1

Poslovni broj: 4 Kž-195/2021-4

Poslovni broj: 4 Kž-195/2021-4

R E P U B L I K A   H R V A T S K A

R J E Š E N J E

Županijski sud u Varaždinu, u vijeću sastavljenom od sudaca Igora Pavlica, predsjednika vijeća, te Tomislava Brđanovića i Rajka Kipkea, članova vijeća, uz sudjelovanje zapisničarke Ana-Marije Runjić, u kaznenom predmetu protiv optuženika Ž. P. zbog kaznenog djela iz čl. 227. st. 6. u vezi st. 1. i 2. Kaznenog zakona („Narodne novine“ broj: 125/11., 144/12., 56/15., 61/15. i 101/17., dalje: KZ/11), odlučujući o žalbi optuženika protiv presude Općinskog suda u Novom Zagrebu, poslovni broj K-48/2020-5 od 28. siječnja 2021., u sjednici vijeća održanoj 29. lipnja i 17. kolovoza 2021.

r i j e š i o   j e

Prihvaća se žalba optuženika Ž. P., ukida se pobijana presuda i predmet upućuje sudu prvog stupnja na ponovno suđenje i odluku.

Obrazloženje

1.              Pobijanom presudom suda prvoga stupnja opt. Ž. P. proglašen je krivim za kazneno djelo protiv sigurnosti prometa – izazivanjem prometne nesreće u cestovnom prometu iz čl. 227. st. 6. u vezi st. 1. i 2. KZ/11, kažnjivo po čl. 227. st. 6. KZ/11, te je optuženik na temelju te odredbe osuđen na kaznu zatvora u trajanju od 1 (jedne) godine.

2.              Na temelju čl. 72. KZ/11 optuženiku je izrečena sigurnosna mjera zabrane upravljanja motornim vozilima svih kategorija u trajanju od 3 (tri) godine.

3.              Na temelju čl. 148. st. 6. Zakona o kaznenom postupku ("Narodne novine" broj 152/08, 76/09, 80/11, 91/12 – Odluka USRH, 143/12, 56/13, 145/13, 152/14, 70/17 i 126/19 – dalje: ZKP/08), optuženik je u cijelosti oslobođen plaćanja troškova kaznenog postupka.

4.              Protiv te presude žalbu je podnio opt. Ž. P. po braniteljici B. M., odvjetnici iz Z. zbog odluke o kazni i sigurnosnoj mjeri, s prijedlogom da drugostupanjski sud pobijanu presudu preinači i optuženiku "umanji kaznu i istu zamijeni uvjetnom osudom ili radom za opće dobro, te ukine ili podredno smanji određenu sigurnosnu mjeru zabrane upravljanja motornim vozilom".

5.              Na žalbu optuženika državni odvjetnik nije odgovorio.

6.              U smislu čl. 474. st. 1. ZKP/08 spis je dostavljen Županijskom državnom odvjetništvu u Varaždinu na obvezno razgledavanje.

7.              Žalba optuženika je osnovana.

8.              Podnijetom žalbom, iako se izrijekom žali zbog odluke o kazni i sigurnosnoj mjeri, žalitelj stvarno isprepliće i žalbenu osnovu pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja – žalbenim prigovorima u pogledu većeg stupnja doprinosa žrtva, isticanjem podataka o konfiguraciji prometnice, da se ne radi o obijesnoj vožnji, da je sud pogrešno utvrdio podatke o naknadnoj prekršajnoj osuđivanosti optuženika i da je nastupila rehabilitacija optuženika za određene prekršaje. U žalbi se iznose činjenične tvrdnje da se radi o prometnici po kojoj nema pješačkih prijelaza, već postoji pothodnik za pješake, a uz prometnicu nema niti uređenih nogostupa, pa je pojavljivanje pješaka na takvoj prometnici iznenađenje za svakog vozača. Stoga, po žalitelju, postoji veći stupanj doprinosa nastanka prometnoj nesreći žrtve nego to cijeni sud prvog stupnja. Osim toga, brzina kojom se po takvoj prometnici kretao optuženik ne daje njegovoj vožnji karakter obijesne vožnje, već se radi o brzini kretanja koja je primjerena stanju prometnice, a navedenu okolnost nije cijenio sud prvog stupnja kod izbora vrste i mjere kazne. Žalitelj, nadalje, drži da je sud prvog stupnja pogrešno uzeo da je optuženik nakon počinjenja kaznenog djela počinio prometni prekršaj. Ovo iz razloga jer je obvezni prekršajni nalog policija izdala 9. veljače 2016., pa je stoga prekršaj nužno morao biti počinjen prije tog datuma i prije počinjenja kaznenog djela 20. lipnja 2018., dok je ta odluka postala pravomoćna 27. studenoga 2018. Žalitelj ovome dodaje kako je za određene prekršaje, koje sud prvog stupnja cijeni kao otegotne okolnosti, nastupila rehabilitacija protekom roka od 3 godine od počinjenja prekršaja.

8.1.              Suprotno od navoda žalbe, sud prvog stupnja je cijenio doprinos žrtve nastanku prometne nesreće, uzimajući u obzir činjenicu da je žrtva prelazila sjeverni kolnik A. D. na mjestu gdje ne postoji pješački prijelaz, kao olakotnu okolnost. Ovdje se dakle ne radi o tome da bi ovu činjenicu sud prvog stupnja pogrešno utvrdio, dok je pitanje vrednovanja te okolnosti pitanje odluke o izboru vrste i mjere kazne. Pitanje obijesne vožnje nije aktualno u ovom kaznenom postupku jer se optuženiku niti ne stavlja na teret počinjenje namjernog kaznenog djela iz čl. 227. KZ/11, o čemu bi se radilo kada bi se optuženika teretilo za eksces brzine koji bi imao karakter obijesne vožnje. Naprotiv, optuženika se tereti zbog počinjenja nehajnog oblika kaznenog djela iz čl. 227. st. 6. KZ/11, zbog prekoračenja dopuštene brzine prometnim znakom, pa niti nema govora o obijesnoj vožnji, niti se ova činjenica utvrđuje u pobijanoj presudi ili cijeni optuženiku kao odlučna kod izbora vrste i mjere kazne, a niti se može utvrđivati ili cijeniti.

8.2.              Daljnji je prigovor žalitelja da mu je sud pogrešno cijenio kao ponašanje nakon počinjenog kaznenog djela, naknadnu osuđivanost za prometni prekršaj iz čl. 57. st. 7. u vezi st. 4. Zakona o sigurnosti prometa na cestama, iako se radilo o prekršaju koji je počinjen prije počinjenje kaznenog djela, samo je odluka o istome postala pravomoćna naknadno. U tom pogledu žalitelj nije u pravu, jer je tek od pravomoćnosti odluke, sukladno Ustavnoj i konvencijskoj presumpciji nedužnosti, moguće baratati s podatkom o nečijoj osuđivanosti za određeno kažnjivo ponašanje u smislu utvrđivanja okolnosti odlučnih za izbor vrste i mjere kazne.

8.3.              No, u pravu je žalitelj kada naznačuje da je sud prvog stupnja pogrešno utvrdio okolnosti odlučne za izbor vrste i mjere kazne, cijeneći optuženiku otegotnim raniju i naknadnu osuđivanost za prometne prekršaje, ispuštajući kod toga iz vida pitanje nastupa rehabilitacije za počinjene prekršaje iz čl. 77. st. 2. Prekršajnog zakona (Narodne novine broj 107/07, 39/13, 157/13, 110/15, 70/17, 118/18). Kod toga žalitelj donekle netočno citira navedenu odredbu tvrdeći da rehabilitacija nastupa protekom 3 godine od počinjenje prekršaja, jer ista nastupa protekom tog roka koji počinje teći od pravomoćnosti svake od osuda za prekršaj. Prema izvodu iz prekršajne evidencije od 26. lipnja 2019. (listovi 119-120 spisa) do trenutka zaključenja rasprave u konkretnom postupku, primjenom čl. 77. st. 2. Prekršajnog zakona, nastupila bi rehabilitacija za prekršaje po odlukama I Postaje prometne policije Zagreb 511-19-44/5-OP-10512/2017, pravomoćna 27. listopada 2017., Postaje prometne policije Šibenik 511-13-11-128-JK-1417/2016, pravomoćna 26. kolovoza 2016. i Policijske postaje Vojnić, 511-05-12-32-11-104/2016, pravomoćna 7. travnja 2017. Navedene činjenice sud prvog stupnja nije ispravno utvrdio, na što opravdano ukazuje žalba optuženika, tvrdnjom da je za određene prekršaje nastupila rehabilitacija po zakonu, pribavljanjem izvoda iz prekršajne evidencije u vrijeme donošenja pobijane odluke. S obzirom na to da se radi o činjenicama odlučnim za izbor vrste i mjere kazne i drugih sankcija, za koje se u žalbi opravdano ukazuje da nisu pravilno utvrđene, valjalo je ukinuti pobijanu presudu primjenom čl. 483. st. 1. ZKP/08 i predmet uputiti sudu prvog stupnja na ponovno suđenje i odluku.

9.              Primjenom odredbe čl. 487. st. 3. ZKP/08 u ponovljenom će suđenju sud prvog stupnja pribavljanjem aktualnog izvoda iz prekršajne evidencije utvrditi za koje je prekršaje nastupila rehabilitacija optuženika, nakon čega će donijeti novu odluku.

U Varaždinu 17. kolovoza 2021.