1              Poslovni broj: 22 Gž R-453/2021-2

 

 

 

 

 

 

Poslovni broj: 22 Gž R-453/2021-2

 

 

R E P U B L I K A   H R V A T S K A

 

R J E Š E NJ E

 

Županijski sud u Splitu, po sutkinji ovog suda Svjetlani Vidović, u pravnoj stvari tužitelja Z. V., iz B., OIB: ..., zastupanog po punomoćniku M. G., odvjetniku u Z., protiv tuženice Škole B., B., OIB: ..., zastupane po punomoćniku R. H., odvjetniku u Z., radi isplate, odlučujući o žalbi tužitelja protiv odluke o parničnom trošku sadržane u presudi Općinskog suda u Zlataru, Stalna služba u Zaboku broj 17 Pr-343/2020-8 od 29. ožujka 2021., dana 16. kolovoza 2021.,

 

 

r i j e š i o   j e

 

I. Odbija se kao neosnovana žalba tužitelja i potvrđuje odluka o parničnom trošku sadržana u točki V. izreke presude Općinskog suda u Zlataru, Stalna služba u Zaboku broj 17 Pr-343/2020-8 od 29. ožujka 2021.

 

II. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troškova žalbenog postupka.

 

Obrazloženje

 

1. Prvostupanjskom presudom obvezana je tuženica isplatiti tužitelju iznos od 5.474,23 kn bruto, s pripadajućom zateznom kamatom izuzev zatezne kamate na iznos poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak kako je to specificirano u točki I. izreke. Ujedno je tuženica obvezana naknaditi tužitelju na ime troškova parničnog postupka iznos od 1.875,00 kn (točka II. izreke); dok je odbijen tužbeni zahtjev s naslova zatezne kamate na iznos poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak (točka III. izreke), zahtjev tuženice za naknadu troškova postupka (točka IV. izreke); kao i daljnji zahtjev tužitelja za naknadu troškova parničnog postupka u iznosu od 937,50 kn (točka V. izreke).

 

2. Protiv odluke o parničnom trošku u odbijajućem dijelu žalbu podnosi tužitelj zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i zbog pogrešne primjene materijalnog prava; dakle, žalbenih razloga predviđenih odredbom članka 353. stavak 1. točka 1. i 3. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14 i 70/19; dalje: ZPP), s prijedlogom da se odluka u pobijanom dijelu preinači.

 

2.1. Na žalbu nije odgovoreno.

 

2.2. Žalba je neosnovana.

 

3. Predmet spora je zahtjev tužitelja za isplatu razlike plaće za razdoblje od 1. prosinca 2015. do 31. siječnja 2017.

 

3.1. Prvostupanjski je sud prihvatio tužbeni zahtjev pozivom na odredbe članka 2. Zakona o plaćama u javnim službama („Narodne novine“, broj 27/01 i 39/09; dalje: ZPJS) te članka 2. i 3. Zakona o osnovici plaće u javnim službama („Narodne novine“, broj 39/09 i 124/09; dalje: ZOPJS).

 

3.2. Imajući na umu da vrijednost predmeta spora, to se u ovom postupku radi o sporu male vrijednosti u smislu odredbe članka 458. stavak 1. ZPP, radi čega se pobijana odluka može pobijati samo zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz odredbe članka 354. stavak 2. osim točke 3. ZPP, te zbog pogrešne primjene materijalnog prava, a sve u skladu s odredbom članka 467. stavak. 1. ZPP.

 

4. Pobijanu odluku o parničnom trošku sud je utemeljio na odredbama članka 154. stavak 5. i članka 155. ZPP, te je trošak pravilno obračunat.

 

4.1. Ovo stoga jer je pravilno prvostupanjski sud tužitelju dosudio naknadu parničnog troška u iznosu od 1.875,00 kn a koja se sastoji od nagrade odvjetniku za sastav tužbe i pristup na jedno ročište uvećano za PDV, sve po 937,50 kn.

 

5. Nadalje, pravilno je prvostupanjski sud smatrao da tužitelju primjenom odredbe članka 155. ZPP ne pripada nagrada za sastav podneska od 9. veljače 2021. kojim je tužitelj odgovorio na navode odgovora na tužbu a koje navode je već iznio u samoj tužbi.

 

5.1. Prema Tbr. 8. točka 1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“, broj 142/12, 103/14, 118/14 i 107/15; dalje: OT), za sastav obrazloženih podnesaka u kojima se odgovara na navode odgovora na tužbu, odvjetniku pripada nagrada kao za tužbu.

 

5.2. Međutim, prema odredbi članka 461.a stavak 2. ZPP, u postupku u sporovima male vrijednosti stranke su dužne najkasnije u tužbi, odnosno odgovoru na tužbu iznijeti sve činjenice na kojima temelje svoje zahtjeve i predložiti dokaze potrebne za utvrđivanje iznesenih činjenica, a stavak 5. stranke mogu na pripremnom ročištu iznositi nove činjenice i predlagati nove dokaze samo ako ih bez svoje krivnje nisu mogle iznijeti odnosno predložiti u tužbi odnosno odgovoru na tužbu.

 

5.3. Prvostupanjski je sud pravilno imao u vidu citiranu zakonsku odredbu iako se nije izričito pozvao na istu. Naime, pored okolnosti da se ovdje radi sporu male vrijednosti, i time okolnosti da je tužitelj svoje pravno stajalište trebao a i iznio u tužbi, za istaći je da izneseno stajalište predstavlja općeprihvaćeni stav sudske prakse, pa nema nikakvih dvojbi oko primjene materijalnog prava u predmetnom i mnogobrojnim inim postupcima koji se vode pred hrvatskim sudovima. Stoga nije bilo nikakve stvarne potrebe ni opravdanja za sastav obrazloženog podneska o navodima odgovora na tužbu a posebice, jer se sadržaj velikog broja takovih tužbi i podnesaka razlikuje u neznatnom dijelu. Takvi sudski sporovi opterećuju rad sudova i to ne samo prvostupanjskih već i drugostupanjskih, iako je jasan i objavljen pravni stav Vrhovnog suda Republike Hrvatske i svih sudova u zemlji, sporovi se završavaju na jednom ročištu te često uopće nema žalbi glede merituma stvari slijedom čega se i od stranaka mora zahtijevati da ulože dodatni napor u poštivanju načela ekonomičnosti postupanja što u konkretnom slučaju, nedvojbeno nije na uštrb povrede prava na pristup sudu niti načela kontradiktornosti.

 

5.4. Naime, obzirom na napore zakonodavca u donošenju pravnog okvira usmjerenog na ubrzanje parničnih postupaka, obzirom na ograničenu mogućnost iznošenja činjenica, predlaganja dokaza i isticanja prigovora u sporovima male vrijednosti, a imajući u vidu pravo stranke na pristup sudu, načelo kontradiktornosti ali i načelo zabrane zlouporabe prava u postupku; po mnijenju ovog suda a primjenom testa razmjernosti, nedosuđenjem naknade za sastav predmetnog podneska tužitelju nije došlo do narušavanja njegovih prava. Ovo stoga jer, kako je to već iznijeto, kraj jasnog stava sudske prakse, kraj obveze tužitelja da sve svoje navode istakne u tužbi, kraj okolnosti da je tužitelj bio zastupan po stručnoj osobi - odvjetniku, kraj okolnosti da je isti u cijelosti uspio glede merituma stvari, to nema povrede prava na pristup sudu u okolnostima konkretnog slučaja.

 

5.5. Osim toga, načelo ekonomičnosti podrazumijeva u osnovi postupanje na način da se uz što manje utrošenog vremena, rada i sredstava postigne što povoljniji rezultat pri čemu treba paziti da ne dođe do povrede zakonskih prava stranke. S druge strane, načelo zabrane zlouporabe prava u postupku podrazumijeva da sud vodi računa o tome da se stranke savjesno koriste pravima koja im pripadaju u postupku, kako eventualnim zlouporabama ne bi bilo dovedeno u pitanje ostvarenje cilja konkretnog parničnog postupka, a podnošenjem predmetnog podneska nije se postigla nikakva dodatna zaštita subjektivnog prava stranke.

 

6. Stoga je pravno utemeljeno sud prvog stupnja odlučio o parničnom trošku pa je žalbu tužitelja trebalo odbiti, te potvrditi prvostupanjsku odluku temeljem odredbe članka 380. točka 2. ZPP.

 

7. Kako tužitelj nije uspio u žalbi, to mu nije dosuđen trošak sastava žalbe, temeljem odredbe članka 154. stavak 1. ZPP.

 

Split, 16. kolovoza 2021.