Pobijanom presudom Općinski sud u Varaždinu proglasio je krivima I. opt. M. K., zbog kaznenog djela poticanja na nesavjesno gospodarsko poslovanje  iz čl. 291. st. 2. i 1. u vezi s čl. 37. Kaznenog zakona (KZ/97), opisanog pod toč. 1. izreke presude, za koje djelo mu je utvrdio kaznu zatvora u trajanju od 1 godine i 3 mjeseca, pod toč. 2., zbog kaznenog djela prijevare u gospodarskom poslovanju iz čl. 247. st. 2. i 1. Kaznenog zakona (KZ/11), za koje mu je utvrdio kaznu zatvora u trajanju od 1 godine i pod toč. 3., zbog kaznenog djela prijevare u gospodarskom poslovanju iz čl. 293. st. 1. KZ/97, za koje mu je utvrdio kaznu zatvora u trajanju od 6 mjeseci te ga je , na temelju čl. 60. st. 2. c) KZ/97 osudio na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od 1 godine i 6 mjeseci, i II. opt. D. K., zbog kaznenog djela nesavjesno gospodarsko poslovanje iz čl. 291. st. 2.  u vezi st. 1. KZ/97, opisanog pod toč. 1. izreke presude, za koje ga je osudio na kaznu zatvora u trajanju od 1 godine i 3 mjeseca.

              Na temelju čl. 158. st. 1. i 2. Zakona o kaznenom postupku (ZKP), djelomično je dosuđen imovinskopravni zahtjev ošt. T. d. „E.“ d.d. Z. te je naloženo I. i II. optuženicima da navedenom trgovačkom društvu solidarno naknade štetu u iznosu od 2.249.349,18 kn, dok je s preostalim dijelom imovinskopravnog zahtjeva oštećenik upućen na parnicu, djelomično je dosuđen imovinskopravni zahtjev i ošt. T. d. „I. m. I.“ d.o.o. te je naloženo I. optuženiku da navedenom oštećenom društvu naknadi štetu u iznosu od 207.234,73 kn, dok je s preostalim dijelom imovinskopravnog zahtjeva oštećenik upućen na parnicu i  ošt. T. d. T. T. d.o.o. V. djelomično je osuđen imovinskopravni zahtjev i naloženo je I. optuženiku da navedenom oštećenom društvu naknadi štetu u iznosu od 15.885,62 kn, dok je s preostalim dijelom imovinskopravnog zahtjeva oštećenik upućen na parnicu.

              Na temelju čl. 148. st. 1. ZKP-a I. i II. optuženici dužni su naknaditi troškove kaznenog postupka iz čl. 145. st. 2. ZKP-a  i platiti paušal svaki u iznosu od po 2.000,00 kn.

              Protiv te presude žalbu je podnio I. opt. M. K. osobno i po branitelju R. R., odvjetniku iz V., zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, povrede kaznenog zakona i odluke o kazni, sa prijedlogom da se pobijana presuda ukine i predmet vrati na ponovno odlučivanje prvostupanjskom sudu, a podredno da se presuda preinači i I. optuženik blaže kazni. Budući se obje žalbe sadržajno poklapaju, ovaj sud će ih tretirati kao jednu žalbu.

              Protiv iste presude žalbu je podnio i II. opt. D. K. po branitelju M. H., odvjetniku iz V., zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, povrede kaznenog zakona i odluke o kazni, sa prijedlogom da se pobijana presuda ukine i predmet vrati na ponovno suđenje pred izmijenjenim vijećem, a podredno da se presuda preinači i II. optuženiku izrekne uvjetna osuda.

              Žalba je podnesena i od strane Općinskog državnog odvjetništva u Varaždinu, zbog odluke o kazni samo u odnosu na I. opt. M. K., sa prijedlogom da se pobijana presuda preinači  u odnosu na I. optuženika na način da ga se strože kazni.

              Odgovor na žalbu državnog odvjetnika podnio je I. optuženik po branitelju R. R., odvjetniku iz V., predlažući da se žalba državnog odvjetnika odbije kao neosnovana.

              Na temelju čl. 474. st. 1. ZKP-a spis je dostavljen Županijskom državom odvjetništvu u Rijeci koje je dopisom pod brojem KŽ-DO-294/16 nakon razgledanja vratilo spis sudu.

              Budući je branitelj I. optuženika R. R., odvjetnik iz V., zahtijevao u podnesenoj žalbi da ga se izvijesti o sjednici drugostupanjskog vijeća (čl. 475. st. 2. ZKP-a), sjednica je održana u nazočnosti zamjenice ŽDO u Bjelovaru M. J., koja je podržala žalbu državnog odvjetnika i predložila da se pobijana presuda preinači u odluci o kazni za I. opt. M. K., sukladno žalbenom prijedlogu te da se žalbe I. i II. optuženika odbiju kao neosnovane i branitelja I. optuženika, R. R., odvjetnika iz V., koji je izložio najvažnije dijelove žalbe, predlažući da se pobijana presuda ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje, a podredno da se presuda preinači na način da se I. optuženik blaže kazni i u odsutnosti uredno izvješćenog I. opt. M. K. (čl. 475. st. 4. ZKP-a).

              Žalbe nisu osnovane.

              Žaleći se zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka iz čl. 468. st. 1. toč. 11. ZKP-a u odnosu na kazneno djelo pod toč. 1. izreke pobijane presude, I. optuženik navodi da sud „bez valjanog obrazloženja nalazi dokazanim da je I. okrivljenik potaknuo II. okrivljenika na počinjenje kaznenog djela nesavjesnog gospodarskog poslovanja“, dok II. optuženik ističe da presuda ne sadrži razloge o odlučnim činjenicama, posebice o obliku krivnje, jer je nejasno na temelju čega sud utvrđuje da je II. optuženik postupao s izravnom namjerom pa se presuda ne može ispitati, jer je izreka presude proturječna razlozima.

              Istaknute žalbene tvrdnje odnose se, u stvari, na činjenična pitanja te će na njih biti odgovoreno u okviru žalbene osnove pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.  Ovdje treba samo reći da su razlozi suda o odlučnim činjenicama, a to su one činjenice koje su utvrđene izrekom pobijane presude, potpuno jasni i određeni te ovaj sud među tim razlozima nije našao nikakvo proturječje, tako da je presuda razumljiva i može se ispitati.

              Prvostupanjski sud je valjano obrazložio iz kojih razloga smatra da je II. optuženik postupao s izravnom namjerom, ističući kako je bio svjestan da jamstvo izdaje poslovnom partneru za iznos koji višestruko premašuje vrijednost njihove poslovne suradnje, a da pri tome nije tražio nikakvo osiguranje od tvrtke „A. P.“ u slučaju da dođe do aktiviranja jamstva i namirenja duga iz sredstava društva „E.“ o čijim interesima je bio dužan skrbiti.  Osim toga, kazneno djelo nesavjesnog gospodarskog poslovanja ne može se ni počiniti sa drugim oblikom krivnje, već samo s izravnom namjerom.

              S tim u vezi, neprihvatljive su i žalbene tvrdnje I. optuženika da je nejasno na temelju čega sud smatra dokazanim da je potaknuo II. optuženika na počinjenje tog kaznenog djela, jer je prvostupanjski sud u obrazloženju presude dao jasne i argumentirane razloge o toj činjenici, koje u cijelosti prihvaća ovaj sud. Naime, I. optuženik je sin II. optuženika, koji je ostalim članovima uprave društva „E.“ zatajio izdavanje predmetnog jamstva za kredit  od 300.000 EUR-a za tvrtku „A. P.“ kao korisnika kredita, u kojoj je član uprave bio njegov sin.

              Iz navedenih razloga drugostupanjski sud smatra da nisu ostvarene bitne povrede odredaba kaznenog postupka na koje ukazuju žalitelji niti je prvostupanjski sud počinio koju drugu postupovnu povredu iz čl. 476. st. 1. toč. 1. ZKP-a, na koju ovaj sud pazi po službenoj dužnosti.

              U žalbama I. i II. optuženika neosnovano se ukazuje na pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje u odnosu na kazneno djelo pod toč. 1. izreke presude, ističući kako je između tvrtki „E.“ i „A. P.“ postojala višegodišnja poslovna suradnja, koja opravdava davanje jamstva „E.“ za korisnika kredita „A. P.“ te da je pogrešna ocjena suda u pogledu nepostojanja ekonomskog opravdanja za izdavanje predmetne garancije, obzirom da je zbog te garancije „E.“ kod „A. P.“ ostvario 10% niže cijene pruženih usluga. Također se ukazuje na pogrešnu ocjenu suda o izjavi II. optuženika kojom je stavio na raspolaganje „E.“ svoje dionice, jer je II. optuženik računao i na dio dionica koje je tek trebao otkupiti, u kom slučaju bi vrijednost njegovih dionica bila mnogo veća i svakako bi pokrivala visinu jamstva.

              Suprotno iznesenim žalbenim prigovorima, ocjena je ovoga suda da je prvostupanjski sud, na temelju savjesne i sveobuhvatne analize i ocjene obrana I. i II. optuženika, dovodeći ih u vezu sa provedenim dokazima, opravdano došao do zaključka da su u postupanju I. i II. optuženika ostvarena obilježja terećenih kaznenih djela opisanih pod toč. I. izreke presude, za koje utvrđenje je dao logične, iscrpne i prihvatljive razloge.

              Ovakav zaključak prvostupanjskog suda ispravno se temelji na provedenom financijskom vještačenju, kojim je nedvojbeno utvrđeno da je II. opt. D. K., kao predsjednik uprave trgovačkog društva „E.“ sklopio sa H.-A.-A. B. ugovor o jamstvu uz izdavanje tri mjenice i tri bianko zadužnice, kao garanciju povrata kredita trgovačkog društva „A. P.“ u kojemu je njegov sin I. opt. M. K. bio član uprave, u visini od 300.000 EUR-a. Nakon što je B. 7. ožujka 2008. raskinula ugovor o kreditu, zbog neispunjavanja obveza trgovačkog društva „A. P.“, poslala je na naplatu primljena sredstva osiguranja vraćanja kredita izdana od „E.“ na način da je sa računa te tvrtke namirila svoja potraživanja prema „A. P.“ u ukupnom iznosu od 2.249.349,18 kn.

              Prvostupanjski sud je, na temelju iskaza ispitanih svjedoka, pravilno utvrdio da II. optuženik o izdavanju navedene garancije nije izvijestio ostala dva člana uprave društva „E.“ te da njegova izjava kojom je stavio na raspolaganje društvu „E.“ svoje dionice ukoliko dođe do naplate potraživanja B. iz sredstva tog društva, nije pravno valjana ovršna isprava niti je podobna i dostatna za namirenje potraživanja „E.“ prema društvu „A. P.“, jer je tržišna vrijednost dionica II. optuženika iznosila oko 700.000,00 kn, što je financijska vještakinja utvrdila na temelju mjesečnog izvještaja Zagrebačke burze na dan 29. veljače 2008.

              Stoga je, suprotno žalbenim tvrdnjama, ispravan i prihvatljiv zaključak prvostupanjskog suda da II. opt. D. K., prilikom izdavanja predmetne garancije, nije zatražio nikakva sredstva osiguranja od I. opt. M. K. i tvrtke „A. P.“ u slučaju da dođe do aktiviranja garancije, jer vrijednost dionica II. optuženika nije ni približno pokrivala vrijednost izdanog jamstva.

              Drugostupanjski sud također prihvaća argumentaciju prvostupanjskog suda o nepostojanju opravdanog ekonomskog interesa za izdavanje garancije, jer su iznosi ostvarenog godišnjeg prometa između te dvije tvrtke (oko 200.000,00 kn) bili daleko manji od iznosa za koji je jamstvo izdano.

              S tim u vezi neprihvatljive su i žalbene tvrdnje da je zbog te garancije „E.“ ostvario kod tvrtke „A. P.“ 10% niže cijene pruženih usluga, što opravdava ekonomski interes „E.“ za izdavanje garancije, budući je vrijednost tih usluga, kako je naprijed navedeno, bila višestruko manja od vrijednosti izdanog jamstva te je nedvojbeno da je takvo postupanje II. optuženika bilo protivno odredbi čl. 252. st. 1. Zakona o trgovačkim društvima, jer je očito da poslove uprave društva „E.“ nije vodio sa pozornošću urednog i savjesnog gospodarstvenika, uslijed čega je tom društvu prouzročena šteta u iznosu od 2.249.349,18 kn, dok je društvo „A. P.“ zbog izdane garancije ishodilo bolji kredibilitet kod B..

              Neosnovano se u žalbi II. optuženika ukazuje na nepotpuno utvrđeno činjenično stanje, inzistirajući na provođenju brokerskog vještačenja, radi utvrđenja vrijednosti dionica II. optuženika, uključujući i onih koje je tek trebao otkupiti te predlažući pribavljanje dokumentacije od H.-A.-A. B. vezano za  razloge raskida ugovora o kreditu i za redoslijed naplate potraživanja B. prema kreditima „A. P.“. Prvostupanjski sud je na str. 40 i 41 pobijane presude opširno i argumentirano obrazložio iz kojih je razloga predložene dokazne prijedloge II. optuženika ocijenio nevažnim i odugovlačećim, što u cijelosti prihvaća i ovaj sud pa se žalitelj, radi nepotrebnog ponavljanja, upućuje na istaknutu argumentaciju prvostupanjskog suda.

              I. i II. optuženici u podnesenim žalbama ukazuju i na nepostojanje pravnog kontinuiteta između kaznenih djela nesavjesnog gospodarskog poslovanja iz čl. 291. st. 2. KZ/97 i zlouporabe povjerenja u gospodarskom poslovanju iz čl. 246. st. 2. KZ/11, ističući da u činjeničnom opisu djela pod toč. I. izreke presude uopće nije opisan element pribavljanja koristi za drugu osobu, što je obilježje kaznenog djela iz čl. 246. KZ/11.

              Kod kaznenog djela iz čl. 246. KZ/11 traži se da počinitelj „pribavi sebi ili drugoj osobi protupravnu imovinsku korist te time ili na drugi način onome o čijim se imovinskim interesima dužan brinuti prouzroči štetu“, što znači da se šteta može prouzročiti pribavljanjem protupravne imovinske koristi (na što upućuju riječi „te time“), ali se ona može poruzročiti i „na drugi način“, tj. ne pribavljanjem imovinske koristi.

              Dakle, po stajalištu ovoga suda, korist i šteta ne traže se „kumulativno“, što je vidljivo i iz teksta čl. 246. st. 2. KZ/11, gdje se posljedica opisuje kao „znatna imovinska korist ili znatna šteta“, slijedom čega je prvostupanjski sud pravilno utvrdio da postoji pravni kontinuitet između kaznenih djela iz čl. 291. st. 2. KZ/97 i čl. 246. st. 2. KZ/11.

              Naime, iz činjeničnog opisa djela pod toč. 1. izreke presude pravno se izvodi zaključak da je izdavanjem garancije „E.“ trgovačko društvo „A. P.“ steklo bolju kreditnu sposobnost kod B., jer bez te garancije ne bi moglo ishoditi dobivanje kredita u tako visokom iznosu (300.000 EUR-a), obzirom da su ranije dobiveni krediti 2001., 2004. i 2005. godine bili u višestruko manjim iznosima. Istodobno je II. opt. D. K., kao predsjednik uprave društva „E.“ izdavanjem takve garancije bez opravdanog ekonomskog interesa za to društvo i bez traženja adekvatnih sredstava osiguranja od društva „A. P.“ u slučaju da dođe do aktiviranja garancije, povrijedio dužnost zaštite tuđih imovinskih interesa koja se temelji na zakonu i time pravnoj osobi o čijim se imovinskim interesima bio dužan brinuti, prouzročio štetu u iznosu od 2.249.349,18 kn.

              Razmatrajući primjenu blažeg zakona, a imajući u vidu visinu prouzročene štete od preko 2 milijuna kuna, pravilno je prvostupanjski sud II. opt. D. K. proglasio krivim za kazneno djelo iz čl. 291. st. 2. KZ/97 do stupanja na snagu Zakona o izmjenama i dopunama Kaznenog zakona (NN 71/06 od 1. listopada 2006.) po kome su ostvarena obilježja kvalificiranog oblika djela ako je prouzročena šteta velikih razmjera, koja prema pravnom shvaćanju Kaznenog odjela Vrhovnog suda RH od 19. siječnja 2001. prelazi 300.000,00 kn. Naknadne izmjene Kaznenog zakona, koje kao kvalifikatornu okolnost predviđaju znatnu imovinsku štetu (30.000,00, odnosno 60.000,00 kn) nisu povoljnije za počinitelja, jer bi iznos štete od 2.249.349,18 kn u tom slučaju predstavljao veću kriminalnu količinu nego u kontekstu imovinske štete velikih razmjera. Osim toga, za kazneno djelo iz čl. 291. st. 2. KZ/97 propisana je kazna zatvora od 6 mjeseci do 5 godina, a za kazneno djelo iz čl. 246. st. 2. KZ/11 kazna zatvora u trajanju od 1 do 10 godina pa je i po visini zapriječene kazne pravilno primijenjen zakon koji je bio na snazi u vrijeme počinjenja kaznenog djela .

              Neprihvatljive su i žalbene tvrdnje I. opt. M. K. da prvostupanjski sud nije obrazložio zašto smatra dokazanim da je s namjerom potaknuo II. opt. D. K. na počinjenje kaznenog djela  iz čl. 291. st. 2. KZ/97.

              Navedeno proizlazi ne samo iz krvnog srodstva I. i II. optuženika, kao sina i oca, već i iz činjenice da II. optuženik, kao predsjednik uprave društva „E.“ nije imao nikakav opravdani ekonomski interes za izdavanje  predmetnog jamstva, niti je o tome izvijestio ostale članove uprave društva te je sasvim životno i logično da je kazneno djelo iz čl. 291. st. 2. KZ/97 počinio na nagovor svog sina I. opt. M. K..

              U odnosu na kazneno djelo pod toč. 2. izreke presude, u žalbi I. optuženika se ukazuje na pogrešan zaključak prvostupanjskog suda o njegovom prijevarnom postupanju prema društvu „I.“, ističući da je upravo zbog duga tog društva od 1.483.517,28 kn društvu „A. P.“ na dan 15. studenoga 2005., došlo do deaktiviranja bankarske garancije kojom je ta tvrtka garantirala za plaćanje carinskih obveza za svoje komitente.

              Suprotno iznesenim žalbenim navodima, ocjena je ovoga suda da je prvostupanjski sud pravilno utvrdio, na temelju provedenog financijskog vještačenja i prihvaćanjem iskaza svjedoka D. M. da je I. optuženik, prilikom sklapanja Sporazuma o otplati dugovanja 17. studenoga 2005. ovlaštenim osobama društva „I.“ predočio da će sva njihova uplaćena sredstva na ime duga prema društvu „A. P.“ biti uporabljena za podmirenje njihovog duga prema Carinskoj upravi, kako bi se izbjeglo deaktiviranje bankarske garancije, pri čemu im je svjesno prešutio da je bankarska garancija već deaktivirana dva dana ranije, tj. 15. studenoga 2017.

              Prvostupanjski sud pri tome opravdano nije prihvatio obranu I. optuženika da je iznos od 207.234,73 kn automatizmom ustegnut sa računa društva „A. P.“, na što on nije mogao utjecati, jer je financijskim vještačenjem utvrđeno da račun društva „A. P.“ na dan 17. studenoga 2005. nije bio blokiran i to je društvo moglo slobodno raspolagati novčanim sredstvima koja su mu bila uplaćena od strane društva „I.“. Po nalazu financijske vještakinje tim je sredstvima društvo „A. P.“ namirilo obveze prema Carinarnici i to djelomično obveze društva „I.“, djelomično obveze drugih uvoznika te obveze prema dobavljačima, radnicima i proračunu, što znači da je navedeni iznos od 207.234,73 kn utrošen na tekuće poslovanje društva „A. P.“.

              S tim u vezi neprihvatljive su žalbene tvrdnje da je dug društva „I.“ bio jedini i isključivi razlog deaktiviranja bankarske garancije društva „A. P.“, budući je financijskim vještačenjem nedvojbeno utvrđeno da je ukupan dug tog društva prema Carinskoj upravi iznosio preko 4 milijuna kuna pa, kako taj dug višestruko prelazi iznos jamstva od 200.000,00 kn, Carinarnica Varaždin je dopisom Središnjem uredu Carinske uprave od 14. studenog 2005. predložila zabranu daljnjeg korištenja garancije društvu „A. P.“, što je i učinjeno 15. studenog 2005.

              Dakle, ocjena je ovoga vijeća da je u svemu ispravan i prihvatljiv zaključak prvostupanjskog suda o prijevarnom postupanju I. optuženika prema društvu „I.“ i njegovoj kaznenoj odgovornosti za terećeno kazneno djelo pod toč. 2. izreke presude, a to utvrđenje prvostupanjskog suda žalbenim navodima I. optuženika nije dovedeno u sumnju.

              Razmatrajući pitanje pravnog kontinuiteta prvostupanjski sud je pravilno ocijenio da se činjenični opis djela iz čl. 293. st. 2. KZ/97 može podvesti pod kazneno djelo prijevare u gospodarskom poslovanju iz čl. 247. st. 2. KZ/11, čije je kvalifikatorno obilježje ostvareno ako je prouzročena znatna šteta, a to je prema čl. 87. st. 29. KZ/11 ona šteta koja prelazi 60.000,00 kn, dok po KZ/97 znatna šteta prelazi 30.000,00 kn.

              Kod primjene načela blažeg zakona, a imajući u vidu da je u konkretnom slučaju prouzročena šteta u visini od 207.234,73 kn koja, dakle, oko 3,5 puta premašuje 60.000,00 kn, a manje od 7 puta iznos od 30.000,00 kn, okolnost da je KZ/11 glede tog obilježja kaznenog djela blaži od KZ/97, kako je to utvrdio prvostupanjski sud, nije primarni kriterij za ocjenu blažeg zakona, već je to, po stajalištu ovoga suda, visina zapriječene kazne. Budući je za kazneno djelo iz čl. 293. st. 2. KZ/97 propisana kazna zatvora u trajanju od 1 do 8 godina, a za kazneno djelo iz čl. 247. st. 2. KZ/11, kazna zatvora u trajanju od 1 do 10 godina, novi KZ/11 nije blaži za počinitelja po propisanom maksimumu kazne, već je to KZ/97, koji je bio na snazi u vrijeme počinjenja kaznenog djela.

              Za žalbenu osnovu povrede kaznenog zakona u odnosu na to kazneno djelo žalba I. optuženika ne sadrži konkretne razloge pa je drugostupanjski sud, ispitujući pobijanu presudu sukladno odredbi čl. 476. st. 1. toč. 2. ZKP-a po službenoj dužnosti preinačio prvostupanjsku presudu u pravnoj oznaci tog djela na način pobliže opisan u toč. I. izreke ove odluke, a uslijed takve odluke pobijana presuda preinačena je i u odluci o kazni, na način pobliže opisan u toč. II. izreke ove odluke.

              I. optuženik se neosnovano žali i u odnosu na kazneno djelo pod toč. 3. izreke presude, ponavljajući obranu da je narudžbu reklamnog materijala od društva „T. T.“ samostalno izvršila djelatnica V. B., dok on za to nije ni znao.

              Suprotno, međutim, proizlazi ne samo iz iskaza svjedokinje V. B., koja je decidirano navela da je narudžbu robe vršila po uputama I. optuženika i njegove supruge, već i iz iskaza direktora društva „T. T.“ Z. K., koji je potvrdio da je poslovni odnos sa društvom „A. P.“ dogovarao sa poznanikom I. optuženikom, dok je V. B. samo provodila tu odluku, naručujući reklamni materijal.

              Povezujući navedeno sa nalazom financijske vještakinje, koja je utvrdila da je robu po prvom izdanom računu u iznosu od 9.479,40 kn I. optuženik mogao platiti, jer račun društva „A. P.“ nije bio u blokadi, ali to nije učinio, već su uslijedile daljnje narudžbe i isporuke robe, pravilan je zaključak prvostupanjskog suda da je I. opt. M. K. postupao s unaprijed stvorenom namjerom da naručeni reklamni materijal u ukupnom iznosu od 15.885,62 kn ne plati, čime je počinio kazneno djelo iz čl. 293. st. 1. KZ/97. To kazneno djelo ima pravni kontinuitet sa kaznenim djelom iz čl. 247. st. 1. KZ/11, a kako su za oba kaznena djela propisane kazne zatvora u trajanju od 6 mjeseci do 5 godina, pravilno je primijenjen zakon koji je bio na snazi u vrijeme počinjenja kaznenog djela.

              Žaleći se zbog odluke o kazni I. i II. optuženici smatraju da su im izrečene prestroge zatvorske kazne, obzirom na njihovu neosuđivanost i protek vremena od počinjenja djela, dok državni odvjetnik predlaže strože kažnjavanje I. optuženika, protiv kojega se vode kazneni postupci zbog istovrsnih kaznenih djela.

              Ocjena je ovoga suda da nema uvjeta za strože kažnjavanje I. optuženika, imajući u vidu znatan protek vremena od počinjenja djela i njegovu dosadašnju neosuđivanost, jer se okolnost eventualnog vođenja drugih kaznenih postupaka, koji nisu pravomoćno okončani, ne može cijeniti na njegovu štetu.

              Istodobno nisu ostvareni uvjeti ni za blaže kažnjavanje I. i II. optuženika, na što se pledira u njihovim žalbama, jer su za počinjena kaznena djela primijenjene odredbe KZ/97, kojim su za djela pod toč. 1. i 2. izreke presude, propisane blaže kazne od KZ/11, a težina i pogibeljnost predmetnih kaznenih djela opravdava izricanje jedinstvene kazne zatvora u trajanju od 1 godine i 6 mjeseci za I. optuženika, odnosno kazne zatvora u trajanju od 1 godine i 3 mjeseca za II. optuženika. Drugostupanjski sud je pri tome imao u vidu visoku starosnu dob II. optuženika i narušeno zdravstveno stanje, ali i visok stupanj njegove krivnje, obzirom da je djelom pod toč. 1. prouzročena šteta od preko 2 milijuna kuna. Stoga je ocjena ovoga vijeća da je prvostupanjski sud obojicu optuženika osudio na pravedne i zakonite zatvorske kazne u primjerenom trajanju, koje su dostatne za ostvarenje zakonom propisane svrhe kažnjavanja iz čl. 6. i čl. 50. KZ/97.

              Slijedom naprijed iznesenog, na temelju čl. 482. i čl. 486. st. 1. ZKP-a, presuđeno je kao u izreci.

Bjelovar, 19. listopada 2017.