1              Poslovni broj: Gž R-585/2021-2

 

 

 

 

 

 

Poslovni broj: Gž R-585/2021-2

 

 

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

Županijski sud u Splitu, u vijeću sastavljenom od sudaca ovog suda i to Marije Šimičić, kao predsjednice vijeća, te Vedrane Perkušić, kao sutkinje izvjestiteljice i mr. sc. Ivana Tironija, kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja P. M. iz S., OIB: ..., kojega zastupaju punomoćnici B. Š., N. T. i L. Š., odvjetnici u P., protiv tuženika N. t. F. d.o.o. P., P., OIB: ..., kojeg zastupa punomoćnik Z. M., odvjetnik u M., radi mobinga, odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude Općinskog suda u Metkoviću poslovni broj Pr-73/2019-10 od 19. svibnja 2021., u sjednici vijeća održanoj dana 19. kolovoza 2021.,

 

 

p r e s u d i o   j e

 

I. Odbija se žalba tužitelja kao neosnovana i potvrđuje presuda presude Općinskog suda u Metkoviću poslovni broj Pr-73/2019-10 od 19. svibnja 2021.

 

II. Tuženiku se ne dosuđuje trošak odgovora na žalbu.

 

 

Obrazloženje

 

1. Prvostupanjskom presudom odbijen je tužbeni zahtjev tužitelja koji glasi:

„1. Utvrđuje se da je tuženik uznemiravao tužitelja u njegovom radu, i to dostavom tužitelju nevažećeg opisa poslova za radno mjesto Administrativni referent razvoja te donošenjem Odluke o imenovanju Komisije broj: 846/18 od 3. srpnja 2018. godine, čime je povrijedio njegovo dostojanstvo i prava iz radnog odnosa.

2. Dužan je tuženik naknaditi tužitelju troškove postupka sa zakonskim zateznim kamatama po stopi propisanoj člankom 29. stavak 2. Zakona o obveznim odnosima, koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima, izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 5% poena, teku od presuđenja do isplate, sve to u roku od 8 dana i pod prijetnjom ovrhe.“

2. Odlukom o trošku obvezan je tužitelj naknaditi tuženiku iznos od 2.500,00 kuna.

3. Protiv prvostupanjske presude žali se tužitelj pobijajući je zbog svih žalbenih razloga iz odredbe članka 353. stavka 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11-pročišćeni tekst, 25/13, 89/14, 70/19, dalje u tekstu: ZPP) s prijedlogom da se predmetna presuda preinači odnosno ukine.

4. Tuženik je odgovorio na žalbu tužitelja protiveći se svim žalbenim navodima i s prijedlogom da se žalba odbije kao neosnovana, a istom obistini trošak odgovora na žalbu.

5. Žalba nije osnovana.

6. Pobijana presuda nema nedostataka i može se ispitati, te sadrži jasne razloge o odlučnim činjenicama usuglašene s prikupljenom procesnom građom, pa nije ostvarena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a na koju se poziva žalitelj obrazlažući postojanje te povrede iznošenjem vlastite ocjene izvedenih dokaza različitom od one koju je izveo sud u postupku koji je prethodio žalbi.

7. Sud ne čini bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 1. u vezi sa člankom 8. ZPP-a, na koju žalitelj ukazuje u žalbi, ako ocjenjuje provedene dokaze drugačije nego što to smatra žalitelj da bi trebalo i ako izvodi drugačije zaključke nego što to čini žalitelj. Naime, pravo ocjene dokaza pridržano je za prvostupanjski sud i ona je dana u skladu s člankom 8. ZPP-a.

8. Sud odlučuje koje će činjenice uzeti kao dokazane prema svom uvjerenju I na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, a i na temelju rezultata cjelokupnog postupka (članak 8. ZPP-a). Prema odredbi članka 220. stavak 1. i 2. ZPP-a dokazivanje obuhvaća sve činjenice koje su važne za donošenje odluke i sud odlučuje o tome koje će od predloženih dokaza izvesti radi utvrđivanja odlučnih činjenica.

9. Prvostupanjski je postupajući u skladu s citiranim odredbama proveo dokaze koje je ocijenio važnim za donošenje odluke u ovom konkretnom predmetu, pri čemu je analizirajući provedene dokaze utvrdio sve činjenice odlučne za ovaj spor.

10. Predmet spora je zahtjev tužitelja za utvrđenje uznemiravanja od strane tuženika dostavom tužitelju nevažećeg opisa poslova za radno mjesto Administrativni referent razvoja, te donošenjem Odluke o imenovanju Komisije broj: 846/18 od 3. srpnja 2018., čime da je povrijedio njegovo dostojanstvo i prava iz radnog odnosa.

11. U provedenom postupku je utvrđeno:

- da je tužitelj s tuženikom dana 28. ožujka 2018. sklopio Ugovor o radu na neodređeno vrijeme za rad na poslovima administrativni referent razvoja,

- da je prije sklapanja tog ugovora odradio mandat člana uprave tuženika,

- da mu je radni odnos prestao 10. veljače 2019. kada je ispunio uvjete za starosnu mirovinu,

- da je tuženik dana 3. srpnja 2018. donio Odluku o imenovanju Komisije broj: 846/18 za vršenje obuke i osposobljavanje za rad tužitelja, a sve sukladno zaključenom ugovoru od 28. ožujka 2018.,

- da je zadatak komisije bio upoznati, obučiti i osposobiti tužitelja sa pozitivnim propisima i aktima poslodavca iz područja radnih odnosa, zaštite na radu, zaštite od požara, zaštite okoliša i dr.,

- da se radilo o uobičajenoj proceduri kod tuženika odnosno kada bi netko prelazio s jednog radnog mjesta takva komisija redovito bi se imenovala, a s takvom praksom tuženika su bili upoznati svi njegovi radnici, pa tako i tužitelj,

- da se to osobito odnosilo na radnike koji se raspoređuju za rad na terminalu, odnosno postojala je obveza tuženika da postupi na način kao što je to bilo prema tužitelju,

- da razlog donošenja odluke o imenovanju komisije za vršenje obuke i osposobljavanja za rad tužitelja dakle, nije bio da se tužitelj time uznemirava,
šikanira, maltretira, omalovažava ili zlostavlja već se radilo o postupanju tuženika kao poslodavca u skladu s pozitivnim propisima iz područja zaštite na radu (osiguranje radniku uvjeta za rad na siguran način i na način koji ne ugrožava zdravlje radnika),

- da pobliže opisivanje poslova za radno mjesto administrativnog referenta razvoja od strane tuženika i dostava takvog opisa tužitelju, nije imalo za cilj šikanirati tužitelja, odnosno time nisu povrijeđena njegova prava i dostojanstvo, već je imao potpuno isti tretman kao i svi drugi zaposlenici,

- da su dodijeljeni poslovi odgovarali stručnoj naobrazbi tužitelja i nije bilo razloga za umanjenje njegovog samopoštovanja,

- da nije utvrđena uzročna veza između radnji za koja tužitelj tvrdi da predstavljaju uznemiravanje i zdravstvenih problema tužitelja,

- da ni na drugi način tužitelj nije bio izložen mobingu od strane tuženika.

12. Na temelju takvih utvrđenja, koja svoj osnov imaju u sadržaju provedenih dokaza u postupku, pravilno je prvostupanjski sud odbio tužbeni zahtjev tužitelja.

13. Naime, prema odredbi iz članka 7. Zakona o radu („Narodne novine“ broj 93/14, 127/17, 98/19, dalje: ZR), jedno od temeljnih prava radnika iz radnog odnosa je pravo da prilikom pobližeg određivanja mjesta i načina obavljanja rada od strane poslodavca budu poštovana njegova prava i dostojanstvo, te da mu se osiguraju uvjeti za rad na siguran način i na način koji ne ugrožava zdravlje radnika, u skladu s posebnim zakonom i drugim propisima.

14. Kako prema činjeničnim utvrđenjima prvostupanjskog suda nad tužiteljem nije bio provođen mobing, te su sporne radnje poduzete radi osiguranja rada na siguran način i na način koji ne ugrožava tužiteljevo zdravlje bez da su se pritom vrijeđala njegova prava iz radnog odnosa i dostojanstvo, dakle, nije utvrđeno da bi opisano postupanje tuženika kao poslodavca imalo obilježja uznemiravanja, ili općenito elemente mobinga, odnosno bilo kakvog sustavnog šikanoznog ili zlonamjernog ponašanja s ciljem eliminacije s radnog mjesta tužitelja, to je pravilan zaključak suda prvog stupnja o neosnovanosti tužbenog zahtjeva.

15. Pritom je za naglasiti kako je sadržaj pravne zaštite određen činjeničnim supstratom iznesenim u tužbi i tijekom postupka. Dakle, sud je ovlašten utvrđivati samo one činjenice koje predstavljaju stvarnu osnovu tužbe.

16. Na temelju iznijetog, pravilna je ocjena prvostupanjskog suda da radnje, za koje tužitelj smatra da predstavljaju radnje mobinga, to nisu. Naime, radi se o radnjama koje je poslodavac bio ovlašten poduzeti prema svojim zaposlenicima sukladno odredbama ZR-a, te u provedenim dokazima nema elemenata za zaključak da iste predstavljaju protupravne štetne radnje zbog kojih bi tužitelju nastala šteta.

17. Isto tako, valja istaknuti da zdravstveni problemi sami po sebi ne znače da je netko uznemiravan odnosno mobingiran. Uvijek je potrebno utvrditi uzročnu vezu između ponašanja za koja radnik tvrdi da predstavljaju uznemiravanje, odnosno mobing i zdravstvenih problema, a takva uzročna veza ovdje nije utvrđena.

18. Kako dakle, događaji temeljem kojih tužitelj traži sudsku zaštitu, ne pružaju osnovu da bi se moglo zaključiti da je uznemiravanje ili mobing počinjen ili da zbog tih događaja ima pravo na sudsku zaštitu, materijalno pravo je pravilno primijenjeno odbijanjem tužbenog zahtjeva.

19. Odluka o trošku temelji se na valjanoj primjeni odredbe članka 154. stavak 1. ZPP-a i članka 155. ZPP-a.

20. Obzirom da ne postoje razlozi zbog kojih se prvostupanjska presuda pobija, kao ni oni na koje sud drugog stupnja pazi po službenoj dužnosti, trebalo je pozivom na odredbu članka 368. stavak 1. ZPP-a odbiti žalbu kao neosnovanu i potvrditi prvostupanjsku presudu.

21. Tuženiku nije dosuđen trošak odgovora na žalbu u okolnostima iz odredbe članka 155. ZPP-a.

 

U Splitu 19. kolovoza 2021.