1                             Poslovni broj: 2 UsI-693/2021-6

REPUBLIKA HRVATSKA
UPRAVNI SUD U RIJECI
        Erazma Barčića 5

Poslovni broj: 2 UsI-693/2021-6

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

              Upravni sud u Rijeci, po sucu dr. sc. Alenu Rajku, uz sudjelovanje zapisničara Vanje Vidakovića, u upravnom sporu tužiteljice M. B.-P. iz P… protiv tuženika Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, Središnje službe, Z…, radi starosne mirovine, 10. kolovoza 2021.,

p r e s u d i o   j e

              Odbija se tužbeni zahtjev radi poništenja rješenja Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, Središnje službe, KLASA: UP/II-140-02/21-03/01027014898, URBROJ: 341-99-06/2-21-3308 od 19. travnja 2021. godine.

Obrazloženje

              1. Prvostupanjskim rješenjem Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, Područnog ureda u Puli - Pola, KLASA: UP/I-140-02/21-03/01027014898, URBROJ: 341-13-06/2-21-6303 od 26. ožujka 2021., tužiteljici je, počevši od 24. veljače 2021., priznato pravo na starosnu mirovinu u svoti od 6.948,04 kuna mjesečno, uz ostala prateća utvrđenja. Rješenje je doneseno u postupku pokrenutom po službenoj dužnosti, nakon što je rješenjem navedenog tijela od 26. veljače 2021. tužiteljici priznato spomenuto pravo i određena isplata predujma mirovine.

              2. Tuženik je rješenjem, KLASA: UP/II-140-02/21-03/01027014898, URBROJ: 341-99-06/2-21-3308 od 19. travnja 2021., odbio žalbu tužiteljice izjavljenu protiv prvostupanjskog rješenja. Otklanjajući tužiteljičine žalbene prigovore, tuženik, u bitnome, obrazlaže da je tužiteljici predmetno pravo priznato i davanje određeno samo na temelju razdoblja osiguranja ostvarenih u Republici Hrvatskoj, s obzirom na to da tužiteljica ispunjava uvjete za ostvarivanje prava samo na temelju rečenih razdoblja osiguranja (samostalna mirovina), pa nisu uračunata i razdoblja osiguranja ostvarena u Bosni i Hercegovini. U Hrvatskoj je tužiteljica ostvarila 26 godina i 9 dana mirovinskog staža, pa nisu ispunjene pretpostavke za povećanje polaznog faktora (čl. 85. st. 3. Zakona o mirovinskom osiguranju, „Narodne novine“, broj 157/13, 151/14, 33/15 i 93/15, u nastavku teksta: ZOMO, vezano uz članak 180. stavak 2. toga Zakona).

3. Tužiteljica u tužbi i u kasnijem podnesku osporava zakonitost tuženikove odluke u dijelu što se odnosi na izračun svote starosne mirovine i tvrdi, u bitnome, da je osporavano rješenje tuženika manjkavo obrazloženo, da tužiteljica ispunjava pretpostavke za povećanje polaznog faktora jer – uz zbrajanje razdoblja osiguranja ostvarenog u Bosni i Hercegovini – ima više od 35 godina mirovinskog osiguranja, pri čemu tuženik pogrešno tumači odredbe ZOMO-a i Ugovora o socijalnom osiguranju između Republike Hrvatske i Bosne i Hercegovine („Narodne novine – Međunarodni ugovori“, broj 3/01, u nastavku teksta: Ugovor). Smatra da nije od utjecaja to što ima pravo za ostvareni mirovinski staž u Bosni i Hercegovini i što će dio mirovine primati od nositelja osiguranja u toj državi. Dodaje da, u slučaju prihvaćanja tuženikova stajališta o bosansko-hercegovačkom stažu, tužiteljica neposredno nakon dolaska iz Bosne i Hercegovine u Republiku Hrvatsku ne bi mogla ispunjavati uvjete za suca županijskog suda, potrebne da postane savjetnica na Vrhovnom sudu Republike Hrvatske. Tužiteljica predlaže poništiti osporavano rješenje tuženika.

              4. Tuženik u odgovoru na tužbu i u nastavku spora ostaje, u osnovi, kod navoda osporenog rješenja i predlaže da Sud odbije tužbeni zahtjev.

              5. Sud je odlučio ovaj spor riješiti bez rasprave (čl. 36. t. 4. Zakona o upravnim sporovima, „Narodne novine“, broj 20/10, 143/12, 152/14, 94/16 i 29/17, u nastavku teksta: ZUS, vezano uz čl. 8. toga Zakona), utvrdivši da tužbeni zahtjev nije osnovan.

6. Prema članku 17. stavku 1. Ugovora, ako je, prema pravnim propisima jedne države ugovornice stjecanje, očuvanje ili ponovno priznanje prava na davanje u novcu, uvjetovano navršenjem određenog razdoblja osiguranja, nositelj te države ugovornice uzima u obzir, ako je to potrebno i razdoblje osiguranja, navršeno prema pravnim propisima druge države ugovornice, kao da je navršeno prema pravnim propisima koje on primjenjuje, pod uvjetom da se to razdoblje ne poklapa s razdobljem osiguranja prve države ugovornice.

7. U obrazloženjima osporavanih rješenja citirane su mjerodavne odredbe ZOMO-a. Te su odredbe, stoga, tužiteljici poznate.

8. Među strankama je sporna pravna interpretacija odnosa između odredbi članka 17. stavka 1. Ugovora (općeg uglavka o zbrajanju razdoblja osiguranja kod, između ostalog, rizika starosti) te odredbi članka članka 85. stavka 3. i članka 180. stavka 2. ZOMO-a, što se odnose na tzv. bonifikaciju pri određivanju polaznog faktora, kao jednog od elemenata za izračun svote mirovine. Bît odgovora na dotično pravno pitanje sastoji se u tome što je zbrajanje razdoblja osiguranja Ugovorom određeno samo u situaciji kada je tuzemno stjecanje, očuvanje ili ponovno priznanje prava na davanje u novcu uvjetovano pribrajanjem inozemnog razdoblja osiguranja, tj. kada bez tog pribrajanja osoba uopće ne bi mogla ostvariti konkretno pravo (ovdje: prava na starosnu mirovinu), a ne uz sva pitanja i situacije koje se mogu javiti u mirovinskom osiguranju s međunarodnim elementom. Stoga nije bilo nužno Ugovorom spomenuta ostala pitanja izrijekom isključiti, jer ta pitanja općim uglavkom o zbrajanju razdoblja osiguranja, kojim su taksativno određene pretpostavke za ovo zbrajanje (uključujući potrebu zbrajanja za stjecanje, očuvanje ili ponovno priznanje prava), nisu niti obuhvaćena, zbog čega ne ulaze u normativni doseg Ugovora. Uglavci poput članka 17. stavka 1. ustaljeni su u međunarodnim ugovorima na području socijalnog osiguranja, radi izbjegavanja situacije da osoba ostane bez samog prava na novčano davanje zbog okolnosti da je razdoblja osiguranja ostvarivala u različitim državama ugovornicama, a ne radi utjecaja na svotu davanja kada su pretpostavke za priznavanje samog prava ionako već ispunjene po tuzemnim propisima. Uzgredno, s time je komplementarno i pravo referentnih kategorija osiguranika da novčana davanja ostvaruju u više država, pod za to propisanim pretpostavkama. U pogledu razlikovanja između prava na mirovinu i prava na određenu svotu mirovine, Sud uzgredno upućuje i na ustavnosudsku te konvencijsku praksu, sumiranu, primjerice, u odluci i rješenju Ustavnog suda Republike Hrvatske, broj: U-I-988/1998 i dr. od 17. ožujka 2010. i u rješenju tog Suda, broj: U-I-3610/2010 i dr. od 15. prosinca 2010. godine.

9.   Nesporno je da pribrajanje razdoblja osiguranja koje je tužiteljica ostvarila u Bosni i Hercegovini razdoblju osiguranja ostvarenom u Republici Hrvatskoj nije bilo nužno da tužiteljica u Hrvatskoj ostvari pravo na starosnu mirovinu. Zbog toga inozemno razdoblje osiguranja nije od utjecaja ni na izračun ukupnoga mirovinskog staža pri ostvarivanja prava koja proizlaze iz priznavanja prava na starosnu mirovinu isključivo po hrvatskim propisima, uključujući određivanje svote mirovine. Tužiteljica, pri tome, u Hrvatskoj nije ostvarila 35 godina mirovinskog staža, što je pretpostavka za navedenu bonifikaciju. Sud, stoga, prihvaća argumentaciju iznesenu u drugostupanjskom rješenju, kojom je tuženik otklonio pribrojivost bosansko-hercegovačkog staža osiguranja, uz s time povezane implikacije na određivanje svote tužiteljičine mirovine. Sadržaj ove tuženikove argumentacije tužiteljici je poznat.

10. Nadalje,tužiteljica pogrešno poistovjećuje razdoblje mirovinskog osiguranja u smislu Ugovora s radnim stažom koji je, prema tuzemnim službeničkim propisima, bio jedan od uvjeta za zapošljavanje tužiteljice na savjetničko radno mjesto u pravosudnom tijelu. Vezano uz pojedine oblike staža postoje različiti pravni instituti, koji su zasebno regulirani (u skladu s razlikama u svrsi pravnog tretiranja pojedine vrste staža), te nema mjesta njihovu poistovjećivanju izvan normativnog okvira primjenjivog u odnosnom slučaju.

11. Na koncu, imajući na umu prethodno iznesene ključne elemente odgovora na sporno pravno tumačenje, kao i odredbe članka 98. stavka 5. te članka 120. stavka 2. i 3. Zakona o općem upravnom postupku („Narodne novine“, broj 47/09), Sud ne nalazi da osporavano rješenje tuženika trpi od bitnih manjkavosti.

12. Uzevši u obzir navedeno, osporena odluka tuženika ocjenjuje se zakonitom. Trebalo je stoga, na temelju članka 57. stavka 1. Zakona o upravnim sporovima („Narodne novine“, broj 20/10, 143/12, 152/14, 94/16 i 29/17), tužbeni zahtjev odbiti kao neosnovan.

              13. Iako je donesena presuda kojom je tužbeni zahtjev odbijen, tužiteljica nije pozvana na plaćanje pristojbe za tužbu i presudu, jer je oslobođena plaćanja pristojbe na temelju odredbe članka 11. stavka 1. točke 16., u vezi sa člankom 22. stavkom 1. Zakona o sudskim pristojbama („Narodne novine“, broj 118/18).

U Rijeci 10. kolovoza 2021.

S u d a c

              dr. sc. Alen Rajko,v.r.    

              Uputa o pravnom lijeku:

              Protiv ove presude dopuštena je žalba Visokom upravnom sudu Republike Hrvatske. Žalba se podnosi putem ovog Suda u tri primjerka, u roku od 15 dana od dana primitka prijepisa ove presude.