1

Poslovni broj: Gž-836/2021-3

Poslovni broj: Gž-836/2021-3

 

 

U    I M E    R E P U B L I K E    H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

 

Županijski sud u Rijeci, u vijeću sastavljenom od sutkinja Filke Pejković  predsjednice vijeća, Dubravke Srečec Fletko članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Svjetlane Pražić članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja S K, OIB: …. iz Z., , kojeg zastupa punomoćnica S, Č,, odvjetnica u Z,, protiv tuženika Republike Hrvatske, OIB: ,,,,, kojeg zastupa Općinsko državno odvjetništvo u Zagrebu, uz sudjelovanje umješača na strani tuženika S. K., OIB:….iz I, R,, kojeg zastupa punomoćnik B. H., odvjetnik u Z. i umješača G.Š., OIB: …, iz Z.kojeg zastupa punomoćnica D. B.G., odvjetnica u Z., radi naknade štete, odlučujući o žalbi tuženika i umješača protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu posl. br. Pn-1491/20-50 od 28. prosinca 2020., u sjednici vijeća održanoj 11. kolovoza 2021.

p r e s u d i o    j e

 

1. Odbija se kao neosnovana žalbe tužene Republike Hrvatske i umješača Stjepana Klarića i Gordana Štrukelja i potvrđuje se presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu posl. br. Pn-1491/20-50 od 28. prosinca 2020. u točki I izreke.

 

2. Odbija se zahtjev tužene Republike Hrvatske, te umješača S. K. i G. Š. za naknadom troškova žalbenog postupka.

 

Obrazloženje

 

 

1. Sud prvog stupnja donio je presudu i rješenje slijedećeg sadržaja:

 

„I Nalaže se tuženiku Republici Hrvatskoj isplatiti tužitelju S. K. iznos 280.000,00 kn sa zateznim kamatama tekućim od 28. prosinca 2020. do isplate, po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, kao i naknaditi mu parnični trošak u iznosu od 58.801,26 kn sa zateznim kamatama tekućim od 28. prosinca 2020. pa do isplate, po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, sve u roku od 15 dana.

 

II Odbija se dio tužbenog zahtjeva u iznosu od 92.500,00 kn , kao i zahtjev za isplatu zateznih kamata na dosuđeni iznos glavnice tekućih od 17. siječnja 1992. do 27.prosinca 2020.“

 

2. Protiv navedene presude pravovremenu i dopuštenu žalbu podnosi tužena Republika Hrvatska (dalje: tužena) te umješači S. K. i G. Š. pobijajući ju u dosuđujućem dijelu (toč. I izreke) iz žalbenih razloga propisanih čl. 353. st. 1. toč. 1., 2. i 3. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 123/08., 57/11., 148/11., 25/13., 28/13.,  89/14. i 70/19. – dalje: ZPP)

 

3. Predmet spora je zahtjev tužitelja Slobodana Kukića (dalje: tužitelj) za naknadom nematerijalne štete koju je pretrpio uslijed mučenja i zlostavljanja u Konačištu ratnih zarobljenika u logoru Kerestinec u razdoblju od 17. siječnja 1992. do 25. svibnja 1992. i to po osnovi pretrpljenih fizičkih bolova, straha i duševnih bolova zbog smanjenja životne aktivnosti, a postavljenim tužbenim zahtjevom u odnosu na sve istaknute osnove potražuje ukupan iznos naknade nematerijalne štete od 372.500,00 kn sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 17. siječnja 1992. pa do isplate.

 

4. Utvrđujući da je presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske br. Kž-411/16 od 15. veljače 2017. a kojom je preinačena prvostupanjska presuda Županijskog suda u Zagrebu u oznaci pravnog djela te je izrečeno da su optuženi S.K., D. P. i V. I. djelima opisanima u prvostupanjskoj presudi počinili kazneno djelo protiv čovječnosti i međunarodnog prava, kao i da iz obrazloženja navedene presude proizlazi i da je naprijed opisano kazneno djelo počinjeno na štetu tužitelja koji je između ostalih bio jedna od osoba koje su kao civili bile lišene slobode, te da se radilo o osobama na koje se primijenjuju odredbe IV Ženevske konvencije o zaštiti građanskih osoba u vrijeme rata od 12. kolovoza 1949., a prihvaćajući navode iz iskaza tužitelja kojima opisuje da je tijekom lišenja slobode u naprijed navedenom razdoblju (toč. 3. ove odluke) bio premlaćivan, podvrgnut mučenju strujom, kao i psihički zlostavljan i omalovažavan, sud prvog stupnja a, imajući u vidu da su pravomoćnom odlukom kaznenog suda pripadnici oružanih snaga Republike Hrvatske proglašeni krivim za naprijed navedeno kazneno djelo, kojom odlukom kaznenog suda je parnični sud vezan temeljem čl. 12. st. 3. ZPP, temeljem čl. 48. Zakona o službi u oružanim dnagama ( Narodne novine br, 23/95, 33/95, 105/95 i 128/95) utvrđuje da je tužena odgovorna za nastalu štetu, te tužitelju primjenom čl. 200. Zakona o obveznim odnosima ("Službeni list SFRJ" br. 29/78., 39/85., 46/85., 57/89., "Narodne novine" br. 53/91., 73/91., 3/94., 111/93., 107/95., 7/96., 91/96., 112/99., 88/01., 35/05.) uz primjenu čl. 223. ZPP dosuđuje pravičnu novčanu naknadu za pretprljenu nematerijalnu štetu po osnovi pretrpljenog straha od 50.000,00 kn, po osnovi pretrpljenih fizičkih bolova 30.000,00 kn, po osnovi duševnih bolova zbog daljnjeg smanjenja životne aktivnosti u vidu pogoršanja psihičkog stanja od 50.000,00 kn, te po osnovi duševnih bolova zbog povrede prava na slobodu od 150.000,00 kn, odnosno ukupno 280.000,00 kn, dok je u preostalom dijelu za daljnjih 92.500,00 kn tužbeni zahtjev odbijen.

 

5. Pobijana presuda ispitana je u skladu sa čl. 365. st. 2. ZPP te je utvrđeno da prilikom donošenja iste nisu počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti.

 

6. Suprotno žalbenim navodima tuženika i umješača S. K. i G.Š. (dalje: umješači) sud prvog sutpnja je pravilnom ocjenom svih provedenih dokaza zasebno kao i u njihovoj međusobnoj povezanosti (čl. 8. ZPP) ocijenio provedene dokaze te pravilno utvrdio činjenično stanje na koje je pravilno primijenio materijalno pravo.

 

7. Naime, iako su medicinski vještaci u svojim nalazima naveli da je kod tužitelja tijekom vještačenja u upravnom postupku provedenim pred HZMO 1985. i 1986. već utvrđeno smanjenje životne aktivnosti u omjeru od 65%, kao i ozljede koje i nadalje egzistiraju, dok za nove ozljede koje bi eventualno nastale uslijed nečovječnog postupanja prema tužitelju i njegovog ozljeđivanja za vrijeme boravka u Konačištu ratnih zarobljenika u logoru K. (dalje: zatvor) ne postoji liječnička dokumentacija, sud prvog stupnja je pravilnom primjenom čl. 223. ZPP ocijenio pravno relevatne činjenice.

 

8. Naime, čl. 223. ZPP je propisano:

 

Ako se utvrdi da stranci pripada pravo na naknadu štete, na novčanu svotu ili na zamjenjive stvari, ali se visina svote odnosno količina stvari ne može utvrditi ili bi se mogla utvrditi samo s nerazmjernim teškoćama, sud će o tome odlučiti prema slobodnoj ocjeni.

 

Ako je potpuno razjašnjenje okolnosti o kojima ovisi odluka o nekim od više u istoj tužbi istaknutih zahtjeva koji su beznačajni u odnosu prema ukupnom iznosu svih istaknutih zahtjeva povezano s teškoćama koje su nerazmjerne s važnošću tih zahtjeva, sud može o njima odlučiti po slobodnoj ocjeni uzimajući u obzir već razjašnjene okolnosti slučaja i prikupljene dokaze, a osobito isprave koje su stranke priložile te njihove iskaze ako ih je sud saslušao (članak 264.).

9. Imajući u vidu naprijed citirani čl. 223. ZPP sud prvog stupnja je pravilnom primjenom čl. 8. ZPP ocijenio sve provedene dokaze i imajući u vidu sadržaj naprijed citirane presude kaznenog suda (vidi toč. 4. obrazloženja) zaključio da je tužitelj bio lišen slobode i da je tijekom boravka u zatvoru bio izložen nečovječnom postupanju od strane zatvorskih čuvara, mučen te fiziči i psihički teško zlostavljan na naročito okrutan i ponižavajući način, te je cijeneći navode iz iskaza tužitelja koje je pravilno ocijenio uvjerljivima, a tijekom postupka ih nitko nije niti doveo u pitanje, sud prvog stupnja je pravilnom primjenom čl. 223. ZPP utvrdio da je kod tužitelja došlo do daljnjeg narušenja njegovog zdravlja prihvaćajući između ostalog i navode iz usmenog očitovanja medicinskog vještaka Gordana Makarića prema kojima je kod tužitelja uslijed naprijed opisanog postupanja tijekom boravka u zatvoru došlo do određenog daljnjeg smanjenja njegove životne aktivnosti, te iako se vještak nije izjasnio u kojem obimu je to dodatno narušenje prouzročeno, a imajući u vidu navode tužene iz podneska od 19. studenog 2013. u kojem se iznosi da je eventualno uslijed boravka tužitelja u zatvoru moglo doći do daljnjeg narušenja njegovog zdravlja u omjeru od 20%, to je sud prvog stupnja pravilno uzimajući u obzir sve okolnosti slučaja, naročito okrutno i ponižavajuće postupanje kojem je tužitelj bio izložen, duljinu trajanja takvog postupanja, nepružanje liječničke pomoći, utvrdio i dosudio tužitelju pravičnu novčanu naknadu nematerijalne štete po osnovi pretrpljenih bolova od 30.000,00 kn, straha od 50.000,00 kn te daljnjeg pogoršanja psihičkog stanja u vidu smanjenja životne aktivnosti od 50.000,00 kn.

 

10. Također je sud prvog stupnja pravilnom primjenom čl. 12. st. 3. ZPP uzimajući u obzir pravomoćnu presudu kaznenog suda utvrdio da je tužena temeljem čl. 1. Zakona o odgovornosti Republike Hrvatske za štetu uzrokovanu od pripadnika hrvatskih oružanih i redarstvenih snaga tijekom Domovinskog rata ("Narodne novine" br. 117/03.) koji se primjenjuje s obzirom na vrijeme štetnog događaja (17. siječanj do 25. svibnja 1995.) odgovorna tužitelju naknaditi nastalu štetu.

 

11. Pravno je neutemeljeno pozivanje umješača na učinak kaznene presude i isticanje činjenica koje se odnose na eventualno regresno potraživanje tužene u odnosu na njih jer ove okolnosti nisu pravno relevantne u ovom postupku prilikom odlučivanja o tužbenom zahtjevu tužitelja.

 

12. Pretpostavke odgovornosti za šteteu tužene su tijekom postupka utvrđene budući da je utvrđeno:

 

-          da je pravomoćnom presudom kaznenog suda utvrđeno da je tužitelj tijekom boravka u zatvoru bio izložen nečovječnom postupanju, mučenju i psihičkom zlostavljanju i drugim oblicima ponižavajućeg postupanja, a koje postupke su počinili pripadnici oružanih snaga Republike Hrvatske

-          da štetne radnje koje su izvršene ne predstavljaju radnje koje bi u skladu sa čl. 3. Zakona o odgovornosti Republike Hrvatske za štetu uzrokovanu od pripadnika hrvatskih oružanih i redarstvenih snaga tijekom Domovinskog rata predstavljale ratnu štetu, pa stoga ne postoje pretpostavke za oslobođenje tužene od odgovornosti propisane čl. 2. istog Zakona

 

13. Umješači neosnovano žalbenim navodima tumače sadržaj osuđujuće presude kaznenog suda željeći prikazati da se ista ne bi odnosila na tužitelja kao oštećenog pa da bi time nastupila zastara u odnosu na potraživanje tužitelja.

 

14. Naime, čak i da su točni navodi umješača da su osuđenici proglašeni krivima samo u odnosu na kazneno djelo ratnog zločina protiv ratnih zarobljenika, a ne civilnih zarobljenika (što iz priloženih isprava u spisu ne proizlazi), iz sadržaja naprijed citirane presude kaznenog suda proizlazi da je tužitelj kao civilni zarobljenik bio izložen istovrsnom postupanju koje je od strane zatvorskih stražara – za koje je utvrđeno da su bili pripadnici oružanih snaga RH bilo primjenjeno prema ratnim vojnim zarobljenicima, te stoga neovisno o tome je li takvo postupanje u odnosu na tužitelja izvršeno samo od strane osuđenika ili i od strane ostalih zatvorskih stražara, nije osnovan prigovor zastare istaknut od strane umješača jer temeljem čl. 377. st. 1. ZOO (kojom je propisano da kad je šteta uzrokovana krivičnim djelom, a za krivično gonjenje je predviđen dulji rok zastare, zahtjev za naknadu štete prema odgovornoj osobi zastarijeva kad istekne vrijeme određeno za zastaru krivičnog gonjenja), kao i odredbe čl. 95. Osnovnog krivičnog zakona Republike Hrvatske ("Narodne novine" broj 53/91), kojom je propisano da krivično gonjenje i izvršenje kazne ne zastarijeva za krivična djela predviđena u čl. 141. do 145. tog zakona, a ni za krivična djela za koja prema međunarodnim ugovorima ta zastara ne može nastupiti. Stoga je pravilan zaključak da kazneno djelo počinjenja ratnog zločina protiv civilnog stanovništva na zastarijeva, pa da nije nastupila niti zastara ovdje predmetne tražbine naknade štete uzrokovane kaznenim djelom takvog zločina (na isti način recentna sudska praksa Vrhovnog suda Republike Hrvatske Rev-2726/2016 od 27. ožujka 2019., Rev-175/2015 od 13. studenog 2018. i dr.).

 

15. Sud prvog stupnja je pravilnom primjenom čl. 200. st. 1. ZOO utvrdio pravičnu novčanu naknadu za nematerijalne štete zbog pretrpljenog straha, bolova, duševnih bolova zbog daljnjeg smanjenja životne aktivnosti jer kada se uzme u obzir trajanje samog štetnog događaja 17. siječnja 1992. do 25. svibnja 1992., tijekom kojeg razdoblja je tužitelj svakodnevno bio izložen fizičkom i psihičkom zlostavljanju, batinjanju, mučenju strujom, seksualnom zlostavljanju na naročito okrutan i ponižavajući način, sve ove okolnosti opravdavaju visinu dosuđenog iznosa, a pozivanje tuženika i umješača na Orijentacijske kriterije Vrhovnog suda Republike Hrvatske prilikom dosuđivanja pravične novčane naknade u ovim okolnostima nije opravdano jer je upravo u istima navedeno da „ne predstavljaju matematičku formulu koja pukim automatizmom služi za izračunavanje pravične novčane naknade. U primjeni rečenog propisa valja uvijek imati na umu sve okolnosti slučaja, pri čemu trajanje i jačina fizičkih i duševnih bolova i straha imaju tek značaj osobito važnih, ali ne i jedinih okolnosti koje sud mora imati na umu pri određivanju iznosa pravične novčane naknade.“

 

16. Slijedom navedenog, sud prvog stupnja je pravilnom primjenom čl. 200. st. 1. ZOO/91 odlučio o visini naknade nematerijalne štete tužitelju.

 

17. U odnosu na dosuđeni iznos naknade štete zbog nezakonitog lišavanja slobode žalbeni navodi umješača kojima tvrdi da nije nezakonto lišio tužitelja slobode u ovoj pravnoj situaciji kada se odlučuje o naknadi štete po tužbenom zahtjevu tužitelja nisu pravno relevantni već će ovi navodi eventualno biti od značaja u situaciji raspravljanja o mogućem regresnom zahtjevu tužene protiv umješača.

 

18. Pretpostavka odgovornosti tužene u odnosu na zahtjev tužitelja za naknadom štete jest da je tužitelj protupravno bio lišen slobode, što je tijekom postupka utvrđeno prvenstveno uvidom u rješenje Ministarstva unutarnjih poslova RH od 17. siječnja 1992. (list 20 spisa) prema kojem je određeno lišenje slobode tužitelja „iz razloga sigurnosti na temelju čl. 2. Uredbe o unutarnjim poslovima za vrijeme ratnog stanja ili neposredne ugroženosti neovisnosti i jedinstva Republike Hrvatske“, a u istom je bilo odrđeno da „vrijeme zadržavanja može trajati dok za to postoje razlozi, a najduže 6 dana“. Osim ovog rješenja ne postoji niti jedna druga isprava koja bi opravdala boravak tužitelja u zatvoru.

 

19. Slijedom navedenog, sud prvog stupnja je uzimajući u obzir sve pravno relevantne okolnosti – trajanje protupravnog lišenja slobode tužitelja, uvjete u kojima je za vrijeme lišenja slobode bio smješten, kao i okolnost da je do tužiteljevog lišenja slobode došlo u vrijeme ratnog stanja u RH, pravilno utvrdio i dosudio pravičnu novčanu naknadu nematerijalne štete od 150.000,00 kn.

 

20. Glede primjedbi tuženika i umješača da ovako visok iznos dosuđen po ovom kriteriju odstupa od uobičajene sudske prakse valja istaknuti da se u pravilu naknada štete zbog povrede prava na slobodu, odnosno zbog protupravnog lišenja slobode dosuđuje u okolnostima kada oštećenik bude lišen slobode temeljem odluke suda koja naknadno bude izmijenjena (obustava kaznenog postupka, oslobađajuća presuda nakon razdoblja provedenog u pritvoru i sl.) a svakako u okolnostima kada je legitimno tijelo po zakonom propisanom postupku donijelo odluku o lišenju slobode i oštećenom je u svakom trenutku bilo poznato koliko dugo će po toj odluci lišenje slobode trajati.

 

21. U okolnostima konkretnog slučaja tužitelj je kao oštećeni bio lišen slobode („zadržan“) temeljem naprijed  citiranog rješenja (toč. 18.) a koje „zadržavanje“ je moglo trajati najdulje 6 dana – a u zatvoru je proveo više od 4 mjeseca i na opisani način su (u odnosu na druge oštećene u sličnim situacijama) dodatno povrijeđena njegova temeljna ljudska prava – na slobodu i dostojanstvo.

 

22. Prilikom određivanja visine novčane naknade sud prvog stupnja je pravilno uzeo u obzir uvjete boravka u zatvoru kojima je tužitelj bio izložen nečovječnom postupanju i neprekidnom mučenju na naročito okrutan i ponižavajući način koje ni u kom slučaju nije razumljivo niti se na bilo koji način može opravdati (spolno zlostavljanje, mučenje strujom, batinjanje, psihičko zlostavljanje, ponižavanje..)

 

23. Sud prvog stupnja je pravilnom primjenom čl. 154. st. 1. ZPP odlučio o troškovima postupka.

 

24. Slijedom navedenog temeljem čl. 368. st. 1. ZPP žalba tuženika je odbijena i odlučno je kao u točki I. izreke ove presude.

 

25. Presuda suda prvog stupnja u nepobijanom dijelu točke II izreke ostaje neizmijenjena.

 

26. Rješenje sadržano u istoj odluci suda prvog stupnja kao nepobijano ostaje neizmijenjeno.

 

27. Tuženoj i umješačima nisu dosuđeni troškovi žalbenog postupka jer u istom nisu uspjeli pa je temeljem čl. 166. st. 1. ZPP odlučeno kao u točki II. izreke ove presude.

 

U Rijeci 11. kolovoza 2021.

Predsjednica vijeća:

Filka Pejković