Broj: Kr 2/2018

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Ranka Marijana kao predsjednika vijeća, te Melite Božičević-Grbić i Ratka Šćekića, kao članova vijeća uz sudjelovanje sudske savjetnice Davorke Simunić, kao zapisničara, u kaznenom predmetu protiv os. D. K., zbog kaznenog djela iz čl. 119. st. 1. u vezi s čl. 118. st. 1. Kaznenog zakona ("Narodne novine" broj 125/11, 144/12, 56/15 i 61/15; dalje u tekstu: KZ/11), odlučujući o zahtjevu osuđenika za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude što je čine presuda Općinskog suda u Virovitici od 28. ožujka 2017. broj Kmp-20/2016 i presuda Županijskog suda u Dubrovniku od 4. listopada 2017. broj Kžmp-5/17, u sjednici održanoj 19. srpnja 2018.,

p r e s u d i o   j e

Odbija se zahtjev os. D. K. za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude kao neosnovan.

Obrazloženje

Pravomoćnom presudom, koju čine presuda Općinskog suda u Virovitici od 28. ožujka 2017. broj Kmp-20/2016 i presuda Županijskog suda u Dubrovniku od 4. listopada 2017. broj Kžmp-5/17, D. K. je osuđena na kaznu zatvora u trajanju jedne godine, zbog kaznenog djela iz čl.119. st. 1. u vezi s čl. 118. st. 1. KZ/11.

Osuđenik je putem branitelja Ž. P., odvjetnika iz V., pravodobno podnio zahtjev za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude (dalje u tekstu: zahtjev) iz razloga označenih u čl. 517. st. 1. toč. 1. i 3. Zakona o kaznenom postupku ("Narodne novine" broj 152/08, 76/09, 80/11, 91/12-odluka Ustavnog suda, 143/12, 56/13, 145/13, 152/14 i 70/17; dalje u tekstu: ZKP/08) uz prijedlog da se prvostupanjska i drugostupanjska presuda preinače izricanjem oslobađajuće presude, podredno da se drugostupanjska presuda „…a po potrebi…“ i prvostupanjska presuda ukine te predmet vrati drugostupanjskom odnosno prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

Prije dostavljanja spisa Vrhovnom sudu Republike Hrvatske prvostupanjski sud je postupio sukladno čl. 518. st. 4. ZKP/08.

Zahtjev nije osnovan.

Osuđenik u zahtjevu, uz reprodukciju dijelova presude suda drugog stupnja, zamjera da „…drugostupanjski sud uopće nije razmatrao žalbene razloge…“ odnosno da se „…uopće nije upustio u kritičku analizu navedenih žalbenih razloga…“ te da „…nije točno da se okrivljenik žalio isključivo zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.“ pa da je time „…obrazloženje žalbenih razloga … arbitrarno i zapravo protivno čl. 29. st. 1. Ustava Republike Hrvatske koji jamči građanima pravo na pravično suđenje.“ čime da je drugostupanjski sud ostvario i bitnu povredu odredaba kaznenog postupka iz čl. 468. st. 1. toč. 11. ZKP/08. Pojašnjava da je ostalo nejasno kojim se okolnostima rukovodio sud pri ocjeni o dokazanosti subjektivnog elementa kaznenog djela, upiranjem na žalbene navode kako „…u pogledu teže posljedice kaznenog djela …ne postoji niti nehaj …“, odnosno da se u odnosu na žalbene razloge koji su osporavali namjeru upiranjem na zabludu o biću djela drugostupanjski sud „…konkretno morao očitovati na svaki taj žalbeni razlog…“ Nadalje, smatra da u dijelu drugostupanjske presude kojom je prihvaćena žalba državnog odvjetnika sud drugog stupnja nije mogao „…kao otegotnu okolnost utvrđivati kaznenopravnu tretiranost…i osuđivanost koja u vrijeme ovog događaja nije postojala…“ pa kako sud drugog stupnja „…kao otegotne okolnosti utvrđuje činjenice koje nisu postojale u vrijeme predmetnog događaja…postoji razlog iz čl. 517. st. 1. toč. 3. Zakona o kaznenom postupku za podnošenje ovog zahtjeva.“ Zaključno navodi da je zbog propusta sudova da primijene  odredbu čl. 30. KZ/11 ili da iznesu razloge za otklon primjene ove norme, ostvarena povreda kaznenog zakona iz čl. 469. toč. 2. ZKP/08.

Nije u pravu osuđenik da je ostvarena povreda odredaba kaznenog postupka u žalbenom postupku iz čl. 517. st. 1. toč. 3. ZKP/08.

Prema čl. 487. st. 1. ZKP/08, drugostupanjski sud treba ocijeniti žalbene razloge i iznijeti povrede zakona koje je uzeo u obzir po službenoj dužnosti što ne znači da je dužan obuhvatiti svaki pojedini navod žalitelja, već one bitne  i važne za odluku.

Osuđenik je u žalbi naznačio da pobija prvostupanjsku presudu zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, povrede kaznenog zakona („pogrešne primjene Kaznenog zakona“) i odluke o kazni. Suština osuđenikove žalbe (glede žalbene osnove pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja) bilo je osporavanje zaključka prvostupanjskog suda da je „…s namjerom nanio tešku tjelesnu ozljedu oštećeniku, odnosno da je u pogledu teže posljedice postupao s nehajem jer za takav zaključak ne postoji uporište u provedenim dokazima…“ što da je rezultiralo i pogrešnom primjenom kaznenog zakona „…u pogledu krivnje , odnosno nehaja.“ Po mišljenju osuđenika izraženom u žalbi, upirući na nalaz i mišljenje sudskomedicinskog vještaka glede mehanizma nastanka ozljede, njegova fizička nadmoć nije bila od utjecaja za nastanak predmetne po život opasne ozljede kod oštećenika, a kao mlada osoba (mlađi punoljetnik) iskustveno nije mogao predvidjeti posljedice svoje radnje što je sud zanemario.

Drugostupanjski sud je presudu koncipirao na način da je najprije razmotrio te nije našao postojanje povreda zakona na koje pazi po službenoj dužnosti uz konstataciju da osuđenik „…u svojoj žalbi ne konkretizira u čemu bi se sastojala povreda odredaba zakona na njegovu štetu…“. Potom nastavlja: „U stvari optuženik presudu…pobija isključivo zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja…“ pri čemu je korektno prenesena suština žalbenih zamjerki kojima se osporava zaključak o dokazanosti subjektivnog elementa djela, a slijedi i sukus žalbenih navoda državnog odvjetnika (zbog odluke o kaznenoj sankciji).  Prema tome, drugostupanjski sud nije zanemario razmotriti u žalbi istaknuti žalbeni razlog povrede kaznenog zakona, kako se sugerira u zahtjevu, već je s pravom ocijenio da je sadržaj žalbe koncentriran na osporavanje utvrđenog činjeničnog stanja jer se postojanje povreda kaznenog zakona ocjenjuje u okvirima onog činjeničnog stanja koje je utvrđeno i kao takvo opisano u izreci pobijane presude, što vrijedi i kod razmatranja postoji li povreda kaznenog zakona na štetu osuđenika u okviru ovog izvanrednog pravnog lijeka.

Nadalje, odgovarajući na žalbene navode osuđenika sud drugog stupnja je ocijenio da je prvostupanjski sud pravilnom analizom iskaza svjedoka te nalaza i mišljenja sudskomedicinskog vještaka („medicinskog vještva“)  ispravno utvrdio i zaključio kako je osuđenik ostvario objektivna i subjektivna obilježja predmetnog kaznenog djela o čemu su u prvostupanjskoj presudi izneseni „potpuni“ i „određeni“ razlozi koje je „kao valjane i uvjerljive“ prihvatio sud drugog stupnja i na njih uputio osuđenika „radi izbjegavanja nepotrebnog ponavljanja.“ Prvostupanjski sud je po reprodukciji dokaza izvedenih na raspravi iste ocijenio te na str. 5 svoje presude jasno, potpuno i razumno obrazložio kojim se dokazima rukovodio pri utvrđenju objektivnog i subjektivnog elementa djela. Prema sadržaju obrazloženja na koje je žalitelja uputio sud drugog stupnja proizlazi utvrđenje suda da je iz osuđenikove obrane kao i drugih dokaza (iskaza svjedoka, snimke nadzorne kamere, sudskomedicinskog vještačenja) osuđenik bio svjestan vidne alkoholiziranosti time i „destabiliziranosti“ oštećenika, svoje fizičke snage i nadmoći, svjestan i da se događaj zbiva na  asfaltiranom prostoru, dakle tvrdoj podlozi, pa je „akceptirajući neizvjesnost i opasnost situacije“ udario  šakom u glavu („najosjetljiviji dio oštećenikova tijela“) tako destabiliziranog oštećenika, dakle „… svjestan cjelokupne situacije…da ga može teško tjelesno ozlijediti i dovesti u opasnost njegov život, što nije htio, ali je pristao, prepustio slučaju.“, zbog čega je prvostupanjski sud izrijekom otklonio tezu obrane „…da nije bio svjestan mogućnosti nastanka zabranjene posljedice …“.

Isto vrijedi i za dio drugostupanjske presude u kojem se iznose razlozi o prihvaćanju žalbe državnog odvjetnika i preinačenju prvostupanjske presude u odluci o kazni na način da je umjesto izrečene uvjetne osude D. K. osuđen na kaznu zatvora u trajanju jedne godine.

Naime, prema ocjeni suda drugog stupnja „…pogrešno (je) primijenjena uvjetna osuda…“ zbog nepravilnog vrednovanja značaja utvrđenih otegotnih okolnosti, „…posebno kada se ima u vidu da je optuženik kazneno pravno tretiran i osuđivan…“, a ove su okolnosti utvrđene u prvostupanjskoj presudi iz dokaza provedenih na raspravi (izvod iz KE, socijalna anamneza Centra za socijalnu skrb V.). Prema tome, drugostupanjski sud je razmatrao žalbene navode državnog odvjetnika i s tim u vezi značaj već utvrđenih okolnosti važnih za pravilan izbor sankcije. Kako kod odmjeravanja vrste i mjere kazne sud treba cijeniti, među ostalim prijašnji počiniteljev život, izričaj suda „kaznenopravno tretiran“ odražava činjenicu da je (prema izviješću centra za socijalnu skrb) osuđeniku  2014. bila izrečena odgojna mjera zbog istovrsnog kaznenog djela, dok pravomoćna osuda za drugo djelo nakon počinjenja predmetnog kaznenog djela nesumnjivo  govori o osuđenikovom ponašanju nakon počinjenja djela, što sve ulazi u okvir zakonom predviđenih okolnosti iz čl. 47. KZ/11 važnih za izbor mjere i vrste kazne.

Ovako izneseni argumenti suda drugog stupnja, premda izuzetno koncizni, ali razmatrani povezano sa obrazloženjem prvostupanjske presude predstavljaju dostatne, uvjerljive i razumne razloge za osudu odnosno ocjenu o neosnovanosti žalbe osuđenika i prihvaćanju žalbe državnog odvjetnika, pa tako nije osnovan prigovor osuđenika da je odluka arbitrarna (čime neutemeljeno smjera na tešku povredu prva na pravično suđenje), odnosno da je ostvarena povreda odredaba kaznenog postupka u žalbenom postupku od utjecaja na presudu.

Konačno, obrazloženje istaknutih povreda izražava i nezadovoljstvo osuđenika sa utvrđenjem odlučnih činjenica u prvostupanjskoj presudi te ocjenom suda drugog stupnja da su te činjenice pravilno utvrđene, pa se dijelom radi o prigovorima činjenične naravi (što nije predmet ispitivanja ovog izvanrednog pravnog lijeka) koji su formalno podvedeni pod povredu kaznenog zakona. Međutim, budući da je prvostupanjski sud utvrdio činjenično stanje kako je i opisano u izreci presude te ga  pravno podveo pod kazneno djelo iz čl. 119. st. 1. u vezi s čl. 118. KZ/11, što je pravilnim ocijenio i sud drugog stupnja, dakle nisu utvrđene okolnosti koje isključuju krivnju, nije u pravu osuđenik da je ostvarena povreda kaznenog zakona iz čl. 469. toč. 2. ZKP/08.

Slijedom navedenog, na temelju čl. 519. u vezi s čl. 512. ZKP/08, trebalo je zahtjev odbiti kao neosnovan.

Zagreb, 19. srpnja 2018.