1               Poslovni broj: 22 Gž R-654/2021-2

 

 

 

 

 

 

 

Poslovni broj: 22 Gž R-654/2021-2

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

Županijski sud u Splitu, u vijeću sastavljenom od sudaca ovog suda mr. sc. Dražana Penjaka, kao predsjednika vijeća, te Svjetlane Vidović, kao članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, i Arijane Bolanča, kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice M. M., iz D. V., OIB: ..., zastupane po punomoćniku T. R., odvjetniku u V., protiv tuženice Općine D. V., OIB: ..., zastupane po načelniku K. J., a ovaj po punomoćniku K. V., odvjetniku u V., radi utvrđenja i naknade štete, odlučujući o žalbi tužiteljice protiv presude Općinskog suda u Varaždinu, Stalna služba u Ivanovcu broj 21 Pr-204/2020-8 od 2. travnja 2021., u sjednici vijeća održanoj 19. kolovoza 2021.,

 

 

p r e s u d i o   j e

 

I. Odbija se kao neosnovana žalba tužiteljice i potvrđuje presuda Općinskog suda u Varaždinu, Stalna služba u Ivanovcu broj 21 Pr-204/2020-8 od 2. travnja 2021.

 

II.  Odbija se zahtjev tuženice za naknadu troškova odgovora na žalbu.

 

 

Obrazloženje

 

1. Prvostupanjskom presudom odbijen je tužbeni zahtjev kojim je tužiteljica tražila da se utvrdi da joj je povrijeđeno pravo i dostojanstvo radnika od strane poslodavca odnosno tuženika na način da je ista uznemiravana, ponižavana i psihički zlostavljana tijekom radnog odnosa, s ciljem ugrožavanja ugleda, časti, dostojanstva i integriteta, da se naloži tuženiku da prestane poduzimati radnje kojima se krši pravo osobnosti tužiteljice i da se u budućnosti suzdrži od takvog ili slično ponašanja uz obvezu naknade tužiteljici neimovinske štete u iznosu od 90.000,00 kn s pripadajućim zakonskim kamatama i uz naknadu parničnog troška (točka I. izreke). Ujedno je tužiteljica obvezana naknaditi tuženiku troškove parničnog postupka u iznosu od 5.625,00 kn (točka II. izreke).

 

2. Protiv ove presude žali se tužiteljica zbog svih žalbenih razloga predviđenih odredbom članka 353. stavak 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03 i 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14 i 70/19; dalje: ZPP), s prijedlogom da se odluka preinači, podredno ukine.

 

2.1. U odgovoru na žalbu tuženica osporava navode i predlaže žalbu odbiti.

 

2.2. Žalba je neosnovana.

 

3. Predmet je spora zahtjev tužiteljice za utvrđenje da je povrijeđeno njeno pravo i dostojanstvo od strane poslodavca, a jer da je ista uznemiravana, ponižavana i psihički zlostavljana tijekom radnog odnosa, sve s ciljem ugrožavanja ugleda, časti, dostojanstva i integriteta, da se naloži tuženici da prestane poduzimati radnje kojima se krši pravo osobnosti tužiteljice i da se ubuduće suzdrži od takvog ili sličnog ponašanja i da joj se naknadi neimovinska šteta.

 

3.1. Prvostupanjski je sud odbio tužbeni zahtjev smatrajući da tužiteljica nije dokazala radnje i postupke koje bi predstavljale mobing i time povredu dostojanstva a ni vjerojatnost uznemiravanja ni diskriminacije. Pritom, sud se pozvao na odredbe Zakona o radu („Narodne novine“, broj 98/14 i 127/17; dalje: ZR) i Zakona o suzbijanju diskriminacije („Narodne novine“, broj 85/08 i 112/12; dalje: ZSD).

 

3.2. Ispitujući pobijanu presudu kao i postupak koji je prethodio njenom donošenju, ovaj sud nije našao da bi bila počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP na koje povrede ovaj sud pazi po službenoj dužnosti (članak 365. stavak 2. ZPP), ali ni točka 11. na koju povredu ukazuje tužiteljica.

 

3.3. Nije ostvaren ni razlog žalbe pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja jer je sporne odlučne činjenice sud prvog stupnja pravilno utvrdio i raspravio u smislu odredbe članka 8. ZPP te je pravilno primijenio materijalno pravo.

 

4. Iz utvrđenja prvostupanjskog suda proizlazi:

 

- da je tužiteljica s tuženikom dana 16. srpnja 2018. sklopila ugovor o radu u sklopu provedbe projekta ... na određeno vrijeme od 23 mjeseca počevši od 16. srpnja 2018. (dalje: Ugovor);

 

- da je Ugovorom određeno da će zaposlenica obavljati poslove pomoći u kući starijim osobama i osobama u nepovoljnom položaju kao što su: pomoć u dostavi namirnica, pomoć u pripremi obroka, pomoć u održavanju čistoće stambenog prostora, pomoć pri obavljanju osnovnih dnevnih aktivnosti korisnika, briga o higijeni, pomoć u socijalnoj integraciji, pomoć u posredovanju u ostvarivanju raznih prava (dostava lijekova, plaćanje računa, dostava pomagala i sl.), pružanje korisničke podrške krajnjim korisnicima kroz razgovore i druženja te uključivanje u društvo, pratnju i pomoć u raznim društvenim aktivnostima, pratnja na putu do liječnika, dostava lijekova i sl., sve do 5 krajnjih korisnika istovremeno, u radnom vremenu 7 do 15 sati iza iznos plaće od bruto 4.031,45 kn;

 

- da je dana 12. srpnja 2019. tuženik donio Odluku o privremenom udaljenju s posla zbog skrivljenog ponašanja na rok od 7 dana te da iz obrazloženja navedene odluke proizlazi da je radnica 12. srpnja 2019. bila pozvana na sastanak u 15 sati kod načelnika radi razjašnjenja Odluke o smanjenju plaće od 8. srpnja 2019. na koji sastanak je ista došla pratnji osobe koja se predstavila kao njezina pravna zastupnica a koja je osobno poznata načelniku kao kćerka tužiteljice i pod kojim okolnostima je isti smatrao da razgovor nije mogao biti proveden nakon čega je donesena predmetna Odluka;

 

- da je o navedenom sastanku sačinjen i Zapisnik od strane Općinskog načelnika iz kojeg proizlazi da je na sastanak došla radnica sa kćerkom pa da je načelnik kćerku upozorio da ona ne može zastupati radnicu jer da se radi o nadripisarstvu u čemu on da ne želi sudjelovati;

 

- da je dana 15. srpnja 2019. tužiteljica izvršila povrat bicikla, lokota za bicikl i reflektirajućeg prsluka koja je sredstva koristila pri obavljanju ugovorenih poslova;

 

- da je dana 1. kolovoza 2019. istoj otkazan ugovor o radu izvanrednim otkazom protiv koje odluke jer ista podnijela zahtjev za zaštitu prava te potom tužbu;

 

- da svjedokinja S. B. nema saznanja o ponašanju općinskog načelnika K. J. koje da bi bilo omalovažavajuće, vrijeđajuće ili uznemiravajuće u odnosu na tužiteljicu;

 

- da je svjedokinja J. J., koordinatorica gerontodomaćica i zaposlenica tuženice, izjavila da je 15. srpnja 2019. tužiteljica vratila bicikl i ostale stvari, da je tužiteljica dobro obavljala svoj posao izuzev vremena dolazaka na posao i odlazaka s posla;

 

- da iz iskaza svjedokinje S. M., inače kćerka tužiteljice, proizlazi da je dana 12. srpnja 2019. s majkom došla u Općinu kao potpora majci ali da ih načelnik nije htio primiti već da je svjedokinju vrijeđao na hodniku riječima da ona nema pojma o pravnim poslovima pa da su tada ona i majka napustile zgradu Općine nakon čega je majka nakon par dana došla sama u Općinu ali nije željela potpisati primitak Odluke o suspenziji ni Odluke o smanjenju plaće; da su odnosi u obitelji skladni ali da je u posljednjih godinu dana pred sporne događaje njen brat imao prometnu nesreću u kojoj je poginuo biciklist i da je protiv njega u tijeku kazneni postupak, da je i svjedokinja nakon toga imala prometnu nesreću ali smatra da to ništa nije utjecalo na majku u mjeri da se obrati liječniku već samo i jedino ponašanje načelnika tuženice;

 

- da iz iskaza A. K., također gerontodomaćice, proizlazi da tužiteljica nije sudjelovala u prenošenju cigli što su radile druge gerontodomaćice jedan dan radi izgradnje podruma u zgradi Općine, da nije čula da bi načelnik nekoga vrijeđao ili se obraćao na nedopušten način niti joj se tužiteljica na to žalila; dok iz iskaza svjedokinje S. Ž. proizlazi da misli da je moguće da je i tužiteljica prenosila taj jedan put cigle jer da su to radile sve gerontodomaćice;

 

- da iz stranačkog iskaza tužiteljice proizlazi da se nalazi u stresnom stanju usljed čega se i liječi i da su upravo susreti s načelnikom 12. i 15. srpnja 2019. susreti koji na kojima su nedopuštenim ponašanjima načelnika počinjene štetne radnje koje su njoj prouzročile neimovinsku štetu koju potražuje od tuženice; da su gerontodomaćice poslane 15. srpnja 2019. da prenose cigle ali da ona to nije radila jer je pozvana kod načelnika nakon kojeg razgovora se nije vraćala na posao; da je poštom zaprimila odluku o privremenom udaljenju s posla.

 

5. Na temelju tako utvrđenog činjeničnog stanja prvostupanjski sud je utvrdio da tužiteljica niti u činjeničnim navodima tužbe a niti u svom iskazu, a niti iz rezultata dokaznog postupka bi to proizlazilo, nije prikazala u čemu bi se sastojalo zlostavljanje i ponižavanje od strane načelnika. Navodi da je 12. srpnja 2019. doista došlo do sastanka u jutarnjim satima na koji je tužiteljica pozvana radi preuzimanja Odluke o smanjenju plaće ili Odluke o suspenziji kada ju je primila pročelnica M. K. S. a koja je sastavila ove odluke prema uputi J. J. voditeljice projekta i prema odobrenju načelnika, a u poslijepodnevnim satima istog dana su došle tužiteljica i njena kćerka ali načelnik nije htio primiti kćerku tužiteljice jer da se ona ne bavi poslom zastupanja tužiteljice a da samoj tužiteljici nije oduzeta poslovna sposobnost pa da samo ona može ući u njegovu kancelariju što je tužiteljica odbila.

 

5.1. U odnosu na dan 15. srpnja 2019., sud navodi da iz iskaza same tužiteljice proizlazi da se susrela s načelnikom u jutarnjim satima kada joj je rekao da bira ili Odluku o smanjenju plaće ili Odluku o suspenziji što je ona odbila a istog dana je vratila bicikl i ostale stvari kojima je bila zadužena u vezi svog posla.

 

5.2. Slijedom navedenog prvostupanjski sud smatra da je cijela komunikacija između tužiteljice i načelnika tuženice bila vezana isključivo za sporna pitanja iz radnog odnosa pa je zaključio da tužiteljica tih prigoda nije zlostavljana niti uznemiravana na radnom mjestu niti bi se navedeni susreti mogli smatrati zlostavljanjem, uznemiravanjem i ponižavanjem odnosno, da nad njom nije provođen mobing već da se samo radilo o pokušaju tuženice da preda tužiteljici Odluku o suspenziji ili Odluku o smanjenju plaće (po njenom izboru) pa da tako tužiteljica nije dokazala da bi joj štetnim radnjama načelnika tuženice bila počinjena šteta čiju naknadu traži u ovom postupku.

 

6. Pravilna je odluka prvostupanjskog suda. Naime, dodatno prednjim utvrđenjima i zaključku suda prvog stupnja za navesti je, a posebice u odnosu na žalbene navode kojima se ističe da sud pogrešno shvaća pravni institut mobinga i da je stres među radnicima postao pandemija što je samo uzrok drugih bolesti; da je predmet spora konkretna situacija između stranaka slijedom čega treba uzeti u obzir i ocjenjivati samo okolnosti konkretnog slučaja.

 

6.1. Zakonodavac nije u nekoj odredbi definirao pojam mobinga, a tužiteljica u svojoj žalbi koristi definiciju da je mobing "svjesno ili nesvjesno ponašanje jedne ili više osoba prema žrtvi s ciljem da se ona kontinuiranim šikaniranjem ukloni s mjesta rada ili polja djelovanja ili kao konfliktom opterećena komunikacija među kolegama na radnom mjestu ili između podređenih i nadređenih radnika kojom se kroz sustavne napade tijekom duljeg vremenskog razdoblja ima za cilj diskriminirati osobu ili isključiti iz svijeta rada". Potom, kontradiktorno navedenom žaliteljica smatra da mobing može obuhvaćati i samo jedan čin agresije koji ima za cilj poniziti napadnutu osobu a što smatra da se dogodilo u konkretnom slučaju i da je tuženica samim davanjem „ultimatuma“ da potpiše ili Odluku o privremenom udaljenju s posla ili Odluku da joj se oduzme 70% plaće, povrijedila pravo na jednako postupanje budući da drži da razloga za takvu odluku nije bilo već da je jedini cilj bio da tuženica tužiteljicu isključi iz posla. Nadalje žaliteljica smatra da je načelnik atakirao na njen privatni život jer je ismijavao kćer tužiteljice na način da ona kao konobarica ne može shvatiti značenje pravnog zastupnika slijedom čega da se radi o agresivnom činu koji ima nesagledive posljedice na psihofizičko zdravlje tužiteljice.

 

6.2. U svezi bitne povrede odredaba parničnog postupka žaliteljica drži da je počinjena jer je sud odbio prihvatiti pitanje punomoćnika tužiteljice usmjereno tužiteljici a koje se tiče poslova koje da je tužiteljica obavljala protivno ugovoru o radu iz kojeg da bi proizlazilo da je mobing trajao sve vrijeme obavljanja posla, kao i jer je odbijen prijedlog za provođenje psihijatrijskog vještačenja iako je uložila medicinsku dokumentaciju u spis. Ponavlja da smatra da je do konflikta došlo zbog sudjelovanja iste u kulturnom-umjetničkom stvaralaštvu odnosno što je tužiteljica nastupila na manifestaciji za kulturno-umjetničko društvo a što da se kosi sa ustaljenim političkim uvjerenjima zastupnika tuženice (ne objašnjavajući kojim) pa da je time počinjena diskriminacija prema tužiteljici. Smatra da je tuženica svojim neutemeljenim optužbama spram tužiteljice te drugim grubim ponašanjem Općinskog načelnika sa stavom izražene superiornosti u nekoliko sastanaka uznemiravao tužiteljicu napadima na mogućnost izražavanja, na ugled, na kvalitetu životne i radne sredine te na zdravlje a čime da je izazvao neprijateljsko ponižavajuće uvredljivo okruženje.

 

7. Odredbom članka 7. stavak 4. ZR propisano je da je zabranjena izravna ili neizravna diskriminacija na području rada i uvjeta rada, uključujući kriterije za odabir i uvjete pri zapošljavanju, napredovanju, profesionalnom usmjeravanju, stručnom osposobljavanju i usavršavanju te prekvalifikaciji, u skladu s ovim i posebnim zakonima.

 

7.1. Odredbama ZSD osigurana je zaštita od diskriminacije time da tužiteljica u tužbi nije izričito navela nijednu osnovu diskriminacije niti iz članka 1. stavak 1. ZSD niti neku drugu (naime, odredba članka 14. Ustava Republike Hrvatske - „Narodne novine”, broj 56/90, 135/97, 8/98, 113/00, 124/00, 28/01, 41/01, 55/01, 76/10, 85/10, 5/14; dalje: Ustav RH, ukazuje na otvorenu listu osnova diskriminacije jer određuje da svatko u Republici Hrvatskoj ima prava i slobode, neovisno o njegovoj rasi, boji kože, spolu, jeziku, vjeri, političkom ili drugom uvjerenju, nacionalnom ili socijalnom podrijetlu, imovini, rođenju, naobrazbi, društvenom položaju ili drugim osobinama; dok članak 14. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda - „Narodne novine“, MU broj 18/97, 6/99, 14/02, 13/03, 9/05, 1/06 i 2/10; dalje: Konvencija propisuje zabranu diskriminacije: „Uživanje prava i sloboda koje su priznate u ovoj Konvenciji osigurava se bez diskriminacije na bilo kojoj osnovi, kao što je spol, rasa, boja kože, jezik, vjeroispovijed, političko ili drugo mišljenje, nacionalno ili društveno podrijetlo, pripadnost nacionalnoj manjini, imovina, rođenje ili druga okolnost.”). Iako, tužiteljica posredno ukazuje na političko uvjerenje načelnika tuženice (ali ne pojašnjava koje je to uvjerenje, a to nije notorna činjenica) kao razlog što se on protivi sudjelovanju tužiteljice u radu Kulturno-umjetničkog društva što je nonsens.

 

7.2. Također, tužbeni zahtjev ne sadrži deklaratorni zahtjev koji bi bio usmjeren na zaštitu od diskriminacije (članak 16. stavak 1. ZSD propisuje da svatko tko smatra da mu je zbog diskriminacije povrijeđeno neko pravo može tražiti zaštitu toga prava u postupku u kojem se o tom pravu odlučuje kao o glavnom pitanju, a može tražiti i zaštitu u posebnom postupku propisanom u članku 17. ZSD), ali sadrži zahtjev za naknadu neimovinske štete zbog, među ostalim, i diskriminacije.

 

7.3. Diskriminacija postoji prije svega kada se zadovolje elementi postojanja slične ili podudarne grupe/pojedinci, različito tretiranje, prema zabranjenim osnovama, bez opravdanja (bez legitimnog cilja ili neprimjeren cilju). Izravna diskriminacija prema odredbi članka 2. stavak 1. ZSD podrazumijeva postupanje uvjetovano nekim od osnova diskriminacije kojima se osoba stavlja u nepovoljniji položaj, ili je bila stavljena u nepovoljniji položaj ili bi mogla biti stavljena u nepovoljniji položaj od druge osobe u usporedivoj situaciji.

 

7.4. Iz činjeničnih navoda tužbe, u odnosu na sporno pitanje diskriminacije, a imajući u vidu odredbu članka 1. stavak 3. ZSD koja propisuje da se diskriminacijom u smislu ZSD smatra i stavljanje u nepovoljniji položaj bilo koje osobe po osnovi iz stavka 1., kao i osobe povezane s njom rodbinskim ili drugim vezama, mogle bi se uzeti u obzir činjenice o nedostajućem pravnom obrazovanju kćeri tužiteljice kao majčine punomoćnice ali nedostaju drugi gore opisani elementi da bi se takvo eventualno ponašanje moglo smatrati diskriminirajućim. Osim toga, tužiteljica protiv sporne Odluke o privremenom udaljenju s posla je mogla ali nije ulagala nikakva pravna sredstva (dok je u odnosu na odluku o otkazu zatražila i dobila sudsku zaštitu) niti se navedeno postupanje načelnika tuženice može smatrati a priori diskriminirajućim. Drugo je pitanje ima li takva odluka pravni temelj u ZR, ali zakonodavac je propisao niz pravnih sredstava koja radniku pružaju zaštitu protiv odluka poslodavca a koja sredstva tužiteljica očito nije iskoristila.

 

7.5. S druge strane, navode tužiteljice da bi te odluke bile isprovocirane njenim nastupom s Kulturno-umjetničkim društvom za vrijeme dok se nalazila na bolovanju (do petka, 28. lipnja 2019.) odnosno dan nakon zatvorenog bolovanja (subota, 29. lipnja 2019.), ista ne dokazuje a izrečenu reakciju na tu okolnost od strane načelnika općine doživljava kao diskriminaciju, uznemiravanje i mobing. Ista nije učinila vjerojatnom diskriminaciju s navedene osnove jer nije iznijela ni činjenice u smislu koje bi to političko uvjerenje načelnika bilo protivno kulturno-umjetničkom stvaralaštvu a niti dokaze koje bi opravdali takove činjenice.

 

8. Tužiteljica se u tužbi i tužbenom zahtjevu poziva i na uznemiravanje, a uznemiravanje je prema odredbi članka 3. stavak 1. ZSD svako neželjeno ponašanje uzrokovano nekim od diskriminacijskih osnova koje ima za cilj ili stvarno predstavlja povredu dostojanstva osobe te uzrokuje strah, neprijateljsko, ponižavajuće ili uvredljivo okruženje.

 

8.1. Odredba članka 20. stavak 1. ZSD propisuje da, ako stranka u sudskom ili drugom postupku tvrdi da je povrijeđeno njezino pravo na jednako postupanje prema odredbama ovoga Zakona, dužna je učiniti vjerojatnim da je došlo do diskriminacije; u tom slučaju teret dokazivanja da nije bilo diskriminacije leži na protivnoj stranci (isto se odnosi na uznemiravanje). S druge strane, odredbom članka 135. stavak 2. ZR određeno je da u slučaju spora oko stavljanja radnika u nepovoljniji položaj od drugih radnika radi obraćanja radnika zbog opravdane sumnje na korupciju ili u dobroj vjeri podnošenja prijave o toj sumnji odgovornim osobama ili nadležnim tijelima državne vlasti, a što je dovelo do povrede nekog od prava radnika iz radnog odnosa, ako radnik učini vjerojatnim da je stavljen u nepovoljniji položaj i da mu je povrijeđeno neko od njegovih prava iz radnog odnosa, teret dokazivanja prelazi na poslodavca koji mora dokazati da radnika nije stavio u nepovoljniji položaj od drugih radnika, odnosno da mu nije povrijedio pravo iz radnog odnosa.

 

8.2. Napomene radi, a načelno, isplata niže plaće predstavlja oblik izravne diskriminacije ali tužiteljici nije ni dostavljena Odluka o smanjenju plaće već Odluka o privremenom udaljenju s posla. Pokušaj uručenja tih odluka (po navodno izboru tužiteljice) popraćen je povišenim tonovima, ali prema rezultatima dokaznog postupka, ne u mjeri da se isto može podvesti pod mobing ili uznemiravanje, kako jer nema osnove uznemiravanja (diskriminacije) tako i jer se radi o jednokratnom događaju a ne konstantnom upornom psihološkom maltretiranju tužiteljice od strane poslodavca. Sama tužiteljica je u izjavi liječniku Opće bolnice Varaždin dana 17. srpnja 2019. navela navodno psihičko maltretiranje od 12. i 15. srpnja 2019., a nije ukazivala na neko ranije slično postupanje niti takvo što proizlazi iz njenog stranačkog iskaza a posebice ne iskaza drugih gerontodomaćica.

 

8.3. Pravilno je prvostupanjski sud otklonio osnovanost tužbenog zahtjeva i s navedene osnove odnosno, pravilno je utvrđeno da nije bilo uznemiravanja zbog neke diskriminirajuće osnove te je pravilno smatrao da se u ovoj pravnoj stvari nadalje treba ocijeniti osnovanost zahtjeva s aspekta postojanja povrede prava osobnosti usljed mobinga ili stresa.

 

8.4. Uznemiravanje po ZR uživa, proizlazilo bi iz odredbe članka 134. stavak 1. ZR, zaštitu samo ako je utemeljeno na nekom od osnova diskriminacije (i to ne samo onih taksativno propisanih u ZSD), ali uznemiravanje koje se podvodi pod mobing uživa zaštitu po ZR u vezi Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 35/05, 41/08, 125/11 i 78/15; dalje ZOO) i bez takove osnove. Ovo jer, prema odredbi članka 111. stavak 1. ZR, ako radnik pretrpi štetu na radu ili u vezi s radom, poslodavac je dužan radniku naknaditi štetu po općim propisima obveznog prava.

 

9. U sporovima za zaštitu od mobinga ili za naknadu štete zbog stresa nema mjesta primjeni pravila iz članka 20. stavak 1. ZSD niti članka 135. stavak 2. ZR, već se ima primijeniti odredba članka 135. stavak 1. ZR koja propisuje da, u slučaju spora iz radnog odnosa teret dokazivanja je na osobi koja smatra da joj je neko pravo iz radnog odnosa povrijeđeno, odnosno koja pokreće spor, ako tim ili drugim zakonom nije drukčije uređeno.

 

9.1. Prvostupanjski je sud tijekom postupka saslušao svjedoke te tužiteljicu kao parničnu stranku i zaključio da nema mjesta naknadi štete ni s te osnove jer tužiteljica navedeno nije dokazala. Opće pretpostavke za postojanje izvanugovorne odgovornosti za štetu su postojanje subjekata obveznog odnosa, štetne radnje, štete, uzročne veze između štetne radnje i nastale štete te protupravnost time da te pretpostavke moraju biti kumulativno ispunjene a ako makar jedna od njih izostane, ne postoji odgovornost za naknadu štete.

 

9.2. Adekvatna uzročna veza postoji ako točno određeni događaj dovede do konkretne posljedice ali iz okolnosti konkretnog slučaja proizlazi da su osim situacije na poslu, i u osobnom životu tužiteljice postojale određene, u iskazu svjedokinje Martan navedene, okolnosti (kazneni postupak protiv sina, dvije prometne nesreće u obitelji u kratko vrijeme) koje su zasigurno (po redovnom tijeku stvari za očekivati je) utjecale na njeno psihičko stanje i što je utjecalo u konačnici i na posljedice po njeno zdravlje koje osjeća.

 

9.3. Donošenjem Zakona o zaštiti na radu („Narodne novine“, broj 71/14, 118/14, 154/14, 94/18 i 96/18; dalje: ZZR) po prvi put u naš zakonodavni sustav uveden je stres kao mogući čimbenik nastanka štetnih posljedica (zbog čega je propisana obveza poslodavca za poduzimanje mjera zaštite na radu radi sprječavanja nastanka stresa) te se isti definira kao zdravstvene i psihičke promjene koje su posljedica akumulirajućeg utjecaja stresora na radu kroz dulje vrijeme, a očituju se kao fiziološke, emocionalne i kognitivne reakcije te kao promjene ponašanja radnika.

 

9.4. Tumačenjem citirane odredbe, jasno je da stres podrazumijeva dugotrajniju izloženost u radnom okruženju lošoj komunikaciji i lošim međuljudskim odnosima, koju izloženost radnik doživljava kao intenzivni pritisak koji u konačnici dovodi do pogoršanja njegovog zdravstvenog stanja. Također, mobing ne može predstavljati jednokratni, trenutni stresni poremećaj koji bi ostavio trajne posljedice jer bi se tada očito radilo o posttraumatskom stresnom poremećaju.

 

9.5. Međutim, sve da se i uzme da je doista današnje zdravstveno stanje tužiteljice isključiva i jedina posljedica najave i pokušaja uručenja odluke o smanjenju plaće ili udaljenju s posla, prethodno je nedvojbeno utvrđeno da nema protupravne štetne radnje jer je donošenje takvih odluka od strane poslodavca moguće primjenom odredbi ZR te je protiv istih moguće uložiti pravni lijek i dobiti sudsku zaštitu. Svaki postupak kojim se nekoj osobi ograničava neko pravo i postupak u kojemu se traži ostvarenje ili zaštita prava za koje stranka smatra da joj pripada neminovno podrazumijeva stres, stanje uznemirenosti, potrebu ulaganja povećanih napora. U konkretnom slučaju, pokušaj uručenja odluka tako je kod tužiteljice proizveo taj osjećaj, ali ista je mogla poduzeti pravne korake protiv Odluke o privremenom udaljenju s posla što međutim, nije učinila.

 

9.6. Glede navoda o narušenosti ugleda i časti tužiteljice, to ne proizlazi niti iz jednog dokaza iz predmeta spisa (pa niti iz njenog iskaza). Dostojanstvo je osobno pravo svakog čovjeka da se poštuje njegova osobnost, da ga se ne omalovažava niti umanjuje ugled u društvu (poštivanje i uvažavanje od drugih u društvu) niti povrjeđuje njegovo osjećanje vlastite vrijednosti (časti). Dakle, svaki čovjek ima pravo na osobni osjećaj vrijednosti (čast) ali i pravo na priznanje ljudskog dostojanstva od strane drugih ljudi u društvu. Iako ovaj drugostupanjski sud ima empatiju naspram tužiteljice smatra međutim, da nije dokazan osnov za naknadu neimovinske štete u konkretnom slučaju a iz svih naprijed iznijetih razloga.

 

9.7. Naknada za duševne boli zbog povrede ugleda i časti priznaje se samo u slučaju izuzetno teške povrede a koja s obzirom na njen intenzitet, trajanje, mjesto i vrijeme nastanka, izaziva nesumnjivu povredu ugleda i časti osobe. Isto ovdje, i po ocjeni ovog suda, nije dokazano. Osim toga, naknada štete mora biti stavljena u razmjer sa povrijeđenim dobrom, u konkretnom slučaju s osobom tužiteljice tj. u kolikoj mjeri je objektivno, povrijeđena čast i ugled tužiteljice. Pravo na rad i sloboda rada, sastavni su dio i Ustava RH gdje se člankom 55. propisuje da svaki zaposleni ima pravo na zaradu kojom može osigurati sebi i obitelji slobodan i dostojan život. Pravo na rad kao standard ljudskih prava osigurava da nitko ne bude isključen iz svijeta rada tj. ovo pravo odnosi se najvećim dijelom na pristup radu, a pokriva i zaštitu od nepoštenog otpuštanja (a tu zaštitu je tužiteljica ostvarila).

 

9.8. Tužiteljica nije dokazala da bi ponašanje načelnika imalo za cilj njeno distanciranje od ostalih radnika, zastrašivanje, prijezir ili omalovažavanje jer nijedan od svjedoka (izuzev kćeri tužiteljice) nije iskazao da je ponašanje i postupanje načelnika prema tužiteljici odstupalo od uobičajenog ponašanja prema drugim radnicima. Načelnik je postupao, kritizirajući nastup tužiteljice s KUD-om sutradan po zaključenju bolovanja, smatrajući da je to u skladu s njegovim ovlastima i obvezama pri čemu je obzirom da je ista reagirala odbijanjem primitka ponuđenih odluka, mogao se suzdržati od bilo kakvih primjedbi ali subjektivan dojam tužiteljice i njene kćeri nije dovoljan dokaz u svrhu utvrđenja sporne okolnosti postojanja mobinga, a posebice u nedostatku kontinuiteta i dugotrajnosti eventualnih nedopuštenih postupanja.

 

10. U odnosu na ostale žalbene navode, za odgovoriti je da odbijanje suda prvog stupnja da punomoćnik tužiteljice postavi pitanje u svezi navodnih poslova koje da je tužiteljica obavljala protivno ugovoru o radu iz kojeg da bi proizlazilo da je mobing trajao sve vrijeme obavljanja posla, ne predstavlja bitnu povredu odredaba parničnog postupka. Ovo i stoga jer je zaključenjem prethodnog postupka nastupila prekluzija iznošenja novih činjenica i novih dokaza a tužiteljica u tužbi nije tvrdila niti da je ona na dan 15. srpnja 2019. prenosila cigle (što je potvrdila i u stranačkom iskazu) a posebice ne nešto drugo. Činjenični supstrat nije dopušteno prilagođavati rezulatatima tijeka dokaznog postupka zbog čega je zakonodavac u odredbi članka 299. ZPP i propisao ograničenje u iznošenju činjenica i novota, a u konkretnom slučaju ne bi se radilo o činjenicama koje tužiteljica bez svoje krivnje nije mogla ranije istaknuti. Kako je iz rezultata dokaznog postupka pravilno ocijenjeno o neosnovanosti tužbenog zahtjeva, to je pravilno sud prvog stupnja odbio i prijedlog za provođenje psihijatrijskog vještačenja iako je tužiteljica uložila medicinsku dokumentaciju u spis.

 

11. Sud je prvog stupnja dao iscrpne, jasne i argumentirane razloge svoje ocjene pa se upućuje, radi nepotrebnog ponavljanja, dodatno i na razloge pobijane presude.

 

12. Pravilna je i odluka o troškovima postupka jer je ispravno utemeljena na odredbi članka 154. stavak 1. ZPP i jer je trošak pravilno obračunat.

 

11. Slijedom navedenog, kako nisu ostvareni razlozi zbog kojih se prvostupanjska odluka pobija; kao ni oni na koje ovaj žalbeni sud pazi po službenoj dužnosti u smislu odredbe članka 365. stavak 2. ZPP, to je žalbu tužiteljice valjalo odbiti i potvrditi pobijanu presudu temeljem odredbe članka 368. stavak 1. ZPP.

 

Split, 19. kolovoza 2021.