Broj: Kž 405/2015

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda dr. sc. Zdenka Konjića kao predsjednika vijeća te Miroslava Šovanja i Perice Rosandića kao članova vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice Ivane Dubravke Kovačević kao zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv optuženog D. Š., zbog kaznenih djela iz čl. 154. st. 2. i dr. Kaznenog zakona („Narodne novine“ broj 125/11 i 144/12 – dalje u tekstu: KZ/11) i dr., odlučujući o žalbi optuženog Dragana Škrgića podnesenoj protiv presude Županijskog suda u Karlovcu od 22. travnja 2015. broj K-1/2015-27, u sjednici održanoj 19. lipnja 2018., u prisutnosti u javnom dijelu sjednice optuženog D. Š. i branitelja optuženika, odvjetnika M. K.,

p r e s u d i o   j e

Odbija se žalba optuženog D. Š. kao neosnovana te se potvrđuje prvostupanjska presuda.

Obrazloženje

Pobijanom presudom Županijskog suda u Karlovcu optuženi D. Š. proglašen je krivim i to: pod točkom 1) izreke zbog teškog kaznenog djela protiv spolne slobode iz čl. 154. st. 2. u vezi čl. 153. st. 1. KZ/11 za koje mu je uz primjenu odredaba o ublažavanju iz čl. 49. st. 1. toč. 3. KZ/11 utvrđena kazna zatvora u trajanju od jedne godine, pod točkom 2) izreke zbog kaznenog djela prijetnje iz čl. 139. st. 2. KZ/11 za koje mu je utvrđena kazna zatvora u trajanju od tri mjeseca pa je primjenom odredaba o stjecaju optuženi D. Š. osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od jedne godine i dva mjeseca. Na temelju čl. 54. KZ/11, optuženiku je u izrečenu jedinstvenu kaznu zatvora uračunato vrijeme lišenja slobode od 2. do 4. rujna 2014.

Na temelju čl. 148. st. 1. u vezi čl. 145. st. 2. toč. 1. do 6. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ broj 152/08, 76/09, 80/11, 91/12 – odluka Ustavnog suda, 143/12, 145/13 i 152/14 - dalje u tekstu: ZKP/08) optuženiku je naloženo plaćanje paušalne svote od 1.000,00 kn i troška biološkog vještačenja od 368,00 kn.

Protiv te presude žalbu je podnio optuženik, putem branitelja, M. J., odvjetnika iz K. navodeći da se žali zbog bitnih povreda odredaba kaznenog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, povrede kaznenog zakona te odluke o kaznenoj sankciji i troškovima postupka. Predlaže da se pobijana presuda ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje, a zatražena je i obavijest o sjednici vijeća.

Županijsko državno odvjetništvo u Karlovcu je podnijelo odgovor na žalbu optuženika smatrajući da je treba odbiti kao neosnovanu.

Zamjenik Glavnog državnog odvjetnika Republike Hrvatske, sukladno odredbi čl. 474. st. 1. ZKP/08, nakon dužnog razgledanja vratio je spise sudu na daljnji postupak, podneskom od 27. srpnja 2015. godine broj KŽ-DO-849/2015.

Sjednica vijeća održana je u odsutnosti uredno izviještenog državnog odvjetnika, a u prisutnosti optuženika te branitelja M. K., odvjetnika iz K.

Žalba optuženika nije osnovana.

Prije nego što se ovdje iznesu odgovori na žalbene tvrdnje napominje se da su u žalbi kao razlozi pobijanja presude navedeni, pored ostalih, povreda kaznenog zakona i odluka suda o troškovima postupka, no da nisu obrazložene, osim što je za pogrešnu primjenu kaznenog zakona navedeno da proizlazi iz pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja. Stoga nije moguće odgovoriti na ove naznačene, ali neargumentirane žalbene osnove.

Dakle, žalba tvrdi da je sud donošenjem pobijane odluke počinio apsolutno bitnu povredu odredaba kaznenog postupka iz čl. 468. st. 1. toč. 11. ZKP jer o odlučnim činjenicama postoji znatna proturječnost između onoga što se navodi u razlozima presude o sadržaju isprava i zapisnika o iskazima danih u postupku i samih tih isprava i zapisnika, no iz dijela obrazloženja te bitne povrede (prvi odjeljak druge stranice žalbe) je vidljivo da se zapravo pobijaju činjenični stavovi suda u pogledu ocjene obrane optuženika. Oblik povrede iz čl. 468. st. 1. toč. 11. ZK/08 na koji se smjera ovim žalbenim navodom ostvaren je kada se proturječno reproducira stvarni sadržaj isprava ili iskaza okrivljenika, svjedoka odnosno vještaka, što ovdje prvostupanjski sud čini korektno i bez proturječja, dok je ocjena dokaza i izvođenje zaključka iz dokazne građe činjenično pitanje.

Dalje žalba tvrdi da je sud počinio još jednu apsolutno bitnu povredu odredaba kaznenog postupka iz čl. 468. st. 1. toč. 11. ZKP jer se presuda ne može ispitati budući da nisu navedeni razlozi o odlučnim činjenicama i ti su razlozi potpuno nejasni i u znatnoj mjeri proturječni, a da sud nije na dostatan način obrazložio svoje stavove čime nedostaje obrazloženje u odlučnim činjenicama. Ovaj drugostupanjski sud nije našao istaknutu povredu budući da je prvostupanjski sud uz korektno reproduciranje bitnog sadržaja dokazne građe istu sveobuhvatno ocijenio, dajući argumentaciju za odbijanje dokaznih prijedloga obrane, vrednovanje personalnih i drugih dokaza, potom je na temelju utvrđenog činjeničnog stanja odnosno dinamike događanja iznio razloge za primjenu materijalno pravnih propisa i zaključak o kaznenoj odgovornosti optuženika u odnosu na svako djelo. Stoga pobijana presuda sadrži jasne, određene i dostatne razloge o odlučnim činjenicama, koji nisu u znatnoj mjeri proturječni, a to što žalitelj nije zadovoljan ocjenom dokaza, poglavito ocjenom iskaza oštećenice suštinski predstavlja osporavanje pravilnosti utvrđenja činjeničnog stanja.

Slijedom navedenog nije osnovana žalba optuženika zbog bitnih povreda odredaba kaznenog postupka, a ni ovaj sud pri ispitivanju pobijane presude nije našao da su počinjene povrede procesnog i materijalnog zakona na koje kao sud drugog stupnja pazi po službenoj dužnosti prema čl. 476. st. 1. ZKP/08.

Optuženik u žalbi prigovara da je odbijanjem dokaznih prijedloga obrane činjenično stanje ostalo nepotpuno utvrđeno pa dalje navodi da je sud pogriješio kada je odbio prijedlog obrane da se izvrši uvid u fotografije oštećenice s jednom muškom osobom u situacijama koje upućuju na njihovu bliskost, zatim prijedlog da se izvrši uvid u ispis telefonskih kontakata između oštećenice i treće muške osobe iz kojeg je vidljivo vrijeme i trajanje razgovora, odnosno da su se odvijali u noćno doba i u trajanju, nekad, više od sat vremena, kao i prijedlog da se provede psihologijsko vještačenje oštećenice. Ovim žalbenim navodima nije dovedena u pitanje potpunost činjeničnih utvrđenja i iz toga izvedenih zaključaka prvostupanjskog suda, koji je na raspravi proveo sve potrebne dokaze i njihovom temeljitom i savjesnom ocjenom opravdano zaključio da je optuženik počinio predmetna kaznena djela. Razlozi koje je prvostupanjski sud dao za odbijanje dokaznih prijedloga obrane (četvrti do šesti odjeljak šeste stranice presude) i za ocjenu proturječnih dokaza (zadnji odjeljak šeste stranice i prva tri odjeljka sedme stranice presude) logični su, razumni i uvjerljivi, zbog čega ih u cijelosti prihvaća i ovaj drugostupanjski sud. Vezano za žalbene navode i dokazne prijedloge usmjerene na utvrđivanje činjenice da je oštećenica u inkriminirano vrijeme imala izvanbračnu vezu, žalitelju se još napominje da je prema čl. 45. st. 1. toč. 4. tada važećeg ZKP/08, pored ostalog, propisano da žrtva kaznenog djela protiv spolne slobode ima pravo uskratiti odgovor na nepotrebna pitanja koja se odnose na strogo osobni život žrtve, a ovdje se radi o upravo takvim okolnostima koje nisu u neposrednoj vezi s odlučnim činjenicama kaznenog djela iz čl. 154. st. 2. u vezi čl. 153. st. 1. KZ/11 pa ih nije bilo potrebno utvrđivati. Pored toga, tvrdnja žalbe da bi navodna izvanbračna veza oštećenice bila motiv za podnošenje lažne kaznene prijave ničim nije uvjerljivo argumentirana, niti su razmatranjem spisa uočene logične naznake koje bi upućivale na takvo zlonamjerno postupanje oštećenice o kojem se govori u žalbi.

U odnosu na pogrešno utvrđeno činjenično stanje žalba smatra da treba prihvatiti obranu optuženika koja je potvrđena biološkim vještačenjem koje je pokazalo „uredan nalaz kao kod svakog normalnog spolnog odnosa“ i okolnostima da oštećenica nije zadobila nikakve ozljede i da joj optuženik nije prijetio prije odnosa. Činjenica da biološkim vještačenjem i provođenjem drugih dokaza nisu pronađeni trgovi nasilja na oštećenici sama po sebi ne isključuje uvjerljivost njenog iskaza u pogledu primijenjene sile, niti potvrđuje obranu optuženika koji tu silu osporava, a prvostupanjski sud je dao razloge prihvaćanja iskaze oštećenice i otklanjanja dijela obrane optuženika koji se odnosi na tu okolnost, koje razloga prihvaća i ovaj sud. Uostalom, oštećenica je u svom iskazu izričito rekla da nije zadobila ozljede, već da se otimala i nastojala gurnuti optuženika zbog čega su je boljeli kukovi i ruke pa se više nije mogla odupirati. Kao daljnji argument u prilog teze obrane da oštećenica nije pretrpjela nasilan spolni odnos žalba ističe da oštećenica nije imala nikakvih zdravstvenih problema i da živi normalno bez ikakvih posljedica. Niti ovi žalbeni navodi s uspjehom ne osporavaju zaključak prvostupanjskog suda o dokazanosti djela iz čl. 154. st. 2. u vezi čl. 153. st. 1. KZ/11 budući da odsutnost u spisu podataka o posljedicama na zdravlje oštećenice ne dovodi u pitanje postojanje sile koju je oštećenica opisala, dok tvrdnje da oštećenica živi normalno bez ikakvih posljedica nisu točne s obzirom da podaci u spisu (dopis Centra za socijalnu skrb na listu 74 i dopis Policijske postaje V. na listu 104 spisa) ukazuju da je oštećenica mjesecima nakon kaznenog djela iz točke 1) izreke bila smještena u Sklonište ... K.

Vezano za kazneno djelo prijetnje žalba smatra da je sud pogrešno prihvatio opis događaja kojeg je dala oštećenica budući da je obrana optuženika potkrijepljena činjenicom da je oštećenica došla kući optuženiku bez straha (očito misleći na činjenicu da se oštećenica nakon prijetnji upućenih u srpnju i kolovozu 2014. i opisanih u točki 2) izreke vratila u zajedničko kućanstvo krajem kolovoza iste godine). Niti ovaj žalbeni navod ne dovodi u pitanje uvjerljivost i prihvatljivost iskaza oštećenice koja je opisala da je tijekom ljeta bila s djecom u Srbiji kod svojih roditelja, a da se krajem kolovoza 2014. vratila u V. budući da je kćer trebala krenuti u školu pa ta činjenica objašnjava njezin razlog povratka u zajedničko kućanstvo s optuženikom što ne isključuje dokazanost prijetnji koje su, osim iskazom oštećenice, potkrijepljene i prikazom mobitela oštećenice na listu 9-13 spisa.

Stoga je žalba optuženika zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i u svezi s tim zbog povrede kaznenog zakona neosnovana.

U odnosu na odluku o kazni žalba smatra da je sud „mogao donijeti blažu kaznu, djelomičnu uvjetnu osudu“.

Pri odmjeravanju kazne, prvostupanjski sud je ocijenio težine pojedinačnih kaznenih djela i stupanj kaznene odgovornosti optuženika, kao i sve ostale okolnosti, pobliže navedene u razlozima pobijane prvostupanjske presude, što utječu da kazna bude teža ili lakša. Nije osnovana žalba optuženika zbog odluke o kazni, a uzimajući u obzir težinu kaznenih djela te da je izostala žalba državnog odvjetnika, u konkretnoj situaciji bi se jedinstvenom kaznom zatvora u trajanju od jedne godine i dva mjeseca trebala postići svrha kažnjavanja iz čl. 41. KZ/11 time da navedena kazna nipošto nije prestroga, niti bi se djelomičnom uvjetnom osudom, koju predlaže optuženik, mogla ostvariti ista svrha.

Slijedom navedenog, na temelju čl. 482. Zakona o kaznenom postupku ("Narodne novine" broj 152/08, 76/09, 80/11, 91/12-odluka Ustavnog suda, 143/12, 56/13, 145/13, 152/14 i 70/17) odlučeno je kao u izreci ove presude.

Zagreb, 19. lipnja 2018.