Broj: Kž-Us 22/2018

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

R J E Š E N J E

              Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Ileane Vinja, kao predsjednice vijeća, te Ranka Marijana i Melite Božićević-Grbić kao članova vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice Maje Ivanović Stilinović, kao zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv okr. M. B. i dr., zbog kaznenih dijela iz članka 291. stavak 1. Kaznenog zakona ("Narodne novine" 125/11., 144/12., 56/15. i 61/15. – dalje u tekstu KZ/11) i dr., odlučujući o žalbi Ured za suzbijan je korupcije i organiziranog kriminaliteta (dalje USKOK)¸ podnesenoj protiv rješenja Županijskog suda u Zagrebu od 12. veljače 2018. broj Kov-Us-iz-3/18 (Kov-Us 55/15, Kir-Us-393/14 i Kir-Us-162/15), u sjednici održanoj 26. travnja 2018.,

r i j e š i o   j e

Odbija se žalba državnog odvjetnika kao neosnovana.

Obrazloženje

Pobijanim rješenjem pod točkom I. izreke, na temelju članka 557.e stavak 2. Zakona o kaznenom postupku ("Narodne novine" broj 152/08., 76/09., 80/11., 91/11., 143/12., 56/13., 145/13., 152/14. i 70/17. – dalje u tekstu: ZKP/08), ukinute su privremene mjere osiguranja oduzimanja imovinske koristi ostvarene kaznenim djelom, koje su bile određene rješenjem suca istrage Županijskog suda u Zagrebu, broj Kir-Us-393/14 od 21. listopada 2014. i to zabrane okr. M. B. otuđiti ili opteretiti stan, terasu, spremište, garažno parkirno mjesto, vikend kuću u S. i pašnjak S., a što je sve detaljno specificirano u pobijanom rješenju, te zabrane D. B. otuđiti ili opteretiti stan i garažno parkirno mjesto što je, isto tako, specificirano u pobijanom rješenju.

Pod točkom II. izreke pobijanog rješenja, na temelju članka 557.e stavak 2. i 4. ZKP/08, ukinute su privremene mjere osiguranja i oduzimanje imovinske koristi ostvarene kaznenim djelom određene rješenjem suca istrage Županijskog suda u Zagrebu broj Kir-Us-393/14 od 21. listopada 2014. i to zabrane okr. M. B. otuđiti ili opteretiti osobno vozilo marke M., specificirano u pobijanom rješenju, te zabrane trgovačkom društvu G. d.o.o. Z. kao i knjižnom vlasniku M. B. otuđiti ili opteretiti stanove i garaže, specificirane u pobijanom rješenju, te zabrane trgovačkom društvu P. d.o.o. Z. i S. B. otuđiti ili opteretiti stan specificiran u pobijanom rješenju.

Pod točkom III. izreke pobijanog rješenja, naloženo je Zemljišno knjižnom odjelu Općinskog građanskog suda u Zagrebu, brisanje zabilježbe zabrane otuđenja ili opterećenja nekretnina označenih u točkama I. i II. izreke.

Pod točkom IV. izreke pobijanog rješenja, na temelju članka 557.e stavak 2. ZKP/08., ukinute su privremene mjere osiguranja oduzimanja imovinske koristi ostvarene kaznenim djelom, određene rješenjem suca istrage Županijskog suda u Zagrebu, broj Kir-Us-162/15 od 8. travnja 2015. i to zabrane okr. M. B. ili trećoj osobi po njegovom ovlaštenju otuđiti ili opteretiti pokretnine – umjetničke slike i skulpture koje su točno specificirane u pobijanom rješenju. Istim je rješenjem naloženo da će se pokretnine - umjetničke slike i skulpture, označene pod točkom IV. izreke, koje su povjerene na čuvanje i upravu Državnom uredu za upravljanje državnom imovinom, vratiti okr. M. B. po pravomoćnosti odluke.

Protiv ovog rješenja, ali samo u odnosu na točku I. i IV. izreke, žalbu je podnio USKOK, s prijedlogom žalbu prihvatiti i preinačiti pobijano rješenje na način da se produlji trajanje privremenih mjera osiguranja oduzimanju imovinske koristi, opisanih pod točkama I. i IV. pobijanog rješenja.

Odgovor na žalbu USKOK-a podnio je okr. M. B., putem Odvjetničkog društva K. i partneri d.o.o. Imajući u vidu odredbu članka 495. ZKP-a, koja isključuje primjenu odredbe članka 473. ZKP-a, izvjesno odgovor na žalbu protiv rješenja nije dopušten.

Spis je na temelju članka 495. u svezi članka 474. stavak 1. ZKP/08 dostavljen državnom odvjetniku.

Žalba je neosnovana.

Nasuprot tvrdnji žalitelja, pravilno je prvostupanjski sud primijenio kako odredbu članka 557.e stavak 1. ZKP/08, koja propisuje da se privremena mjera može odrediti i prije započinjanja kaznenog postupka, tako i odredbu stavka 2. tog članka, koja propisuje trajanje privremene mjere sa rokom od najdulje dvije godine do potvrđivanja optužnice, a nakon toga najdulje 60 dana od dostave državnom odvjetniku obavijesti o pravomoćnosti odluke kojom je oduzeta imovinska korist.

Žalitelj tvrdi da je optužnica podignuta još 11. prosinca 2015., ali nije u dvojbi da je od određivanja privremenih mjera pa do potvrđivanja optužnice proteklo više od dvije godine. Odlučujući o žalbi na pobijano rješenje ovaj sud, međutim, nije ovlašten utvrđivati razloge zašto optužnica, u neprimjereno dugom roku, nije bila potvrđena, odnosno što je „… dovelo do proteka navedenog roka…“, na što dijelom upućuje žalba.

Žalitelj, nadalje, tvrdi da je rješenje o pokretanju istrage postalo pravomoćno 7. studenog 2014., a privremena mjera osiguranja oduzimanje imovinske koristi iz rješenja Županijskog suda u Zagrebu, broj Kir-Us-393/14., bila je određena prije tog datuma, točnije 21. listopada 2014. Žalitelj nije u pravu kada, pozivajući se na odredbu članka 15. stavak 1. Zakona o postupku oduzimanja imovinske koristi od ostvarene kaznenim dijelom i prekršajem ("Narodne novine" broj 145/10. – dalje u tekstu: ZOPOIK), tvrdi da je trebalo primijeniti nevažeće odredbe kaznenog postupka, koje su propisivale početak kaznenog postupka potvrđivanjem optužnice. Žalitelj nije u pravu da je prvostupanjski sud trebao, retroaktivno, primijeniti one odredbe kaznenog postupka koje su bile na snazi u vrijeme donošenja ZOPOIK-a, a ne one odredbe koje su bile na snazi u vrijeme donošenja privremenih mjera osiguranja oduzimanje imovinske koristi, odnosno one odredbe koje su danas na snazi i koje propisuju započinjanje kaznenog postupka pravomoćnošću rješenja o provođenju istrage.

Žalitelj, pogrešno, smatra kako je, smislenim tumačenjem odredbe članka 15. stavak 1. ZOPOIK-a, sve do stupanja na snagu Zakona o izmjena i dopunama Zakona o kaznenom postupku (NN 70/17.), bitan kriterij za računanje roka trajanja privremenih mjera osiguranja bio datum potvrđivanje optužnice, kada je započinjao kazneni postupak. Pravilno se žalitelj poziva na odredbu članka 15. stavak 1. ZOPOIK-a, koja određuje ukoliko je prijedlog podnesen prije pokretanja postupka, da će se u tom slučaju osiguranje privremenom mjerom ukinuti ako u roku dvije godine od dana kada je ta mjera određena ne bude potvrđena optužnica. Ovu odredbu treba interpretirati u kontekstu cjeline zakonskog teksta, a ne u kontekstu nevažeće odredbe kaznenog postupka koja je prestala važiti i prije donošenja privremenih mjera. Odredbu članka 15. stavak 1. ZOPOIK-a trebalo je promatrati u kontekstu odredbe članka 2. stavak 1. ZOPOIK-a koja je prema pravilima kaznenog postupka locirala postupak "… prije, tijekom i nakon" okončanja kaznenog postupka. Prijedlog iz članka 11. stavak 1. ZOPOIK-a, o kojem govori žalitelj, prema pravilima kaznenog postupka nije bio podnesen ni tijekom niti nakon okončanja kaznenog postupka, već je bio podnesen prije pokretanja kaznenog postupka, kako to propisuju odredbe kaznenog postupka u vrijeme podnošenja prijedloga i u vrijeme donošenja privremenih mjera. Dakle, u vrijeme podnošenja prijedloga osiguranja privremenom mjerom i u vrijeme donošenja rješenja, broj Kir-Us-393/14. od 21. listopada 2014 i broj Kir-Us-162/15 od 8. travnja 2015, odredbe kaznenog postupka su propisivale, kao što to propisuju i danas, vrijeme započinjanja kaznenog postupka pravomoćnosti rješenja o provođenju istrage.

S obzirom da je rješenje suca istrage Županijskog suda u Zagrebu, broj Kir-Us-393/14 od 21. listopada 2014. a na koje upire žalitelj, doneseno prije započinjanja kaznenog postupka, onda se osiguranje privremenom mjerom mora ukinuti, ako u roku dvije godine od dana kad je ta mjera određena ne bude potvrđena optužnica.

A taj je rok, izvjesno, protekao.

Tumačenjem, koje žalitelj označava „smislenim tumačenjem“ odredbe članka 15. stavak 1. ZOPOIK-a u kontekstu odredbe kaznenog postupka koja više nije bila na snazi, bilo bi tumačenje zakona na štetu protivnika osiguranja, a što je protivno kako odredbama domaćeg prava, tako i usvojenim međunarodnopravnim standardima zaštite prava na mirno uživanje prava vlasništva. Naime, članak 1. Prvog protokola Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda zaštićuje pravo na mirno uživanje prava vlasništva na način da se nitko ne smije lišiti svog vlasništva, osim ako je to u javnom interesu, te samo uz uvjete predviđene zakonom i općim načelima međunarodnog prava.

Nejasnoće zakona, pa tako i nejasnoće kaznenog postupovnog prava, koje nažalost postoje, jednako kao i nejasnoće koje žalitelj proizvodi „smislenim tumačenjem“, ne smiju biti tumačene na štetu okrivljenika odnosno protivnika osiguranja, jer su standardi, kako Europskog konvencijskog prava, tako i prakse Europskog suda za ljudska prava, da građeni ne smiju biti žrtve lošijih i nejasnih zakona.

U međuvremenu su stupile na snagu izmjene i dopune Zakona o kaznenom postupku, pa sada ovaj Zakon, umjesto ZOPOIK-a, propisuje postupak osiguranja oduzimanja imovinske koristi ostvarene protupravnom radnjom. S tim u s vezi se napominje kako je tim izmjenama na sličan način, kako je to bilo propisano i ZOPOIKO-om, uređeno trajanje privremene mjere, sa jasno propisanim rokom od najdulje dvije godine do potvrđivanja optužnice, a nakon toga najdulje 60 dana od dostave državnom odvjetniku obavijesti o pravomoćnosti odluke kojom je oduzeta imovinska korist (članak 557. točka e. stavak 2. ZKP/08).

Imajući u vidu izloženo, pravilno je prvostupanjski sud, na temelju odredbe članka 557.e stavak 2. ZKP/08, ukinuo privremene mjere osiguranja oduzimanja imovinske koristi određene rješenjima suca istrage Županijskog suda u Zagrebu, broj Kir-Us-162/15. od 8. travnja 2015. i Kir-Us-393/14 od 21. listopada 2014., zbog proteka roka od dvije godine do potvrđivanja optužnice.

S obzirom da ispitivanjem prvostupanjskog rješenja nisu nađene povrede na koje Vrhovni sud Republike Hrvatske, u smislu članka 494. stavak 4. ZKP/08, pazi po službenoj dužnosti, to je odlučeno kao u izreci.

Zagreb, 26. travnja 2018.