Poslovni broj: 26 Gž-1075/2021-2

Poslovni broj: 26 Gž-1075/2021-2

R E P U B L I K A   H R V A T S K A

R J E Š E NJ E

Županijski sud u Varaždinu po sutkinji Sanji Bađun kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja T. Z., OIB:…, iz P., kojeg zastupaju punomoćnici M. N. T. i M. B., odvjetnici u Zajedničkom odvjetničkom uredu u S. protiv tuženice R. b. A. d.d., OIB:…, Z., koju zastupa punomoćnik J. G., odvjetnik u Odvjetničkom društvu G. i G. u Z., radi isplate, odlučujući o žalbi tužitelja izjavljene protiv rješenja Općinskog suda u Sisku, Stalne službe u Petrinji poslovni broj P-435/2019-4 od 16. srpnja 2021., dana 11. kolovoza 2021.

r i j e š i o   j e

Prihvaća se žalba tužitelja i ukida rješenje Općinskog suda u Sisku, Stalne službe u Petrinji poslovni broj P-435/2019-4 od 16. srpnja 2021. te predmet vraća prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje.

Obrazloženje

1. Pobijanim rješenjem pod toč. I. izreke Općinski sud u Sisku, Stalna služba u Petrinji oglasio se mjesno nenadležnim za postupanje, dok je toč. II. izreke odredio da će po pravomoćnosti rješenja predmet ustupiti nadležnom Općinskom građanskom sudu u Zagrebu.

2. Navedeno rješenje, pravodobno izjavljenom žalbom, pobija tužitelj zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava, predlažući drugostupanjskom sudu preinači ili ukinuti pobijano rješenje.

3. Žalba tužitelja je osnovana.

4. U obrazloženju rješenja prvostupanjski sud navodi da je tužitelj podnio tužbu protiv tuženice radi isplate, te da je tuženica u odgovoru na tužbu istakla prigovor mjesne nenadležnosti prvostupanjskog suda. Utvrdivši da su stranke čl. 12. Ugovora o kreditu ugovorile mjesnu nadležnost suda u Zagrebu, što znači da je nadležnost ugovorena sukladno čl. 70. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine br.: 53/91.,91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 148/11., 25/13., 89/14., 70/19., u daljnjem tekstu: ZPP), te da sklapanje sporazuma ne isključuje, ograničava ili otežava pravo tužitelja u ostvarivanju prava iz ugovora pred sudom ili nadležnim tijelima u smislu čl. 49. st. 1. i 2. i čl. 50. toč. 19. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br.: 41/14., 110/15., 14/19.) jer za odlazak iz Petrinje do Zagreba tužitelj neće imati visoke troškove niti će nastati znatna neravnoteža u procesnom položaju ugovornih strana, time da tužitelj može angažirati i odvjetnika u Zagrebu, te u prilog izraženom stajalištu ukazuje na sudsku praksu Županijskog suda u Zagrebu broj Gž-7090/16 i Županijskog suda u Zadru broj Gž-677/18.

5. U žalbi tužitelj navodi da je prvostupanjski sud pogrešno i nepotpuno utvrdio činjenično stanje koje je rezultiralo pogrešnom primjenom materijalnog prava. To iz razloga što je sud povrijedio čl. 327. Zakona o obveznim odnosima koji obvezuje sud da na ništetnost pazi po službenoj dužnosti, te nije primijenio praksu Suda Europske unije u spojenim predmetima C-240/98 do C-244/98, ukazujući da je u istovrsnim predmetima odlukama županijskih sudova zauzeto pravno stajalište da je ugovorena mjesna nadležnost u tipskim potrošačkim ugovornima nepoštena jer stvara znatnu neravnotežu u pravnom položaju stranaka u postupku.

6. Predmet spora u ovom postupku je zahtjev tužitelja za isplatu zbog ništetnosti ugovornih odredaba o promjenjivosti kamatne stope iz Ugovora o kreditu broj 158-50-4091235 od 10. svibnja 2007. (u daljnjem tekstu: Ugovor o kreditu).

7. U odgovoru na tužbu tuženica je istaknula prigovor mjesne nenadležnosti prvostupanjskog suda navodeći da su stranke čl. 12. Ugovora o kreditu ugovorile u slučaju spora nadležnost suda u mjestu sjedišta kreditora, a što znači da je ugovorena mjesna nadležnost Općinskog građanskog suda u Zagrebu obzirom je sjedište tuženice u Z., a taj je sud i općemjesno nadležan prema čl. 46. i 48. ZPP-a.

7.1. Iz stanja u spisu proizlazi da prvostupanjski sud tužitelju nije dostavio odgovor na tužbu u kojem je tuženik istakao prigovor mjesne nenadležnosti prije donošenja pobijanog rješenja pa se tužitelj na isti nije očitovao. Međutim, tužitelj se u tužbi izjasnio o razlozima zbog kojih je podnio tužbu pred Općinskim sudom u Sisku ukazujući na nepoštenom ugovorene prorogacijske klauzule radi koje bi bio izvrgnut dodatnim financijskim troškovima i potrebi ulaganja dodatnog vremena, a što ne vrijedi za tuženicu koja ima i poslovnu jedinicu u Sisku gdje je Ugovor o kreditu sklopljen, ukazujući i na stajalište Suda Europske unije izraženo u presudi od 27. lipnja 2000. u spojenim predmetima C-240/98 do C-244/98. 

8. Osnovani su žalbeni navodi tužitelja kojima ističe da je prvostupanjski sud nepotpuno utvrdio činjenično stanje za ocjenu osnovanosti prigovora tuženice, radi čega niti ovaj sud nije u mogućnosti ocijeniti zakonitost odluke sa stajalište primjene materijalnog prava.

Sud Europske unije je u presudi od 27. lipnja 2000., u spojenim predmetima C-240/98 do C-244/98 – Océano Grupo Editorial SA protiv Rocío Murciano Quintero te Salvat Editores SA protiv José M. Sánchez Alcón Prades i dr. zaključio da se ugovorna odredba o prorogaciji nadležnosti u potrošačkom ugovoru kojom je ugovorena isključiva nadležnost suda u mjestu glavnog mjesta poslovanja prodavatelja ili dobavljača treba smatrati nepoštenom u smislu čl. 3. Direktive ako se o toj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, te ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Preneseno na konkretan slučaj to bi značilo da bi odredba iz čl. 12. Ugovora o kreditu, koja je unaprijed formulirana i uvrštena u ugovor od strane tuženice i na čiji sadržaj tužitelj nije mogao utjecati, bila nepoštena ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača. Osim toga valja ukazati i na odluku Suda Europske unije broj C-472/11 u kojoj je navedeno da se odluka suda o prigovoru mjesne nenadležnosti mora temeljiti na načelu kontradiktornosti, što u konkretnom slučaju znači da tužitelju mora biti omogućeno izjašnjenje o istaknutom prigovoru tuženice, te u konačnici i na Zaključak koji je postignut na sastanku Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske s predsjednicima građanskih odjela županijskih sudova od 5. studenog 2020. posl. broj Su IV-308/2020 iz kojeg proizlazi da prorogacijska klauzula (o mjesnoj nadležnosti) u korist registriranog sjedišta banke, je klauzula o kojoj se nije posebno pregovaralo a ista je ništetna ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača imajući u vidu vrijednost predmeta spora, udaljenost između prebivališta tužitelja (potrošača) i sjedišta tuženika (banke), mogućnost dolaska na sud (u mjeri da taj trošak i način dolaska stranku odvrati od bilo kakvog prigovora ili pravnog lijeka ili tužbe), opće imovno stanje potrošača, te ostale relevantne okolnosti koje predstavljaju questio facti.

9. Kako tužitelj osnovano ističe da je činjenično stanje za ocjenu osnovanosti prigovora tuženice ostalo nepotpuno utvrđeno, to je ovaj sud prihvatio žalbu i primjenom čl. 380. toč. 3. ZPP-a ukinuo rješenje i predmet vratio prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje.

9.1. U ponovnom postupku prvostupanjski sud će sa strankama raspraviti prigovor tuženice i utvrditi relevantne činjenice za ocjenu osnovanosti prigovora u skladu s ukazanim odlukama Suda Europske unije i Zaključkom Vrhovnog suda Republike Hrvatske.

U Varaždinu 11. kolovoza 2021.