Poslovni broj: 78 Pž-3529/2020-2

1

 

 

 

 

REPUBLIKA HRVATSKA

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske

Berislavićeva 11, Zagreb

Poslovni broj: 78 Pž-3529/2020-2

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

 

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, sudac Mladen Šimundić, u pravnoj stvari tužitelja G. V. d.o.o. V., OIB …, kojeg zastupa punomoćnica B. R.-Sudar, odvjetnica iz V., protiv tuženika I. M. iz V., OIB …, vl. M. G. S., V., kojeg zastupa punomoćnik K. M., odvjetnik iz V., radi isplate iznosa od 4.932,20 kn, odlučujući o tužiteljevoj žalbi protiv presude Trgovačkog suda u Osijeku poslovni broj
Povrv-349/19-43 od 3. srpnja 2020., 18. kolovoza 2021.

 

p r e s u d i o   j e

 

Preinačuje se presuda Trgovačkog suda u Osijeku poslovni broj
Povrv-349/19-43 od 3. srpnja 2020. u pobijanim točkama I. i II. njene izreke te sudi:

 

I. Održava se na snazi platni nalog iz rješenja o ovrsi javnog bilježnika M. K. iz V. poslovni broj Ovrv-239/16 od 14. ožujka 2016. kojim je naloženo tuženiku u roku osam dana tužitelju isplatiti iznos od 4.932,20 kn (četiritisućedevetstotridesetdvije kune i dvadeset lipa) sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 9. ožujka 2016. do isplate po stopi koja se određuje uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, kao i nastali trošak ovršnog postupka u iznosu od 1.017,50 kn sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od donošenja rješenja o ovrsi odnosno od 14. ožujka 2016. do isplate po stopi koja se određuje uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena.

 

II. Nalaže se tuženiku u roku osam dana isplatiti tužitelju trošak parničnog postupka u iznosu od 8.243,75 kn (osamtisućadvjestočetrdesettri kune i sedamdesetpet lipa).

 

Obrazloženje

 

1. Presudom Trgovačkog suda u Osijeku poslovni broj Povrv-349/19-43 od 3. srpnja 2020. odbijen je tužbeni zahtjev (točka I. izreke), tužitelju je naloženo platiti tuženiku trošak parničnog postupka (točka II. izreke), dok je tuženik odbijen s dijelom zahtjeva za naknadu parničnog troška (točka III. izreke). U bitnome, prvostupanjski je sud utvrdio kako je, nakon provedenog postupka, utvrdio kako je tražbina tužitelja prema tuženiku nije osnovana, jer iz nalaza i mišljenja vještaka proizlazi da je način obračuna fiksnog troška – tzv. iznosa za snagu tehnički neprimjeren, nelogičan i neutemeljen.

 

2. Protiv navedene presude žalbu je podnio tužitelj, zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava, u bitnom navodeći kako sud nije ukazao niti na jedan zakonski razlog koji bi bio temelj ove odluke, dok je sama odluka protivna zakonskim odredbama, makar iz utvrđenog činjeničnog stanja proizlazi obveza tuženika. Predlaže preinačiti presudu, odnosno istu ukinuti i vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

 

3. Odgovor na žalbu nije podnesen.

 

4. Žalba je osnovana.

 

5. Ovaj predmet predstavlja spor male vrijednosti, temeljem odredbe čl. 502. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91, 91/92 112/99, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14 i 70/19; dalje: ZPP), s obzirom na to da se isti odnosi na potraživanje u novcu koje ne prelazi svotu od 50.000,00 kn, i navedena se presuda ne može ispitivati zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja kao niti povreda postupka iz čl. 354. st. 1. ZPP-a.

 

6. Slijedom navedenog, presuda je ispitana temeljem odredbe čl. 467. st. 1. ZPP-a, u okviru dopuštenih žalbenih razloga te po službenoj dužnosti zbog moguće bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 2., 4., 8., 9., 11., 13. i 14. ZPP-a i zbog pogrešne primjene materijalnog prava.

 

7. U ovom konkretnom predmetu nije sporno da se tuženik izdvojio iz zajedničkog toplinskog sustava, no prema odredbi čl. 45. st. 3. Zakona o tržištu toplinske energije („Narodne novine“ broj: 80/13 i 14/14) dužan je plaćati sve troškove osim troškova toplinske energije za svoju uporabnu cjelinu.

 

8. Presudom poslovni broj Povrv-382/2016-7 od 20. srpnja 2016. djelomično je održan na snazi platni nalog, a ista je presuda ukinuta rješenjem Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6708/2016 od 24. srpnja 2019. Ono što je za drugostupanjski sud bilo sporno jest pitanje da li zaračunati trošak „obračuna snage“ predstavlja fiksni trošak koji je tuženik dužan platiti u smislu čl. 45. st. 3. citiranog Zakona. Naime, namjera zakonodavca nije bila da osobe koje se isključe iz sustava plaćaju baš sve troškove koje ima isporučitelj, već se mora raditi o troškovima koji su vezani za korisnikovu uporabnu cjelinu, pri čemu je ukazano i na to da je tuženik na tu okolnost predložio provođenje vještačenja.

 

9. U ponovljenom postupku provedeno je predloženo vještačenje, u kojemu je vještak strojarske struke naveo da se sukladno Zakonu o tržištu toplinske energije i važećim Pravilnicima, troškovi grijanja stanova u zgradama obračunavaju tako da se ukupna cijena grijanja dijeli na fiksni dio i promjenjivi dio, a sukladno Pravilnicima ovi dijelovi se nazivaju još iznos za snagu i iznos za energiju. Nadalje, navodi da fiksni dio odnosno dio za tzv. snagu je predviđen za pokrivanje troškova proizvođača – distributera toplinske energije koji isti ima neovisno o sezoni grijanja, a čine ga stavke: trošak održavanja kotlovnice, trošak održavanja toplinskih stanica u zgradama, trošak odražavanja dovodnog cjevovoda, trošak utrošenog materijala, trošak plaća radnika na održavanju, trošak amortizacije svih postrojenja, trošak osiguranja, trošak tekućeg i investicionog održavanja, trošak prijevoza, telefona i sl.

 

10. Međutim, bez obzira na to što u svom zaključku vještak navodi da je tužitelj tuženiku obračunao ono što mu je prema Zakonu o tržištu toplinske energije i važećim Pravilnicima dopušteno, takav način obračuna smatra tehnički neprimjerenim, potpuno nelogičnim i neutemeljenim, te smatra da tuženik nije dužan podmiriti tražene troškove, obzirom da nakon isključenja iz zajedničkog toplinskog sustava isti više ne može utjecati na visinu fiksnog troška – tzv. iznosa za snagu.

 

11. S obzirom na to da je prvostupanjska presuda zasnovana na ovakvom mišljenju vještaka, ovaj sud ukazuje kako je prilikom odlučivanja o pojedinim pravnim pitanjima svaki sud prvenstveno vezan Ustavom, zakonom, međunarodnim ugovorima i drugim važećim izvorima prava (čl. 115. st. 3. Ustava Republike Hrvatske). Dakle, prvostupanjski je sud u ovom predmetu trebao primijeniti prvenstveno odredbe Zakona o tržištu toplinske energije i važeće Pravilnike kojima je regulirano pitanje obveze plaćanja i visine naknade.

 

12. Primjenom tih odredbi materijalnog prava, posebno imajući u vidu čl. 45. st. 3. Zakona o tržištu toplinske energije jasno proizlazi tuženikova obveza da snosi fiksne troškove, koji se prema Pravilnicima označavaju kao „troškovi snage“, onako kako je to izraženo u računima.

 

13. Što se tiče pitanja vještakovog osporavanja logičnosti, primjerenosti i utemeljenosti ovakvog obračuna, a imajući u vidu da tuženik ne može utjecati na visinu fiksnog troška, ovaj sud ukazuje kako tuženik nije samo vlasnik pojedinačno određene stvari (poslovnog prostora) u smislu čl. 5. st. 1. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima („Narodne novine“ broj: 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 129/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09, 90/10, 143/12 i 152/14; dalje: ZV), već je ujedno i suvlasnik svih zajedničkih dijelova i uređaja zgrade u smislu čl. 36. ZV-a, u koji ulazi i zajednički toplinski sustav. Kao takav suvlasnik on je dužan sudjelovati u troškovima njihovog održavanja, sukladno svom suvlasničkom omjeru, bez obzira na to koristi li se tim zajedničkim dijelovima ili ne.

 

14. Dakle, u odnosu na utvrđeno činjenično stanje prvostupanjski je sud pogrešno primijenio materijalno pravo kada je odbio tužbeni zahtjev.

 

15. Slijedom navedenog, temeljem odredbe čl. 373. t. 2. ZPP-a pobijana je presuda preinačena na način da je platni nalog održan na snazi, a tuženiku naloženo platiti tužitelju trošak parničnog postupka.

 

16. U odluci o troškovima postupka ovaj je sud primijenio odredbe čl. 154. st. 1., čl. 155. st. 1., čl. 164. st. 1. i čl. 166. st. 2. ZPP-a, odredbe Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj: 142/12, 103/14 i 118/14) kao i Zakona o sudskim pristojbama („Narodne novine“ broj: 74/95, 57/96, 137/02, 125/11, 112/12 i 157/13) i Tarifu sudskih pristojbi.

 

17. Primjenom gore navedenih odredbi žalitelju pripadaju slijedeći troškovi:  - podnesak od 14. lipnja 2016. te podnesak od 28. travnja 2020. u iznosu od po 500,00 kn (Tbr. 8. t. 1. Tarife),

- ročišta 30. lipnja 2016., 19. studenog 2019., 11. veljače 2020., 28. svibnja 2020. u iznosu od po 500,00 kn (Tbr. 9. t. 1. Tarife),

- ročište 20. srpnja 2016. u iznosu od 250,00 kn (Tbr. 9. t. 3. Tarife), - žalba protiv presude u iznosu od 625,00 kn,

- PDV na trošak u iznosu od 968,75 kn,

- trošak vještačenja u iznosu od 3.000,00 kn i - pristojbe u iznosu od 400,00 kn.

 

18. Dakle, tužitelju je ukupno priznat trošak u iznosu od 8.243,75 kn, dok mu nisu priznati troškovi podneska od 29. lipnja 2016., jer je isti predan na ročištu 30. lipnja 2016., nisu mu priznati podnesci kojima dostavlja potvrdu o plaćanju pristojbe jer isti nisu bili potrebni za okončanje postupka (čl. 155. st. 1. ZPP-a), a VPS za primjenu Tarife određen je prema konačnom tužbenom zahtjevu.

 

Zagreb, 18. kolovoza 2021.

 

Sudac

Mladen Šimundić