1

Poslovni broj: 4 Kž-250/2021-4

 

Poslovni broj: 4 Kž-250/2021-4

 

 

U  I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

Županijski sud u Varaždinu, u vijeću sastavljenom od sudaca Igora Pavlica, predsjednika vijeća, te Tomislava Brđanovića i Rajka Kipkea, članova vijeća, uz sudjelovanje zapisničarke Ane-Marije Runjić, u kaznenom predmetu protiv optuženika D. Č., zbog kaznenog djela iz čl. 227. st. 1. Kaznenog zakona („Narodne novine“ broj: 125/11., 144/12., 56/15. i 61/15., dalje: KZ/11-15), odlučujući o žalbi Općinskog državnog odvjetništva u Karlovcu protiv presude Općinskog suda u Karlovcu poslovni broj Kzd-18/2018-13 od 22. veljače 2021., u sjednici vijeća održanoj 24. kolovoza 2021.

 

p r e s u d i o   j e

 

              Odbija se žalba Općinskog državnog odvjetnika u Karlovcu kao neosnovana i potvrđuje prvostupanjska presuda.

 

Obrazloženje

 

1.              Pobijanom presudom suda prvoga stupnja opt. D. Č. proglašen je krivim za kazneno djelo protiv sigurnosti prometa – izazivanjem prometne nesreće u cestovnom prometu iz čl. 227. st. 1. KZ/11 (u pobijanoj presudi je Kazneni zakon označen kao Kazneni zakon („Narodne novine“ broj: 125/11., 144/12., 56/15., 61/15., 101/17., 118/18. i 126/19, dalje: KZ/11) iako Zakoni o izmjenama i dopunama Kaznenog zakona iz „Narodnih novina“ 101/17, 118/18 i 126/19, koji su stupili na snagu nakon počinjenja kaznenog djela, nisu blaži za optuženika, pa je stoga valjalo primijeniti KZ/11-15, kao Kazneni zakon koji je važio u vrijeme počinjenja djela, sukladno čl. 3. st. 1. i 2. KZ/11-15). Optuženik je po čl. 227. st. 1. KZ/11-15 osuđen na kaznu zatvora u trajanju od 10 mjeseci, na temelju čl. 56. KZ/11-15 izrečena mu je uvjetna osuda s rokom provjeravanja od 3 godine.

 

2.              Na temelju čl. 148. st. 1. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ broj 152/08, 76/09, 80/11, 91/12 – Odluka USRH, 143/12, 56/13, 145/13, 152/14, 70/17 i 126/19 – dalje: ZKP/08 – valja primijetiti da prvostupanjski sud nije naveo puni naziv Zakona na koji se poziva, a niti je naznačio brojeve Narodnih novina u kojima je isti objavljen zajedno sa svojim izmjenama i dopunama), optuženik je obvezan platiti trošak kaznenog postupka iz čl. 145. st. 2. toč. 6. ZKP/08 u paušalnoj svoti od 500,00 kuna i trošak vještačenja iz čl. 145. st. 2. toč. 1. ZKP/08 u iznosu 4.050,42 kune.

 

3.              Protiv te presude žalbu je podnijelo Općinsko državno odvjetništvo u Karlovcu zbog odluke o sigurnosnoj mjeri, predlažući drugostupanjskom sudu da preinači pobijanu presudu i optuženiku izrekne sigurnosnu mjeru iz čl. 72. KZ/11-15 u trajanju od 1 godine.

 

4.              Opt. D. Č. je odgovorio na žalbu državnog odvjetnika.

 

5.              U smislu čl. 474. st. 1. ZKP/08 spis je dostavljen Županijskom državnom odvjetništvu u Varaždinu na obvezno razgledavanje.

 

6.              Žalba državnog odvjetnika nije osnovana.

 

7.              Državni odvjetnik nije u pravu kada se žali po žalbenoj osnovi iz čl. 471. st. 2. i 1. ZKP/08 jer sud prvog stupnja u pobijanoj presudi optuženiku nije izrekao sigurnosnu mjeru iz čl. 72. st. 1. KZ/11-15 u trajanju od 1 godine, kako je to državni odvjetnik predložio u optužnici. Ovu žalbenu osnovu državni odvjetnik obrazlaže tvrdeći da se neizricanjem sigurnosne mjere u pobijanoj presudi neće ostvariti svrha kažnjavanja iz čl. 41. KZ/11-15 i da sud prvog stupnja nije pravilno postupio kada nije izrekao predloženu mjeru, iako su ispunjene pretpostavke iz čl. 72. st. 1. KZ/11-15 za njezino izricanje. Kod toga se posebno naglašava i višekratno ponavlja da je optuženik kazneno djelo u pitanju počinio s koncentracijom alkohola u krvi od najmanje 0,65 g/kg, pristajući na ugrožavanje sigurnosti prometa, pa da je cijeneći to kao otegotnu okolnost, sud prvog stupnja trebao zaključiti da kod optuženika postoji opasnost da će upravljajući motornim vozilom ugroziti sigurnost prometa. Osim toga da je sud prvog stupnja trebao uzeti u obzir težinu i karakter kaznenog djela te posljedice po zdravlje žrtve, djeteta.

 

7.1.              Suprotno od stava optužbe o potrebi izricanja sigurnosne mjere, pravilno je sud prvog stupnja utvrdio da nisu ispunjene pretpostavke za primjenu iste. Osnovna pretpostavka za primjenu sigurnosne mjere zabrane upravljanja motornim vozilom iz čl. 72. KZ/11-15 je postojanje opasnosti da bi počinitelj kaznenog djela protiv sigurnosti prometa u budućnosti upravljajući vozilom mogao ponovno ugroziti sigurnost prometa. Činjenice koje u tom pravcu utvrđuje sud prvog stupnja (2. odlomak, str. 4 presude) nisu takve prirode da bi upućivale na potrebu i mogućnost izricanja ove sigurnosne mjere. Samo činjenica počinjenja predmetnog kaznenog djela, pa i uz utvrđeni stupanj alkoholiziranosti, a da ne postoje druge okolnosti koje bi upućivale na postojanje opisane opasnosti nije dostatna za zaključak da takva opasnost postoji. Sud prvog stupnja utvrđuje da se radi o ekscesu u inače urednom i u skladu sa zakonima životu optuženika, koji nije osuđivan za kaznena djela, niti prekršaje (iako izvod iz prekršajne evidencije u ovom postupku nije pribavljen), kod čega uzima u obzir da koncentracija alkohola koja je utvrđena kod optuženika minimalno prelazi onu dopuštenu zakonom i da ništa ne upućuje da bi optuženik imao problema s alkoholom.

 

7.2.              Ovakav zaključak suda prvog stupnja nije doveden u pitanje žalbenom argumentacijom. Ovo stoga jer sigurnosne mjere predstavljaju mjere čijom se primjenom prema pojedinačnom počinitelju otklanja opasnost od ponavljanja kaznenog djela, koja opasnost ima veze s određenim osobnim svojstvima počinitelja, odnosno okolnostima njegova života i njegovim ranijim ponašanjem i postupcima. Iako ulaze u širi pojam kaznenopravnih sankcija, na sigurnosne mjere se ne primjenjuje odredba o svrsi kažnjavanja iz čl. 41. KZ/11-15, već posebna odredba iz čl. 66. KZ/11-15, koja je naprijed parafrazirana. Stoga se kod izricanja sigurnosnih mjera ne može postaviti pitanje potrebe vođenja računa o općoj i posebnoj prevenciji, u smislu čl. 41. KZ/11, već samo o svrsi u otklanjanju okolnosti koje omogućavaju ili poticajno djeluju na počinjenje novog kaznenog djela. Istaknuta okolnost vožnje pod utjecajem alkohola, u konkretnom slučaju, predstavlja obilježje kaznenog djela, kako to proizlazi iz činjeničnog opisa kaznenog djela, a ista, sama po sebi, nije dostatna za prognozu o opasnosti od ponavljanja istovrsnog kaznenog djela. Državni odvjetnik u podnijetoj žalbi ne tvrdi da bi činjenično stanje koje se odnosi na odluku suda o neizricanju sigurnosne mjere bilo neispravno ili nepotpuno utvrđeno, već prihvaća činjenična utvrđenja suda prvog stupnja. Pitanja težine i karaktera djela i težine posljedice po žrtvu, su pitanja odlučna za odluku o pitanju razmjera sigurnosne mjere i kaznenog djela, u smislu čl. 67. KZ/11-15. Ta pitanja su aktualna tek kada su ispunjene pretpostavke za izricanje sigurnosne mjere, a odnose se na određivanje trajanja sigurnosne mjere. Iz tih razloga argumenti iz žalbe državnog odvjetnika ne dovode u sumnju pravilnost postupanja suda prvog stupnja kada nije izrekao predloženu sigurnosnu mjeru.

 

8.              Provedenim ispitivanjem pobijane presude po službenoj dužnosti u smislu čl. 476. st. 1. toč. 1. i 2. ZKP/08, ovaj sud drugog stupnja nije našao povrede na koje pazi po službenoj dužnosti, a kako žalba državnog odvjetnika nije osnovana, to je istu valjalo odbiti i potvrditi presudu suda prvog stupnja, primjenom čl. 482. ZKP/08.

 

U Varaždinu 24. kolovoza 2021.