Broj: Kž-Us 11/2018

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Vesne Vrbetić kao predsjednice vijeća te Dražena Tripala i Žarka Dundovića kao članova vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice Marijane Kutnjak Ćaleta kao zapisničara, u kaznenom predmetu protiv optuženog B. J. i dr. zbog kaznenog djela iz članka 291. stavka 2. u vezi sa stavkom 1. i dr. Kaznenog zakona ("Narodne novine", broj 125/11., 144/12., 56/15., 61/15. i 101/17. - dalje u tekstu: KZ/11.), odlučujući o žalbi Ureda za suzbijanje korupcije i organiziranog kriminaliteta (dalje u tekstu: USKOK) podnesenoj protiv presude Županijskog suda u Zagrebu od 22. studenog 2017. broj K-Us-21/17, u sjednici održanoj 30. svibnja 2018.,

 

p r e s u d i o   j e

 

Odbija se kao neosnovana žalba USKOK-a i potvrđuje prvostupanjska presuda.

 

Obrazloženje

 

Prvostupanjskom presudom Županijskog suda u Zagrebu proglašen je krivim optuženi B. J. zbog kaznenog djela zlouporabe položaja i ovlasti iz članka 291. stavka 2. u svezi stavka 1. KZ/11. za koje mu je, na temelju članka 291. stavka 2. KZ/11., uz primjenu članka 48. stavka 2. i članka 49. stavka 1. točke 4. KZ/11., utvrđena kazna zatvora u trajanju od 8 (osam) mjeseci i zbog kaznenog djela krivotvorenja službene ili poslovne isprave iz članka 279. stavka 1. KZ/11., za koje mu je, na temelju istog zakonskog propisa, uz primjenu članka 48. stavka 2. i članka 49. stavka 1. točke 5. KZ/11., utvrđena kazna zatvora u trajanju od 5 (pet) mjeseci pa je optuženi B. J. na temelju članka 51. KZ/11., osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od 10 (deset) mjeseci.

 

Istom je presudom optuženi M. M. proglašen krivim zbog kaznenog djela pomaganja u zlouporabi položaja i ovlasti iz članka 291. stavka 2. u vezi sa stavkom 1. i člankom 38. KZ/11., za koje mu je, na temelju članka 291. stavka 2. i članka 38. KZ/11., uz primjenu članka 48. stavka 2. i članka 49. stavka 1. točke 4. KZ/11., utvrđena kazna zatvora u trajanju od 8 (osam) mjeseci i zbog kaznenog djela krivotvorenja službene ili poslovne isprave iz članka 279. stavka 1. KZ/11., za koje mu je na temelju istog zakonskog propisa uz primjenu članka 48. stavka 2. i članka 49. stavka 1. točke 5. KZ/11. utvrđena kazna zatvora u trajanju od 5 (pet) mjeseci pa je optuženi M. M. na temelju članka 51. KZ/11. osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od 10 (deset) mjeseci.

 

Na temelju članka 56. KZ/11. obojici optuženika je izrečena uvjetna osuda tako da se jedinstvene kazne zatvora na koje su osuđeni neće izvršiti ukoliko za vrijeme provjeravanja od 3 (tri) godine ne počine novo kazneno djelo. Ujedno je određeno da vrijeme provjeravanja, u smislu odredbe članka 56. stavka 3. KZ/11., počinje teći od dana pravomoćnosti presude.

 

Na temelju članka 158. stavka 2. Zakona o kaznenom postupku ("Narodne novine", broj 152/08., 76/09., 80/11., 121/11. - pročišćeni tekst, 91/12. - Odluka Ustavnog suda, 143/12, 56/13., 145/13., 152/14. i 70/17. - dalje u tekstu: ZKP/08.) oštećena Republika Hrvatska s postavljenim imovinskopravnim zahtjevom u odnosu na zatezne kamate te Općina G. s postavljenim imovinskopravnim zahtjevom, upućene su da iste ostvare u posebnoj parnici.

 

Na temelju članka 148. stavka 1. ZKP/08. optuženi B. J. i optuženi M. M. su obvezani nadoknaditi troškove kaznenog postupka iz članka 145. stavka 2. točaka 1. do 6. ZKP/08. u ukupnom iznosu od 1.792,00 kune, odnosno po 896,00 kuna svaki, te na ime paušala iznos od po 1.000,00 kuna svaki.

 

Protiv te presude žalbu je podnio USKOK zbog odluke o kaznenoj sankciji, s prijedlogom da se pobijana presuda preinači te optuženike osudi na strože kaznenopravne sankcije.

 

Odgovor na žalbu nije podnesen.

 

Spis je sukladno odredbi članka 474. stavka 1. ZKP/08. prije dostave sucu izvjestitelju dostavljen Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske.

 

Žalba nije osnovana.

 

Osporavajući pravilnost prvostupanjske odluke o kaznenoj sankciji, USKOK u žalbi tvrdi da nije bilo osnovanih razloga za primjenom odredbi o ublažavanju kazne jer se protek vremena od počinjenja kaznenih djela ne može cijeniti naročito olakotnom okolnošću. Također, žalitelj smatra da je prvostupanjski sud precijenio značaj okolnosti dosadašnje neosuđivanosti optuženika s obzirom na to da se poštivanje zakonskih propisa očekuje od svakog građanina Republike Hrvatske. S tim u vezi žalitelj ističe da je optuženi B. J. kazneno djelo počinio kao nositelj izvršne vlasti u jedinici lokalne uprave i samouprave, od koje osobe se očekuje da bude primjer drugim građanima u poštivanju zakonskih propisa. S druge strane, žalitelj smatra da prvostupanjski sud nije u dovoljnoj mjeri cijenio okolnosti počinjenih kaznenih djela, posebice da su počinjena s izravnom namjerom, kao najtežim stupnjem krivnje, ali i upornost u počinjenju djela izraženu kroz veliki broj radnji koje su optuženici poduzeli sastavljajući neistinitu dokumentaciju kroz dulje razdoblje. Stoga je mišljenje žalitelja da se izricanjem uvjetne osude u konkretnom slučaju neće moći adekvatno ostvariti svrha kažnjavanja odnosno postizanje specijalne i generalne prevencije.

 

Protivno iznesenim žalbenim tvrdnjama, a imajući na umu sve okolnosti koje su u smislu članka 47. KZ/11. odlučne za proces individualizacije kazne, kojima je prvostupanjski sud dao pravilan značaj, ovaj drugostupanjski sud nalazi da je opravdano očekivati da će se upravo izricanjem uvjetne osude s izrečenom jedinstvenom kaznom zatvora u trajanju od deset mjeseci te vremenom provjeravanja od tri godine postići ciljevi specijalne i generalne prevencije.

 

Tako je prvostupanjski sud prilikom odmjeravanja kazne olakotnom cijenio činjenicu da su obojica optuženika zaposlene osobe, narušenog zdravstvenog stanja te obiteljski ljudi, pri čemu je optuženi B. J. otac dvoje djece, a optuženi M. M. otac jednog djeteta. Također je prvostupanjski sud, protivno žalbenim prigovorima, obojici optuženika s pravom olakotnom cijenio da su prema izvatku iz kaznene evidencije neosuđivani. Naime, kada se ima na umu životna dob optuženika te da je od počinjenja kaznenog djela prošlo više od pet godina kroz koje vrijeme optuženici nisu dolazili u sukob sa zakonom odnosno da se protiv njih, osim ovog, prema dostupnim podacima ne vodi drugi kazneni postupak, činjenica njihove dosadašnje neosuđivanosti, unatoč duljini inkriminiranog razdoblja i broju poduzetih protupravnih radnji, upućuje na zaključak da se ne radi o osobama sklonim činjenju kaznenih djela. S druge strane, prvostupanjski sud otegotnih okolnosti nije našao.

 

Kada se pored iznesenih olakotnih okolnosti ima na umu i to da su obojica optuženika u cijelosti priznala počinjenje kaznenih djela te izrazili žaljenje zbog učinjenog i spremnost da prihvate svaku kazneno pravnu sankciju koju im sud izrekne, što ukazuje na njihovu zrelu odluku iz koje je vidljiv pravilan odnos prema počinjenim djelima, ali i činjenica da je trgovačko društvo ,,K.-G.“ d.o.o. prije okončanja kaznenog postupka vratilo u Državni proračun Republike Hrvatske iznos od 171.780,00 kuna, ocjena je i ovog drugostupanjskog suda da brojnost utvrđenih olakotnih okolnosti, njihov karakter i težina upućuju na postojanje naročito izraženih olakotnih okolnosti koje opravdavaju primjenu instituta sudskog ublažavanja kazne.

 

Stoga, prvostupanjski sud s pravom obojicu optuženika, uz primjenu članka 48. stavka 2. i članka 49. stavka 1. točaka 4. i 5. KZ/11., osuđuje na blaže kazne od propisanih za terećena kaznena djela te zaključuje da za ostvarenje svrhe kažnjavanja u konkretnoj situaciji nije nužno izvršenje izrečene kazne jer će se svrha kažnjavanja, kako ju zakon propisuje, ostvariti i samom prijetnjom kaznom odnosno izricanjem uvjetne osude na izrečenu kaznu zatvora.

 

Naime, a protivno žalbenim prigovorima, i ovaj drugostupanjski sud nalazi da se izrečena kaznena sankcija ukazuje primjerenom kako težini i posljedicama djela, tako i stupnju krivnje obojice optuženika, te da će se upravo izricanjem uvjetne osude s izrečenom kaznom zatvora u trajanju od deset mjeseci te vremenom provjeravanja od tri godine ostvariti zakonom predviđena svrha kažnjavanja iz članka 41. KZ/11. odnosno izraziti društvena osuda zbog počinjenih kaznenih djela, jačati povjerenje građana u pravni poredak utemeljen na vladavini prava, utjecati na počinitelje i sve druge da ne čine kaznena djela, kroz jačanje svijesti o pogibeljnosti činjenja kaznenih djela i o pravednosti kažnjavanja njihovih počinitelja te omogućiti počiniteljima ponovno uključivanje u društvo.

 

Slijedom svega navedenog, žalbu USKOK-a trebalo je odbiti te, s obzirom na to da ispitivanjem pobijane presude, u skladu s odredbom članka 476. stavka 1. točkama 1. i 2. ZKP/08., nisu utvrđene povrede na čije postojanje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti, na temelju članka 482. ZKP/08. odlučiti kao u izreci ove presude.

 

Zagreb, 30. svibnja 2018.