetne posljedice, drugooptužena Z. D. kao predsjednica nadzornog odbora istog društva s izravnom namjerom pomogla je prvooptuženom N. D. da povrijedi dužnost zaštite tuđih imovinskih interesa, koja je temeljena na pravnom poslu, a u konkretnom slučaju trgovačkog društva G. i na taj način je N. D. iskoristio svoj položaj raspolažući imovinom društva i sebi pribavio protupravnu imovinsku korist i trgovačkom društvu G. d.d. S. nanesena je materijalna šteta u ukupnom iznosu od 531.845,08 kuna u koji iznos ulazi 193.600,00 kuna koje je dobio na ruke od A. G. te podignuti iznos novčanih sredstava kod „C. b.“ u iznosu od 388.250,00 kuna, od kojeg iznosa je 275.000,00 kuna za sebe otkupio dionice društva i od prodaje navedenog poslovnog prostora još za sebe zadržao iznos od 113.250,00 kuna.

 

Što se tiče ubrojivosti optužena N. D. i Z. D. u vrijeme počinjenja kaznenog djela ista nije bila dvojbena niti isticana kao sporna tijekom cijelog postupka.

 

Nakon ovako utvrđene krivnje i protupravnog ponašanja optuženika N. i Z. D. trebalo je odlučiti o kaznenoj sankciji.

 

U smislu otegotnih okolnosti na strani optuženika N. D., valjalo je prije svega cijeniti činjenicu da je isti već više puta osuđivan za istovrsna kaznena djela tijekom 2000., pa sve do 2007., te nadalje, kao otegotnu okolnost sud je cijenio i visinu novčanog iznosa pribavljene protupravne imovinske koristi kao i visoki stupanj društvene opasnosti počinjenja ovog kaznenog djela. Glede olakotnih okolnosti na strani optuženika N. D. sud je cijenio njegovo korektno držanje pred ovim sudom, složenu obiteljsku situaciju, protek vremena od počinjenja kaznenog djela, činjenicu da od 2007. se nije pojavljivao kao počinitelj kaznenih djela, a prije svega njegovu životnu dob i teško zdravstveno stanje.

 

U smislu otegotnih okolnosti na strani optužene Z. D. sud je cijenio činjenicu da je ista osuđivana za istovrsna kaznena djela i visoki stupanj društvene opasnosti počinjenja kaznenog djela. Glede olakotnih okolnosti na strani optužene Z. D. sud je cijenio činjenicu da je ista obuhvaćena blažim oblikom počinjenja kaznenog djela, dakle pomaganjem, pa je u odnosu na istu sud primijenio odredbe o ublažavanju kazne, nadalje korektno i iskreno ponašanje prema sudu, tešku životnu situaciju u kojoj se trenutno našla i loše zdravstveno stanje.

 

Sud je, s obzirom na navedene olakotne i otegotne okolnosti optuženog 1. N. D. temeljem odredbe članka 246. stavak 2. KZ/11 i optuženu 2. Z. D. temeljem odredbe članka 246. stavak 2. KZ/11 u svezi s člankom 38. Kaznenog zakona/11, te primjenom odredbe članka 48. stavak 1. KZ/11 i 49. stavak 1. točka 4. KZ/11, osudio i to optuženog 1. N. D. na kaznu zatvora u trajanju od 1 (jedne) godine, optuženu 2. Z. D. na kaznu zatvora u trajanju od 7 (sedam) mjeseci, koja se kazna zatvora optuženom N. D. i optuženoj Z. D. primjenom odredbe članka 55. stavak 1. i 2. KZ/11, zamjenjuje radom za opće dobro na način da im se jedan dan zatvora zamjenjuje s dva sata rada, tako da temeljem odredbe članka 55. stavak 6. KZ/11 ako se optuženici N. D. i Z. D. u roku od osam dana od dana za koji su pozvani ne jave nadležnom tijelu za probaciju ili im poziv nije mogao biti dostavljen na adresu koju su dali sudu ili ne daju pristanak, nadležno tijelo za probaciju će o tome obavijestiti nadležnog suca izvršenja ako je kazna zatvora zamijenjena radom za opće dobro.

 

Imajući u vidu sve prethodno iznesene okolnosti, pretežno one izražene olakotne okolnosti, sud je kaznu zatvora u odnosu na prvooptuženog N. D., u trajanju od jedne godine te u odnosu na drugooptuženu Z. D. u trajanju od sedam mjeseci zamijenio radom za opće dobro. Zaključujući da je na ovakav način izrečena sankcija u potpunosti primjerena počinjenom kaznenom djelu i osobi optuženika te da će se na ovakav način ostvariti svrha izricanja kazne uz navedenu zamjenu radom za opće dobro pa će se na ovaj način polučiti uspjeh u smislu specijalne prevencije da se optuženi ubuduće suzdrže u činjenju ovih ili drugih kaznenih djela pa i u smislu generalne prevencije općenito. Sud je mišljenja da ovakva sankcija predstavlja mogućnost da optuženi shvate pogrešku i opasnost od ranijeg ponašanja te u konačnici da kroz ovu sankciju budu društveno korisni. Sud je uvjerenja, a bez obzira na raniju osuđivanost N. i Z. D. od čega je prošlo osam godina, a s obzirom na trenutne životne prilike istih te njihovu dob i činjenicom da su protekom ovih godina se razboljeli, da će se isti ubuduće suzdržati od činjenja ovakvih i drugih kaznenih djela te da će izrečena sankcija pozitivno utjecati na iste.

 

Temeljem odredbe članka 55. stavak 7. KZ/11 ako optuženici, N. D. i Z. D., svojom krivnjom u cijelosti ili djelomično ne izvrše rad za opće dobro, sud će donijeti odluku kojom određuje izvršenje izrečene kazne u cijelosti ili u neizvršenom dijelu.

 

Temeljem odredbe članka 77. stavak 1. KZ/11 od optuženika N. D. oduzeta je imovinska korist pribavljena kaznenim djelom u iznosu od 531.845,08 kuna. Ovo stoga što u Trgovačkom sudu u Splitu nije pokrenut postupak tečaja trgovačkog društva G., a isto je i brisano iz sudskog registra.

 

Temeljem odredbe članka 71. stavak 1. KZ/11 prema optuženicima N. D. i Z. D. primjenjuje se sigurnosna mjera zabrane obavljanja zvanja djelatnosti ili dužnosti u trgovačkim društvima i drugim pravnim osobama poslova koji su vezani prema zakonu na povjerenju ili dostupnu imovinu.

 

Temeljem odredbe članka 148. stavak 1. i članka 145. stavak 1. i 2. točka 1. do 6. ZKP-a optuženici N. D. i Z. D. dužni su na ime troškova kaznenog postupka i to na ime troškova paušala isplatiti svaki od po 1.000,00 kuna, te na ime troškova financijsko knjigovodstvenog vještačenja optuženi 1. N. D. i Z. D. dužni su solidarno isplatiti iznos od 12.115,90 kuna.

 

Temeljem odredbe članka 145. stavak 4. ZKP/08 troškovi branitelja po službenoj dužnosti optuženog 1. N. D. i optužene 2. Z. D. isplatit će se iz sredstava tijela koje vodi postupak, a naplatiti kasnije od optuženika 1. N. D. i optužene 2. Z. D.

 

U Splitu 10. ožujka 2017.