Broj: Kž 136/2016

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Ranka Marijana, kao predsjednika vijeća, te Ileane Vinja i Melite Božićević-Grbić, kao članica vijeća, uz sudjelovanje sudske savjetnice Davorke Simunić, kao zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv optuženog A. S., zbog kaznenog djela iz čl. 246. st. 2. u vezi st. 1. Kaznenog zakona ("Narodne novine" broj 125/11., 144/12., 56/15., 61/15. i 101/17. - dalje u tekstu: KZ/11), odlučujući o žalbi optuženika podnesenoj protiv presude Županijskog suda u Šibeniku od 2. prosinca 2015. br. K-4/15, u sjednici održanoj 28. lipnja 2018., u prisutnosti optuženog A. S. i njegovog branitelja, odvjetnika B. B. iz Š.,

 

p r e s u d i o   j e

 

I.              U povodu žalbe optuženog A. S., a po službenoj dužnosti, preinačuje se pobijana presuda u odluci o oduzimanju imovinske koristi na način da se, temeljem čl. 560. st. 1. i 2. Zakona o kaznenom postupku ("Narodne novine" broj 152/08., 76/09., 80/11., 91/12. – odluka Ustavnog suda, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14. i 70/17. – dalje u tekstu: ZKP/08-II), utvrđuje da je optuženi A. S. kaznenim djelom iz čl. 246. st. 2. u vezi st. 1. KZ/11 opisanim u izreci pobijane presude ostvario imovinsku korist u iznosu od 3,071.676,42 kn pa navedeni iznos postaje imovina Republike Hrvatske te se nalaže optuženiku da Republici Hrvatskoj isplati taj iznos u roku od 15 dana po pravomoćnosti presude pod prijetnjom ovrhe.

 

II.              Žalba optuženika odbija se kao neosnovana i, u nepreinačenom dijelu, potvrđuje presuda suda prvog stupnja.

 

Obrazloženje

 

Pobijanom presudom oglašen je krivim opt. A. S. zbog kaznenog djela zlouporabe povjerenja u gospodarskom poslovanju iz čl. 246. st. 2. u vezi st. 1. KZ/11 za koje je osuđen na kaznu zatvora u trajanju od jedne (1) godine i četiri (4) mjeseca.

 

Od optuženika je, temeljem čl. 77. st. 1. KZ/11 u vezi čl. 4. st. 1. Zakona o postupku oduzimanja imovinske koristi ostvarene kaznenim djelom i prekršajem ("Narodne novine" broj 145/10. – dalje u tekstu: ZOPOIK) oduzeta imovinska korist ostvarena kaznenim djelom u iznosu od 3,071.676,42 kn koju je dužan uplatiti u korist državnog proračuna Republike Hrvatske u roku od 15 dana po pravomoćnosti presude.

 

Temeljem čl. 148. st. 1. u vezi čl. 145. st. 1. i 2. toč. 1. i 6. Zakona o kaznenom postupku ("Narodne novine" broj 152/08., 76/09., 80/11., 91/12. – odluka Ustavnog suda, 143/12., 56/13., 145/13. i 152/14. – dalje u tekstu: ZKP/08-I) optuženik je obavezan na snašanje troškova kaznenog postupka u ukupnom iznosu od 20.464,00 kn.

 

Protiv te presude žali se optuženik po svom branitelju B. B., odvjetniku iz Š., zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, povrede kaznenog zakona te odluke o kazni i oduzimanju imovinske koristi, s prijedlogom da se pobijana presuda preinači i optuženik oslobodi od optužbe, odnosno da se ta presuda ukine i vrati sudu prvog stupnja na ponovno odlučivanje.

 

Prije održavanja sjednice vijeća spis je, sukladno čl. 474. st. 1. ZKP/08-II, dostavljen Glavnom državnom odvjetniku Republike Hrvatske.

 

Sjednici ovog drugostupanjskog vijeća nazočili su optuženik osobno uz branitelja B. B., koji je izložio navode optuženikove žalbe te ostao kod žalbenog prijedloga. Uredno obaviješteni zamjenik Glavnog državnog odvjetnika Republike Hrvatske nije pristupio pa je sjednica održana u njegovoj nenazočnosti, sukladno čl. 475. st. 4. ZKP/08-II.

 

Žalba optuženika nije osnovana.

 

Iako optuženik uvodno ističe žalbeni osnov bitne povrede odredaba kaznenog postupka, u obrazloženju žalbe za to ne navodi konkretne razloge, osim uopćene tvrdnje da je "optužnica sastavljena paušalno i neprecizno", što bi ukazivalo i da izreka osuđujuće presude trpi iste prigovore. Međutim, izreka pobijane presude jasna je i razumljiva, a činjenični opis sadrži sva bitna obilježja terećenog kaznenog djela pa kako niti ispitivanjem pobijane presude po službenoj dužnosti druge bitne povrede odredaba kaznenog postupka nisu nađene, to istaknuti žalbeni osnov očito nije ostvaren.

 

Žalbom se, u stvari, ukazuje da je činjenično stanje ostalo pogrešno i nepotpuno utvrđeno u pitanju visine štete koja bi nastupila uslijed kriminalnog djelovanja optuženika. Tvrdi se da iznos pozajmica koje je optuženik podigao ne odgovara visini štete, jer, osim utvrđenja poreznog duga u iznosu od 1,302.881,46 kn, u postupku nije dokazano da bi trgovačka društva oštetila dobavljače, na koju okolnost je trebalo ispitati stečajnog upravitelja, svjedoka I. R. Kako visina pribavljene imovinske koristi i prouzročena šteta predstavljaju obilježja kaznenog djela iz čl. 246. KZ/11 koja moraju biti kumulativno ostvarena, to se ovdje ne radi o predmetnom kaznenom djelu, već, eventualno, o financijskom prekršaju.

 

Nasuprot takvim navodima žalbe, Vrhovni sud Republike Hrvatske, kao sud drugog stupnja, nalazi da je prvostupanjski sud, u zakonito provedenom dokaznom postupku, sve činjenice potpuno i pravilno utvrdio te je osnovano našao dokazanim da je optuženik počinio predmetno kazneno djelo na način kako ga tereti optužba.

 

Prije svega, nije u pravu žalitelj kada tvrdi da je za postojanje kaznenog djela zlouporabe povjerenja u gospodarskom poslovanju iz čl. 246. KZ/11 nužno kumulativno ispunjenje zakonskih obilježja u vidu pribavljanja protupravne imovinske koristi te istovremenog prouzročenja štete onome o čijim se interesima počinitelj dužan brinuti. Nasuprot tome, pravilno je stajalište prvostupanjskog suda izraženo u pobijanoj presudi da su ove sastavnice bića kaznenog djela propisane alternativno, a što je u skladu i s ustaljenom praksom te pravnim shvaćanjima izraženim u brojnim odlukama Vrhovnog suda Republike Hrvatske (broj III Kr-38/2014, I Kž-240/2015, I Kž-498/2015 i III Kr-14/2018).

 

Međutim, u konkretnom slučaju ostvarena su oba ova zakonska obilježja, kako je jasno naznačeno u činjeničnom opisu kaznenog djela iz izreke pobijane presude te sa sigurnošću utvrđeno provedenim dokazima izvedenim pred prvostupanjskim sudom.

 

Naime, žalitelj ne osporava da se on, kao osnivač i direktor odnosno odgovorna osoba u gospodarskom poslovanju, bio dužan brinuti o imovinskim interesima trgovačkih društava A. d.o.o., A. n. d.o.o., D. c. d.o.o. te B. d.o.o. iz Š. te da ostvareni utržak od poslovanja poslovnih jedinica koje su djelovale u sastavu pojedinih trgovačkih društava (caffe barovi M. C. P. i F. nije u cijelosti polagao na žiro-račun tih društava već je dio tih sredstava zadržavao u vidu pozajmica. Također, ne osporava rezultate provedenog financijsko-knjigovodstvenog vještačenja prema kojem je on na teret sva četiri trgovačka društva podigao pozajmice u ukupnom iznosu od 3.071.676,42 kn.

 

Međutim, žalitelj ukazuje na dio nalaza i mišljenja financijskog vještaka prema kojem uzimanje pozajmica na teret društava nije zakonski zabranjeno pa zaključuje da činjenica što je on tek djelomično uplaćivao prihode na žiro-račun društava, doduše, predstavlja financijski prekršaj, ali ne i predmetno kazneno djelo. Pri tome, međutim, žalitelj potpuno ignorira mišljenje financijskog vještaka da su pozajmice trebale biti vršene transparentno temeljem sklopljenih ugovora o zajmu s rokom povrata i ugovorenim kamatama, te da je optuženik te pozajmice trebao vratiti, što prema postojećim dokazima nije učinio. Naime, prema rezultatima provedenog vještačenja optuženik je na teret TD A. d.o.o. tijekom 2007. i početkom 2008. uzeo pozajmice u visini od 381.638,91 kn, na teret TD A. n. d.o.o. tijekom 2009. iznos od 876.014,88 kn, na teret TD D. c. d.o.o. na dan 31. prosinca 2009. iznos kratkoročnog zajma od 1.299.533,23 kn te na teret TD B. d.o.o. tijekom 2010. iznos od 869.846,32 kn, a sve navedene pozajmice su na dan 31. prosinca 2011. i dalje knjigovodstveno vođene kao potraživanje, tj. nisu bile vraćene.

 

Budući da optuženik tijekom postupka nije ponudio vjerodostojne dokaze koji bi ukazivali da su pozajmljena sredstva bila uložena za poslovanje navedenih trgovačkih društava, pravilan je zaključak prvostupanjskog suda da je optuženik ukupno pozajmljena sredstva zadržao za sebe i time istovremeno prouzročio štetu trgovačkim društvima o čijim se interesima bio dužan brinuti. Naime, logično je da kada optuženik ne polaže gotov novac ostvaren prometom poslovnih jedinica na žiro-račun tvrtke, već ga zadržava za sebe, istovremeno prouzrokuje štetu za te tvrtke u istom iznosu, jer kako pravilno obrazlaže prvostupanjski sud, taj novac predstavlja sredstva trgovačkih društava, a ne osobna sredstva optuženika, kao odgovorne osobe i faktičnog vlasnika tih tvrtki. Pri tome, tko je posljedično bio oštećen takvim protupravnim radnjama tj. da li je i koliko oštećen državni proračun, dobavljači, najmodavci ili netko treći, nije odlučna činjenica koju je sud bio dužan utvrđivati jer to nije predmetom postupka niti proizlazi iz navoda činjeničnog opisa kaznenog djela.

 

Naime, prvostupanjski sud je te činjenice utvrđivao samo s ciljem da pokaže dalekosežnost i štetnost posljedica optuženikovog kriminalnog postupanja za druge pravne subjekte, akceptirajući pri tome rezultate provedenog financijskog vještačenja prema kojem su na dan 31. siječnja 2011. sva četiri trgovačka društva dugovala porezne obveze u visini od 1.087.446,02 kn, dok je stanje obveza prema dobavljačima iznosilo 1.049.811,00 kn. Također, iz iskaza svjedoka V. G. P. proizlazi i da je ostao i dug s osnova najamnine poslovnog prostora u iznosu od oko 200.000,00 kn.

 

Pri navedenom, promašena je tvrdnja žalbe da bi dugovanje trgovačkih društava trebalo utvrđivati s danom njihovog brisanja iz sudskog registra, jer bi to, prema stajalištu žalitelja, bilo vrijeme dovršetka kaznenog djela. Naime, TD A. i TD A. n. brisana su iz sudskog registra u svibnju 2012., TD D. c. u travnju 2012., a TD B. u listopadu 2014. Nasuprot tome, brisanje trgovačkih društava uslijedilo je naknadno tj. nakon provedenog stečajnog postupka tijekom kojeg je dio dugovanja namiren iz imovine društva, dok je visinu nevraćenih pozajmica koje je optuženik zadržao za sebe i time prouzročio štetu trgovačkim društvima valjalo utvrđivati s danom 31. prosinca 2011., kako je i naznačeno u činjeničnom opisu kaznenog djela iz optužnice te potvrđeno rezultatima provedenog financijskog vještačenja.

 

U tom kontekstu, pravilno je odbijen prijedlog obrane za ispitivanje stečajnog upravitelja, svjedoka I. R., kao nevažan, jer okolnosti na koje je svjedok predložen (izostanak duga trgovačkih društava prema dobavljačima) nisu odlučne za utvrđenje relevantnih činjenica. Osim toga, prvostupanjski sud pravilno uočava da je taj svjedok predložen tek na posljednjoj raspravi od 2. prosinca 2015., iako je prethodno održano više raspravnih ročišta na kojima obrana nije imala dokaznih prijedloga, što ukazuje na odugovlačenje postupka.

 

O tome da se optuženik nije skrbio o interesima trgovačkih društava pažnjom urednog i savjesnog gospodarstvenika, jasno proizlazi iz njegovih postupaka kada on sukcesivno, praktički početkom svake godine, osniva trgovačka društva prebacujući ugostiteljske objekte koji ostvaruju prihode (caffe barovi M. C. P. i F. na nova trgovačka društva, dok prethodnom društvu ostaju dugovanja i nenamirena potraživanja s osnova njegovih pozajmica, što neminovno dovodi do blokade njihovih računa i stečaja. Takvo zlonamjerno postupanje optuženika, u stvari, predstavlja "isisavanje" sredstava za osobnu korist, kako pravilno uočava i prvostupanjski sud.

 

Stoga je, dakle, činjenično stanje potpuno i pravilno utvrđeno, te je primijenjena i odgovarajuća odredba materijalnog prava jer ranije kazneno djelo zlouporabe položaja i ovlasti iz čl. 337. st. 1., 3. i 4. Kaznenog zakona ("Narodne novine" broj 110/97, 27/98, 50/00, 129/00, 51/01, 111/03, 190/03 – odluka Ustavnog suda, 105/04, 84/05, 71/06, 110/07, 152/08 i 57/11 – dalje u tekstu: KZ/97) ima svoj pravni kontinuitet u kaznenom djelu zlouporabe povjerenja u gospodarskom poslovanju iz čl. 246. st. 2. u vezi st. 1. KZ/11, a to je kazneno djelo, prema pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 25. prosinca 2012.g. broj Su-IV-K-4/12, za optuženika blaže.

 

Također, nije osnovana žalba optuženika zbog odluke o kazni i oduzimanju imovinske koristi.

 

Nije u pravu optuženik kada žalbom tvrdi da je prestrogo kažnjen ukazujući na svoju dosadašnju neosuđivanost i obiteljsko stanje.

 

Nasuprot tome, optuženik je već osuđivan zbog prometnog delikta, a budući se radi o različitom kaznenom djelu, prvostupanjski mu sud tu činjenicu opravdano nije cijenio otegotnom. Činjenica da je optuženik otac troje djece već mu je u dostatnoj mjeri cijenjena kao olakotna okolnost od strane prvostupanjskog suda.

 

Budući da se navodima žalbe ne navode druge, nove olakotne okolnosti, a postojeće su pravilno i dostatno cijenjene, to je izrečena kazna zatvora u trajanju od jedne godine i četiri mjeseca u svemu primjerena i pravedna jer odgovara težini počinjenog kaznenog djela, pogibeljnosti takvih kriminalnih ponašanja za gospodarstvo uopće, kao i ličnosti samog optuženika.

 

Ovako odmjerenom kaznom, i po uvjerenju ovog žalbenog suda, ostvariti će se ciljevi kako specijalne, tako naročito i generalne prevencije jer će se drugi građani upozoriti na krajnju neprihvatljivost sličnih ponašanja.

 

Budući da nitko ne može zadržati imovinsku korist ostvarenu kaznenim djelom, to je prvostupanjski sud osnovano naložio optuženiku da prisvojeni iznos od 3.071.676,42 kn uplati u državni proračun. Međutim, prvostupanjska je presuda u tom dijelu preinačena po službenoj dužnosti tako što je korist od optuženika oduzeta temeljem čl. 560. ZKP/08-II. Naime, Zakon o postupku oduzimanja imovinske koristi ostvarene kaznenim djelom i prekršajem ("Narodne novine", broj 145/10. – u daljnjem tekstu ZOPOIK), na temelju kojeg je pobijanom presudom oduzeta imovinska korist, prestao je važiti temeljem čl. 1. st. 1. Zakona o prestanku važenja Zakona o postupku oduzimanja imovinske koristi ostvarene kaznenim djelom i prekršajem ("Narodne novine", broj 70/17.), pa kako je u čl. 2. istog Zakona propisano da će se postupci započeti po ZOPOIK-u završiti po odredbama kojima se uređuje kazneni postupak, to je pravilnom primjenom zakona, imovinsku korist trebalo oduzeti na temelju sada važećeg postupovnog propisa, tj. odgovarajućih odredbi ZKP/08-II, na način učinjen ad I. izreke ove presude.

 

Kako navodi žalbe optuženika nisu osnovani, a ispitivanjem pobijane presude nisu nađene povrede na koje ovaj žalbeni sud, u smislu čl. 476. st. 1. ZKP/08-II, pazi po službenoj dužnosti, trebalo je, na temelju čl. 482. i čl. 486. ZKP/08-II, odlučiti kao u izreci ove drugostupanjske presude.

 

Zagreb, 28. lipnja 2018.