Broj: Kž-217/2017

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

R J E Š E N J E

Županijski sud u Bjelovaru, kao drugostupanjski sud, u vijeću sastavljenom od suca Mladena Piškorec, kao predsjednika vijeća, te suca Darka Domšića i sutkinje Dajane Barberić-Valentić, kao članova vijeća, uz sudjelovanje višeg sudskog savjetnika Gregora Sakradžije i uz sudjelovanje zapisničarke Danijele Tomić, u kaznenom predmetu protiv optuženika Ž. H., zbog kaznenog djela iz čl. 264. st. 1. Kaznenog zakona (KZ/11),  odlučujući o žalbi državnog  odvjetnika protiv presude Općinskog  suda u Virovitici K-74/16-20 od 11. svibnja 2017., u sjednici vijeća održanoj dana 9. studenog 2017.,

r i j e š i o   j e

Prihvaća se žalba državnog odvjetnika, te se ukida prvostupanjska presuda i predmet upućuje prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje i odluku.

Obrazloženje

Pobijanom presudom Općinski sud u Virovitici je, na temelju čl. 452. toč. 5. Zakona o kaznenom postupku (ZKP), odbio optužbu protiv optuženika Ž. H. da bi počinio kazneno djelo nedozvoljene trgovine iz čl. 264. st. 1. KZ/11.

Na temelju čl. 264. st. 2. u vezi s čl. 79. KZ/11 odlučeno je da se od optuženika  oduzimaju predmeti navedeni u potvrdi o privremenom oduzimanju predmeta PP Virovitica serijskog broja 738379 od 27. siječnja 2016., i to pvc vreće bijele boje sa sitno rezanim duhanom ukupne težine 99 kg – 4 komada, te je naloženo uništenje navedenog duhana.

Na temelju čl. 544. st. 1. ZKP-a kazneni nalog, izdan presudom Općinskog suda u Virovitici K-74/16-2 od 2. ožujka 2016., stavljen je izvan snage.

Na temelju čl. 149. st. 1. ZKP-a odlučeno je da troškovi kaznenog postupka iz čl. 145. st. 2. toč. 1. do 5. ZKP-a, te nužni izdaci optuženika i nužni izdaci i nagrada branitelja optuženika padaju na teret proračunskih sredstava.

Protiv te presude žalbu je podnio državni odvjetnik zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, s prijedlogom da se ista ukine i premet vrati prvostupanjskom sudu na ponovo odlučivanje.

Odgovor na žalbu podnio je optuženik po branitelju O. K., odvjetniku iz B., u kojem odgovoru predlaže žalbu državnog odvjetnika odbiti kao neosnovanu i potvrditi prvostupanjsku presudu.

Na temelju čl. 474. st. 1. ZKP-a spis je bio dostavljen Županijskom državnom odvjetništvu u Bjelovaru.

Žalba je osnovana.

Drugostupanjski sud će za obrazlaganje ove odluke koristiti već općeprihvaćeni tzv. Engel kriterij i recentniju odluku ESLJP A. i B. protiv Norveške (zahtjevi br. 24130/11 i 29758/11, presuda od 15. studenoga 2016. godine).

Tzv. Engel kriterij služi kao provjera za davanje odgovora na pitanje predstavlja li konkretan postupak pred carinskom upravom, u ovom predmetu, „kaznenu stvar“. U ovoj situaciji drugostupanjski sud će u analizi odmah pribjeći trećem stupu spomenutog kriterija, tj. ocjeni „vrste i težine zapriječene kazne“ u paralelnom postupku, kojom prilikom, po drugostupanjskom sudu, odmah upada u oči kako razrezivanje plaćanja trošarine optuženiku u paralelnom carinskom postupku, na način i u visini kako bi to optuženiku bilo razrezano kao i da se odlučio legalno baviti trgovinom duhanom, nikako ne može, po drugostupanjskom sudu, predstavljati „kaznu“, niti u najširem smislu. Ako prihvatimo prethodni zaključak da konkretni carinski postupak ne može rezultirati „kaznom“, onda, tim više, automatski možemo zaključiti kako konkretni carinski postupak nije bio „kaznene prirode“.  

Prema čl. 21. st. 2. t. 3. Zakona o trošarinama trošarinskim obveznikom smatra se, između ostalog, i osoba koja nezakonito posjeduje trošarinske proizvode (duhanske prerađevine koje nisu označene duhanskim markicama Ministarstva financija smatraju se proizvodima na koje nije obračunata i plaćena trošarina, te se njihovo posjedovanje smatra protuzakonitim (čl. 78. st. 11. Zakona o trošarinama)). Prema čl. 76. Zakona o trošarinama vidljivo je da se trošarinska osnovica i visina trošarine određuju općenito za trošarinske obveznike, tj. osnovice i visine iste su za sve trošarinske obveznike, nezavisno od toga posjeduju li trošarinski proizvod zakonito ili nezakonito.

Dakle, sukladno citiranim člancima Zakona o trošarinama vidljivo je da je zakonodavac odlučio osobu koja se nezakonito bavi pojedinim trošarinskim proizvodom tretirati, što se tiče plaćanja trošarine, kao i redovitog trošarinskog obveznika, koji se legalno bavi određenim trošarinskim proizvodima, u smislu da mu razrezuje trošarinu u istom iznosu kao da se ovaj legalno bavio trošarinskim proizvodom. Iz citiranog proizlazi da Zakon o trošarinama nije predvidio nikakvu vrstu penaliziranja nelegalnog bavljenja trošarinskim proizvodom, već se odlučio, i u odnosu na trošarinskog obveznika koji se trošarinskim proizvodom bavi protuzakonito, na redovito razrezivanja plaćanja trošarine. Zbog toga na ovaj konkretni predmet nije moguće primijeniti pravna shvaćanja iz presude ESLJP Routsalainen protiv Finske i pravna shvaćanja iz presude Visokog prekršajnog suda RH FPž-31/14, kako to smatra obrana, jer je u konkretnim situacijama, iz citiranih odluka, dolazilo do razrezivanja trošarine u „visini poreza koji je optuženik stvarno bio dužan platiti uvećan za tri puta“, te u „iznosu obračunatom na obujam spremnika vozila uvećan za sto puta“, dakle, u navedenim situacijama bilo je moguće argumentirati da su razrezane trošarine imale svojevrstan kazneni karakter, dok u situaciji iz ovog predmeta kada se optuženiku (trošarinskom obvezniku) razrezuje trošarina u redovitom iznosu, drugostupanjski sud ponavlja, ne možemo govoriti o kaznenom karakteru tako razrezane trošarine.

Nadalje, sukladno recentnoj sudskoj praksi ESLJP iz presude A. i B. protiv Norveške, kada bi u hipotetičkoj situaciji i zaključili da razrezivanje plaćanja trošarine u konkretnom carinskom postupku predstavlja „»kaznu« u kaznenopravnom smislu“ trebamo si postaviti daljnje pitanje bi li donošenjem meritorne odluke u kaznenom postupku došlo do „dupliciranja postupaka (bis)“. U citiranoj je presudi ESLJP izrazio shvaćanje kako država može predvidjeti „dva odgovora“ na zabranjeno ponašanje: upravno i kazneno sankcioniranje. Upravna sankcija u takvoj situaciji, kaže ESLJP, služi samo kao „sredstvo odvraćanja“, a kaznena sankcija ima punu funkciju „kažnjavanja“. Dakle, ESLJP ne spori državi pravo da na dvostruki način odgovori na zabranjeno ponašanje, tako da uz upravno sankcioniranje (carinski postupak) može biti proveden i kazneni postupak, uz pretpostavku da je takav dvostruki odgovor države bio predvidljiv za optuženika, te uz potrebu da kazneni sud svakako uzme u obzir postojanje upravnog (carinskog) postupka i odluke proizašle iz njega, u smislu da na posljetku kaznena i upravna odluka predstavljaju jedinstven odgovor države na zabranjeno ponašanje optuženika.  

Sukladno prethodno iznesenim navodima iz ove odluke potrebno je da se prvostupanjski sud u ponovljenom postupku upusti u meritorno odlučivanje.

Zbog navedenog riješeno je kao u izreci na temelju čl. 483. st. 1. ZKP-a.

Bjelovar, 9. studenog 2017.