Broj: Kžm 18/2018

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

R J E Š E N J E

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Ranka Marijana, kao predsjednika vijeća, te Melite Božičević-Grbić i Ileane Vinja, kao članova vijeća uz sudjelovanje sudske savjetnice Davorke Simunić kao zapisničara, u kaznenom predmetu protiv okr. M. B., zbog kaznenog djela iz čl. 230. st. 2. i dr. Kaznenog zakona ("Narodne novine" broj 125/11, 144/12, 56/15, 61/15, 101/17; dalje u tekstu: KZ/11), odlučujući o žalbi okr. M. B., podnijetoj protiv rješenja Županijskog suda u Rijeci od 11. svibnja 2018. broj Kovm-3/18, u sjednici održanoj 28. lipnja 2018.,

 

r i j e š i o   j e

 

Odbija se žalba okr. M. B. kao neosnovana.

 

Obrazloženje

 

Prvostupanjskim rješenjem optužnog vijeća Županijskog suda u Rijeci odbijen je  prijedlog za izdvajanje iz spisa kao nezakonitih dokaza zapisnik o prepoznavanju od 1. ožujka 2018. (list 46 do 47 spisa) i zapisnik o pretrazi stana i drugih prostorija od 28. veljače 2018. (list 29. do 31 spisa) kao neosnovan.

 

Protiv tog rješenja žalbu je podnio okrivljenik po braniteljima Odvjetničkog društva V., B. i D. iz R., te po branitelju M. G., odvjetniku iz K., bez naznake žalbenih osnova. U žalbama se predlaže „…ukinuti pobijano rješenje i izdvojiti kao nezakoniti dokaz pretragu stana…“ (žalba Odvjetničkog društva V., B. i D.) odnosno donijeti (preinačiti) „ rješenje da se iz spisa kao nezakoniti dokaz izdvoji…“ zapisnik o prepoznavanju i zapisnik o pretrazi stana i drugih prostorija. Obje žalbe biti će razmotrene kao  jedinstvena okrivljenikova žalba.

 

Na temelju čl. 495. u vezi s čl. 474. st. 1. Zakona o kaznenom postupku ("Narodne novine" broj 152/08, 76/09, 80/11, 91/12-odluka Ustavnog suda, 143/12, 56/13, 145/13, 152/14, 70/17; dalje u tekstu: ZKP/08) spis je bio dostavljen Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske.

 

Žalba  nije osnovana.

 

Okrivljenik prigovara zaključku prvostupanjskog suda da je radnja prepoznavanja zakonito provedena kao dokazna radnja protiv nepoznatog počinitelja u sklopu izvida kaznenih djela. Po mišljenju žalitelja ovu je dokaznu radnju „…moguće provesti isključivo u okviru istrage obzirom da dokazna radnja prepoznavanja više nije predviđena kao hitna dokazna radnja.“ Što se tiče  zapisnika o pretrazi stana tvrdi da „Sama naredba …prekršajnog suca nije zakonita…“ jer pretragu nije mogla zahtijevati Služba kriminaliteta droga Sektora kriminalističke policije već tijelo državne uprave samo u okviru upravnog postupka uz zamjerke o nedostatku obrazloženja naredbe glede opravdanosti njenog izdavanja.

 

Nasuprot žalbenim prigovorima, ovaj sud nalazi da je pobijano rješenje pravilno i zakonito, dakle da nema osnova za izdvajanje zapisnika o pretrazi stana i zapisnika o prepoznavanju kao nezakonitih dokazi.

 

Prema stanju spisa razvidno je da je 27. veljače 2018. policija zatražila od suca za prekršaje izdavanje naredbe za pretragu stana jer je raspolagala operativnim informacijama da M. B. u stanu posjeduje drogu te vjerojatno predmete drugih prekršajnih djela, dok je iz informacijskog sustava bilo vidljivo da je već činio prekršaje protiv javnog reda i mira i iz oblasti prometa. Prekršajni sud je istoga dana  izdao naredbu za pretragu stana, a iz konciznog obrazloženja naredbe proizlazi da je udovoljio prijedlogu i prihvatio argumente policije kako „…postoji osnovana sumnja…“ na učin prekršaja iz čl. 3. st. 1. Zakona o suzbijanju zlouporabe droga te je pozivom na čl. 159. Prekršajnog zakona („Narodne novine“ broj: 107/07, 39/13, 157/13, 110/15: dalje u tekstu: PZ) „…riješeno…kao u dispozitivu.“ Ovakvo je postupanje policije i izdana naredba prekršajnog suda zakonita je jer  je utemeljena na odredbama čl. 158. i čl. 159. Prekršajnog zakona. Sukladno spomenutim odredbama, kada postoje osnove sumnje da je počinjen prekršaj (dakle manji stupanj vjerojatnosti o učinu prekršaja u odnosu na  postojanje osnovane sumnje) upravo je policija ovlaštena poduzimati potrebne mjere i radnje da se utvrdi je li počinjen prekršaj i tko je počinitelj (čl. 158. st. 1., 2. i 3. PZ) te od suda zatražiti da i prije pokretanja prekršajnog postupka prema odredbama PZ naredi, među ostalim, pretragu stana i drugih prostora (čl. 159. st. 1. toč. 1. PZ).

 

Prema tome, protivno žalbenim prigovorima te neutemeljenom polemiziranju kako prikupljeni podaci nisu dostatni za zaključak o postojanju osnova sumnje na učin prekršaja iz oblasti zlouporabe droga, time i opravdanosti izdavanja naredbe, policija je bila ovlaštena zatražiti od prekršajnog suda naredbu za pretragu stana, koja naredba je izdana u zakonom propisanoj formi i uz dostatno, odgovarajuće obrazloženje konkretnih okolnosti  koje ovu radnju opravdavaju.

 

Nadalje, prije početka pretrage stana M. B. je u 13,40 sati poučen o pravima okrivljenika (list 28 spisa), o pretrazi je obaviješten branitelj koji je izjavio da neće prisustvovati pretrazi, nakon čega su provedenom pretragom stana (od 13,40 do 15,20 sati) u prisutnosti dva svjedoka pretrage pronađeni predmeti i oduzeti potvrdama o privremenom oduzimanju predmeta, a M. B. je potom i uhićen, 28. veljače 2018. u 15,20 sati uz uručenu pouku o pravima uhićenika, sada zbog osnova sumnje da je počinio kazneno djelo iz čl. 190. st. 2. KZ/11 jer se tek nakon izvršene zakonite pretrage došlo do saznanja o postojanju osnova sumnje na kažnjivo ponašanje koje prelazi okvir prekršaja te predstavlja kazneno djelo, također usko povezano sa zlouporabom droge.

 

Kako odredbe Prekršajnog zakona kojima se reguliraju tijek i uvjeti za zakonitu pretragu (čl. 174. PZ) u potpunosti odgovaraju onima iz ZKP/08, a iz zapisnika o pretrazi vidljivo je da je sama pretraga provedena potpuno u skladu s tim propisima i nema govora o povedi prava zajamčenog u čl. 8. Konvencije o zaštiti ljudskih prava i temeljnih sloboda („Narodne novine – Međunarodni ugovori“ broj 18/97; dalje u tekstu: Konvencija) na što se smjera žalbom,  osnovano je sud prvog stupnja zaključio da se ne radi o nezakonitom dokazu.

 

Nadalje, zbog postojanja osnova sumnje da je još 29. studenog 2016. počinjeno kazneno djelo razbojništva iz čl. 218. st. 2. KZ/11 policija je u okviru izvida (kriminalističkog istraživanja - čl. 2., čl. 11. Zakona o policijskim poslovima i ovlastima,„Narodne novine“ broj 76/09, 92/14; dalje u tekstu: ZoPPO) poduzimala potrebne mjere da se pronađe počinitelj tog kaznenog djela, o čemu je izviješten državni odvjetnik (primjerice posebnim izviješćem od 27. studenog 2017.). Međutim, identitet počinitelja nije utvrđen sve do provođenja radnje prepoznavanja 1. ožujka 2018. Upravo u cilju utvrđivanja identiteta počinitelja djela policija je 1. ožujka 2018. zatražila od državnog odvjetnika nalog za provođenje dokazne radnje „…prepoznavanja osumnjičenog M. B. od strane …žrtve“. Državni odvjetnik je  izdanim nalogom povjerio provođenje ove radnje istražitelju, nakon čega je policija dostavila državnom odvjetniku posebno izviješće da je okrivljenik osnovano sumnjiv za počinjenje kaznenog djela iz čl. 230. st. 2. KZ/11, kao i kaznenog djela iz čl. 190. st. 2. KZ/11.

 

Prema tome, u pravu je prvostupanjski sud da je dokazna radnja prepoznavanja obavljena kao dokazna radnja kada je počinitelj kaznenog djela još uvijek bio nepoznat, dakle sukladno čl. 214. ZKP/08, a tek se provođenjem ove radnje došlo do spoznaje o postojanju osnovane sumnje da je M. B. počinio kazneno djelo razbojništva što je bilo osnovom za donošenje rješenja o provođenju istrage protiv okrivljenika 2. ožujka 2018. Pored toga za ocjenu zakonitosti ove radnje ključno je istaknuti da je radnja prepoznavanja provedena nakon što je okrivljeniku uručena pouka o pravima, a radnji je prisustvovao branitelj okrivljenika.

 

Konačno, pravilan je i zaključak prvostupanjskog suda da na zakonitost same radnje prepoznavanja ne utječe prigovor obrane o razlici u izgledu ozlijeđenog okrivljenika i ostalih markiranata jer je „…to pitanje vjerodostojnosti dokaza…“, dakle (pod uvjetom da optužnica bude potvrđena) ocjene raspravnog suda  o kvaliteti i značaju ovog dokaza za ishod postupka.

 

Slijedom navedenog, kako žalbeni navodi ne dovode u pitanje pravilnost i zakonitost pobijanog rješenja, te nakon što je pobijano rješenje ispitano i prema odredbi iz čl. 494. st. 4. ZKP/08, trebalo je žalbu okrivljenika odbiti i odlučiti kao u izreci ovog rješenja (čl. 494. st. 3. toč. 2. ZKP/08).

 

Zagreb, 28. lipnja 2018.