1

Poslovni broj:13 Gž R-1879/2019-4

 

Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

 

Poslovni broj:13 Gž R-1879/2019-4

 

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, po sutkinji tog suda Sabini Dugonjić, u pravnoj stvari tužiteljice E. O. iz O., OIB: …, zastupane po punomoćnici M. P., odvjetnici u S., protiv tuženika zavod, S., OIB: …, zastupanog po punomoćnicama M. B. P. i E. K. B., odvjetnicama u S., radi isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Splitu, poslovni broj Pr-294/17 od 10. srpnja 2019., dana 20. kolovoza 2021.,

 

 

p r e s u d i o   j e

 

I. Preinačava se presuda Općinskog suda u Splitu, poslovni broj Pr-294/17 od 10. srpnja 2019. u cijelosti i sudi:

 

Odbija se, kao neosnovan tužbeni zahtjev tužiteljice, koji glasi:

 

              "I. Dužan je tuženik zavod u roku od 8 dana isplatiti tužiteljici E. O. iznos od 28.312,92 kuna sa zateznim kamatama koje teku na:

              - 922,29 kuna od 16.07.2014.g. do isplate

              - 922,29 kuna od 16.08.2014.g. do isplate

              - 922,30 kuna od 16.09.2014. g. do isplate

              - 922,30 kuna od 16.10.2014.g. do isplate

              - 922,29 kuna od 16.11.2014.g. do isplate

              - 922,30 kuna od 16.12.2014.g. do isplate

              - 922,30 kuna od 16.01.2015.g. do isplate

              - 922,30 kuna od 16.02.2015.g. do isplate

              - 922,30 kuna od 16.03.2015.g. do isplate

              - 922,30 kuna od 16.04.2015.g. do isplate

              - 922,29 kuna od 16.05.2015.g. do isplate

              - 922,30 kuna od 16.06.2015.g. do isplate

              - 922,30 kuna od 16.07.2015.g. do isplate

              - 922,30 kuna od 16.08.2015.g. do isplate

              - 643,96 kuna od 16.09.2015.g. do isplate

              - 922,30 kuna od 16.10.2015.g. do isplate

              - 922,30 kuna od 16.11.2015.g. do isplate

              - 922,30 kuna od 16.12.2015.g. do isplate

              - 922,30 kuna od 16.01.2016.g. do isplate

              - 922,30 kuna od 16.02.2016.g. do isplate

              - 922,30 kuna od 16.03.2016.g. do isplate

              - 922,30 kuna od 16.04.2016.g. do isplate

              - 922,30 kuna od 16.05.2016.g. do isplate

              - 922,30 kuna od 16.06.2016.g. do isplate

              - 922,30 kuna od 16.07.2016.g. do isplate

              - 922,30 kuna od 16.08.2016.g. do isplate

              - 922,30 kuna od 16.09.2016.g. do isplate

              - 922,30 kuna od 16.10.2016.g. do isplate

              - 922,30 kuna od 16.11.2016.g. do isplate

              - 922,30 kuna od 16.12.2016.g. do isplate

              - 922,30 kuna od 16.01.2017.g. do isplate

obračunatim do 31. srpnja 2015. godine po stopi koja se određuje uvećanjem eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od 01. kolovoza 2015. godine do isplate prema stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, dok se odbija tužbeni zahtjev za isplatu zakonske zatezne kamate na porez na dohodak i prirez porezu na dohodak sadržanih u dosuđenoj bruto naknadi plaće u iznosu od 28.312,92 kuna.

              II. Dužan je tuženik naknaditi tužitelju parnični trošak u iznosu od 11.500,00 kn u roku od 8 dana sa zateznim kamatama obračunatim prema stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje tekućem polugodištu za tri postotna poena."

 

              II. Nalaže se tužiteljici naknaditi tuženiku prouzročeni parnični trošak u iznosu od 2.500,00 kn, u roku od 15 dana.

 

                              III. Nalaže se tužiteljici naknaditi tuženiku trošak žalbenog postupka u iznosu od 1.562,50 kn, u roku od 15 dana.

 

                 IV. Odbija se kao neosnovan zahtjev tužiteljice za naknadu troškova sastava odgovora na žalbu.

 

 

Obrazloženje

 

1. Prvostupanjskom presudom naloženo je tuženiku isplatiti tužiteljici iznos od 28.312,92 kn sa pripadajućim zateznim kamatama tekućim na pojedine iznose tekuće od dospijeća do isplate navedene u izreci pod točkom I. izreke dok je tužbeni zahtjev odbijen za isplatu zatezne kamate na porez na dohodak i prirez porezu na dohodak sadržanih u dosuđenoj bruto naknadi plaće u iznosu od 28.312,92 kune. Pod točkom II. izreke tuženiku je naloženo tužiteljici naknaditi trošak parničnog postupka u iznosu od 11.500,00 kn u roku od 8 dana.

 

2. Protiv navedene presude žali se tuženik zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava iz odredbe čl. 353. st. 1. toč. 1. i 3. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", br. 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07 - Odluka USRH, 84/08, 96/08 - Odluka USRH, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13 i 89/14 - Odluka USRH, 70/19 - dalje: ZPP) te predlaže preinačiti odluku u skladu sa žalbenim navodima odnosno podredno ukinuti i predmet vratiti sudu prvog stupnja na ponovni postupak uz naknadu troškova žalbenog postupka u iznosu od 1.562,50 kn.

 

3. Tužiteljica u odgovoru na žalbu tuženika predlaže odbiti žalbu tuženika kao neosnovanu te predlaže potvrditi prvostupanjsku presudu u cijelosti uz naknadu troškova sastava odgovora na žalbu u iznosu od 1.250,00 kn.

 

4. Žalba tuženika je osnovana.

 

5. Predmet spora je zahtjev tužiteljice kao radnice tuženika za isplatom razlike plaće koja joj prema njezinim navodima pripada za razdoblje od 1. lipnja 2014. do 31. prosinca 2016. i plaće koja joj je u tom razdoblju isplaćena, a koja razlika iznosi 28.312,92 kn sa pripadajućim kamatama koja joj je dosuđena pobijanom presudom.

 

6. Ispitujući prvostupanjsku presudu kao i postupak koji joj je prethodio, nije utvrđeno da postoje bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP, na koje ovaj sud drugog stupnja pazi po službenoj dužnosti temeljem odredbe čl. 365. st. 2. ZPP.

 

7. Suprotno žalbenim navodima tuženika sud prvog stupnja u obrazloženju presude dao je jasne i dostatne razloge o odlučnim činjenicama i ne postoje razlozi zbog kojih se prvostupanjska presuda ne bi mogla ispitati pa nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz odredbe čl. 354 st. 2. toč.11. ZPP.

 

8. Tijekom prvostupanjskog postupka je utvrđeno:

- da je tužiteljica djelatnica tuženika temeljem Ugovora o radu od 26. siječnja 2011. na neodređeno vrijeme za obavljanje poslova višeg stručnog referenta u Službi za zajedničke poslove, opisane pod rednim brojem 260., popisa radnih mjesta iz čl. 20. Pravilnika o unutarnjem ustrojstvu i sistematizaciji radnih mjesta kod tuženika,

- da su stranke Aneksom I. Ugovora o radu na neodređeno vrijeme od 28. rujna 2016. suglasne da je stupanjem na snagu Odluke o izmjenama i dopunama Pravilnika o unutrašnjem ustrojstvu i sistematizaciji radnih mjesta 18. srpnja 2016. došlo do zbog promjene naziva odjela i rednog broja radnog mjesta zbog čega je izmijenjen čl. 2. Ugovora na način da će tužiteljica obavljati poslove voditelja Odsjeka općih, upravno pravnih poslova u Odjelu za pravne, opće poslove i kontrolu u Službi za zajedničke poslove opisane pod rednim brojem 288. Popisa radnih mjesta iz čl. 20. Pravilnika o unutarnjem ustrojstvu i sistematizaciji radnih mjesta tuženika dok sve ostale odredbe ugovora o radu ostaju na snazi;

- da je u čl. 9. Ugovora o radu između stranaka ugovoreno da radnica za ugovorene poslove u redovnom radnom vremenu ima pravo na obračun i isplatu plaće prema mjerilima utvrđenim zakonom, propisima donesenim na temelju zakona, Kolektivnim ugovorima i Pravilnikom o radu o čemu će radnica dobiti potvrdu;

-  da je iz Odluke o utvrđivanju plaće radnika od 29. travnja 2013. tužiteljici bila utvrđena plaća s koeficijentom složenosti 1.200. Na osnovnu plaću utvrđeno joj je i pravo na dodatak za uvjete rada (radno mjesto I, II, III i IV vrste zvanja) 7,00%, sa ukupnim navršenim godinama radnog staža od 20 tako da sukladno svim stavkama radnici pripada pravo na isplatu plaće po ukupnom koeficijentu isplate 1.412 od 1. svibnja 2013.;

- da se Odlukom o utvrđivanju plaće od 24. travnja 2014. tužiteljici utvrđuje plaća s koeficijentom složenosti 1.048, pri čemu se osnovna plaća izračunava množenjem koeficijenta utvrđenog točkom 1. ovog rješenja i osnovce za izračun plaće u javnim službama koje se određuje posebnim dodatkom Kolektivnog ugovora odnosno odlukom Vlade RH. Nadalje, iz čl. 2. proizlazi da je tužiteljica navršila 21 godinu radnoga staža pa joj se koeficijent složenosti uvećava za 0,5% za svaku godinu radnoga staža i utvrđuje koeficijent osnovne plaće u visini od 1.158. Sukladno KU tužiteljici da pripada i dodatak za uvjete rada od 7,00%., tako da tužiteljici od 1. svibnja 2014. pripada pravo na isplatu plaće po ukupnom koeficijentu isplate od 1.239;

- da iz odredbe čl. 111. Pravilnika o radu tuženika proizlazi da za izvršeni rad radnik ima pravo na plaću primjenom osnova i mjerila utvrđenih Zakonom o plaćama u javnim službama, Kolektivnim ugovorom i Pravilnikom o radu;

- da je tužiteljica je u činjeničnim navodima tužbe i tijekom postupka istakla tvrdnje da je tuženik Odlukom o utvrđivanju plaće radnika od 24. travnja 2014. jednostrano umanjio plaću tužiteljice smanjivanjem koeficijenta složenosti poslova na koje smanjenje tužiteljica nije pristala i u tom smislu je podnijela Upravnom vijeću tuženika zahtjev za zaštitu prava, koji zahtjev nije prihvaćen, a nije pobijala navedenu odluku sudskim putem;

- da iz nalaza i mišljenja vještaka u odnosu na zadatak da li je tuženik isplaćivao tužiteljici plaće sukladno zakonskim propisima u utuženom vremenskom razdoblju, proizlazi da zbog nedorečenosti nekih propisa jer Uredbom nisu bila obuhvaćena sva radna mjesta i nedostatka suglasnosti od ministra za isplatu većih plaća, na kraju proizlazi da tužiteljica osporava smanjeni koeficijent složenosti, dok nadležno ministarstvo osporava čak i taj smanjeni koeficijent te nalaže primjenu još nižeg koeficijenta;

- da iz dopunskog nalaza i mišljenja vještaka proizlazi da ukoliko bi se utvrdile osnovanim tvrdnje tužiteljice da njeno potraživanje iznosi 35.094,86 kn, a ukoliko se prihvati činjenica da je tužiteljici u utuženom razdoblju isplaćeno ukupno 4.689,20 kn po osnovi stimulacije i korekcije plaće, tada da bi ukupno potraživanje tužiteljice trebalo iznositi 30.405,66 kn;

- da iz Zapisnika o obavljenom proračunskom nadzoru zakonitosti obračuna i isplata plaća koji se odnosi na razdoblje od 01. siječnja 2015. do 31. prosinca 2016. proizlazi da tužiteljici nije korišten koeficijent propisan Uredbom, odnosno da plaća nije obračunata sukladno čl. 4. i 7. Zakona o plaćama i Uredbi koja propisuje da plaću službenika i namještenika čini umnožak koeficijenta složenosti poslova radnog mjesta na koje službenik i namještenik raspoređen i osnovica za izračun plaće, uvećano za 0.5 % za svaku navršenu godinu radnog staža, već da je tuženik obračunom plaća uz primjenu većeg koeficijenta (1.048) u odnosu na propisani Uredbom (0,970), isplatio tužiteljici više od zakonom propisanog iznosa koji bi joj pripadao.

 

9. Temeljem takvih utvrđenja sud prvog stupnja prihvatio je navode tužiteljice i usvojio tužbeni zahtjev sa obrazloženjem da u konkretnom slučaju nije bilo osnove za umanjenje plaće tužiteljici jer da je u utuženome razdoblju trebalo primijeniti ona pravila za obračun i isplatu plaće tužiteljice koja su ugovorena ugovorom o radu na neodređeno vrijeme sklopljenim između stranaka, a ukoliko je poslodavac želio vršiti izmjenu koeficijenta složenosti poslova i dodatka na uvjete rada za navedeno mu je bila potrebna suglasnost tužiteljice kao ugovorne strane ugovora o radu jer poslodavac ne može jednostrano mijenjati odredbe ugovora o radu kao dvostrano obveznom pravnom odnosu. Naime, tuženik je, a kako proizlazi iz sporne odluke tuženika o utvrđivanju plaća radnika od 24. travnja 2014., vršio jednostrano umanjenje koeficijenta složenosti poslova i dodatka na posebne uvjete rada bez da je o tome zaključio anekse ugovora o radu sa tužiteljicom, iako je odredba o plaći bitan sastojak ugovora. Osim toga, sud prvog stupnja navodi da u Uredbi o nazivima radnih mjesta i koeficijenta složenosti poslova u javnim službama ("Narodne novine" br. 25/13, 72/13, 151/13, 19/14 i 40/14) nema utvrđenog koeficijenta za voditelja Odsjeka općih upravno pravnih poslova u Odjelu za pravne, opće poslove i kontrolu u Službi za zajedničke poslove, opisane pod rednim brojem 288., popisa radnih mjesta iz čl. 20. Pravilnika o unutarnjem ustrojstvu i sistematizaciji radnih mjesta kod tuženika te da tuženik nije na odgovarajući način uskladio svoj Pravilnik o unutarnjem ustrojstvu i sistematizaciji radnih mjesta, sa zakonom i Uredbama Vlade tako da je tuženik neosnovano tužiteljici umanjio koeficijent složenosti poslova te joj stoga nije u utuženome razdoblju isplatio puni iznos plaće koja joj pripada temeljem ugovora o radu.

 

10. Međutim, takav zaključak suda prvog stupnja je nepravilan i ne može se prihvatiti.

 

11. Prema odredbi čl. 13. Zakona o radu („Narodne novine“ br. NN 149/09, 61/11, 82/12, dalje: ZR), bitni sastojak ugovora o radu su osnovna plaća i dodaci na plaću na koje radnik ima pravo, a umjesto uglavka o plaći može se u ugovoru uputiti na odgovarajući zakon, drugi propis, kolektivni ugovor ili pravilnik o radu koji uređuju ta pitanja. (identična je odredba i u čl. 15. Zakona o radu („Narodne novine“ br. 93/2014).

 

12. Na tuženika se u konkretnom slučaju primjenjuje Zakon o plaćama u javnim službama („Narodne novine“ br. 27/01, 39/09. – dalje: ZPJS), Uredba o nazivima radnih mjesta i koeficijenata složenosti poslova u javnim službama (Narodne novine br. 25/13., dalje Uredba), Temeljni Kolektivni ugovor za službenike i namještenike u javnim službama (Narodne novine br. 141/12. dalje-TKU/12), Kolektivni Ugovori za djelatnost zdravstva i zdravstvenog osiguranja ("Narodne novine" br. 88/13, KUDZZ/13).

 

13. Prema čl. 9. Ugovora o radu tužiteljice od 26. siječnja 2011. ugovoreno je da radnica za ugovorene poslove u redovnom radnom vremenu ima pravo na obračun i isplatu plaće prema mjerilima utvrđenim zakonom, propisima donesenim na temelju zakona, Kolektivnim ugovorima i Pravilnikom o radu o čemu će radnica dobiti potvrdu.

 

14. Slijedom navedenog, predmetnom Odlukom o utvrđivanju plaće radnika od 24. travnja 2014., tuženik je sukladno čl. 9. Ugovora o radu tužiteljice od 26. siječnja 2011. te sukladno Odluci o isplati plaće radnicima tuženika Ur. Br. 2181-103-01-14-1 od 23. travnja 2014., utvrdio novi koeficijent složenosti poslova radnog mjesta tužiteljice te sve pripadajuće dodatke na plaću na koje tužiteljica ostvaruje pravo.  

 

15. Tuženik u žalbi ističe da je koeficijent složenosti poslova mijenjan u skladu s čl. 9. Ugovora o radu, odnosno u skladu s izmjenama zakona, propisa na temelju zakona, KU, Pravilnika o radu.

 

16. Osnovani su žalbeni tuženika da se koeficijent složenosti poslova mogao izmijeniti bez suglasnosti radnika, tj. temeljem čl. 9. Ugovora o radu, budući nakon izmjena zakona, propisa na temelju zakona, KU, Pravilnika o radu, iste postaju sastavni dio zaključnog ugovora o radu, te iz razloga što je prilikom sklapanja ugovora o radu tužiteljica na to pristala, a tuženik je visinu plaće tužiteljice, sukladno odredbi članka 9. ugovora i ranije utvrđivao odlukom.

 

17. Naime, odredba čl. 4. ZPJS kojom je uređen obračun plaće radnicima u javnim službama i Uredba Vlade RH o nazivima radnih mjesta i koeficijentima složenosti poslova u javnim službama su prisilne naravi i kao lex specialis u odnosu na Zakon o radu, pa se pitanje visine plaće u javnim službama treba prosuđivati sukladno odredbama ZPJS i Uredbi. (Takvo shvaćanje je zauzeto u odlukama Vrhovnog suda RH i to Revr-1008/15 od 30. kolovoza 2016., Revr-1383/2014 od 1. srpnja 2015.,odluci Revr-709/08 od 23. veljače 2011. te Rev-276/07 od 28. svibnja 2008., Revr-12/2006 od 19. travnja 2006.).

 

18. Dakle, predmetnim Ugovorom o radu, stranke su se suglasile temeljem kojih će se osnova i mjerila utvrđivati plaća tužiteljice pa je tuženik bio ovlašten upravo temeljem odredbe čl. 9. Ugovora o radu tužiteljice samostalno i bez suglasnosti tužiteljice, donositi odluke o plaći kada se promjeni bilo koji od važećih osnova ili mjerila na koji upućuje odredba Ugovora o radu, tako da suprotno navodima prvostupanjskog suda tuženiku nije bila potrebna suglasnost tužiteljice za  izmjenu koeficijenta složenosti poslova i dodatka na uvjete rada.

 

19. Prema tome, u pogledu prava tužiteljice na isplatu razlike dodatka na plaću za otežane uvjete rada valja reći da je sud vezan konačnim Odlukama tuženika o utvrđivanju plaća i posebnih uvjeta rada.

 

20. Naime, iz navoda stranaka proizlazi da je tužiteljica podnijela protiv sporne Odluke od 24. travnja 2014. tuženiku zahtjev za zaštitu prava, a njen zahtjev nije prihvaćen dok je tužba u ovoj pravnoj stvari podnesena 15. travnja 2017.

 

21. Prema tome, tužiteljica je propustila sudskim putem osporavati Odluku o utvrđivanju plaće od 24. travnja 2014. i kod takvog stanja stvari treba smatrati da je predmetna Odluka konačna i kao takva da obvezuje stranke. Stoga, tuženik nije više u obvezi isplaćivati tužitelju plaću prema Odluci o utvrđivanju plaće od 29. travnja 2013., kako to pogrešno smatra tužiteljica i prvostupanjski sud, već sukladno Odluci o utvrđivanju plaće od 24. travnja 2014. Dakle, tužiteljica je zbog propusta da sudskim putem osporava spornu Odluku od 24. travnja 2014. izgubila pravo na isplatu razlike između smanjene plaće i one koju bi primala da tog smanjenja (vezanog uz promjenom koeficijenta) nije bilo. Tako i Vrhovni sud RH u odluci Revr 2035/2015-3 od 16. siječnja 2019.

 

22. Naime, suprotno navodima prvostupanjskog suda, u konkretnom slučaju ne radi o situaciji da tuženik nije tužiteljici isplaćivao dogovorenu plaću jer bi za isplatu zaostatka proizašlih iz nepoštivanja ugovora – dogovora između stranaka tužiteljica mogla podnijeti tužbu izravno sudu.

 

23. Prema tome, prvostupanjski sud je usvajanjem tužbenog zahtjeva pogrešno primijenio materijalno pravo pa je uz pravilnu primjenu materijalnog prava tužbeni zahtjev valjalo u cijelosti odbiti te je primjenom odredbe čl. 373. toč. 3. ZPP-a, odlučeno kao u izreci pod stavkom I.

 

24. Isto tako, valjalo je preinačiti i odluku o parničnom trošku te tužiteljicu odbiti sa zahtjevom za naknadom parničnog troška jer nije uspjela u ovoj parnici sa svojim zahtjevom dok je tuženiku valjalo dosuditi parnični trošak jer je u cijelosti uspio u parnici.

 

25. Stoga je odluka o parničnom trošku donesena na temelju odredbe čl. 166. st. 2. u vezi sa čl. 154. st. 1. ZPP te važeće Tarife o nagradama i naknadi za rad odvjetnika ("Narodne novine", br. 142/12 i 103/14, dalje OT/12), a tuženiku je priznat trošak pristupa na ročište 19. veljače 2019. – 100 bodova (Tbr.9/1) te trošak pristupa na ročište 8. svibnja 2019. – 100 bodova (Tbr.9/1), što uz vrijednost boda od 10,00 kn iznosi 2.000,00 kn uz PDV od 25% odnosno ukupno 2.500,00 kn. (točka II. izreke).

 

26. Naime, tuženiku nije priznat trošak sastava podneska od 18. veljače 2019. kao potreban trošak jer ga je predao na ročištu 19. veljače 2019. za koje mu je u cijelosti priznat parnični trošak, a tuženik je navode iz tog podneska mogao usmeno iznijeti na navedenom ročištu tako da navedeni podnesak po stavu ovog suda nije bio potreban radi vođenja ove parnice.

 

27. Kako je tuženik uspio sa žalbom, to su mu dosuđeni i troškovi žalbenog postupka s osnove troška sastava žalbe u iznosu od 1.250,00 kn (Tbr. 10.1. OT) uz 25 % PDV, što iznosi ukupno 1.562,50 kn te je odlučeno kao pod točkom III. izreke.

 

28. Isto tako, tužiteljici nije priznat trošak sastava odgovora na žalbu, jer taj trošak nije bio potreban za vođenje parnice (čl. 155. st. 1. ZPP) te je odlučeno kao pod točkom IV. izreke.

 

U Zagrebu 20. kolovoza 2021.

 

 

                                                                                                                                  S u t k i n j a:

    Sabina Dugonjić, v.r.